REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-971/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila suca izvjestitelja i člana vijeća, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i mr. sc. Dražena Jakovine, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Andrej Garić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Pisarnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-304/2021-2 od 23. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-242/2017-27 od 4. veljače 2021., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-304/2021-2 od 23. ožujka 2023., u točki I. izreke u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. izreke se odbija.

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R- 304/2021-2 od 23. ožujka 2023., u točki I. izreke u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. i IV. izreke i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-242/2017-27 od 4. veljače 2021 u točkama I. i IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici da na ime razlike plaće po osnovi prekovremenog rada s dodacima za rad noću i subotom iznos od 6.793,93 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće, u roku od 8 dana. U točki II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor iznos od 10.419,83 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto naknade plaće, u roku od 8 dana. U točki III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime terenskog dodatka iznos od 225,00 kuna za zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2013. do isplate po stopi preciznije navedeno u toj presudi, u roku od 8 dana. U točki IV. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 13.687,50 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2021. do isplate po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, u roku od 8 dana, te je u točki V. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 870,78 kuna, te za isplatom zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima razlike bruto plaće i naknade plaće u t. I. i II. izreke presude.

2. Drugostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkama I., II., III. i IV. izreke, a pod točkom II. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

3. Tuženica protiv pobijane presude suda drugog stupnja podnosi reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda Revd-3818/2023-2 od 6. veljače 2024., zbog pitanja koja glase:

„1. Pripada li tužitelju pravo na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad za koji je ostvario i iskoristio slobodne dane, a koji slobodni dani su evidentirani u evidencijama rada, odnosno je li trebalo od ostvarenih sati prekovremenog rada oduzeti nesporno iskorištene slobodne dane koje je tužitelj dobivao s osnova prekovremenog rada, te na kome je teret dokazivanja da se evidentirani iskorišteni slobodni dani ne odnose na prekovremeni rad već na neku drugu pravnu osnovu?

2. Pripada li djelatnoj vojnoj osobi u razdoblju nakon 8. svibnja 2014. do kraja utuženog razdoblja pravo na isplatu naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora kao da je radila u redovnom radnom vremenu, pri tome uračunavajući na osnovnu plaću sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad?“.

3.1. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu uz naknadu prouzročenog parničnog troška tuženici, podredno da ukine presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ili samo presudu drugostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovoru na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora revizijskog postupka je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe da se naloži tuženici da mu za razdoblje od travnja 2012. do ožujka 2014. isplati iznos od 6.793,93 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, na ime prekovremenog rada i dodataka za rad noću i subotom, te iznos od 10.419,83 kn na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor za razdoblje od kolovoza 2012. do siječnja 2017. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

8. Navedeno potraživanje tužitelj temelji na odredbama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOS/02.), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 73/13 - dalje: ZSOS/13), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/09 i 118/12 - dalje: Odluka/09), Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj 50/08, 142/08, 118/09, 99/12 i 55/13 - dalje: Pravilnik 08), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 68/11 - dalje: Pravilnik/11) i Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj 54/14).

9. Prema sadržaju pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija, sporan je način utvrđivanja nesporno iskorištenih slobodnih dana u situaciji kada o tome nije doneseno posebno rješenje, te u svezi s tim na komu je teret dokaza po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani vidljivi iz evidencija o radu tuženice i način obračuna naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora nakon 8. svibnja 2014.

10. Prvostupanjski sud je, ocjenom provedenih dokaza, zaključio da je obveza tuženice u smislu odredbi čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 - dalje: ZR) voditi preciznu i točnu evidenciju o radnom vremenu, kao i evidenciju o korištenju slobodnih dana, koja bi sadržavala precizne podatke o tome po kojoj točno osnovi su isti korišteni i odobreni, kao i da o korištenju slobodnih dana donese posebno rješenje. Također je zaključio da je u slučaju spora u svezi s radnim vremenom teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu, ukoliko poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. ZR, što je propisano odredbama čl. 131. st. 4. ZR. Stoga je, ocjenjujući da u vezi korištenja slobodnih dana između stranaka postoji spor, zaključio da je teret dokaza na tuženici u smislu odredbe čl. 131. st. 4. ZR.

11. Nadalje ocjenjujući da je zbog propusta tuženice da dostavi točan podatak po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani i inzistiranju tuženice da se samo koristi evidencija koja je dostavljena po tuženici, te u nedostatku rješenja o preraspodjeli radnog vremena zbog ostvarenih prekovremenih sati rada tužitelja na terenu u utuženom razdoblju, sud prvog stupnja je prihvatio izračun nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke u prvoj varijanti u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za korištene slobodne dane, te je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za iznos razlike plaće od 6.793,93 kn (po osnovu prekovremenog rada), kao i iznos 10.419,83 kn po osnovu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

12.1. Drugostupanjski sud je prihvatio utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda vezano za prekovremeni rad jer i po mišljenju tog suda tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće bez umanjenja za slobodne dane jer tuženica nije dostavila dokumentaciju iz koje bi se sa sigurnošću moglo utvrditi kada su, u kojem trajanju i po kojoj osnovi tužitelju odobravani slobodni dani, te je potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

12.2. Vezano za naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora drugostupanjski sud se pozvao na Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, br. 140/02, 68/11), koji je važio do 8. svibnja 2014. odnosno do stupanja na snagu Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, br. 54/14), kojim propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada prava na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca (čl. 4. st. 3.), te na Pravilnik koji je stupio na snagu 8. svibnja 2014. a kojim je propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu (čl. 4. st. 2.), te je potvrdio prvostupanjsku presudu u točki II., i IV. izreke, jer nije prihvatio žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je u razliku naknade plaće za godišnji odmor za razdoblje nakon 8. svibnja 2014. odnosno nakon stupanja na snagu Pravilnika/14 uračunao i dodatak za vojnu službu, a koji se isplaćuje tužitelju kad radi samo u redovnom radnom vremenu, (što je razvidno i iz isplatnih lista tužitelja).

13.1. Tuženica u reviziji navodi da iz dokumentacije koju je priložila tijekom postupka proizlazi da je tuženica vodila preciznu evidenciju radnog vremena u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova, te smatra da sud nije mogao ne uzeti u obzir slobodne dane, koje je tuženica dokazala evidencijama o radu tužitelja. Stoga je vještak u drugoj varijanti izračuna dugovanja uzeo u obzir evidentirane slobodne dane na način da je prvenstveno utvrdio koliko je slobodnih dana tužitelj ostvario s osnove straže i iste dane nije koristio za umanjenje prekovremenih sati. Budući da tužitelj slobodne dane nije ostvarivao po drugim osnovama, preostale slobodne dane je vještak je uzeo u obračun razlike plaće s osnove prekovremenog rada. Na taj način je vještak dobio podatak o slobodnim danima korištenim s osnove prekovremenog rada. U tom smislu pozvala se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-4029/2019-2 od 26. siječnja 2021., u kojoj je izneseno pravno shvaćanje prema kojem u situaciji kada je tuženik vodio dnevne evidencije radnog vremena iz koje su vidljivi oblici rada tužitelja, kao i broj ostvarenih slobodnih dana, da je tom evidencijom tuženik dokazao koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati odnosno dana rada, a koliko je ostvario slobodnih dana. U takvoj situaciji teret dokaza je na tužitelju da je slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne na tuženici.

13.2. Vezano za pitanje naknade za godišnji odmor nakon 8. svibnja 2014. tuženica se pozvala na sadržaj Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 54/14), na Odluku o rasporedu radnog vremena (čl. 4. st. 2. i 3.), čl. 81. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14) i Pravilnik/14 te smatra da nema odredbe da se pri obračunu naknade za godišnji odmor uračunavaju sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad, niti je predviđen obračun po prosječnoj mjesečnoj plaći u prethodna tri mjeseca, kako je bilo ranije propisano Pravilnikom/11, dok je upravo Pravilnikom/14 izmijenjen način obračuna. Odredba o uračunavanju svih primanja, smatra, da ima smisla upravo kod obračuna po prosječnoj mjesečnoj plaći jer u tom slučaju plaća varira ovisno o dodatnim primanjima.

14. Prema odredbi čl. 169. st. 1. ZSOS/02 plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, a prema odredbi čl. 97. st. 5. ZSOS/02 djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, a st. 6. citiranog članka da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

15. Prema odredbi čl. 4. st. 1. i 2. ZR poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, a prema odredbi čl. 131. st. 4. ZR, u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

16. Prema odredbi čl. 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a prema čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

17. Pravnim pitanjem zbog kojeg je dopuštena revizija u bitnom se problematizira način utvrđivanja nesporno iskorištenih slobodnih dana u situaciji kada o tome nije doneseno posebno rješenje, te u svezi s tim na komu je teret dokaza po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani vidljivi iz evidencija o radu tuženice.

18. Ovaj sud je u činjenično i pravno podudarnom predmetu zauzeo shvaćanje u odluci Rev-445/2023-2 od 12. rujna 2023., prema kojem:

„(...)15. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je tužitelj prema evidencijama radnog vremena koristio slobodne dane po osnovi dežurstva ili straže (koji oblici rada na temelju čl. V. i VIII. Odluke/09 ne predstavljaju prekovremeni rad), ali i po drugim osnovama, pa kraj takve, iako u postupku ocjenjenom manjkave, pisane evidencije, sudovi su dužni pažljivo razmotriti sadržaj zakonskih odredbi, poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te ocijeniti sadržaj i narav te evidencije, odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti, te zavisno od toga prosuditi o kvaliteti evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, a u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom pod oznakom RRV, službeni put-Sp, sahrana, straža-STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.) tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova. Pri tomu je nužno imati u vidu jesu li tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, je li je potpisivao i na tu evidenciju tužitelj do pokretanja sudskog postupka iznosio primjedbe, i je li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbu na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena. Ovo stoga, jer je na tužitelju teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni. To je ujedno i odgovor na postavljena pitanja.

16. Tuženica kao poslodavac mora dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani, a to što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi nesporno iskorišteni, jer uz naprijed navedena utvrđenja, i evidencijom radnog vremena tuženica može dokazati da su tužitelju i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani.

17. Kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06 § 27., presuda od 23. listopada 2008.)“.

19. Ostajući pri navedenom pravnom shvaćanje, odgovor na postavljeno pravno pitanje zbog kojeg je u ovom predmetu dopuštena revizija glasi:

Tužitelju ne pripada pravo na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad za koji je ostvario i iskoristio slobodne dane, a koji slobodni dani su evidentirani u evidencijama rada, te od ostvarenih sati prekovremenog rada treba oduzeti iskorištene slobodne dane koje je tužitelj dobivao s osnova prekovremenog rada. Na tužitelju je teret dokazivanja da se evidentirani iskorišteni slobodni dani ne odnose na prekovremeni rad već na neku drugu pravnu osnovu.

20. Slijedom navedenog, a s obzirom da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji o pogrešno obračunatom prekovremenom radu, odnosno pogrešno vođenoj evidenciji radnog vremena, to su prema ocjeni ovog suda, a s obzirom na sve naprijed navedeno, pogrešno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su u navedenim okolnostima tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu ocijenili osnovanim.

21. Stoga, s obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni dokaza sudovi nisu u dovoljnoj mjeri raspravili osnovanost tužbenog zahtjeva, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude u tom pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

22. Vezano za drugo pravno pitanje, u odnosu na koje je dopuštena revizija, revizijski sud je već odgovorio u odluci broj Rev-347/2023-2 od 24. travnja 2024. Odgovor na postavljeno pitanje u citiranoj odluci je obrazložen na slijedeći način:

"23. Polazeći od sadržaja navedenih odredbi proizlazi da djelatne vojne osobe mogu ostvarivati različite dodatke na plaću koji ovise o uvjetima rada pojedine djelatne vojne osobe. No, dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe na temelju samog rasporeda na određenu dužnost u propisanim iznosima i taj dodatak je sastavni dio redovne plaće ostvarene u redovnom radnom vremenu svake djelatne vojne osobe. Dodatak za vojnu službu se isplaćuje uz osnovnu plaću neovisno o drugim dodacima na plaću i drugim materijalnim pravima koja pripadaju djelatnim vojnim osobama na temelju ZSOSRH-a i propisima donesenim na temelju toga Zakona.

24. Stoga, ako svaka djelatna vojna osoba kao redovnu plaću prima mjesečni iznos koji se sastoji od osnovne plaće i dodatka za vojnu službu, onda je dodatak za vojnu službu neodvojiv od redovne plaće koja se isplaćuje za redovno radno vrijeme djelatne vojne osobe te, kao sastavni dio redovne plaće ostvarene u redovnom radnom vremenu, prilikom obračuna naknade za godišnji odmor treba uračunati i iznose tog dodatka, sukladno čl. 142. ZSOSRH-a i čl. 4. st. 2. Pravilnika/14.".

23. Ostajući pri iznesenom pravnom shvaćanju ovoga suda, odgovor na drugo postavljeno pitanje glasi:

„Djelatnoj vojnoj osobi u razdoblju nakon 8. svibnja 2014. do kraja 2016. pripada pravo na isplatu naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora kao da je radila u redovnom radnom vremenu uračunavajući osnovnu plaću i dodatak na plaću za vojnu službu.“.

24. Slijedom navedenog, a kako je pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana presuda u skladu s pravnim shvaćanjem ovoga suda ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje u odnosu na koje je dopuštena to je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a u tom dijelu revizija odbijena.

25. S obzirom da su u naprijed navedenom dijelu ukinute obje nižestupanjske presude o troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

Zagreb, 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić