Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž Ob-325/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja maloljetnog ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa majka i zz PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a majku punomoćnica BG, odvjetnica u [adresa], protiv tuženog GG iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Saša Omeragić, odvjetnica u Puli, Leherova ulica 1, radi izmjene odluke o uzdržavanju, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P Ob-200/2023-22 od 17. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja maloljetnog ĆG, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P Ob-200/2023-22 od 17. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za povišenjem uzdržavanja za svaki pojedini mjesečni iznos uzdržavanja do traženog iznosa od po 460,00 eura mjesečno te u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke, u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu toškova postupka.

II. Odbija se žalba tuženog GG, kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim se mijenja visina iznosa uzdržavanja za maloljetnog tužitelja i nalaže tuženiku doprinositi za uzdržavanje maloljetnog tužitelja umjesto iznosa od 199,08 eura (1.500,00 kuna) mjesečno (određenog pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P Ob-246/2020-79 od 26. siječnja 2022.), počevši od 26. listopada 2023. pa do 30. ožujka 2024. iznos od 220,00 eura, od 1. travnja 2024. do 30. ožujka 2025. iznos od 245,00 eura tei od 1. travnja 2025. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti iznos od 280,00 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke, u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu toškova postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Dužan je tuženik ŽG, rođen **.**.1986., broj osobne iskaznice:

CA70224UR izdane u Italiji, da za uzdržavanje mlt. tužitelja ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], umjesto iznosa od 1.500,00 kn (199,08 EUR) mjesečno određenog pravomoćnom i ovršnom Presudom Općinskog suda u Zadru posl. broj P Ob- 246/2020-79 od 26. siječnja 2022., počevši od 26. listopada 2023. pa do 30. ožujka 2024. doprinosi iznos od 220,00 EUR, od 01. travnja 2024. do 30. ožujka 2025. iznos od 245,00 EUR i od 01. travnja 2025. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti iznos od 280,00 EUR, slijedom čega se tuženiku nalaže da isplati:

- za razdoblje od 26. listopada 2023., kao dana podnošenja tužbe, do 31. listopada 2023. iznos od 3,33 EUR,

- za studeni 2023. iznos od 20,00 EUR,

- za prosinac 2023. iznos od 20,00 EUR,

- za siječanj 2024. iznos od 20,00 EUR,

- za veljaču 2024. iznos od 20,00 EUR,

- za ožujak 2024. iznos 20,00 EUR,

- za travanj 2024. iznos od 45,00 EUR,

- za svibanj 2024. iznos od 45,00 EUR,

- za lipanj 2024. iznos od 45,00 EUR,

- za srpanj 2024. iznos od 45,00 EUR,

- za kolovoz 2024. iznos od 45,00 EUR,

- za rujan 2024. iznos od 45,00 EUR,

- za listopad 2024. iznos od 45,00 EUR,

- za studeni 2024. iznos od 45,00 EUR,

- za prosinac 2024. iznos od 45,00 EUR,

- za siječanj 2025. iznos od 45,00 EUR,

- za veljaču 2025. iznos od 45,00 EUR,

- za ožujak 2025. iznos od 45,00 EUR,

- za travanj 2025. iznos od 80,00 EUR,

- za svibanj 2025. iznos od 80,00 EUR,

- od 01. lipnja 2025. pa nadalje dok budu za to postojali zakonski uvjeti, iznos od 280,00 EUR, koje iznose je dužan isplatiti najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2023. od 7%, od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50%, od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25%, od 01. siječnja 2025. pa do isplate po stopi od 6,15 %, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, s da je dospjele a neisplaćene obroke dužan isplatiti odjednom u roku od 15 dana i to sve na račun majke i zz mlt. tužitelja IG, OIB: [osobni identifikacijski broj], koji ista ima otvoren kod OTP banke d.d., broj IBAN: [broj bankovnog računa],

dok se u preostalom dijelu od dosuđenih mjesečnih iznosa do traženih iznosa od po 460,00 EUR mjesečno, tužbeni zahtjev mlt. tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Svaka strana snosi svoj trošak.“.

2. Protiv dijela navedene presude u točki I. izreke, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za povišenjem uzdržavanja za svaki pojedini mjesečni iznos uzdržavanja do traženog iznosa od po 460,00 eura mjesečno te u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke, u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu toškova postupka (kao dijelu u kojem nije uspio u sporu), žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem pobija navode žalbe tužitelja i predlaže istu odbiti, uz naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu.

4. Protiv dijela navedene presude u točki I. izreke, u dijelu kojim se mijenja visina iznosa uzdržavanja i nalaže tuženiku doprinositi za uzdržavanje maloljetnog tužitelja umjesto iznosa od 199,08 eura (1.500,00 kuna) mjesečno (određenog pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P Ob-246/2020-79 od 26. siječnja 2022.), počevši od 26. listopada 2023. pa do 30. ožujka 2024. iznos od 220,00 eura, od 1. travnja 2024. do 30. ožujka 2025. iznos od 245,00 eura te od 1. travnja 2025. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti iznos od 280,00 eura, kao i u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke, u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (kao dijelu u kojem nije uspio u sporu), žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku te za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 260 bodova.

5. U odgovor na žalbu tužitelj pobija navode žalbe tuženika i predlaže istu odbiti.

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

7. Žalba tuženika nije osnovana

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP- a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj u žalbi određeno upire, a tuženik sadržajno, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje, na koje je djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo, s time da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti.

10. Predmet ovoga spora je zahtjev za povišenjem uzdržavanja kojim maloljetni tužitelj traži izmjenu iznosa uzdržavanja na koje je obvezan tuženik, otac, presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P Ob-246/2020-79 od 26. siječnja 2022.

11. I u žalbenom stupnju postupka (po žalbi tuženika), sporno je jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za povišenjem uzdržavanja, odnosno jesu li se promijenile okolnosti u odnosu na one koje su postojale u vrijeme donošenja ranije odluke o uzdržavanju (potrebe maloljetnog tužitelja te mogućnosti tuženika za plaćanjem višeg iznosa uzdržavanja), dok je po žalbi tužitelja sporan iznos uzdržavanja za koji je sud prvog stupnja odbio njegov zahtjev za povišenjem uzdržavanja.

12. Tijekom postupka pred sudom prvog stupnja utvrđeno je nespornim da je tuženik, kao otac maloljetnog tužitelja, pravomoćnom presudom istoga suda poslovni broj P Ob-246/2020-79 od 26. siječnja 2022., obvezan za uzdržavanja maloljetnog tužitelja doprinositi iznos od 1.500,00 kuna (199,08 eura) mjesečno, dok je uvidom u navedeni spis poslovni broj P Ob-246/2020 utvrđeno da je maloljetni tužitelj rođen **.**.2015., što znači da je isti 26. siječnja 2022. kada je u tom postupku donesena presuda, imao 6 godina i 7 mjeseci te da je još uvijek išao u vrtić, dok je u vrijeme podnošenja ove tužbe (26. listopada 2023.), imao 8 godina i 4 mjeseca.

13. Uvidom u navedeni spis poslovni broj P Ob-246/2020 sud pevog stupnja je utvrdio i to da je tuženik u tom predmetu u podnesku od 23. studenog 2021. naveo da ima plaću oko 1.400,00 do 1.500,00 eura mjesečno, od čega podmiruje ratu kredita od 535,00 eura mjesečno, režijske troškove za stan od 200,00 eura mjesečno, a što je naveo i u iskazu danom na raspravi održanoj 11. lipnja 2021. u predmetu R1 Ob-349/20 (radi donošenja privremene mjere, koji je spojen s predmetom P Ob246/20, te da je na raspravi održanoj 31. listopada 2021. u tom istom predmetu, majka maloljetnog tužitelja, tamo kao tužiteljica, u odnosu na prijedlog da se oca obveže da doprinosi za uzdržavanje maloljetnog tužitelja, navela da predlaže da se utvrdi identična novčana obveza koja je predložena privremenom mjerom (1.150,00 kuna mjesečno), uz dodatnu obvezu oca da sudjeluje u svim većim troškovima vezanim uz maloljetno dijete (priprema za školu) ili da se obveza uzdržavanja utvrdi u visini od 1.500,00 kuna mjesečno, u kojem slučaju bi ona kupovala sve što je potrebno za maloljetno dijete, a što se odnosi na povećane potrebe.

14. Prvostupanjski sud je, kako bi utvrdio ukupne potrebe maloljetnog tužitelja, saslušao njegovu majku iz čijeg iskaza proizlazi da tužitelj, kada je prvi puta određena obveza njegovog uzdržavanja 2022., još uvijek nije imao 7 godina te da je išao u vrtić, s tim da nije išao u redovan vrtić, već u privatnu igraonicu koja se plaćala 237,00 eura mjesečno jer nije bio cijepljen, da je tada bio zdrav i nije imao nikakvih posebnih potreba, već da su njegove potrebe bile uobičajene za dijete njegove dobi, da su u to vrijeme njih dvoje živjeli kod njezinih roditelja, gdje nisu plaćali najam, već su samo sudjelovali u plaćanju režija, da i danas žive na istom mjestu gdje i dalje ne plaćaju najam, da i dalje maloljetni tužitelj nema nikakvih posebnih potreba, već da su iste uobičajene za dijete njegove dobi, ali da su se njegove potrebe povećale jer je u rujnu 2023. krenuo u prvi razred osnovne škole, pa ga je bilo potrebno prije početka školske godine opskrbiti sa svim potrepštinama poput torbe, pernice, bilježnica i sl., za što je bilo potrebno oko 200,00 eura, s time da u školi ima topli obrok koji se mjesečno plaća između 65,00 eura i 85,00 eura, ovisno o broju dana koliko ide u školu taj mjesec, pri čemu da su se povećale njegove potrebe i u odnosu na odjeću i obuću, s obzirom da je sada potrebno istu češće kupovati, da iako je škola u blizini, da ga ona i dalje vozi automobilom jer do škole nema nogostupa, na što troši 30,00 eura tjedno, da baka i djed po ocu maloljetnom tužitelju od kada se rodio na njegov račun uplaćuju 100,00 eura mjesečno, koji novac stoji na računu i čeka njegovu punoljetnost.

15. Pri ocjenjivanju potreba maloljetnog tužitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je maloljetni tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe imao 8 godina i 4 mjeseca, dok je u vrijeme zaključenja glavne rasprave imao 9 godina i 10 mjeseci, da je zdrav te da su njegove potrebe za odjećom, obućom, školskim i higijenskim potrepštinama, uobičajene za djecu njegove dobi, da od posebnih potreba ima trošak toplog obroka koji varira od 65,00 do 85,00 eura mjesečno, pri čemu nije uzeo u obzir trošak odvoženja maloljetnog tužitelja u školu, uz obrazloženje da navedeni trošak nije nužan s obzirom na to da je moguće da ga roditelj otpratiti do škole pješke.

16. Uzimajući u obzir naprijed navedene činjenice, pri tome vodeći računa o troškovima života, imajući u vidu i podatke Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalnog rada („Narodne novine“, broj 48/23, 49/24 i 75/25), iz kojih podataka proizlazi da su minimalni novčani iznosi koje je dužan davati roditelj koji ne živi s djetetom za mjesečno uzdržavanje djeteta u dobi od 7 do 12 godina, koliko ima maloljetni tužitelj, u 2023. iznosili 203,15 eura (1.530,60 kn), u 2024. da su iznosili 229,60 eura, a u 2025. da iznose 264,00 eura, sud prvog stupnja zaključuje da je za zadovoljenje ukupnih potreba maloljetnog tužitelja u razdoblju od 26. listopada 2023. pa do 30. ožujka 2024. bio potreban iznos od 270,00 eura, u razdoblju od 1. travnja 2024. do 30. ožujka 2025. iznos od 295,00 eura te od 1. travnja 2025. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti iznos od 330,00 eura, cijeneći da su iznosi propisani od strane nadležnog Ministarstva, minimalni iznosi koji ne obuhvaćaju i posebne potrebe poput troška toplog obroka u školi, koje ima ovdje maloljetni tužitelj.

17. Kako bi utvrdio mogućnosti na strani tuženika propisane odredbom čl. 307. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine", broj: 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 I 156/23, dalje: ObZ), sud prvog stupnja je izvršio uvid u ovjereni prijevod s talijanskog jezika Potvrde nesamostalnog rada, dodataka i porezne pomoći za tuženika, temeljem koje je utvrđeno da je tuženik u 2024. ostvario prihod od nesamostalnog rada u visini od 21.577,24 eura, što umanjeno za porez od 1.906,45 eura, iznosi 19.670,79 eura, što pak gledano na godišnjoj razini prosječno iznosi 1.639,23 eura mjesečno, dok je uvidom u ovjereni prijevod s talijanskog jezika Izvješća o socijalnoj istrazi sačinjenog od strane Servisa za zaštitu maloljetnika Republike Italije (rađenog za potrebe predmeta P Ob-246/20), utvrdio da tuženik osim što je zaposlen kao serviser grijalica u lokalnoj firmi, ima strast i prema buvljacima korištenih stvari te da je prije zdravstvenih problema imao jedan štand radi bavljenja tom aktivnošću krajem tjedna.

18. Tuženika saslušan u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, iskazao je da i dalje živi u stanu u [adresa] koji je u njegovom vlasništvu (za kupnju kojeg je podigao kredit u rujnu 2015., koji će otplaćivati do 2030. s mjesečnom ratom od 535,00 eura, za koji stan plaća režije koje su u vrijeme donošenje presude 2022. iznosile minimalno oko 250,00-300,00 eura, a da danas iste iznose oko 300,00-350,00 eura), da osim toga stana nema drugih nekretnina niti ima drugih financijskih obveza (osim kredita za stan), a da osim maloljetnog tužitelja nema obvezu nikog drugog uzdržavati, da od vrjednijih pokretnina ima automobil marke Fiat 600 godine proizvodnje 2003., kojeg je stekao nasljeđivanjem 2020., da i dalje radi na istom radnom mjestu kao tehnički savjetnik u firmi, gdje je prije ostvarivao mjesečnu plaću oko 1.500,00-1.550,00 eura, a da danas ostvaruje oko 1.600,00-1.650,00 eura, da je po zanimanju vodoinstalater, da osim posla u firmi ne obavlja nikakav dodatan posao (jer po zakonu u Italiji ne može raditi na dva mjesta), da je prije prodavao na tržnicama određene stvari i na taj način zarađivao, međutim da to više ne čini (jer su zatvorili tržnicu), da je zdrav i da nema nikakvih posebnih potreba, da svaki puta dolazi u Hrvatsku po maloljetnog tužitelja (nekada automobilom, kada nema direktne linije avionom, a nekada avionom), nakon čega ga vraća u Hrvatsku, da kada to čini automobilom, da trošak dolaska i vraćanja djeteta sveukupno iznosi 1.200,00 eura, a kada to čini avionom, da trošak sveukupno iznosi 1.000,00 eura, da svaki put kada dođe po sina i kada ga vrati prespava jedan dan u [adresa], koji trošak ovisi o mjesecu kada dolazi i iznosi od 70,00-120,00 eura, da po sina dolazi 2 puta godišnje (za Uskrs, kada sin kod njega boravi 10-ak dana i za vrijeme ljetnih praznika, kada boravi kod njega puna 2 mjeseca), da osim što plaća uzdržavanje, maloljetnom tužitelju nekoliko puta godišnje na njegov račun u banci pošalje novac za kupnju odjeće, obuće i sl., da kada se tužitelj nalazi kod njega, da mu kupi odjeću, obuću i sl., da se sa sinom viđa samo dva puta godišnje zbog njegovih radnih obveza i troškova puta te da tada koristi ''očinski odmor'' koji može koristiti do 12. godine života djeteta kada prima samo 30 posto plaće.

19. Pri ocjenjivanju mogućnosti tuženika, sud prvog stupnja je imao u vidu da je tuženik zdrav i radno sposoban, da nema posebnih potreba, da nema bilo koju drugu zakonsku obvezu uzdržavanja, da su se na strani tuženika povećali troškovi s obzirom na inflaciju (koja je na području Italije u 2024. iznosila 1.1%, a prognozira se da će 2025/2026 iznositi 1,5%, sukladno podacima Banke Italije objavljenih u svom Ekonomskom biltenu), s tim da mu je rata kredita ostala ista jer je ugovorio fiksnu kamatnu stopu, dok mu je plaća porasla 20-ak % i sada iznosi 1.660,00 eura, uz koju plaću ima mogućnost ostvarivati dodatne prihode (jer je to već ranije činio prodajom na tržnici, a prvostupanjski sud mu nije poklonio vjeru da takva vrsta podaje više ne postoji u njegovom mjestu stanovanja).

20. Ocjenom izvedenih dokaza, zaključak je suda prvog stupnja da je tuženik u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje maloljetnog tužitelja u iznosu većem od 199,08 eura mjesečno, bez da time ugrozi svoju egzistenciju.

21. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, imajući u vidu odredbe čl. 307. čl. 309., čl. 310. i čl. 311. ObZ-a, sud prvog stupnja zaključuje da je uslijed proteka skoro dvije godine od donošenja presude u predmetu P Ob-246/20, došlo do promijenjenih okolnosti na temelju kojih je tuženiku određena obveza uzdržavanja, jer je maloljetni tužitelj zbog svoje dobi prešao u kategoriju koja ima veće ukupne minimalne potrebe, kao što su i tuženiku porasla primanja sa 1.400,00-1.500,00 eura mjesečno, na 1.660,00 eura mjesečno, slijedom čega cijeni djelomično osnovanim zahtjev za povećanjem uzdržavanja uslijed promijenjenih okolnosti, rukovodeći se pri tome i općepoznatim činjenicama da su troškovi života znatno porasli.

22. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je prilikom donošenja odluke o visini uzdržavanja, osim ukupnih potreba djeteta i mogućnosti tuženika, uzeo u obzir i činjenicu da tuženik snosi sav trošak održavanja osobnih odnosa te je u konačnome utvrdio obvezu tuženika doprinositi za uzdržavanje maloljetnog tužitelja od 26. listopada 2023. (kao dana podnošenja tužbe), pa do 30. ožujka 2024. u iznosu od 220,00 eura, od 1. travnja 2024. do 30. ožujka 2025. u iznosu od 245,00 eura te od 1. travnja 2025. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti u iznosu od 280,00 eura, cijeneći da su se od 26. siječnja 2022. (kada je presudom P Ob- 246/2020 tuženik obvezan za uzdržavanje plaćati mjesečno 1.500,00 kuna), promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ta odluka, na način da su uslijed odrastanja tužitelja troškovi porasli, a da su porasla i primanja tuženika.

23. Temeljem navedenog, sukladno odredbi čl. 285. ObZ-a, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev maloljetnog tužitelja, izmijenivši iznos uzdržavanja određen ranijom sudskom odlukom, na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude pod točkom I., uzimajući pri tome u obzir (između stranaka nespornu činjenicu), da tuženik uredno podmiruje svoju obvezu uzdržavanja koja mu je do sada bila određena uplatama od 200,00 eura mjesečno, temeljem čega je kroz cijelo razdoblje do presuđenja, za taj iznos tuženiku umanjio njegovu obvezu, dok je u preostalom dijelu do traženih 460,00 eura mjesečno, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

24. Tužitelj žalbenim navodima upire na to da prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja visine iznosa uzdržavanja (cijeneći ga preniskim), nije uzeo u obzir činjenicu da tuženik dodatno zarađuje radom na tržnici tijekom vikenda te da je po zahtjevu iz ožujka 2022., tuženik u Republici Italiji ostvario pravo na dječji doplatak u iznosu od 190,00 eura mjesečno (koje pravo je koristio sve do travnja 2024.), zbog čega majka nije mogla ostvariti to pravo u Republici Hrvatskoj, upirući i na to da trošak održavanja osobnih odnosa koji je sud priznao tuženiku (vezano za dolaske po dijete u Hrvatsku i vraćanje tuženika u Italiju gdje tuženik živi), nije trošak za koji bi tuženiku trebalo umanjiti obvezu uzdržavanja.

25. Tuženik žalbenim navodima, pak, osporava ocjenu suda prvog stupnja po kojoj su se potrebe tužitelja povećale u odnosu na vrijeme donošenja presude P Ob- 246/2020 od 26. siječnja 2022., upirući u tom kontekstu na nekritički prihvaćen iskaz majke maloljetnog tužitelja koja je iskazivala o tim povećanim potrebama, s time da žalbenim navodima upire i na ocjenu suda prvog stupnja o mogućnosti tuženika plaćati uzdržavanje u većem iznosu od onog utvrđenog ranijom presudom te na neosnovano neprihvaćeni iskaz tuženika u odnosu na nemogućnost davanja uzdržavanja u većem iznosu od ranijeg, kao i zaključak suda prvog stupnja o mogućnosti tuženika na ostvarivanje dodatne zarade, upirući na to da su se mogućnosti tuženika na davanje uzdržavanja smanjile, a ne povećale. Žalbenim navodima ukazuje i na prihode tužitelja koje mu uplaćuju redovito djed i baka te na činjenicu da su se troškovi tužitelja za čuvanje i obrazovanje smanjili, smatrajući u konačnome da je dosuđeni iznos uzdržavanja previsoko određen.

26. U ovom postupku nije sporno da je ranija pravomoćna odluka donesena dok je maloljetni tužitelj bila u dobi od 6 godina i 7 mjeseci, u koje vrijeme je išao u vrtić, da je u vrijeme podnošenja tužbe imao 8 godina i 4 mjeseca te je krenuo u osnovnu školu, a da je u vrijeme zaključenja rasprave imao 9 godina i 10 mjeseci.

27. Stoga, i po stavu ovoga suda, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su se zbog proteka vremena, odnosno činjenice da su se od donošenja prijašnje odluke o uzdržavanju, promijenile okolnosti na strani tužitelja koji je u vrijeme donošenja prijašnje odluke o uzdržavanju bio predškolske dobi, dok je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj krenuo u školu, čime su se neupitno povećali životni troškovi na strani maloljetnog tužitelja, odnosno povećale potrebe za njegovo uzdržavanje, imajući pri tome u vidu i općepoznatu činjenicama kontinuiranog porasta troškova života, slijedom čega su se, temeljem odredbe čl. 285. ObZ-a, na strani tužitelja ispunile pretpostavke za povišenjem iznosa uzdržavanja određenog prijašnjom pravomoćnom odlukom, o čemu je pobijanom presudom ispravno odlučeno, pa se žalbeni navodi tuženika kojima upire na to da su se troškovi tužitelja za čuvanje i obrazovanje smanjili, ukazuju neosnovanima, kao i žalbeni navodi kojima u tom kontekstu prigovara nekritički prihvaćenom iskazu majke maloljetnog tužitelja.

28. Naime, neovisno o tome što su djelomično osnovani žalbeni navodi tuženika kojima prigovara ukupno utvrđenom iznosu sredstava potrebnih za uzdržavanje maloljetnog tužitelja (koje je sud prvog stupnja utvrdio u razdoblju od 26. listopada 2023. pa do 30. ožujka 2024. u iznosu od 270,00 eura, u razdoblju od 1. travnja 2024. do 30. ožujka 2025. u iznosu od 295,00 eura te od 1. travnja 2025. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti u iznosu od 330,00 eura), pravilno je u konačnome sud prvog stupnja tuženiku odredio obvezu plaćanja uzdržavanja maloljetnog tužitelja u razdoblju od 26. listopada 2023. pa do 30. ožujka 2024. u iznosu od 220,00 eura, zatim u razdoblju od 1. travnja 2024. do 30. ožujka 2025. u iznosu od 245,00 eura te u razdoblju od 1. travnja 2025. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti u iznosu od 280,00 eura, a koje ukupne materijalne potrebe djeteta se određuju prema standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja (čl. 311. st. 2. ObZ-a), koji iznos, pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 311. st. 1 ObZ-a), po stavu ovoga suda, predstavlja realne ukupne materijalne potrebe maloljetnog tužitelja u spornom razdoblju od utuženja pa nadalje, rukovodeći se pri tome činjenicama koje je sud prvog stupnja pravilno utvrdio vezano za troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o djetetovom zdravlju i drugim uobičajenim troškovima djeteta osnovnoškolske dobi, kao i time da se radi o iznosima koji ne premašuju u bitnom minimalne novčane iznose koji predstavljaju minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj ( za dijete dobi tužitelja) koji je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom (čl. 314. ObZ-a), koje iznose uzdržavanja će tuženik, i po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, biti u mogućnosti plaćati (s obzirom na njegovo imovinsko stanje, sva njegova primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade te njegove vlastite potrebe, u skladu s odredbom čl. 307. st. 2. ObZ-a). Pri tome, pravilno sud prvog stupnja otklanja prigovore tuženika vezano za žalbene navode kojima tuženik osporava ocjenu povećanja troškova na strani tužitelja u odnosu na one utvrđene ranijom odlukom, pozivom na to da je majka tužitelja u ranijem postupku, kada je postavljala zahtjev za uzdržavanje, u isti već uračunala troškove koji će za tužitelja nastati polaskom u školu, a koje navode je iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka, koja uvjerenja je sud prvog stupnja opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud, pa su izneseni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

29. U takvoj materijalno-pravnoj situaciji, sama činjenica jesu li se i na strani tuženika (koji je kao otac maloljetnog tužitelja i jedan od roditelja s kojim dijete ne živi, u zakonskoj obvezi prema odredbi čl. 288. st. 1. ObZ-a, prvi doprinositi za njegovo uzdržavanje), promijenile okolnosti na bolje (pri čemu iz izvedenih dokaza svakako proizlazi da su u međuvremenu u određenom dijelu, istina, ne u većoj mjeri, porasla i primanja tuženika), nije od odlučnog značaja, jer njegova obveza plaćanja povišenog iznosa uzdržavanja zbog promijenjenih okolnosti, koja je u ovoj parnici sporna, zavisi od onoga što predviđaju odredbe čl. 311., čl. 313. i čl. 314. ObZ-a (u vezi s čl. 285. ObZ-a).

30. U tom kontekstu na pravilnost i zakonitost pobijane presude su bez utjecaja žalbeni navodi kojima tužitelj, istina, s pravom ukazuje na to da trošak održavanja osobnih odnosa koji je sud priznao tuženiku (vezano za dolaske po dijete u Hrvatsku i vraćanje tuženika u Italiju gdje tuženik živi), nije trošak za koji bi tuženiku trebalo umanjiti obvezu uzdržavanja, a to stoga što je pravilnom primjenom materijalnog prava (konkretno naprijed navedenih odredaba ObZ-a), o iznosima i obvezi uzdržavanja trebalo jednako odlučiti kao što je to učinio i sud prvog stupnja, obvezujući tuženika u konačnome na plaćanje uzdržavanja upravo u onim iznosima koje je ovaj sud ocijenio realnim ukupnim materijalnim potrebama maloljetnog tužitelja u spornom razdoblju. Pri tome je za obrazložiti vezano za troškove puta i prespavljivanja koji nastaju za tuženika prilikom ostvarivanja osobnih odnosa s tužiteljem (s obzirom na činjenicu da tuženik živi u [adresa]), da je roditelj koji ne živi s djetetom u obvezi novčano doprinositi za uzdržavanje djeteta, s time da sud odluku o uzdržavanju donosi (čl. 317. ObZ-a), nakon što je utvrdio ukupne materijalne potrebe djeteta i ukupne imovinske mogućnosti roditelja, tako da je ocjena ovoga suda da će tuženik, s obzirom na svoje imovinske mogućnosti, dva puta godišnje (u kojem opsegu se odvijaju susreti i druženja između stranaka), moći podmiriti navedene troškove, bez štete za vlastitu egzistenciju, neovisno o tome što navedeni troškovi mogu za tuženika predstavljati veće financijsko opterećenje, imajući u vidu da je ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom u skladu s odredbom čl. 95. st. 1. ObZ-a, pravo, ali i dužnost roditelja koji ne stanuje s djetetom, pa stoga to što stranke žive u različitim državama što dovodi do prometne udaljenosti, ne može ići na štetu maloljetnog tužitelja, niti mu se po tom osnovu može umanjivati iznos uzdržavanja koji je utvrđen s obzirom na njegove ukupne materijalne potrebe.

31. Pri tome je na žalbene prigovore tužitelja kojima upire na to da prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja visine iznosa za uzdržavanje (cijeneći ga preniskim), nije uzeo u obzir činjenicu da tuženik dodatno zarađuje radom na tržnici tijekom vikenda, bez utjecaja, s obzirom na to da neovisno o činjenici mogućnosti stjecanja dodatne zarade radom na tržnici tijekom vikenda, u okolnostima konkretnog slučaja nije utvrđeno da su ostvarene pretpostavke propisane odredbom čl. 315. st. 1. ObZ-a, odnosno da se radi o roditelju (koji ne stanuje s djetetom), koji ima prihode koji premašuju prihod iz najvišega platnog razreda prema tablicama za uzdržavanje koje se donose na temelju članka 314. stavka 4. ObZ-a, u kojoj situaciji sud može u parničnom postupku odrediti uzdržavanje u iznosu višem od najvišeg iznosa predviđenog tablicama zbog posebno opravdanih okolnosti, koje u ovom slučaju nisu utvrđene (dok postojanje eventualne mogućnosti stjecanja dodatne zarade radom na tržnici tijekom vikenda, samo po sebi nije ujedno i dokaz o znatnom povećanju standarda tuženika po tom osnovu), vodeći pri tome računa da uzdržavanje djeteta ne smije povećati životni standard drugog roditelja, ovdje imajući u vidu i to da je pobijanom presudom određeno plaćanje uzdržavanja ipak u većem iznosu od minimalnog novčanog iznosa koji predstavlja minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj (za dijete dobi tužitelja) koji je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom.

32. Također, na utvrđivanje visine iznosa za uzdržavanje, bez utjecaja su i žalbene tvrdnje tužitelja da je po zahtjevu iz ožujka 2022., tuženik u Republici Italiji ostvario pravo na dječji doplatak u iznosu od 190,00 eura mjesečno (koje pravo je koristio sve do travnja 2024.), zbog čega da majka tužitelja nije mogla ostvariti to pravo u Republici Hrvatskoj. To stoga što činjenica da zbog toga ( eventualno) majka tužitelja nije mogla ostvariti isto pravo u Republici Hrvatskoj, ne utječe na utvrđeni iznos uzdržavanja, niti se isti, slijedom toga, može umanjiti za (eventualno) ostvareni dječji doplatak.

33. U odnosu na navode žalbe tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio njegove mogućnost za plaćanje uzdržavanja u većem iznosu od ranijeg, kojim tuženik ujedno upire i na to da su se njegove mogućnosti na davanje uizdržavanja smanjile, a ne povećale, za odgovoriti je da takvo što ne proizlazi iz postupka koji je prethodio pobijanoj presudi, pa čak niti iz cjelokupnog iskaza samog tuženika (za koji tuženik tvrdi da ga sud prvog stupnja neosnovano u pojedinim dijelovima nije prihvatio), imajući u vidu da su mogućnosti tuženika u konkretnom slučaju procijenjene u skladu s njegovom dobi, obrazovanjem i radnom sposobnosti, kako je to predviđeno odredbom čl. 313. st. 4. ObZ-a, tako da je ocjena i ovoga suda da će tuženik biti u mogućnosti plaćati tako povećani iznos uzdržavanja. To sve imajući u vidu da je tuženik zdrava osoba, da je po zanimanju vodoinstalater, da je u životnoj dobi kada je radno najproduktivniji (rođen **.**.1988., kako to proizlazi iz osobnih podataka tuženika evidentiranih u ročišnom zapisniku od 16. travnja 2025., list 145-155 spisa) i stoga u mogućnosti, s obzirom na gospodarske prilike u Europi i povećanu potrebu za radnom snagom, steći povećanu zaradu, ukoliko za tim postoji potreba, a time i dodatna primanja temeljem kojih će moći podmiriti procijenjeni iznos ukupnih materijalnih potreba tužitelja, bez štete za vlastito uzdržavanje, pri čemu je za naglasiti da je obveza uzdržavanja maloljetnog djeteta, zakonska obveza koja ima prednost pred svim drugim obvezama, s obzirom na to da su potrebe maloljetnog djeteta prioritetne potrebe, a radno sposoban roditelj ih je dužan zadovoljiti.

34. Naime, iz iskaza tuženika neupitno slijedi da su se njegova primanja povećala (da je prije ostvarivao mjesečnu plaću oko 1.500,00-1.550,00 eura, a da sada ostvaruje oko 1.600,00-1.650,00 eura), da se rata kredita koji otplaćuje za stan u kojem stanuje nije povećala, da je zdrav, da nema drugih zakonskih obveza uzdržavanja, tako da činjenica da (eventualno) više ne ostvaruje dodatnu zaradu prodajom na tržnicama, nije odlučna, iz razloga što je za procjenu mogućnosti plaćanja ukupnih materijalnih potreba maloljetnog djeteta odlučno da postoji mogućnost na strani tuženika stjecanja povećane zarade (kao zdrave, radno sposobne osobe koja je po zanimanju vodoinstalater), koja mogućnost je kod tuženika neupitno utvrđena, kako je to naprijed obrazloženo, u kojem kontekstu povećani troškovi života na strani tuženika (u smislu plaćanja režija u većem iznosu od ranije te povećanih troškova puta iz njegovog mjesta stanovanja u [adresa] po dijete u [adresa] te trošak prespavljivanja u [adresa], sve radi viđanja djeteta), do kojeg povećanja troškova je svakako došlo, što je notorno, također nije od utjecaja na pravilnost odluke o uzdržavanju, to sve imajući u vidu da su se troškovi života generalno povećali i to kako na strani tužitelja, tako i na strani tuženika, pri čemu su se na strani tužitelja dodatno povećali i zbog promijenjenih okolnosti do kojih je došlo polaskom tužitelja u školu, pa takvi povećani troškovi života nisu odlučni za ocjenu mogućnoti tuženika podmirivati ukupne materijalne potrebe tužitelja.

35. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje na prihode tužitelja koje mu uplaćuju redovito djed i baka, za odgovoriti je da se navedeni novčani iznosi (koje potvrđuje i majka tužitelja u iznosu od 100,00 eura mjesečno, za koje iznose navodi da se polažu na račun tužitelja do njegove punoljetnosti), ne mogu smatrati prihodima u smislu odredbe čl. 291. st. 1., u svezi s čl. 307. st. 1. ObZ-a, pri čemu su i žalbeni prigovori tuženika kojima upire na to da tužitelj kod njega boravi cijelo ljeto u kojem razdoblju tuženik snosi sve troškove i istovremeno plaća uzdržavanje, također bez utjecaja, imajući vidu u da je predmet ovoga spora povišenje uzdržavanja po zahtjevu maloljetnog tužitelja, a ne zahtjev tuženika za sniženje uzdržavanja, u kojem slučaju bi navedeni prigovori eventualno mogli biti relevantni i u tom kontekstu razmatrani.

36. Preostali žalbeni navodi tuženika kojima upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, po stavu ovoga suda, svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženika, odnosno njegovo viđenja predmetne pravne situacije, slijedom čega se, s obzirom na sve naprijed obrazloženo, ukazuju bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

37. Dakle, u opisanim činjeničnim i pravnim okolnostima, djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, nisu podcijenjene, niti precijenjene mogućnosti tuženika kao oca da doprinosi za uzdržavanje maloljetnog tužitelja, ali jednako tako, nisu zanemarene niti podcijenjene ukupne materijalne potrebe maloljetnog tužitelja i njegov najbolji interes, čime je, po stavu ovoga suda, uspostavljena ravnoteža između ovih dviju kategorija koliko je to bilo najviše moguće u okolnostima konkretnog slučaja.

38. Slijedom svega obrazloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, valjalo je žalbe obiju stranaka u pobijanom dijelu odbiti kao neosnovane i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove presude.

39. U odnosu na odluku o parničnim troškovima, pobijana odluka je pravilno donesena primjenom odredbe čl. 366. st. 1. ObZ-a kojom je određeno da će sud (...) u stvarima uzdržavanja djeteta, o troškovima postupka odlučiti slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka. Stoga je valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka.

40. Naime, kako se radi o obiteljskom predmetu gdje se ne može striktno gledati uspjeh stranaka u postupku jer je svrha samog postupka da se na najbolji način reguliraju sporni odnosi između stranaka u svezi s maloljetnom djecom, u kojem slučaju se ne može govoriti o uspjehu stranaka u postupku u kvantitativnom smislu, već o iznalaženju najboljeg rješenja za maloljetnu djecu, pravilno je prvostupanjski sud odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

41. Vodeći računa o prirodi predmetnog spora, ovaj viši sud smatra kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo donoseći pobijanu odluku, na što su bez utjecaja žalbeni navodi tuženika kojima neosnovano prigovara da se radi o obijesnom parničenju zakonske zastupnice tužitelja, pri tome neosnovano upirući i na financijsko iscrpljivanje tuženika.

42. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba tuženika nije osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), s time da mu nisu dosuđeni niti troškovi odgovora na žalbu sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

43. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izraci.

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš