Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-492/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ABC, [adresa], zastupanog po zakonskom zastupniku ravnatelju, a ovaj po punomoćniku Siniši Katuši, odvjetniku iz Zadra, Bana Josipa Jelačića 17a, protiv tuženice TT iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivi Gregovu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Gregov & Gregov j.t.d. Zadar, Široka ulica 14/I, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ps-3/2024-8 od 6. ožujka 2025. i žalbi tuženice protiv rješenja istog suda poslovni broj Ps-3/2024 od 16. travnja 2025., u sjednici održanoj 2. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukidaju se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ps-3/2024-8 od 6. ožujka 2025. i rješenje istog suda poslovni broj Ps-3/2024 od 16. travnja 2025. te predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

«I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženici TT da stan u [adresa] koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja parcela je nastala od matične čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u [adresa], površine 45,24 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje s nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i suvlasničkog dijela cijele nekretnine sagrađene na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], preda u posjed i raspolaganje tužitelju ABC slobodnog od stvari i osoba, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.250,00 eur, u roku od 15 dana.»

2. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ps-3/2024 od 16. travnja 2025. odlučeno je:

„Odbija se prijedlog tuženice za ispravak presude ovog suda posl. br. Ps- 3/2024-8 od 6. ožujka 2025. g., kao neosnovan.“

3. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.1. U žalbi ističe da presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni i međusobno proturječni. Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da tuženica ima pravo na posjed stana temeljem Ugovora o korištenju stana od 30. listopada 1980. zaključenog s tadašnjom Općinom Zadar premda je dvjema pravomoćnim presudama Općinskog suda u Zadru utvrđeno da tuženica nema pravo odbiti predaju stana tužitelju kao vlasniku jer je posjed dobila od prednika Grada Zadra koji joj ga nije bio ovlašten dati. Što se tiče Ugovora o korištenju stana od 30. listopada 1980. tužitelj ističe da je tuženica taj Ugovor zaključila s Općinom Zadar koja nije bila nositelj prava korištenja spornog stana već je to bio prednik tužitelja koji nikada nije dao suglasnost da se sporni stan dodijeli tuženici na korištenje. Pritom valja imati u vidu čl. 2. i čl. 48. Zakona o stambenim odnosima. Naime, Općina Zadar je pravo na trajno korištenje spornog prava prenijela 1966. na prednika tužitelja što slijedi iz preslike rješenja SO Zadar od 2. veljače 1966. a to nadalje znači da tuženica nije niti mogla steći pravo korištenja na spornom stanu od nevlasnika. Radi toga smatra da je tuženica trebala dokazati da je od prednika tužitelja dobila suglasnost za zaključenje Ugovora o korištenju stana od 30. listopada 1980. sukladno čl. 2. Zakona o stambenim odnosima. Tuženica ne raspolaže pisanim dokumentom o suglasnosti prednika tužitelja da joj se predmetni stan dodijeli na korištenje. U odnosu na iskaz svjedokinje LT i tvrdnji tuženice da se iz tog iskaza može zaključiti da je ta suglasnost dobivena žalitelj smatra da su takvi zaključci tuženice pogrešni jer se iz iskaza svjedokinje LT to ne može zaključiti već se može zaključiti da je sporni stan profesoru KT dodijeljen na korištenje bez odobrenja prednika tužitelja kao ovlaštenog davatelja stana na korištenje pa se stoga nesmetano korištenje spornog stana kroz dugi niz godina od strane tuženice ne može smatrati osnovom za stjecanje stanarskog prava što nadalje znači da tuženica nije na valjan i zakonom propisani način stekla stanarsko pravo na spornom stanu. U odnosu na iskaze svjedoka KT i FT glede činjenice da bi tužitelj znao da se živi u spornom stanu i da se tome nije protivio žalitelj ističe kako se radi o svjedocima koji također posjeduju stan u vlasništvu tužitelja. Međutim, iz njihovih iskaza proizlazi da je otac tuženike u trenutku kada je tuženica zaključila Ugovor o korištenju predmetnog stana iselio iz tog stana i uselio u novi stan koji mu je dodijeljen iz Fonda solidarnosti te koji su tuženica i njezin brat FT kasnije prodali kako bi tim novcem mogli financirati školovanje svoje djece. Tuženica prešućuje činjenicu da je vlasnica i drugih stanova kao i da se u zgradi nalazi stan kojeg i nadalje koriste ona i brat iako je vlasnik istog tužitelj. Zaključak prvostupanjskog suda glede poštivanja prava na dom tuženice je neosnovan jer je u trenutku zaključenja Ugovor o korištenju predmetnog stana ni tuženica niti njezin brat PT nisu bili članovi porodičnog domaćinstva OT jer je tuženica imala 28 godina, a njen brat 34 te su oboje živjeli sa svojim novim obiteljima tj. bračnim drugom i djecom. Stoga, suprotno navodima tuženice ona nije mogla na prijepornom stanu steći stanarsko pravo kao član porodičnog domaćinstva ranijeg stanara. Ovo stajalište prvostupanjskog suda u suprotnosti je s obrazloženjem presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-45/2011 od 27. lipnja 2011. Konačno, nije sporno da je predniku tužitelja prijeporni stan dodijeljen na trajno korištenje od strane bivše Općine Zadar temeljem rješenja iz 1966. i 1967. koja nikada nisu stavljena van snage jer je tadašnja SO Zadar predniku tužitelja, ... i ... dala na trajno korištenje nekretnine koje su u naravi predstavljale vojarnu Golubinjak, kao i da je 1972. na prijepornom stanu predniku tuženice OT bilo dodijeljeno stanarsko pravo za privremeni smještaj temeljem rješenja Upravnog odbora Osnovne škole Petar Preradović od 27. listopada 1972., a nakon čega je OT taj stan podijelio na dvije stambene jedinice te su na temelju novih bodovanja tih stanova tuženica TT i njen brat FT zaključili nove Ugovore o korištenju tih stanova nakon čega je tuženica 12. svibnja 1995. kao kupac od Grada Zadra kupila predmetni stan te trebala isplatiti kupoprodajnu cijenu, a koji Ugovor je utvrđen ništavim temeljem presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-823/2006 od 7. listopada 2017. Osim toga, u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj P-470/2011 proveden je očevid na licu mjesta 7. lipnja 2021. te je utvrđeno gdje se točno nalazi navedeni stan u odnosu na zgradu tužitelja te da se taj stan ne vidi iz prostorija ABC. Svjedokinja KT rekla je da je profesoru KT umjesto predmetnog stana dodijeljen novi stan iz Fonda solidarnosti te da je on otišao živjeti u taj novi stan koji su nakon njegove smrti tuženica i njezin brat prodali. Radi toga tužitelj smatra da tuženica nema pravo koje je ovlašćuje na posjed predmetnog stana.

4. Tuženica u odgovoru na žalbu tužitelja ističe da su stranke vodile više parnica te da je tuženica dvije parnice pravomoćno izgubila zato što su sudovi zauzeli stav da nije imala stanarsko pravo na predmetnom stanu radi čega je u odnosu na Grad Zadar izgubila vlasničku parnicu a nakon toga protiv sadašnjeg tužitelja drugu parnicu u kojoj je tražila da joj se kao nositeljici stanarskog prava na predmetnom stanu isti proda temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Tek je u ovoj parnici Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom ukidnom rješenju poslovni broj Rev- 3121/2015 od 13. siječnja 2024. ukinuo nižestupanjske odluke zbog ključnog pitanja prava tuženice na dom pri čemu je dio svog obrazloženja posvetio i temi stanarskog prava tuženice na predmetnom stanu i time ozbiljno doveo u pitanje stav sudova u pravomoćno okončanim parnicama. Stoga je pretežni dio žalbe tužitelja o tome postoji li ili ne postoji stanarsko pravo potpuno promašena tema jer je jedino ključno pitanje za ovu parnicu da li je predmetni stan jedini dom tuženice i da li postoje opravdani razlozi za zakonito miješanje u pravo tuženice na dom. U cilju mirnog rješenja spora u prostorijama tužitelja bili su upriličeni sastanci kojima su nazočili aktualni ravnatelj tužitelja osobno, punomoćnik tuženice i dogradonačelnica [adresa] DT. Tuženica je stekla dojam da će ravnatelj tužitelja postupati procesno korektno što je u postupnosti izostalo jer se tuženici imputira da su njen otac, a kasnije i ona sama lažnim ispravama i prevarama uselili u predmetni stan u kojem tuženica stanuje bez ikakve osnove. Što se tiče stančića u Zgradi solidarnosti kojeg su iza oca naslijedili tuženica i njen brat a sve to vrijeme dok je tuženica bila uknjižena kao vlasnica na predmetnom stanu i u njemu živjela kao i danas svi odgovori glede toga sadržani su u pobijanoj presudi. Taj stan predstavlja jedini dom tuženice te činjenica da je tužitelj vlasnik predmetnog stana nije opravdani razlog za zakonito miješanje u pravo tuženice na dom kao što su razlozi državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanju nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala i sl. Predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

5. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavila tuženica osobno i po punomoćniku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

5.1. U žalbi ističe da pobijano rješenje ne sadrži nikakve razloge pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Kada stranka traži ispravak neke greške pa prijedlog za ispravak bude odbijen tada nije dovoljno samo navesti da nema greške jer takva greška postoji stoga što da je prvostupanjski sud ispravno izračunao trošak tada bi dosuđeni iznos troška bio 6.250,00 eura, a ne 2.250,00 eura radi čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 342. st. 1. Zakona o parničnom postupku jer se prvostupanjski sud uopće nije ni pokušao baviti navodima iz prijedloga tuženice za ispravak. Radi se o vrlo jednostavnoj matematici te obračun suda ukazuje da je došlo do pogreške u računanju.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalbe su osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica preda u posjed stan u [adresa] koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na čest. 10731/4 k. o. [katastarska općina] u [adresa], površine 45,24 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje s nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i suvlasničkog dijela cijele zgrade sagrađene na dijelu čest. 10731 k. o. [katastarska općina].

5.1. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o vlasničkoj tužbi iz odredbe čl. 161. st. 1. u svezi s čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje ZVDSP) pri čemu u ovoj fazi postupka nije prijeporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, dok je tuženica u posjedu istog.

6. Međutim, i nadalje je prijeporno da li je osnovan prigovor tuženice iz odredbe čl. 163. st. 1. ZVDSP tj. da ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku jer ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

7. U konkretnom slučaju nije prijeporno da je presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-139/2008 od 7. rujna 2010. odbijena kao neosnovana žalba tuženice pod 1) TT te potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 283/2006 od 1. listopada 2007. u odnosu na navedenu tuženicu (toč. 1. izreke drugostupanjske odluke), kao i da je pod toč. 2. izreke preinačena ista prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II. – 2. izreke te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja ABC glede utvrđenja da je Ugovor broj 4346 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 12. svibnja 1995. zaključen između tuženika pod 2) Grada Zadra po Fondu za gospodarenjem stambenim i poslovnim prostorima Grada Zadra, kao prodavatelja, i tuženice pod 1) TT, kao kupca, ništav pa se ima smatrati da nije niti zaključen a radi se o jednosobnom stanu koji se nalazi na prvom katu zgrade sagrađene na čest. 10731/4 k. o. [katastarska općina] u [adresa], šifra zgrade 001303, površine 45,24 m2 koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje s nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade u suvlasničkom dijelu cijele nekretnine sagrađene na dijelu čest. 10731 k. o. [katastarska općina].

7.1. Iz toga slijedi da Ugovor o korištenju stana od 30. listopada 1980. nije proglašen ništavim pri čemu iz tog Ugovora o korištenju stana proizlazi da je isti zaključen između ZSIZ za stambeno-komunalnu djelatnost na području Općine Zadar i nositeljice stanarskog prava TT koji se temelji na rješenju SO Zadar broj 05-3206 od 29. rujna 1980.

7.2. Prema tome, iz prethodno navedenog nedvojbeno je zaključiti da tuženica u konkretnom slučaju nije otkupila stan na kojem postoji stanarsko pravo sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine, broj 43/92 – pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00 i 78/02 – dalje Zakon o prodaji stanova).

8. Istaći je da je Ugovor broj 4346 od 12. svibnja 1995. utvrđen ništavim jer je protivan odredbi čl. 4. st. 1. Zakona o prodaji stanova koja odredba propisuje da svaki nositelj stanarskog prava može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom, odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima a prodavatelj ga je dužan prodati.

8.1. Posljedično tome, iz navedene odredbe proizlazi da prodavatelj može biti ili nositelj prava raspolaganja stanom ili vlasnik stana pa kako u trenutku zaključenja Ugovora broj 4346 od 12. svibnja 1995. prodavatelj Grad Zadar nije bio nositelj prava raspolaganja navedenim stanom to je imalo za posljedicu ništavost navedenog pravnog posla zbog protivnosti prisilnom propisu.

9. Nadalje, čl. 159. Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine, broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje ZSO/85) propisano je da u trenutku stupanja na snagu tog Zakona prestao važiti Zakon o stambenim odnosima (Narodne novine, broj 52/74).

9.1. Osim toga, odredbom čl. 53. Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 i 36/24 – dalje ZNS) propisano je da danom stupanja na snagu tog Zakona prestaju vrijediti Glava I., IV., V., VI., VII., VIII., IX., X. i XI. ZSO/85 pa kako je pitanje stanarskog prava regulirano Glavom V. tog Zakona to znači da je u trenutku stupanja na snagu ZNS tuženici, koja nije otkupila stan prema odredbama Zakona o prodaji jer je (pored prethodno navedenog parničnog postupka glede utvrđenja ništetnosti) pravomoćno izgubila i parnicu pod poslovnim brojem P- 470/2011 u pravnoj stvari tužiteljice TT protiv tuženika ABC radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana, po sili zakona prestalo stanarsko pravo pa kako iz spisa predmeta ne proizlazi da je tuženica, u smislu odredbe čl. 4. ZNS, zaključila s tužiteljem kao vlasnikom stana ugovor o najmu stana to je za zaključiti da se, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, tuženica ne nalazi u posjedu predmetnog stana temeljem valjane pravne osnove.

10. Daljnje je sporno pitanje da li je osnovan prigovor tuženice glede prigovora prava na dom.

10.1. U kontekstu toga prvostupanjski sud zaključuje da tuženica živi u predmetnom stanu od 70-tih godina prošlog stoljeća pa do danas, kao i da je stekla pravo na posjedovanje predmetnog stana temeljem Ugovor o korištenju stana od 30. listopada 1980. radi čega da je prigovor prava na dom osnovan.

11. U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1806/2019-7 od 7. siječnja 2023. zauzeto je pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kako u ovakvim slučajevima prilikom pozivanja na pravo na poštivanje doma iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s odredbom čl. 34. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14) da je bilo na sudu ispitati glede takvog zahtjeva u konkretnom slučaju, obzirom na sve konkretne okolnosti, je li intervencija nužna i razmjerna legitimnom cilju koji se teži ostvariti. To znači da je bez obzira na osnovanost zahtjeva sukladno domaćem pravu potrebno ispitati je li iseljenje tuženika nužno i je li legitimno obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja. Pritom sudovi trebaju imati u vidu da dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira na to da li nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (odluka Europskog suda za ljuska prava Bjedov protiv Republike Hrvatske) pa da stoga dom nije ograničen samo na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene dok je s druge strane miješanje svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba pri čemu je miješanje u načelu zabranjeno, ali ako su ispunjene određene pretpostavke miješanje neće predstavljati povredu čl. 8. Konvencije. Tek ako ima elemenata da se na strani tuženika radi o domu u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava treba ispitati i provesti test razmjernosti da bi se dobio odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije, odnosno je li zahtjev za iseljenje neovlaštenog korisnika predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu što znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja isti mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužitelja kao osobe javnog prava u odnosu na potrebe tuženika.

12. Budući da prvostupanjski sud nije proveo test razmjernosti to znači da u navedenom dijelu prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što o prethodno navedenim odlučnim činjenicama nisu navedeni nikakvi razlozi što znači da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), na koju ukazuje žalba tužitelja i na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

13. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, a posljedično tome valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti i prvostupanjsko rješenje od 16. travnja 2025. jer o konačnom uspjehu stranaka u sporu ovisi odluka o troškovima postupka (čl. 154. ZPP).

14. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu u postupanju tako što će u konkretnom slučaju provesti test razmjernosti glede pitanja prava na dom tuženice imajući u vidu sve pravno relevantne okolnosti konkretnog slučaja, kao i da svaka od stranaka u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP treba dokazati ono što tvrdi. Nakon toga prvostupanjski sud će donijeti odluku kako u pogledu glavne stvari, tako i u pogledu odluke o troškovima postupka s tim što će u odnosu na odluku o troškovima postupka imati u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju primjenjuje Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 - dalje Tarifa) sukladno Tbr. 52. toč. 3. Tarife te da se radi o sporu iz stambenih odnosa glede kojih se primjenjuje Tbr. 7. toč. 2. Tarife.

Zadar, 2. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović