REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-163/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ratka Šćekića kao predsjednika Vijeća, Žarka Dundovića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog EA, zbog kaznenog djela iz članka 234. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 28. ožujka 2024., broj Kmp-33/2022-35 i Županijskog suda u Bjelovaru od 28. kolovoza 2024., broj Kžmp-7/2024-4, u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Utvrđuje se da je zahtjev osuđenog EA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, ukidaju se presude Županijskog suda u Bjelovaru od 28. kolovoza 2024., broj Kžmp-7/2024-4 i Općinskog suda u Rijeci od 28. ožujka 2024. broj Kmp-33/2022-35, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci broj Kmp-33/2022-35 od 28. ožujka 2024., potvrđenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 28. kolovoza 2024., broj Kžmp-7/2024-4, EA proglašen je krivim zbog kaznenog djela neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari iz članka 234. stavka 2. KZ/11 te je na temelju tog propisa osuđen na kaznu zavora u trajanju od šest mjeseci.

3. Protiv obje naprijed navedene presude koje čine pravomoćnu presudu osuđenik je po branitelju Igoru Bezjaku, odvjetniku iz Rijeke, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) "… iz osnove opisne u članku 517. st. 1. t. 3. Zakona o kaznenom postupku, s prijedlogom da se "… preinači presuda Županijskog suda u Bjelovaru [….] na način da se okrivljenik oslobodi optužbe za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, a podredno da se ukine presuda Općinskog suda u Rijeci […] te presuda Županijskog suda u Bjelovaru […] te predmet vrati na ponovno suđenje".

4. Temeljem članku 518. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 88/22, 36/24 i 72/25 - dalje: ZKP), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev, s prijedlogom da se zahtjev odbije kao neosnovan, a taj je odgovor dostavljen na znanje osuđeniku i branitelju.

5. Zahtjev je osnovan.

6. Iako osuđenik u točki II. obrazloženja zahtjeva kao osnovu pobijanja pravomoćne presude citira samo odredbu članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a, u daljnjem dijelu zahtjeva on osim povrede prava na obranu na raspravi i povrede odredaba kaznenog postupka u drugostupanjskom postupku koja je mogla utjecati na presudu obrazlaže i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a navodeći, gotovo na identičan način kao što je to isticao i u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, da mu je pobijanom presudom teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14 - dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/12 - dalje: Konvencija) i to zbog povrede presumpcije nevinosti te povrede prava na obrazloženu sudsku odluku.

7. Imajući u vidu utvrđenja iz izreke prvostupanjske presude te razloge navedene u obrazloženjima obje pobijane presude ovaj je sud našao osnovanim tvrdnje osuđenika da su mu u pravomoćnoj presudi povrijeđena prava presumpcije nevinosti iz članka 28. Ustava i članka 6. stavka 2. Konvencije, pravo na pravično suđenje zbog neobrazložene sudske odluke iz članka 29. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije, te povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 487. stavka 1. ZKP-a koja je u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a utjecala na presudu.

7.1. Naime, u pravu je osuđenik kada tvrdi da se u pravomoćnoj presudi odlučujući značaj u utvrđenju da je on počinio predmetno kazneno djelo dalo činjenici da se u izreci pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci od 11. svibnja 2022., broj Kmp- 68/2019., kojom je KA, nakon što je kazneni postupak u odnosu na osuđenog SA zbog tadašnje nedostupnosti bio razdvojen, kao supočinitelj bio proglašen krivim zbog istog kaznenog djela iz članka 234. stavka 2. KZ/11, u kojoj je navedeno da su njih dvojica predmetno kazneno djelo počinili zajedno i dogovorno. Tako prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude navodi "[d]a je okrivljenik postupao zajedno i dogovorno sa KA, ovaj sud je zaključio….[p]rvenstveno iz izreke pravomoćne presude ovoga suda od 11. svibnja 2022. Kmp-68/2019 iz koje proizlazi da je KA zajedno i dogovorno sa ovdje okrivljenikom počinio kazneno djelo za koje se u ovom postupku tereti okrivljenik“ (str. 4.,7. odlomak). Nadalje, u istom odlomku obrazloženja pri ocjeni iskaza svjedoka KA sud prvog stupnja navodi „…da je KA u postupku u kojem je osuđen zbog počinjenja tog kaznenog djela po primitku presude protiv nje imao pravo podnijeti i žalbu, a što nije učinio, a sigurno je pročitao izreku te presude gdje jasno i nedvosmisleno piše da je zajedno i dogovorno sa EA", te još u nastavku obrazloženja dodaje „[d]akle, da je okrivljenik zajedno i dogovorno sa KA počinio kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku nesporno je utvrđeno prije svega iz izreke pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Kmp-68/2019…“. Dakle, iz načina na koji je prvostupanjski sud obrazlagao svoje utvrđenje o dokazanosti krivnje osuđenika nedvojbeno proizlazi da mu je glavni dokaz bila izreka citirane pravomoćne presude Kmp-68/2019 u kojoj se navodi ime osuđenika kao jednog od počinitelja.

7.2. Nadalje, drugostupanjski je sud u očitovanju na činjenične prigovore koje je osuđenik iznio u žalbi protiv prvostupanjske presude u točki 8.1. naveo “ [k]onačno, prvostupanjski je sud pravilno analizirao i izreku pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Kmp-68/2019 od 11. svibnja 2022. kojom je KA proglašen krivim da bi zajedno i dogovorno s optuženikom počinio ovo kazneno djelo…“.

7.3. Prema tome, imajući u vidu u kojoj su mjeri sudovi kod odlučivanja o krivnji osuđenika pridali važnosti činjeničnom opisu izreke naprijed citirane presude Općinskog suda u Rijeci u kojoj se kao supočinitelj izrijekom navodi EA, a koja je donesena u kaznenom postupku koji je proveden u samo protiv KA, dok osuđeni EA nije sudjelovao jer je u odnosu na njega kazneni postupak bio razdvojen, proizlazi da je time osuđeniku povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo presumpcije nevinosti. Osuđenik s pravom ukazuje da se predmetni kazneni postupak proveo iz perspektive postupka koji se vodio protiv KA, (ističe se da je isti sudac vodio oba postupka), ali da se njegova krivnja ne može se utvrđivati kroz drugi kazneni postupak u kojem on ni na koji način nije sudjelovao.

7.4. Taj je stav osuđenika ispravan jer se pravne posljedice pravomoćna presude (između ostalih i presumpcija pro veritate habetur) odnose samo na osobu protiv koje je postupak suđenja bio proveden i čija je krivnja utvrđena na temelju dokaza koje je ona mogla osporavati te iznositi svoju obranu i protudokaze. U odnosu na druge osobe protiv kojih postupak nije bio proveden i čija krivnja nije bila utvrđivana niti su one bile proglašene krivim i osuđene, neovisno o tome što su bile u određenim svojstvima (supočinitelj, sudionik) navedene u izreci, takva presuda ne može predstavljati dokaz da su i one počinile kazneno djelo i da su za to krive jer se na taj način postuliranjem nečije krivnje bez pravomoćne presude krši ustavno i konvencijsko pravo svake osobe da se svatko smatra nedužnim i da ga nitko ne može smatrati krivim dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

7.5. Prema tome, utvrđenja iz presude koja je donesena u postupku koji je proveden protiv druge osobe, može se u postupku koji se naknadno vodi protiv optužene osobe kao dokaz koristiti samo u pogledu utvrđenja da je ta druga pravomoćno osuđena osoba ostvarila subjektivna i objektivna obilježja određenog kaznenog djela i da je za to proglašena krivom i osuđena, ali ne i u pogledu utvrđenja da je druga osoba protiv koje se tek vodi kazneni postupak sudjelovala s pravomoćno osuđenom osobom u svojstvu npr. supočinitelja ili pomagača. Iz naveden ih je razloga osnovan ovaj dio zahtjeva koji se odnosi na povredu presumpcije nevinosti.

8. Nadalje, u pravu je osuđenik kada tvrdi da je obrazloženje pravomoćne presude u toj mjeri manjkavo da se radi o povredi prava na pravično suđenje zbog toga što je u pitanju arbitrarna odluka. Naime, osuđenik s pravom ukazuje da neobrazlaganje sudskih odluka ne udovoljava ustavnim i međunarodnim standardima o općeprihvaćenom pravu građanina na pravično suđenje kao vrhovnom načelu kaznenog postupka te da nedostatak primjerenog obrazloženja suda dovodi do “ozbiljne dvojbe o pouzdanosti i točnosti konkretnog dokaza, kao i o kvaliteti takvog dokaza“, na što je ukazao Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u presudi Erkapić protiv Hrvatske.

8.1. U ovom konkretnom slučaju, kao što je to već bila istaknuto, sud je osuđenika proglasio krivim i osudio za predmetno kazneno djelo prvenstveno na temelju utvrđenja iz izreke citirane presude kojom je za predmetno kazneno djelo bio osuđen KA, dok se ostali dokazi svode na sljedeće. Sud kao neuvjerljivu ocjenjuje obranu osuđenika da je bio pijan i da nije znao niti mogao znati da je KA prethodno protupravno uzeo motor i da je prihvatio njegov prijedlog da ga uz put poveze. Ne prihvaća iskaz svjedoka KA kao neuvjerljiv i neživotan, a uz to indikativnim cijeni činjenicu da su se obojica aktera dali u bijeg nakon nailaska policije i pada s motora, a o čemu je iskazivao svjedok IA, dok iz zapisnika o očevidu sud utvrđuje na koji je način motor otuđen i stavljen u pogon. Na temelju ovih dokaza sud prvog stupnja u obrazloženju presude (str. 5., 2.-4. odlomak) izvodi sljedeće zaključke

„… da je okrivljenik je zajedno i u isto vrijeme s KA, a namjeri korištenja vozila za vožnju, sjeo na motor i odvezao se sa njime, a znao je daje taj motor KA nije povjeren za vožnju, pa je postupao sa sviješću i voljom da tuđe vozilo koristi za vožnju (cum animo auctoris) i time kao supočinitelj je ostvario bitna obilježja kaznenog djela neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari. Zbog takvih utvrđenja suda, zauzeto je stajalište da je obrana okrivljenika usmjerena na otklanjanje kazneno pravne odgovornosti, jer je neživotno i nelogično da okrivljenik nije znao da njegov prijatelj KA nema pravo raspolaganja predmetnim motorom, odnosno da to nije njegov motor“.

8.2. Odbijajući kao neosnovanu žalbu osuđenika, sud drugog stupnja u obrazloženju navodi da ne prihvaća žalbene prigovore; da niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da je on počinio predmetno kazneno djelo, da je osuđenikovu obranu kako on nije znao da je motor prethodno otuđio KA, potvrdio taj svjedok i da je takvoj dvojbenoj situaciji trebalo primijeniti pravilo in dubio pro reo. Međutim, osim što se u obrazloženju svoje odluke i taj sud poziva na izreku pravomoćne presude kojom je osuđen KA, u daljnjem dijelu obrazloženja (točka 8.) u biti samo ponavlja iste razloge koje je iznio sud prvog stupnja, a koji se u biti odnose samo na ocjenu kao neuvjerljivih iskaza osuđenika i svjedoka KA, te na isticanje činjenice da su obojica aktera nakon pada s motora bježali od policije.

8.3. Iz izloženih razloga obrazloženja odluka suda prvog i drugog stupnja proizlazi da su u pravomoćnoj presudi izneseni zaključci i argumentacija koja se u biti odnosi samo na objektivne okolnosti djela, ali ne i u pogledu subjektivnog odnosa počinitelja prema djelu, tj. da je nedvojbeno utvrđeno da je osuđenik s namjerom da oduzmu tuđe motorno vozilo radi privremene uporabe, postupao zajednički i dogovorno s KA. U obrazloženju se ne iznose konkretni dokazi koji bi na ovo upućivali niti argumentacija (zanemarujući promašeno pozivanje na prethodnu pravomoćnu presudu i tzv. kontrolne dokaze) zašto je za sud isključena mogućnost, koju, međutim, na gotovo identičan način u svojim iskazima ističu oba aktera događaja, da je KA sam na protupravan način oduzeo motor i stavio ga u pogon, a da je osuđenika, na koga je naišao, pozvao da ga poveze, a ovaj da je to prihvatio. Nelogičnosti u iskazima osuđenika i svjedoka, te okolnost bijega osuđenika nakon pada s motora i dolaska policije kao indikativne okolnosti, mogu upućivati na zaključak o postojanju višeg stupnja vjerojatnosti da je kazneno djelo počinjeno, ali oni sami za sebe u toj kvaliteti i kvantiteti, ne bi upućivali s izvjesnošću na utvrđenje da je osuđenik (izvan bilo kakve dvojbe) počinitelj predmetnog kaznenog djela.

8.4. Osuđenik s pravom u argumentaciji prigovora o povredi prava na pravično suđenje zbog neobrazlaganja sudske odluke, djelomično citira odluku ESLJP Ajdarić protiv Hrvatske koja u određenoj mjeri korespondira s ovim slučajem, a u kojoj taj sud navodi da „odluke koje su donijeli nacionalni sudovi nisu bile adekvatno utemeljene i obrazložene” te da se “u takvim okolnostima može kazati da odluke nacionalnih sudova nisu uvažile temeljni zahtjev kaznenog pravosuđa da optužba mora dokazati krivnju ‘iznad razumne sumnje’ (beyond reasonable doubt)” te da “nisu bile u skladu s jednim od temeljnih načela kaznenog prava, da se u sumnji mora ići u korist okrivljenika (in dubio pro reo)”.

8.5. Prema tome, iako se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi samo iz osnova taksativno propisanih odredbom članka 517. stavku 1. točkama 1.-3. ZKP-a, a ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te se ovaj sud ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i potpunosti činjeničnih utvrđenja, kada se radi o arbitrarnim i proizvoljnim odlukama koje ne zadovoljavaju minimalne standarde obrazlaganja sudskih odluka, radi se o postupovnoj povredi iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP-a koja predstavlja osnovu pobijanja pravomoćne presude i o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske u ovom kaznenom postupku nadležan odlučivati.

8.6. Iz navedenih su razloga, je se pravomoćna presuda ukazuje arbitrarnom i proizvoljnom, prihvaćene kao osnovane i u tom dijelu tvrdnje osuđenika o povredi prava na pravično suđenje.

9. Nadalje, osuđenik osnovano u zahtjevu ističe i prigovor da je u pravomoćnoj presudi počinjena povreda odredba kaznenog postupka koja je u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a utjecala na presudu. Iako tu povredu podvodi pod povredu prava na obranu, sadržajno se radi prigovoru osuđenika da sud drugog stupnja nije ocijenio njegove žalbene razloge, a kako to nalaže odredba članka 487. stavka 1. ZKP- a, a što je moglo utjecati na presudu.

9.1. Naime, osuđenik ističe da se drugostupanjski sud nije očitovao o njegovim prigovorima o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije vezana za pravo na obranu, obrazloženu sudsku odluku, presumpciju nevinosti i o povredi pravila in dubio pro reo. Imajući u vidu sadržaj osuđenikove žalbe u kojoj je osuđenik kroz opširno obrazloženje (7 stranica) isticao brojne postupovne prigovore iz članka 468. stavka 1. točke 11. i članka 468. stavka 2. ZKP-a, te činjenicu da je drugostupanjski sud u kratkom obrazloženju u točkama 6. i 6.1. svoje odluke samo uzgred istkao da se osuđenik žalio i zbog povrede prava na pravično suđenje, ne konkretizirajući o kojim se povredama radi niti se upuštao u njihovu ocjenu, a sve s obrazloženjem da se ove postupovne povrede u biti odnose na žalbenu osnovu pogrešno utvrđeno činjenično stanje, slijedi da ovi žalbeni razlozi od strane drugostupanjskog suda zapravo nisu ni uzeti u razmatranje, čime je ostvarena navedena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a u vezi članka 487. stavka 1. ZKP-a koja je mogla utjecati na presudu. Doduše, sud drugog stupnja ne mora kod ocjene žalbenih navoda uzeti u obzir baš sve tvrdnje koje se ističu, već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, ali u situaciji kada se u žalbenom postupku zanemare tako bitni i brojni prigovori, time je u drugom stupnju ostvarena navedena povreda, zbog čega je zahtjev osuđenika i u ovom dijelu osnovan.

10. Na ovom mjestu treba istaknuti da je osuđenik kroz obrazloženje zahtjeva navedene povrede prava na pravično suđenje kao i povredu pravila in dubio pro reo povezivao ujedno i kroz povredu prava na obranu, međutim, kako su kao osnovani prihvaćeni navedeni konkretizirani dijelovi zahtjeva u vezi povrede prava na pravično suđenje kroz povredu presumpcije nevinosti i kroz arbitrarnost presude, nije bilo potrebe razmatrati navedene povrede i kroz eventualnu konsekutivnu povredu prava na obranu.

11. Kako su izloženi navodi zahtjeva osnovani, trebalo je obje pobijane presude ukinuti i premet sukladno članku 519. u vezi s člankom 513. ZKP-a uputiti na ponovno suđenje i odluku sudu prvog stupnja.

12. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će izvesti sve do sada provedene dokaze, a po potrebi i druge, te će nakon njihove savjesne ocjene, kako pojedinačne, tako i na temelju ocjene ukupnog rezultata dokazivanja, donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku, koju će argumentirano obrazložiti.

13. Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 25. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ratko Šćekić