Poslovni broj: Usž-1893/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Željke Zrilić Ježek i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća, te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Tomislavu Kovačiću, odvjetniku iz Pule, Flanatička 16, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/II, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja poreza na dohodak od imovine, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 3758/2022-9 od 25. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3758/2022-9 od 25. veljače 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3758/2022-9 od 25. veljače 2025. u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-14/22-01/114, urbroj: 513-04-22-2 od 4. listopada 2022. te je točkom II izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 4. listopada 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Sesvete, klasa: UP/I-410-23/2021-013/00005, urbroj: 513-007-01-08-2021-0002 od 28. rujna 2021., kojim je tužitelju kao poreznom obvezniku utvrđena osnovica i predujam poreza na dohodak od otuđenja nekretnine i imovinskih prava za 2020. godinu u ukupnom iznosu od 56.962,56 kuna, pri čemu je utvrđeno da je porezni obveznik dužan izvršiti uplatu utvrđenog iznosa u roku od 15 dana od dana konačnosti rješenja kao jednokratnu obvezu, uz naznaku računa za uplatu, kao i da se na nepravodobno plaćeni iznos predujma poreza i prireza plaća zatezna kamata.
3. Tužitelj osporava naznačenu presudu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga te ističe da je sud počinio povredu odredbi Zakona o upravnom sporu, obzirom da mu nije bila dana mogućnost da sudjeluje u upravnom sporu, niti mu je sud dao mogućnost da dokaže svoje tvrdnje. Tužitelj ističe kako je u provedenom postupku na poziv Porezne uprave uredno i pravovremeno izjavio da je imao troškove ulaganja u kupljenu nekretninu te je napisao i specifikaciju iz koje proizlazi da je izvršio građevinska ulaganja u iznosu od najmanje 116.000,00 kuna, a koja je trebalo odbiti kao izdatak. Naglašava kako sama Porezna uprava navodi u svojem rješenju da je objekt star i lošeg općeg stanja, stoga je nedvojbeno dokazano da je stanje objekta bilo takvo da je potrebna i nužna adaptacija, jer to i sama Porezna uprava navodi. Međutim, sud nije naveo nikakve razloge, a niti je dostavljeni dokaz uopće zamijetio, a još manje ocijenio, unatoč ukazivanju tužitelja u tužbi, pa proizlazi da prvostupanjski sud nije valjano ocijenio sve dokaze zbog čega je pogrešno i nepotpuno utvrdio ovu činjenicu. Smatra kako je na konkretan slučaj trebalo primijeniti odredbe članaka 58. do 70. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP), koji uređuju institut dokazivanja, sukladno kojim odredbama je trebalo tužitelju omogućiti da u upravnom postupku dokaže svoje tvrdnje saslušanjem svjedoka, vještačenjem te izjavom stranke. Iako su to ZUP-om predviđeni načini dokazivanja tvrdnji i činjenica, prvostupanjsko tijelo nije omogućilo tužitelju kao poreznom obvezniku da te tvrdnje i činjenice i dokaže. Iako na ovim povredama i greškama u radu prvostupanjskog upravnog tijela tužitelj temelji svoju tužbu, iste upravni sud nije sankcionirao te na identičan način ponovno krši prava tužitelja. Poziva se na odredbe članaka 49., 74. i 86. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS) te navodi kako ih je prvostupanjski sud primijenio direktno na štetu tužitelja, odbivši sve dokazne prijedloge. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora, jer tužitelju kao stranici u postupku nije bila dana mogućnost da sudjeluje i dokaže svoje tvrdnje od odlučnog značenja. Da su provedeni predloženi dokazi, bilo bi utvrđeno da je tužitelj izvršio ulaganja u kupljenu nekretninu u iznosu od najmanje 116.000,00 kuna, pa bi te utvrđene činjenice trebalo priznati kao izdatak. Nadalje, tužitelj ističe da je 13. prosinca 2019. kupio kuću u [adresa], za iznos kupoprodajne cijene od 74.323,59 kuna. Nadalje, porezno tijelo je provelo vještačenje na okolnost utvrđivanja vrijednosti nekretnine, dakle bez obzira na cijenu iz ugovora, te je vještačenjem utvrđena vrijednost nekretnine, a time i porezna osnovica u iznosu od 171.540,00 kuna. Dakle, vrijednost predmetne nekretnine porezno tijelo je utvrdilo u iznosu od 171.540,00 kuna unatoč tome što je u ugovoru navedena kupoprodajna cijena od 74.323,59 kuna. Pri tome ista Porezna uprava kao izdatak navodi cijenu koja je navedena u prvom ugovoru, odnosno 74.323,59 kuna, uvećano za plaćanje poreza na promet nekretnina, a ne utvrđenu vrijednost nekretnine koju je vještačenjem utvrdilo u iznosu od 171.540,00 kuna, pa je stoga posve nezakonito, nepravično i nepošteno postupanje Porezne uprave i predstavlja krajnje neujednačeno postupanje, dvostruko kažnjavanje i naplaćivanje te povreda svih Ustavom zajamčenih prava tužitelja kao stranke u postupku kada mu se prilikom razrezivanja dvije različite vrste poreza različito utvrđuje vrijednost iste nekretnine, a na njegovu štetu. Stoga smatra da je kao izdatak trebalo utvrditi iznos od 171.540,00 kuna kao nabavnu vrijednost nekretnine, uvećano za plaćeni porez na promet nekretnina u iznosu od 103.922,57 kuna, odnosno kao ukupan izdatak trebalo je utvrditi iznos od 280.608,77 kuna. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže poništiti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz nalog tuženiku da tužitelju plati prouzročene troškove postupka kao i trošak ove žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. Prije svega valja reći da je prvostupanjski sud tijekom upravnog spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a, zbog čega nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka.
7. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi kako je tužitelj nekretninu u [adresa] otuđio u roku kraćem od dvije godine od dana stjecanja (nabave), a nije služila za stanovanje tužitelju niti uzdržavanim članovima njegove uže obitelji te su stečeni uvjeti za utvrđivanje poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava sukladno članku 58. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20. – dalje: Zakon), kojim je u stavku 1. propisano kako se dohotkom smatra dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnine i imovinskih prava. Otuđenjem se smatra prodaja, zamjena i drugi prijenos. Dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda. Troškovi otuđenja mogu se odbiti kao izdaci.
8. Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 13. studenog 2019. tužitelj je stekao nekretninu u [adresa] za iznos od 10.000,00 eura obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, dok je prema ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 1. lipnja 2020. tu istu nekretninu tužitelj otuđio za iznos od 37.000,00 eura. Po pozivu poreznog tijela u prvostupanjskom upravnom postupku, tužitelj dostavlja izjavu od izvršenim radovima i o kupljenom materijalu te ističe kako za navedene radove i materijal ne posjeduje račune, jer nije smatrao da će mu biti potrebni jer nije imao namjeru nekretninu prodavati. Kao dokaz o izvršenim radovima predlaže saslušati svjedoke. Osporenim rješenjem tužitelju izvedeni radovi nisu priznati kao porezno priznati izdatak, obzirom da nema računa niti drugu vjerodostojnu dokumentaciju kojom se ti radovi mogu opravdati. U svezi izvršenih ulaganja, pravilno prvostupanjski sud navodi da se vjerodostojnom dokumentacijom smatraju računi o izvršenim radovima, ugovori o izvođenju radova s troškovnikom, odnosno otpremnice iz kojih bi se nesporno mogla utvrditi vrijednost radova, a što tužitelj nije predočio poreznom tijelu, a niti u tijeku prvostupanjskog upravnog spora.
9. Sukladno odredbi članka 88. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. – 42/20. – dalje: OPZ) na tužitelju je teret dokaza o izvršenim ulaganjima te su ista porezno priznata jedino ukoliko se temelje na odgovarajućim pisanim dokazima u vidu vjerodostojne dokumentacije. Stoga, prvostupanjski sud pravilno navodi kako tužitelj niti tijekom upravnog postupka, a niti tijekom upravnog spora nije priložio bilo kakvu vjerodostojnu dokumentaciju o učinjenim ulaganjima, a da bi se ista mogla priznati kao izdatak, to sud nije mogao cijeniti osnovanim prigovore tužitelja o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
10. Člankom 49. ZUS-a propisano je da sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice. Stavkom 4. ovog članka Zakona propisano je da stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Iako sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka, isto ne znači samovolju u postupanju i proizvoljnost, već podrazumijeva obvezu suda obrazložiti izbor dokaznog sredstva, odnosno iznijeti razloge odbijanja, jer će samo ako je stranka upoznata s razlozima izbora nekog dokaznog sredstva, biti zajamčeno njeno pravo na pristup sudu. U konkretnom predmetu, prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja da se provede vještačenje po vještaku građevinske struke na okolnost izvršenih ulaganja te je za svoju odluku dao jasne i obrazložene razloge, obzirom da tužitelj nije učinio vjerojatnim bilo kakve parametre po kojima bi vještak imao mogućnost dati nalaz i mišljenje u vidu vjerodostojno i precizno utvrđenog zatečenog stanja nekretnine u trenutku stjecanja, isprava kojima se vjerodostojno dokazuje kako u pogledu iznosa tako i u pogledu vrijednosti pojedinih stavki ulaganja – materijala i opreme, opisanih u izjavi tužitelja, odnosno završno stanje nekretnine nakon ulaganja. Dajući jasne i dostatne razloge za svoju odluku, sud nije počinio bitnu povredu upravnog spora na način da stranci ne bi bila dana mogućnost da sudjeluje u tom upravnom sporu, a na koju ukazuje u žalbenim prigovorima.
11. Nadalje, nije osnovan prigovor tužitelja da bi nabavnu cijenu predmetne nekretnine porezno tijelo trebalo utvrditi u iznosu od 171.540,00 kuna. Naime, taj iznos porezno tijelo je utvrdilo u postupku vještačenja i utvrđivanja osnovice poreza na promet nekretnina, u kojem postupku se utvrđuje tržišna vrijednost nekretnine kao cijene nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze, dok se u ovom postupku utvrđivanja poreza na dohodak treba utvrditi kao porezno priznati izdatak iznos nabavne vrijednosti nekretnine. Prema priloženom stanju spisa predmeta, tužitelj je temeljem ugovora o kupoprodaji od 13. studenog 2019. nekretninu u [adresa] stekao za iznos od 74.323,59 kuna, što tužitelj tijekom niti upravnog postupka, niti upravnog spora ne osporava, pa je stoga pravilno kao izdatak utvrđen iznos koji je plaćen za stjecanje nekretnine uvećan za utvrđeni porez na promet nekretnina.
12. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu, uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 49. stavak 3. ZUS-a), kao i činjenice koje je utvrdio tijekom upravnog spora, a po razmatranju svih činjeničnih i pravnih pitanja od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, osnovano je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUS-a, pri čeme je naveo razloge koji su odlučni pri ocjeni dokaznih prijedloga.
14. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
15. Obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom na temelju odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a ne pripada mu pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 12. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
