1

Poslovni boj Gž-478/2023

 

 

Poslovni broj Gž-478/2023

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Svjetlane Pražić kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Filke Pejković te Kristine Vukelić Aničić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. N., R., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. T., odvjetniku iz V., protiv tužene P. B. Z. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. Č., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-919/2019 od 22. prosinca 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 8. veljače 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-919/2019 od 22. prosinca 2022. godine

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke naloženo je tuženoj P. B. Z. d.d. da tužiteljici V. N. isplati iznos od 11.186,18 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose. U točki II. izreke naloženo je tuženoj da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 2.156,18 eur uvećano za zakonske zatezne kamate, sve u roku 15 dana. Rješenjem prvog stupnja sadržanog u citiranoj presudi utvrđeno je da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 9,40 eur.

 

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ukine prvostupanjska presuda u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

             

5. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke te valutna klauzula. Sporno je i svojstvo potrošača tužiteljice, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne te primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača u ovom postupku, visina tužbenog zahtjeva i je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.

 

6. Pri tome je nesporno da su tužena kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili dana 1. rujna 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 90107002313 na iznos od 51.428,75 CHF po srednjem tečaju za CHF važeće na dan korištenja kredita, po promjenjivoj kamatnoj stopi koju se tužiteljica obvezala platiti u 180 mjesečnih anuiteta, a u kojem pristaje da banka povisi ili snizi anuitete u slučaju promjene kamatne stope.

 

7. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na tuženu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženici, kao trgovci nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tužene o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tužena, kao i ostale tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje u tekstu ZZP/03)  i to člancima 81., 82., 90, a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu ZOO),

 

- da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje u tekstu ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

 

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi,

 

- da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača treba primijeniti u svim parnicama koje potrošači pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ne samo u postupcima za naknadu štete, te je sud vezan pravnim utvrđenjima iz citiranih presuda,

 

- da okolnost da je kredit otplaćen ne utječe na pravo tužiteljice da se poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora,

 

- da iz namjene kredita kao otplate ranije realiziranog stambenog kredita i adaptacije proizlazi svojstvo tužiteljice kao potrošača,

 

- da tužiteljica iako svjesna valutne klauzule, nije bila informirana od strane tužene ni o kakvim posljedicama, odnosno rizicima promjene tečaja CHF, a da rizik fluktuacije tečaja i parametre promjene kamatne stope nije mogao objasniti i bilježnik, koji za to nije imao ni zakonske ovlasti,

 

- da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni parametri promjene kamatne stope niti rizici valutne klauzule niti je tužiteljica kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne,

 

- da je zastara počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine pretplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti ugovorene kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te budući da je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina ni po jednoj osnovi,

 

- da je visinu utvrdio financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem kojim su uzete u obzir i negativne razlike za razdoblje dok je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan korištenja kredita te da već uključuje prijeboj za manje plaćene iznose,

 

- da je provedeno vještačenje posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc, tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve odredbe nikada nisu ugovorene, odnosno da u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija, pa tako nije ništetan niti dio odredbe kojim je ugovorena početna kamatna stopa od 4,35% godišnje, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, te je visinu pretplate bilo moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odrebe. Isto tako u odnosu na dio odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula, tu je pretplatu bilo moguće jedino utvrditi prema onom tečaju prema kojem je isplaćen odobreni iznos kredita,

 

- da je tužena nepošteni stjecatelj, te stoga tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od datuma dospijeća svakog pojedinog iznosa, sukladno čl. 1115. ZOO-a

 

8. Odluku o trošku sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 – dalje ZPP).

 

9. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tužena. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati te nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koji tužena izričito upire.

 

10. Neosnovano tužena navodi da ne postoji objektivni identitet u odnosu na tužbu i spor koji se vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, iz razloga što je predmetni kredit ranije otplaćen, budući da prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da ta činjenica ne utječe na prava koja proizlaze iz pravnih utvrđenja presude donesene u kolektivnom sporu.

 

11. Također, neosnovano tužena navodi da tužba nije podnesena radi naknade štete te da se ne može proširiti na konkretan spor. Pravilno pritom prvostupanjski sud utvrđuje da je odredbu čl. 502. c. ZPP-a potrebno tumačiti smisleno te da se takva utvrđenja imaju primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava, dakle ne samo u postupku radi naknade štete, imajući u vidu smisao zaštite prava potrošača te da bi u suprotnom tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe.

 

12. Neosnovan je i prigovor zastare na kojem tužena ustraje, a koji je prvostupanjski sud pravilno otklonio u obrazloženju presude. Naime, prema prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 31. siječnja 2022. godine, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga pravilno utvrđuje da je u ovom postupku zastara u skladu s odredbom članka 241. ZOO-a prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, tj. dana 04. travnja 2012. godine, te da je ponovno počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, tj. od 13. lipnja 2018. godine, a da je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, pa da s obzirom na to nije protekao opći petogodišnji zastarni rok koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a. Tako su neosnovani i svi dalji navodi iz žalbe koji se odnose na pitanje zastare, a što je prvostupanjski sud iscrpno i pravilno obrazložio u svojoj presudi, a na koje obrazloženje se tužena upućuje.

 

13. Neosnovano tužena navodi da je sud saslušao samo tužitelja na okolnosti sklapanja ugovora, ali nije saslušao drugu ugovornu stranu. Naime, tužena je predložila saslušanje djelatnika banke M. K. te M. D., javnog bilježnika koji je solemnizirao kredit, koje je dokaze prvostupanjski sud izveo, dok je tužena odustala od saslušanja L. P. na ročištu od 4. ožujka 2021. stoga je netočna tvrdnja da je prvostupanjski sud pogodovao jednoj ugovornoj strani, a drugu stavio u neravnopravan i lošiji položaj od tužiteljice. 

 

14. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tužena osporava da je tužiteljica bila informirana o parametrima promjene kamatne stope i riziku tečaja CHF, budući da suprotno proizlazi iz provedenih dokaza i zaključka suda.

 

15. Tako nisu osnovani ni žalbeni navodi tužene da nije utvrđeno pripada li tužiteljica kategoriji prosječnog potrošača u smislu kolektivnog spora budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor u svojstvu potrošača, a suprotno ne proizlazi iz priložene dokumentacije niti je tužena, na kojoj je teret dokaza, ičime osporila njegovo svojstvo potrošača u prvostupanjskom postupku.

 

16. Neosnovano tužena navodi da je sud uzeo u obzir samo pozitivne iznose, budući da suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude u kojoj je prvostupanjski sud pravilno otklonio taj prigovor tužene ukazavši da je vještak u svom nalazu uzeo i negativne razlike, odnosno i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio manji od tečaja koji je važio na dan korištenja kredita tijekom cijelog razdoblja, odnosno da je vještak tečaj koji je važio na dan korištenja kredita primijenio na svaku uplatu tijekom čitavog razdoblja otplate kredita te je tužitelju dosuđen preplaćeni iznos na ime tečajnih razlika u CHF.

 

17. Potrebno je navesti da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer je kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit

vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora-novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

18. Stoga su tužiteljici kao potrošaču prilikom sklapanja predmetnog Ugovora trebali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njezine obveze, a na temelju kojih ona može ocijeniti osobito ukupnu cijenu kredita, pa je tuženik trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja kredita. Isti zaključak primjenjiv je i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o parametrima njezine promjene. Pri tome nije dovoljno da su ugovorne odredbe samo gramatički razumljive prosječnom potrošaču, već istome moraju biti jasne i ekonomske posljedice te odredbe, a što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

 

19. Slijedom navedenog, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da se o predmetnoj Ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nije pojedinačno pregovaralo, te je neprijeporno da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredaba članaka 96. stavak 1. i čl. 102. stavak 1. ZZP/07, kao propisa koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.

 

20. U smjeru žalbenih navoda potrebno je napomenuti da je odredbom čl. 502. c. ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, prvostupanjski sud je vezan utvrđenjima u parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava osoba iz citiranih presuda, a tužitelj nije dužan posebno dokazivati primjenjuju li se citirane presude na njega već je dužan pozvati se na navedena utvrđenja, a dužnost prvostupanjskog suda je utvrditi primjenjuju li se takva utvrđenja na konkretan slučaj, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

 

21. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom odredbe predmetnog Ugovora kojom je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno promjenjivu kamatnu stopu, pa je posljedično tome pravilno naložio tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od datuma plaćanja svakog pojedinog preplaćenog novčanog iznosa do isplate, slijedom čega je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP-a i ZOO-a odlučeno kao u točki I izreke pobijane presude, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

 

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

23. Slijedom obrazloženog, žalbu tužene kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

24. Tuženoj nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka budući da nije uspio u žalbenom postupku, pa je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

 

U Rijeci, 8. veljače 2024.

 

 

Predsjednik vijeća:

Svjetlana Pražić, v.r.