Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž-1008/2024-3

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše, predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Sanje Sušilović i sutkinje Snježane Androš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak&partneri Split, protiv tuženika RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivo Grga, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu od 4. ožujka 2024., poslovni broj P- 1255/2019-57, u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 4. ožujka 2024., poslovni broj P-1255/2019-57.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan koji glasi:

" Utvrđuje se da je ništetan, da nije pravno valjan te da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između primatelja uzdržavanja TO pok. Ž i ZO s jedne strane i davatelja uzdržavanja RO koji ugovor je zaključen dana 20. travnja 2009. i ovjeren od strane javnog bilježnika Ivana Bradarića u Splitu, broj ovjere OV-2955/09 dana 20. travnja 2009. godine ".

II/ Nalaže se tužiteljici da tuženiku u roku od 15 dana isplati parnični trošak u iznosu od 1.725,50 eura."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda i usvoji tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova uvećanih za trošak sastava žalbe, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Pobijana presuda nema nejasnoća niti proturječnosti, kao niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, tako da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), pa tako niti ona na koju žaliteljica ukazuje u žalbi (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

6. Sud prvog stupnja je raspravio sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i čl. 8. ZPP-a).

7. Svoja utvrđenja i zaključak je sud prvog stupnja potpuno i valjano obrazložio, pa ih u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim Ugovora o doživotnom uzdržavanju (dalje: Ugovor) sklopljenog između BO pok. Ž (dalje: BO) i ZO, kao primatelja uzdržavanja s jedne strane, i RO, kao davatelja uzdržavanja, s druge strane, koji ugovor je sklopljen 20. travnja 2009. i ovjeren od strane javnog bilježnika Ivana Bradarića u Splitu, broj ovjere OV-2955/09 dana 20. travnja 2009.

9. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da su Ugovor sklopili ZO i BO, kao primatelji uzdržavanja, te HO, kao davatelj uzdržavanja, dana 20. travnja 2009., da je isti sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, a pokojni BO ga je potpisao otiskom prsta,

- da je BO preminuo **.**.2016., a prije njega i supruga ZO,

- da je u ostavinskom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem O-597/2016, pravomoćnim rješenjem od 30. studenog 2018. prekinut ostavinski postupak iza pok. BO, a nasljednica, ovdje tužiteljica, upućena na pokretanje parničnog postupka radi utvrđenja ništetnim sklopljenog Ugovora,

- da je u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po-214/14, povodom tužbe ŽO, ovdje tužiteljice, od 19. siječnja 2009., protiv tuženika BO, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o odricanju od nasljedstva koje nije otvoreno, donesena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Omišu 29. studenog 2012., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-

1643/2015 od 23. studenog 2017.,

- da su tužiteljica i pok. BO dana 18. travnja 2006. sklopili Ugovor o darovanju kojim je od strane oca tužiteljici darovana konoba i garaža,

- da je pok. BO rješenjem Kotarskog suda u Omišu poslovni broj R-96/58 od 17. siječnja 1959. djelomično lišen poslovne sposobnosti, a koja mu je u cijelosti vraćena rješenjem Općinskog suda u Omišu, poslovni broj R1-1/00 od 23. lipnja 2000., kada je bio u dobi od 72. godine,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi kako smatra da njen otac nije bio sposoban za rasuđivanje jer je bio psihički bolesnik i nepismen čovjek bez završene osnovne škole, ali da je bio sposoban u trenutku kada je s njom zaključio ugovor o darovanju, da je sporni Ugovor zaključio pod prisilom, te da joj je to poznato jer joj je otac rekao da je morao potpisati ugovor jer da mu je tuženik govorio da će ga u protivnom ubiti i to sjekirom, kao i da je otac svojim radom stvorio imovinu velike vrijednosti,

- da iz iskaza tuženika proizlazi kako opovrgava navode tužiteljice, ističući da se posljednjih 14-15 godina brinuo o ocu, te da on nije imao nikakve psihičke tegobe,

- da iz iskaza svjedoka GO i ĐO proizlazi da im je poznato sklapanje Ugovora, te GO navodi i da je, koliko je njemu poznato, pokojni BO bio u potpunosti sposoban za rasuđivanje, te da mu nije poznato da bi ga tuženik prisilio na zaključenje Ugovora, niti on u to vjeruje, dok iz iskaza ĐO proizlazi da je pok. BO bio izrazito jak čovjek koji je radio sve do svoje smrti,

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Sanje Batina proizlazi da je izvršila uvid u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju na ime pok. BO, te da je utvrdila kako je sada pok. BO povremeno uzimao lijekove za smirivanje napetosti i lijekove za spavanje, te mu je u nekoliko navrata (1991. i 1992.) upisivana šifra Psychoneurosis - blaže neurotske smetnje, a za koje smetnje su mu propisivani navedeni lijekovi i da isti nisu mogli utjecati na njegovu testatorsku sposobnost, da šifra F 20 –sukladno MKB-10 revizija označava dijagnozu Shizofrenije i da je upisana u originalnom osobnom zdravstvenom kartonu 13. siječnja 1997. prvi put i nikada više, a da je tada pok. BO bio u dobi 69 godina u kojoj se ne dijagnosticira ta teška duševna bolest. Nije utvrdila da su mu propisivani antipsihotici-lijekovi za liječenje težih duševnih bolesti, te je i u vrijeme ispisivanja navedene šifre propisan lijek anksiolitik - lijek za smirivanje napetosti – lijek za blaže neurotske smetnje, te nisu upisivani kontrolni nalazi psihijatara, a koji su educirani za postavljanje navedene dijagnoze. Nadalje ističe i da je 22. siječnja 2007. i 19. studenog 2007., liječnik obiteljske medicine u osobni zdravstveni karton upisao šifru F 07 – Sy psychorganicum i propisao lijek Oxazepam – lijek za smirivanje napetosti, pri čemu nije opisao kliničko stanje sada pok. BO niti ga uputio na dodatne dijagnostičke obrade i preglede neurologa ili psihijatra za potvrdu navedene šifre. Također ističe i da je u vrijeme postavljanja dijagnoze težeg debiliteta 27. svibnja 1958., sada pok. BO bio osoba u dobi od 30 godina, oženjen i otac tada mlt. tužiteljice, a da se u dostupnoj medicinskoj dokumentaciji (originalnom osobnom zdravstvenomi kartonu pok. BO) ne navodi navedena dijagnoza – teži debilitet, odnosno da ona ne iščitava u cjelokupnom osobnom zdravstvenom kartonu kojeg je imala na uvid, da bi isti bio duševno zaostala osoba, pri čemu ističe i da duševno zaostale osobe teško dožive tako visoku životnu dob. Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi kako nema dokaza da je pok. BO Ugovor potpisao pod utjecajem psihopatoloških fenomena, te da je isti sačinjen i potvrđen u skladu s njegovim realnim stavovima prema osobama koje ga okružuju, kao i da informacije sadržane u raspoloživoj medicinskoj dokumentaciji upućuju da sada pok. BO u vrijeme sastavljanja Ugovora nije bolovao od nekih težih duševnih smetnji koji bi s većom razinom vjerojatnosti doveli u pitanje sposobnost za rasuđivanje i slobodno izražavanje vlastite volje tempore acta, te da je bio sposoban shvatiti značenje i učinke Ugovora,

- da iz iskaza stalne sudske vještakinje proizlazi da je mentalna retardacija stanje zaostalog ili nepotpunog razvoja uma koje je posebice karakterizirano oštećenjem sposobnosti koje se očituje za vrijeme razvoja, sposobnosti koje pridonose cjelokupnom stupnju i razvoju inteligencije npr. mišljenje, govor, motorika i sposobnost ostvarivanja društvenih kontakata, da se slabo mogu poboljšati kao rezultat vježbe i rehabilitacije, da bi dijagnoze morale biti osnovane na trenutačnim razinama funkcioniranja, da je u vrijeme vođenja postupka lišenja poslovne sposobnosti pok. BO u stanovitoj mjeri bio sposoban upravljati svojim radnjama i postupcima i cijeniti značaj svojih dijela, da, ukoliko bi se radilo o težem debilitetu, isti ne bi bio sposoban sklopiti brak i voditi brigu o svojoj djeci i obitelji, raditi i stvarati sve ono što je stekao cijelog svog života, a da inače mentalno retardirane osobe ne dožive ni toliku starost. Također, iz iskaza proizlazi i da za postavljanje dijagnoze šizofrenije, teške duševne bolesti, liječnici opće medicine nisu educirani, nego isključivo specijalist psihijatar, te da je, osim toga, liječnik opće medicine prepisao lijek koji se daje kod blažih neurotskih smetnji, a ne kod tako teških duševnih smetnji, a ukoliko je liječnik i posumnjao na tu dijagnozu, da je bilo nužno uputiti pacijenta na daljnju psihijatrijsku obradu. U odnosu na psihoorganski sindrom, ističe da liječnik nije opisivao pobliže funkcioniranje sada pok. BO, propisivao mu je opet blage lijekove za smirivanje napetosti i nije smatrao da bi bilo nužno uputiti ga na daljnju dijagnostičku, specijalističku obradu radi eventualnog utvrđenja navedene bolesti. Također, a u odnosu na dijagnozu kronične psihoze u pogoršanju, iz iskaza vještakinje proizlazi da psihoze također spadaju u teže duševne smetnje kao i šizofrenija, ali da u zdravstvenom kartonu ne nalazi specifičan lijek koji se daje kod tako dijagnosticiranih bolesti, odnosno lijek antipsihotik, da pok. BO, prema podacima u zdravstvenom kartonu takav lijek nije nikada bio propisan, te da se u originalnom zdravstvenom kartonu ne navodi dijagnoza – teži debilitet koja je postavljena od strane psihijatara 27. svibnja 1958., odnosno da ona ne iščitava da bi isti bio duševno zaostala osoba, a osobe koje bi zaista imale dijagnozu mentalne retardacije uz adekvatnu socijalnu komponentu, okruženje i vježbe, da bi mogle ostati na istom nivou, u protivnom bi moglo doći po pogoršanja i smještaja u određene institucije za mentalno retardirane osobe. Okolnost što pok. BO u vrijeme sklapanja spornog Ugovora nije znao čitati ni pisati ne znači nužno da bi takva osoba, koja je rođena 1928., bila mentalno retardirana.

10. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, a prihvaćajući nalaz i mišljenje, te iskaz vještakinje, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev uz zaključak da tužiteljica nije dokazala da pok. BO nije bio sposoban za rasuđivanje, te da su navodi tužiteljice prema kojima je otac bio nepismen i bez škole, te nesposoban za rasuđivanje, a što da potvrđuje činjenicom da je bio lišen poslovne sposobnosti, kontradiktorni njenim daljnjim navodima prema kojima je pravno valjan ugovor o darovanju iz 2006., a kojim joj pok. otac daruje nekretninu, jer da je u to vrijeme bio sposoban za rasuđivanje, kao i da nije dokazala da je tuženik prisilo oca na potpis Ugovora, posebno što da tužiteljica nije odmah rekla ocu da prijetnje smrću prijavi policiji ili sama to uradila, te da niti jedan saslušani svjedok nema saznanja da bi pok. BO osporavani ugovor potpisao pod prisilom.

11. Razmatrajući žalbene navode tužiteljice, ovaj sud je stava da je sud prvog stupnja pravilno prihvatio nalaz i mišljenje, te iskaz stalne sudske vještakinje Sanje Batina, te pravilno postupio kada je odbio prijedlog za provođenje novog vještačenja. Ovo stoga što je, i po stavu ovog suda, nalaz i mišljenje sačinjen stručno, logično i objektivno, a svojim iskazom je vještakinja odgovorila na sva pitanja i primjedbe tužiteljice, te time otklonila svaku sumnju u pravilnost i objektivnost nalaza i mišljenja, slijedom čega je na okolnost sposobnosti za rasuđivanje pok. BO u trenutku sklapanja Ugovora i po stavu ovog suda nepotrebno provođenje daljnjih dokaza.

11.1. Suprotno tvrdnjama žaliteljice, ovaj sud je stava da u nalazu i mišljenju, te iskazu stalnog sudskog vještaka nema proturječnosti i nedostataka, te da je svaka sumnja u pravilnost i objektivnost otklonjena upravo saslušanjem vještakinje koja je na ročištu održanom 8. veljače 2022. obrazložila svoje mišljenje u smislu čl. 260. st. 2. ZPP-a. S obzirom na navedeno, ovaj sud je stava da je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio provođenje novog vještačenja, prihvatio nalaz i mišljenje, te iskaz stalne sudske vještakinje, slijedom čega nije počinio niti bitnu povredu iz čl. 354. st 1. ZPP-a, odnosno nije postupio protivno čl. 261. st. 3. ZPP-a.

12. Žaliteljici je za ukazati i da su potpisnici Ugovora, kao primatelji uzdržavanja, ZO i BO, te da u odnosu na ZO ne navodi niti jedan razlog iz kojeg bi Ugovor u odnosu na istu bio ništetan.

12.1. Također, za ukazati je da i iz stanja spisa i iz iskaza tužiteljice proizlazi kako ista smatra da je pok. BO potpisao Ugovor jer da mu je tuženik prijetio. Ovaj sud je stava da je utvrđenje ništetnosti ugovora zbog prisile moguće tražiti samo onda kada je do njegova sklapanja došlo primjenom fizičke sile (kada se na volju ugovaratelja da potpiše ugovor djelovalo određenim oblicima tjelesne prisile-fizičko zlostavljanje, nanošenje fizičkih bolova i tjelesnih ozljeda i sl.), a ne i onda kada se na volju ugovaratelja djelovalo nedopuštenim prijetnjama koje su kod njega izazvale opravdani strah - primjenom psihičke sile, zbog čega je moguće tražiti njegovo poništenje. Naime, prema čl. 279. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) razlikuju se dvije vrste prisile i to fizička sila te psihička prisila ili prijetnja. Psihička prisila, odnosno prijetnja predstavlja manu volje koja je razlog za poništenje ugovora, i to samo ako je riječ o nedopuštenoj prijetnji, koja je izazvala opravdani strah kod druge ugovorne strane, tako da je ona zbog toga bila prisiljena sklopiti ugovor. Dakle, radi se o razlogu pobojnosti, odnosno relativne ništetnosti ugovora, a relativno ništetni ugovori proizvode pravne učinke i obvezuju ugovorne strane sve dok se konstitutivnom odlukom suda ne ponište.

13. S obzirom na navedeno, ovaj sud je stava da je temeljem pravilno utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 579. st. 1, 580. st. 1. i 332. st. 1. ZOO-a, te primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP-a pravilno zaključio da je sklopljeni Ugovor valjan, odnosno da je pok. BO u vrijeme sklapanja istog bio sposoban za rasuđivanje, te da Ugovor nije potpisao pod prisilom. Stoga je pravilno prvostupanjski sud pod toč. I. izreke odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

14. Odluka o trošku pravilna je i zakonita, utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

14.1. U odnosu na žalbene navode tužiteljice o stavljanju prekomjernog tereta nalaganjem plaćanja troškova postupka, valja odgovoriti da se prema praksi ESLJP (Derbuc i drugi protiv Hrvatske zahtjev broj 53977/14 i 41902/15 od 15. ožujka 2022.) u situaciji isticanja prekomjernog tereta moraju dostaviti dokazi koji bi pokazali da im je obvezom plaćanja troškova postupka nametnut prekomjerni financijski teret, a kako tužiteljica navedene dokaze nije dostavila, ovaj sud smatra kako nije dokazala niti da bi joj plaćanje troškova postupka predstavljalo prekomjeran financijski teret.

15. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tužiteljice te potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a, te odlučiti kao pod I. izreke presude.

16. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava žalbe jer sa žalbom nije uspjela (čl. 166. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod II. izreke presude.

Osijek, 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša