Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-394/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kog zastupa Atila Šilješ, odvjetnik u Osijeku, Ulica Lorenza Jägera 14, protiv tuženika Osijek- Koteks d.d. iz Osijeka, Šamačka 11, OIB: 44610694500, kog zastupa Mila Selak, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 284, radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr- 152/2018-16 od 9. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-152/2018-16 od 9. svibnja 2019.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-152/2018-16 od 9. svibnja 2019. suđeno je:

„I/ Utvrđuje se da je Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 8. prosinca 2017.g., tuženika OSIJEK-KOTEKS d.d. Osijek, Šamačka 11, OIB: 44610694500, nezakonita i nedopuštena.

II/ Raskida se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen s tuženikom OSIJEK-KOTEKS d.d. Osijek, Šamačka 11, OIB: 44610694500, od dana 28. rujna 2012.g. s danom 4. travnja 2018.g., kao danom zaključenja ugovora o radu s drugim poslodavcem, a zbog toga što tužitelju VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženog, te što je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca.

III/ Nalaže se tuženiku OSIJEK-KOTEKS d.d. iz Osijeka Šamačka 11, OIB 44610694500, da tužitelju VU iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu isplate iznos štete u visini 7 (sedam) ugovorenih plaća, odnosno 61.248,60 kn (šesdesetjednutisućudvijestočetrdesetosam kunašesdesetlipa) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom od dana donošenja presude padaju isplate, a sve u roku od 8 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku OSIJEK-KOTEKS d.d. iz Osijeka Šamačka 11, OIB 44610694500 da tužitelju VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe platiti trošak prouzročen ovom parnicom u iznosu od 8.750,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana u nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana donošenja presude padaju isplate, sve to u roku od 15 dana.„

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19-dalje ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili ukine. Traži naknadu troška postupka.

3. Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene razloge tužitelja.

4. O dotičnoj žalbi je ovaj viši sud odlučio svojom presudom poslovni broj Gž R- 1459/2019-2 od 27. svibnja 2020. te preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj je izjavio reviziju povodom koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj Rev 420/2021-3 od 16. siječnja 2024. prihvati reviziju, ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1459/2019-2 od 27. svibnja 2020. i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje. VSRH smatra kako: " … neovisno o autonomnom pravu poslodavca da odredi i druge kriterije, određujući te kriterije i njihov značaj izražen kroz broj bodova poslodavac mora postupati pošteno i savjesno i ne zloupotrebljavati to svoje pravo. To znači da jednom kriteriju (konkretno kvaliteta rada) ne može dati nedostižnu prednost u odnosu na ostale, pa i zakonske kriterije, tim više ako ne postoje jasna mjerila za ocjenjivanje po tom pretežnom kriteriju. Po ocjeni ovog suda poslodavac koji je u konkretnom slučaju odredio nedostižnu prednost kriteriju kvalitete rada, a koji kriterij nije objektivno razradio, zloupotrijebio je svoje autonomno pravo da osim zakonskih kriterija iz čl. 115. st. 2. ZR-a pri određivanju prvenstva odredi i druge kriterije. Slijedom iznesenog osnovana je tvrdnja revidenta da je drugostupanjski sud, zaključivši o postojanju apsolutne slobode poslodavca u određivanju kriterija kojima daje prednost pri određivanju prava prvenstva u nastavljanju radnog odnosa pojedinog radnika i značenju tih kriterija, pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 115. st. 2. ZR-a."

5. Ovaj drugostupanjski sud je nakon ponovnog suđenja zaključio kako žalba nije osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenje kako je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, za donošenje odluke o sudskom raskidu ugovora o radu, zahtjev za naknadom štete zbog nezakonitog otkaza, te za naknadom troškova postupka. Tijekom postupka utvrđene su slijedeće bitne činjenice:

- tužitelj je kao radnik s tuženikom kao poslodavcem zaključio 28. rujna 2012. ugovor o radu temeljem kog je obavljao poslove radnog mjesta geodeta;

- tuženik je 8. prosinca 2017. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga;

- u obrazloženju ove odluke tuženik navodi kako ju donosi radi uštede, povećanja prihoda i smanjenja rashoda društva, kako smatra da će ubuduće 4 geodeta obavljati poslove ovog radnog mjesta jednako efikasno kao i dosadašnjih 5, kako je izvršio ocjenjivanje svih pet radnika na ovim radnim mjestima po primarnim i sekundarnim kriterijima, kako je primarni kriterij kvaliteta rada radnika, pa kako tužitelj od svih ima najmanji broj bodova, ugovor o radu je zbog toga otkazan upravo njemu;

- tuženik je doista proveo postupak ocjenjivanja radnika na radnom mjestu geodeta, i to za njih petoro, te sačinio tablicu ocjenjivanja, a bodovi su dodjeljivani pa kriterijima: starost, broj uzdržavanih članova obitelji, ukupan staž u firmi te ocjena kvalitete rada, a po tim kriterijima u zbiru najmanji broj bodova dobio je tužitelj, ukupno 32,2 boda (list 10 spisa);

- prije donošenja ove odluke tuženi poslodavac se savjetovao s radničkim vijećem koje je imalo više primjedbi na nacrt odluke i s njoj se nije suglasilo;

- otkaz je uručen tužitelju 17. siječnja 2018;

- tužitelj je 13. veljače 2018. izjavio zahtjev za zaštitu radničkih prava kog tuženik nije prihvatio;

- tužitelj je ustao s predmetnom tužbom 22. veljače 2018.

10. Na ove utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 115. st. 2. Zakon o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR) i presudio kao u izreci.

11. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje ali i pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Sud prvog stupnja zaključuje kako postupak otkazivanja ugovora o radu tuženik nije proveo u skladu s odredbama čl. 115. st. 2. ZR, jer nije postupak ocjenjivanja radnika koji su bili na radnom mjestu geodeta proveo na transparentan način i na temelju jasno određenih i objektivnih kriterija. Dodaje kako primarni kriterij – kvaliteta rada, nije utvrđen nikakvom pisanom odlukom već su pojedinačno ocjenjivali radnike na temelju subjektivnog dojma o nečijoj kvaliteti rada, a da pritom nisu svi ocjenjivali sve, niti su svi nadređeni ocjenjivali radnike za vrijeme kada su im bili nadređeni na pojedinom gradilištu, pri čemu je postojala i mogućnost primjene različitih subjektivnih kriterija, ovisno o osobnom dojmu ili bliskosti, odnosno netrpeljivosti s radnikom kojega su ocjenjivali.

13. Po čl. 115. st. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u nekim slučajevima, između ostalog, i ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). A stavak 2. istog članka propisuje kako pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

14. Dakle, pravo je poslodavca otkazati radniku ugovor o radu ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga. Autonomno je pravo svakog poslodavca da proces rada organizira tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, pa može s obzirom na racionalizaciju poslovanja utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba (Vrhovni sud RH, poslovni broj Revr-522/11 od 21. prosinca 2011).

15. Zakon ne propisuje, niti uvjetuje zakonitost takvog otkaza, postojanjem nekih pravilnika o proceduri ocjenjivanja, već jedino uvažavanjem takozvanih socijalnih kriterija, a to su: da mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Ali to nisu odlučni kriteriji. Poslodavca je obvezan o njima voditi računa. U predmetnom slučaju je utvrđeno kako je tuženik o socijalnim kriterijima vodio računa što je vidljivo iz tablice ocjenjivanja. Tako je tužitelj na kriterij trajanja radnog odnosa dobio 2,5 bodova, na kriterij starosti ocijenjen s 3,7 bodova, na kriterij obveza uzdržavanja koje ga terete (ima 3 maloljetna djeteta) 6 bodova, a drugi ocjenjivani radnici sukladno njihovim okolnostima. Točnost ovih činjenica nije u postupku ni bila sporna.

16. Prilikom utvrđivanja kriterija poslodavac nije trebao dati veće značenje socijalnim uvjetima, a manje radnim uvjetima. Ovo stoga, što zakon dopušta poslodavcu da utvrdi kriterije po kojima će bodovati radnike, a zatim ocijeniti tko od radnika ima manji broj bodova i prema tome ulazi na popis viška radnika. Pri tome je odlučno da se ti kriteriji na jednak način primjenjuju na sve radnike. (Vrhovni sud RH, poslovni broj Revr-855/07 od 26.3.2008.)

17. Smisao odredbe ZR nije u tome da ograniči slobodu odlučivanja poslodavca tako da višak radnika mora utvrditi isključivo prema trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Poslodavac može odluku donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije kao što je u ovom predmetu tuženik cijenio kvalitetu radu. Zakonskih ograničenja u tom smislu nema i autonomno je pravo poslodavca po kojim će kriterijima utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost (Vrhovni sud RH, poslovni broj Revr-23/08 od 9. travnja 2008.)

18. Kao odlučni kriterij poslodavac je uzeo kvalitetu rada i po tom kriteriju je doista ocjenjivano svih pet geodeta. Najlošije je ocijenjen tužitelj. Dobio je 20 bodova, a ostali radnici između 30 i 40 bodova. Zbog toga je u konačnici tužiteljev zbir bodova bio manji od drugih ocjenjivanih radnika.

19. Međutim, u pravu je sud prvog stupnja kad navodi je ova “ocjena posve paušalna i nema veze s realnošću tim više što nije priložen kriterij ocjenjivanja, modus ocjenjivanja, odnosno bilo što suvislo iz čega bi se iole moglo razlučiti na temelju čega je tuženik došao do ove ocjene.“ Naime, zakon ne propisuje način na koji se treba izvršiti ovakvo ocjenjivanje, po kojim mjerilima i po kojem postupku. Ali rukovodeći se općim načelima obveznih odnosa iz čl. 4. i 6. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) koji propisuju načela savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava, kao i općim načelom radnog prava iz čl. 7. st. 5. ZR kako je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika, takvo ocjenjivanje mora udovoljiti dotičnim načelima.

20. Drugim riječima, poslodavac može odrediti i kriterij kvalitete rada kao jedan od kriterija za ocjenjivanje, ali taj kriterij valja objektivno razraditi, odrediti jasne parametre takvog ocjenjivanja, unaprijed poznate, a ne prepustiti takvo ocjenjivanje subjektivnom dojmu neimenovanih nadređenih djelatnika. Jer je to onda postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja te načelu zabrane zlouporabe prava.

21. Osim toga, iz bodovne liste usporednog ocjenjivanja radnika (list 10 spisa) vidljivo je kako su bodovi po kriteriju ocjene kvalitete rada iznosili od 20 do 40 bodova za pojedinog radnika, dok su ostali kriteriji imali mnogo nižu bodovnu vrijednost. To je u spomenutoj revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske nazvao davanjem nedostižne prednosti jednom od kriterija u odnosu na druge i ocijenjeno kao zloupotrebu prava. S tim shvaćanjem suglasan je i ovaj sud drugog stupnja.

22. Zbog svega rečenog trebalo je po čl. 368. st. 1. ZPP presudom potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke gdje je utvrđeno kako je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita i nedopuštena.

23. Kako je tužitelj u međuvremenu zasnovao novi radni odnos, pravilno je sud prvog stupnja usvojio i zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu. Također je pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je sud prvog stupnja prihvatio zahtjev za naknadom štete zbog sudskog raskida ugovora o radu i to u visini sedam ugovorenih plaća. Pritom je uzeto u obzir trajanje radnog odnosa, starost radnika te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Sud je prvog stupnja pritom postupio prema odredbi čl. 125. st. 1. ZOR koji glasi: Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

24. I odluka je o troškovima postupka zakonita kako po osnovu, temeljem čl.154. st. 1. ZPP, tako i po visini, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužni protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužiteljici priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, a visinu odvjetničkih troškova obredio je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: OT/12), a koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke suda prvog stupnja.

25. Nije osnovan žalbeni razlog da je sud trebao eventualno dosuditi tužitelju tek jednokratnu nagradu prema Tbr. 7./2. Navedena odredba propisuje kako odvjetniku pripada jednokratna nagrada za prvostupanjski postupak, između ostalog, i u predmetima iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima na koje se primjenjuje Tbr. 7. t. 1. U ovom slučaju se radi o procjenjivom predmetu jer je zatražena naknada štete izražena u novčanoj svoti, pa se onda taj iznos (dakle 61.248,60 kuna) uzima kao vrijednost predmeta spora, a slijedom navedenog propisa.

26. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

27. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio pa ga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević