Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-442/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice UĆ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Roberta Gottwald, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet /OIB: 90633715804/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Vladimir Modrić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-959/2024-83 od 8. svibnja 2025., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-959/2024-83 od 8. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjevi na utvrđenje da je između stranaka 1. listopada 2015. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova docentice na Odsjeku za talijanistiku, za izdavanje potvrde o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova docentice na Odsjeku za talijanistiku, koju će u protivnom zamijeniti presuda, za vraćanje tužiteljice na poslove docentice na Odsjeku za talijanistiku, u skladu sa odredbama Ugovora o radu od 1. listopada 2015. ili druge odgovarajuće poslove i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama (stavak I. izreke).

Pod stavkom II./A izreke je odbijen alternativni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je između stranaka, istog nadnevka, sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova poslijedoktoranda na Odsjeku za talijanistiku, za izdavanje potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova poslijedoktoranda na Odsjeku za talijanistiku, koju će protivnom zamijeniti presuda, za vraćanje tužiteljice na poslove poslijedoktoranda na Odsjeku za talijanistiku i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama, a pod stavkom II./B na utvrđenje da Ugovor o radu između tužiteljice i tuženika od 1. listopada 2015. traje do donošenja odluke o izboru povodom natječaja za znanstveno nastavno zvanje i radno mjesto docenta na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, polje filologija, grana romanistika, objavljenom u Narodnim novinama, broj: 123/2015, vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika, na radno mjesto poslijedoktoranda na Katedri za talijanski književnost i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.375,00 eura (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tužiteljica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe (750,00 eura + porez na dodanu vrijednost od 25%).

3. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva trošak odgovora na žalbu (750,00 eura + porez na dodanu vrijednost od 25%).

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je između stranaka 1. listopada 2015. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljane poslova docentice na Odsjeku za talijanistiku i alternativni tužbeni zahtjevi na utvrđenje da je između stranaka istog nadnevka sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova poslijedoktoranda na Odsjeku za talijanistiku ili da Ugovor o radu od 1. listopada 2015. traje do donošenja odluke o izboru povodom natječaja za znanstveno nastavno zvanje i radno mjesto docenta na Odsjeku za talijanistiku, i vezani zahtjevi (izdavanje potvrde i vraćanje na rad), koje tužiteljica temelji na navodima da je tuženik nezakonito postupao kada je s njom sklapao Ugovore o radu na određeno vrijeme i time zlouporabio mogućnost sklapanja takvih ugovora, što da je u smislu općih i posebnih propisa nužno sankcionirati pretvaranjem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. listopada 2015. u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na jedno od zahtijevanih radnih mjesta i njezinim vraćanjem na rad kod tuženika.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tužiteljica, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a) sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). U obrazloženju su navedeni razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do zlouporabe ugovora i rada na određeno vrijeme (točka 26. – 28. obrazloženja). To što se prvostupanjski sud nije očitovao o prijedlogu tužiteljice od 19. kolovoza 2024. za postavljanje prethodnog pitanja Sudu Europske unije nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka, a niti je povrijeđeno bilo koje postupno pravo tužiteljice samo zato što tužiteljica nije zadovoljna činjeničnim zaključivanje prvostupanjskog suda.

7. Naime, nije dvojbeno da ZU-a[2] (do izmjena 2019. i nadalje) sadrži upućujuću odredbu članka 11. prema kojoj se na radno pravni status zaposlenih u ustanovama primjenjuju opći propisi o radu, ako zakonom nije drukčije određeno. Takva je i odredba članka 5. stavka 1. ZZDVO-a/2003, kojom je određeno da se na visoka učilišta i ustanove u sustavu znanstvene djelatnosti primjenjuju odredbe Zakona o ustanovama, ako tim Zakonom nije određeno drugačije. Ne bi trebalo biti dvojbeno da te odredbe podrazumijevaju primjenu pravila na temelju specijalnog (ne alternativnog) izbora, a to su ona pravila koja su posebno namijenjena konkretnom pravnom odnosu, i izborom kojih se eliminiraju od primjene ona pravilo koja reguliraju konkretan slučaj, ali općenito i generalno.

8. Tuženik, unatoč značajnom stupanju autonomije u okviru Sveučilišta u Zagrebu, ne može donositi sve odluke neovisno o Sveučilištu ili zakonima Republike Hrvatske, pa tako niti odluke o radno pravnom statusu svojih zaposlenika, koje ne bi bile u skladu sa osnovnim odredbama o Sveučilištu, među kojim je dužnost osiguravanja unutarnje i vanjske mobilnosti studenata i nastavnika, racionalno korištenje ljudskih i materijalnih resursa, razvoj multidisciplinarnih studija te nadzor i stalni rast kvalitete kao i konkurentnosti nastavnog, znanstvenog, umjetničkog i stručnog rada (članak 62. stavak 1. u vezi s člankom 53. stavkom 2. ZZDVO-a/2003[3] , koji je bio na snazi od 2003. - 2022. /članak 121. stavak 1. ZVOZD-a/2022[4] /) i posebnih odredaba o uvjetima i načinu sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, s obvezom provođenja reizbora ili izbora na više radno mjesto sa osobama izabranim na znanstveno-nastavna, umjetničko-nastavna, nastavna i stručna radna mjesta i stručna radna mjesta (članak 101. i članak 102. u vezi sa člankom 31., člankom 32., člankom 39. stavcima 1. do 3., člankom 40. i člankom 42. ZZDVO-a/2003), te ugovora o radu na određeno vrijeme (članak 43. ZZDVO-a/2003).

8.1. Odredbe ZZDVO-a/2003 (članak 91. - 102. u vezi s člankom 31. - 46.) nisu općenite, apstraktne niti formalne prirode i na temelju istih je moguće utvrđivati objektivne i transparentne kriterije radi provjere odgovara li obnavljanje ugovora o radu na određeno vrijeme sa tužiteljicom u suradničkom zvanju stvarnoj potrebi i je li primjerno za postizanje traženog cilja.

2 Zakon o ustanovama (Narodne novine, broj: 76/1993., 29/1997., 47/1999., 35/2008., 127/2019., 151/2022., u daljnjem tekstu: ZU-a)

3 Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine, broj: 123/2003., 198/2003., 105/2004., 174/2004., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 46/2007., 45/2009., 63/2011., 94/2013., 139/2013, 101/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 60/2015. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 131/2017, u daljnjem tekstu: ZZDVO-a/2003) 4 Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti (Narodne novine, broj: 119/2022.) 9. Pravilima o znanstvenicima i suradnicima je određeno koje osobe se u skladu sa tim Zakonom smatraju znanstvenicima (članak 31.), koja su znanstvena zvanja i kako se stječu (članak 32.), koja su znanstvena radna mjesta (članak 39. stavak 1.), koja suradnička (članak 39. stavak 2.), a koja stručna (članak 39. stavak 3.), zatim određena su pravila o postupku izbora za radno mjesto (članak 40.) i s kojim osobama izabranim na znanstvena radna mjesta se sklapa ugovor o radu na neodređeno vrijeme, s obvezom provođenja reizbora ili izbora na više radno mjesto (članak 42.), da se izbor na radno mjesto asistenta i poslijedoktoranda provodi na temelju javnog natječaja (članak 43. stavak 1.) i da rad na određeno vrijeme može trajati do pet godina (članak 43. stavak 2.) ili na rok koliko traje znanstveni projekt (članak 43. stavak 5.), koja su znanstveno - nastavna, umjetničko - nastavna, nastavna, suradnička i stručna zvanja (članak 91.), kako se provode izbori u nastavna i stručna zvanja te odgovarajuća radna mjesta (članak 92. - 100.), te tko i kako ih provodi (članak 101.).

9.1. Iz tih odredbi ZZDVO-a/2003 ujedno proizlazi da zapošljavanje kod tuženika na određeno i na neodređeno vrijeme putem napredovanja nije bilo za tužiteljicu neizvjesno niti nepredvidivo.

10. Budući da za pravni odnos stranaka koji je predmet spora postoje specijalni propisi sadržani u ZZDVO-a/2003, za koji je zakonodavac smatrao da ga je neophodno i korisno regulirati posebno od općih pravila sadržanih u ZU-a i ZR-a[5] , a koji propisi kako je navedeno nisu općeniti, apstraktni niti su formalne prirode i na temelju kojih je moguće utvrđivati objektivne i transparentne kriterije radi provjere odgovara li obnavljanje ugovora o radu na određeno vrijeme sa tužiteljicom u suradničkom zvanju stvarnoj potrebi i je li primjerno za postizanje traženog cilja, odnosno procijeniti je li po tuženiku u odnosu na tužiteljicu bilo zlouporabe ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni općih propisa, pa tako niti odredbe članka 12. ZR-a, na koju se poziva tužiteljica.

10.1. Osim toga, i prema odredbi članka 12. ZR-a (pod uvjetom njezine primjenjivosti) rad na osnovi ugovora o radu na određeno vrijeme ograničava se samo s obzirom na iste poslove koje zaposlenik obavlja, a ne s obzirom na zaposlenika kao osobu (stavak 1. i 3.), s tim da se ograničenje ne odnosi na prvi ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme (stavak 4.), a što bi uvjetno rečeno, u konkretnom slučaju bio Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 1. lipnja 2004. na rok od šest godina (do 31. svibnja 2010.) za obavljanje poslova I. vrste - znanstveni novak za stjecanje akademskog stupnja doktora znanosti - asistent na znanstvenom projektu 0130998 (list 8. - 9.).

11. Nadalje, prema pravilima o znanstvenicima i suradnicima s osobama izabranim na znanstvena radna mjesta u javnim znanstvenim institutima sklapao se ugovor o radu na neodređeno vrijeme, s obvezom provođenja reizbora ili izbora na više radno mjesto (članak 42. stavak 1. ZZDVO-a/2003), a za suradnička zvanja sa osobom koja je završila sveučilišni diplomski studij (asistent), ugovor o radu na određeno

5 Zakon o radu (Narodne novine, broj: 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 46/2023., 64/2023., u daljnjem tekstu: ZR-a)

vrijeme, u trajanju do pet godina (članak 43. stavak 2. ZZDVO-a/2003) ili na traženje voditelja znanstvenog projekta, sa asistentima ili poslijedoktorandima, na rok koliko traje znanstveni projekt (članak 43. stavak 5.).

12. Iz Ugovora o radu na određeno vrijeme koje je priložila tužiteljica proizlazi da je tužiteljica od 1. lipnja 2004. do 30. rujna 2014. radila na dva projekta u statusu asistentice i više asistentice (dok su projekti trajali), po zahtjevu voditeljice projekta dr. sc. IĆ, redovne profesorice, uz suglasnosti tadašnjeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, od 1. listopada 2014. do 30. rujna 2015. kao viša asistentice na Odsjeku za talijanistiku, nastavno i od 1. listopada 2016. do 29. veljače 2016., budući da nije izabrana u zvanje docenta (list 8. - 19.).

13. S obzirom na konkretne okolnosti koje karakteriziraju djelatnost tuženika i status tužiteljice za vrijeme rada kod tuženika, činjenicu da je javni natječaj za radno mjesto docenta poništen, u kojem postupku nije bilo nepravilnosti (proizvoljnosti) tuženika o čemu je odlučeno presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1251/2021 od 21. travnja 2021. i Usž-1343/2023 od 21. veljače 2024. (po dispozicijama tužiteljice iz predmetne parnice), da je za suradničke poslove koje je obavljala tužiteljica radni odnos prema ZZDVO-a/2003 mogao biti ugovaran samo na određeno vrijeme (tek izborom u znanstveno-nastavno zvanje docenta, u koje tužiteljica nije izabrana je zakonom bila predviđena mogućnost sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, s obvezom provođenja reizbora ili izbora), što je tužiteljica znala i mogla znati, kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud da radni odnos tužiteljice na određeno vrijeme s nadnevkom 1. listopad 2015. nije mogao prerasti (smatrati se) radnim odnosom na neodređeno vrijeme za poslove docentice, niti poslijedoktoranda na Odsjeku za talijanistiku, odnosno da tuženik nije zlouporabio ugovor o radi i rad tužiteljice na određeno vrijeme.

14. Stoga, nije u pravu tužiteljica kada tvrdi da je gotovo 12 godina obavljala "istovrsne i redovne poslove kod tuženika temeljem uzastopnih Ugovora o radu na određeno vrijeme" za koje da je odredbom članka 43. ZZDVO-a/2003 određeno sklapanje takvih ugovora najdulje za razdoblje od pet godina i da je zbog toga prvostupanjski sud u skladu sa odredbom članka 5. Okvirnog sporazuma bio dužan primjenom članka 12. "stavka 10." ZR-a (pravilno bi bilo stavka 7.) sankcionirati kršenje odredbe članka 43. ZZDVO-a/2003 po tuženiku kao tijelu sa posebnim javnim ovlastima prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je između stranaka s nadnevkom 1. listopada 2015. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odnosno da prvostupanjski sud uopće nije utvrdio je li došlo do zlouporabe ugovora o radu na određeno vrijeme prema odredbi članka 12. ZR-a i članka 43. ZZDVO-a/2003, koje da se imaju primijeniti i tumačiti u skladu sa ciljevima postavljenim Direktivom Vijeća 1999/70/EZ[6] , što da proizlazi iz tumačenja ciljeva te Direktive po Suda Europske unije u presudama po zahtjevima C-22/13, C-61/13, C- 63/13 i C-418/13 (točka 88. i 104.) i zahtjevu C-760/18 (točaka 71. i 74.), a i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2016 od 13. ožujka 2018.

6 Direktiva Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme

zaključenog od strane ETUC-a, UNICEA-a i CEEP-a (SL, L 175, 10. 7. 1999.)

15. Naime, u točkama 88. i 104. obrazloženja presude Suda Europske unije u spojenim predmetima po zahtjevima C-22/13, C-61/13 do C-63/13 i C-418/13 (CĆ i drugi protiv Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca i Comune di Napoli) na koje se poziva tužiteljica je navedeno:

"S druge strane, nacionalna odredba kojom se zakonom ili drugim propisom na općenit i apstraktan način samo dopušta uporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme nije u skladu sa zahtjevima navedenima u prethodnoj točki ove presude. Takva odredba, koja je čisto formalne prirode, ne omogućuje utvrđivanje objektivnih i transparentnih kriterija radi provjere odgovara li obnavljanje takvih ugovora stvarnoj potrebi, je li primjereno za postizanje traženog cilja i potrebno u tu svrhu. Takva odredba sadrži dakle stvarnu opasnost od mogućih zlouporaba te vrste ugovora i stoga nije u skladu s ciljem i korisnim učinkom Okvirnog sporazuma (presuda O, EU:C:2012:39, t. 28. i 29. i navedena sudska praksa)."

"Slijedom toga, suprotno onome što tvrdi talijanska vlada, sama činjenica da bi nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku mogao biti opravdan "objektivnim razlogom" u smislu te odredbe nije dovoljna da bi se smatralo da je taj propis u skladu s tom odredbom ako se pokaže da njegova konkretna primjena u predmetnom slučaju dovodi do zlouporabe uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme."

16. Odredbe ZZDVO-a/2003 kojima se dopušta uzastopno sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme u sustavu znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja za suradnička zvanja i radna mjesta (članak 87. stavak 2. i članak 89. stavak 10. Statuta tuženika), primijenjene po prvostupanjskom sudu u okolnostima konkretnog slučaja, kako je navedeno pod točkom 8. do 9.1. obrazloženja ove presude, nisu općenite, apstraktne, niti neizvjesne u smislu napredovanja, obnavljanja ugovora i rada na određeno vrijeme. Zakonodavac je odredbom članka 43. stavkom 2. i 5. ZZDVO- a/2003 na koju se poziva tužiteljica odredio ukupno najdulje trajanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme (do pet godina ili na rok koliko traje znanstveni projekt), a ostalim prethodno navedenim odredbama istog zakona definirao kriterije za provjeru stvarnih potreba i primjerenosti za postizanje traženog cilja, kada je u pitanju ugovor i rad na određeno vrijeme.

17. U obrazloženja presude Suda Europske unije u predmetu po zahtjevu C-331/17 koji je uputio Corte d’appello di Roma (Žalbeni sud u Rimu, Italija) u postupku ĐĆ protiv Fondazione Teatro dell’Opera di Roma, pod točkom 70. na koju se poziva tužiteljica je navedeno:

"U ovom slučaju, s obzirom na to da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku sadržava pravila koja se primjenjuju na ugovore o radu općeg prava kojima je cilj sankcionirati zlouporabu uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, predviđajući automatsko pretvaranje ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme ako se radni odnos nastavi nakon određenog datuma, primjena tog pravila u predmetu u glavnom postupku mogla bi predstavljati preventivnu mjeru za takve zlouporabe, u smislu članka 5. Okvirnog sporazuma."

18. Razlozi zbog kojih primjena odredbe članka 12. ZR-a u okolnostima konkretnog slučaja ne bi predstavljala preventivnu mjeru u smislu članka 5. Okvirnog sporazuma su navedeni pod točkama 7. - 13. obrazloženja ove presude. Osim toga, takvom mjerom bi se bitno ograničila akademska sloboda i samouprava tuženika, u okviru akademske zajednice koju čine svi nastavnici, studenti i drugi sudionici u procesu visokog obrazovanja (članak 2. - 4. ZZDVO-a/2003) između ostalog i vezano za unutarnju i vanjsku mobilnosti studenata i nastavnika, razvoj multidisciplinarnih studija, te stalni rast kvalitete i konkurentnosti nastavnog, znanstvenog, umjetničkog i stručnog rada.

19. U obrazloženja presude Suda Europske unije u predmetu po zahtjevu C-760/18 koji je uputio OĆC (Sud prvog stupnja iz Lasithija, Grčke) u postupku MV i ostali protiv Organismos Topikis Aftodioikisis (OTA) 'Dimos Agiou Nikolaou', u točkama 71. i 74., na koje se poziva tužiteljica je navedeno:

"Što se tiče relevantnosti, u tom smislu, činjenice da je članak 103. stavak 8. grčkog Ustava izmijenjen nakon stupanja na snagu Direktive 1999/70 i prije isteka roka za njezino prenošenje, kako bi se uvela apsolutna zabrana pretvaranja ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovore na neodređeno vrijeme u javnom sektoru, dovoljno je napomenuti da direktiva proizvodi pravne učinke za državu članicu kojoj je upućena – a time i za sva nacionalna tijela – nakon njezine objave ili od dana njezine notifikacije, ovisno o slučaju (presuda od 23. travnja 2009., Angelidaki i drugi, C-378/07 do C-380/07, EU:C:2009:250, stavak 204. i navedena sudska praksa)."

"Iz toga slijedi da su sva tijela država članica podložna obvezi osigurati puni učinak odredbi prava EU, a to se odnosi i na slučajeve kada ta tijela mijenjaju svoj Ustav (presuda od 23. travnja 2009., Angelidaki i drugi , C-378/07 do C-380/07, EU:C:2009:250, stavak 207. i navedena sudska praksa)."

20. Okolnosti konkretnog slučaja i okolnosti iz glavne stvari suda iz Grčke, vezano za koje je postavljeno prethodno pitanje, nisu podudarne, u smislu tumačenja obveze svake države članice Europske unije da osigura puni učinak prava Europske unije (u pravnom sustavu Republike Hrvatske ne postoji apsolutna zabrana pretvaranja ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovore na neodređeno vrijeme u javnom sektoru, što između ostalog proizlazi i iz odredaba ZZDVO-a/2003).

21. Za razliku od sudskih postupaka koji su prethodili Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2016 od 13. ožujka 2018. kojom je usvojena ustavna tužba, ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 259/2014-2 od 11. svibnja 2016., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-734/2014-3 od 24. travnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-394/2013-14 od 12. prosinca 2013. i predmet se vraća Trgovačkom sudu u Rijeci na ponovni postupak, u predmetnom postupku nije u pitanju prigovor vezano za prekludiranost tužiteljice i ocjenjeni su svi ugovori o radu koje su stranke sklopile, te je utvrđeno da je na temelju ZZDVO-a/2003 kojim su određeni objektivni i transparentni kriteriji obnavljanje ugovora o radu sa tužiteljicom na određeno vrijeme odgovaralo stvarnoj potrebi, i da je bilo primjerno za postizanje traženog cilja.

22. Bez utjecaja je na konačno rješenje spora i pozivanje tužiteljice na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-149/2004-2 od 7. prosinca 2005. (pogrešno je navedeno "presuda" i nadnevak rješenja "7. prosinca 2015."), u kojem se navodi odredba članka 11. ZU-a i zaključno "da pravo na izbor u suradničko zvanje višeg asistenta predstavlja jedan od radnih prava osoba zaposlenih na visokom učilištu", a za koje tužiteljica pogrešno drži da podržava njezino tumačenje izbora i primjene materijalnog prava u predmetnoj parnici iz već navedenih razloga pod razloga pod točkom 7. i 10. obrazloženja ove presude.

23. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud ispitao podneske, argumente i dokaze predložene po strankama, dao je procjenu njihove mjerodavnosti za meritornu odluku, nije dao važniju prednost tuženiku, kako to pokušava prikazati tužiteljica i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve.

24. I odluka o troškovima pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude, koju tužiteljica osporava podredno osporavanju odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, pravilna je u osnovi i visini.

25. Tužiteljici nije priznat zahtijevani trošak jer nije uspjela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

26. Radnja odgovora na žalbu tužiteljice nije bila potrebna u vođenju predmetne parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a) pa zahtijevani trošak te radnje nije priznat tuženiku.

27. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-959/2024-83 od 8. svibnja 2025. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tužiteljici, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II. i III.).

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović