REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1854/2024-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Ružića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ive Kancijanić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marina Lacković, odvjetnica iz Daruvara, protiv tuženika ... Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj P-66/2023-73 od 20. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaćaju se žalbe stranaka te se ukida presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj P-66/2023-73 od 20. studenog 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na novo suđenje.

II. O troškovima u povodu pravnih lijekova bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., odbijena je tužiteljica s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 13.298,31 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene mjesečne iznose od njihovog dospijeća pa do isplate, po propisanim stopama. Toč. II. određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove, a toč. III. je odbijen tuženikov prigovor prijeboja za iznos od 539,88 kuna, 81,71 CHF i 6.250,37 kuna.

2. Protiv presude su pravovremene žalbe podnijele obje parnične stranke.

2.1.Tužiteljica se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Iz sadržaja žalbe proizlazi kako se žali protiv točke I. i II. presude. Ističe kako je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023, dalje: ZPP) jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe da je Ugovor o kreditu sklopljen 15. svibnja 2006. (dalje: Ugovor), unutar vremenskog razdoblja obuhvaćenog presudom VTS pa se presuda odnosi i na konkretni ugovorni odnos stranaka, kako je pravilno utvrđeno. Ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula iz osnovnog ugovora o kreditu su ništetne i ne mogu se primijeniti (tako ni prilikom izrade nalaza i mišljenja), bez obzira na sklapanje Dodatka (Aneksa) ugovora o kreditu. Tužiteljica stoga ima pravo povrata neosnovano stečene koristi na temelju ništetnih odredaba Ugovora koje su već i u kolektivnom postupku utvrđene ništetnima. Budući da je vještak primijenio ništetne odredbe Ugovora, nalaz i mišljenje vještaka nije pravilno sačinjen. Zato je prvostupanjski sud pogrešno odbio prijedlog tužiteljice za dopunu nalaza i mišljenja. Provedena konverzija nije od utjecaja na konkretni predmet, u smislu da bi tužiteljica, pristankom na konverziju i sklapanjem Aneksa Ugovoru izgubila pravni interes za vođenje predmetnog postupka, a niti se provedenom konverzijom spominje ili rješava pitanje obeštećenja tužiteljice s osnove ništetne valutne klauzule. Preplate tužiteljice su se morale nesporno utvrditi nalazom i mišljenjem vještaka, a da bi prvostupanjski sud, sukladno uputama Suda EU, ali i prema dostavljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., mogao procijeniti je li tužitelj u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. Da je sud uzeo u obzir prijedlog tužiteljice za dopunu nalaza i mišljenja vještaka, mogao bi meritorno odlučiti je li tužiteljica u cijelosti obeštećena provedenom konverzijom s obzirom na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule. U presudi niti ne obrazlaže iz kojih razloga odbija prijedlog tužiteljice za dopunu vještačkog nalaza. Tužiteljica samom činjenicom sklapanja dodatka Ugovoru i provođenjem konverzije nije izgubila pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, kako to pogrešno obrazlaže prvostupanjski sud. Neosnovano je i odbijanje tužbenog zahtjeva uz navođenje razloga da nije određeno postavljen prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH. Sud je bio dužan ex offo postupati prema tom zakonu. Tužiteljica i ostali potrošači imaju pravo na punu restituciju, što proizlazi iz stava Vrhovnog suda RH izraženog u presudi br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Posljedica konverzije ne može biti gubitak prava tužiteljice potraživati isplatu na temelju djelomično ništetnog pravnog posla koji ne može konvalidirati. Cilj ZID ZPK iz 2015. bio je izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Prilikom konverzije banka je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u eurima. Međutim, nije se odrekla prava na potpuno obeštećenje ni povrat preplaćenih iznosa. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK/15, u čl. 19.e, gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava. Slijedom svega navedenog, predlaže uvažiti njenu žalbu, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sucem pojedincem.

Tužiteljica potražuje troškove žalbenog postupka.

2.2. Tuženik pobija presudu u toč. II. i III. iz svih propisanih žalbenih razloga. Smatra da su moguće postojale okolnosti za eventualno izuzeće suda i da je potrebno razmotriti postoje li spomenute ili slične okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP- a. Prvostupanjski sud je u toč. III. izreke neosnovano odbio prigovor radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, manje plaćenih kamata za razdoblje kada se tužitelju primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene i preplate iz konverzije. Budući da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa navodno ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, isti je počinio pogrešku kada je odlučio o uvjetnom prigovoru. Nije ni trebao odlučivati o tuženikovu prigovoru radi prebijanja jer je prigovor bio istaknut uvjetno. Predlaže ukidanje točke IV., bez vraćanja na ponovni postupak. Slijedom navedenog, pogrešno su primijenjene i odredbe čl. 154. ZPP-a u pogledu naknade parničnog troška tuženiku jer mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi tuženiku sve troškove postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužiteljice odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Stranke nisu dostavile odgovore na žalbe.

4. Žalbe stranaka su osnovane.

5. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice (kojim je tražila isplatu više plaćenih iznosa anuiteta kredita s obzirom na ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF, sve nakon provedene konverzije 2015.) zaključivši kako joj, cijeneći odredbu čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 112/2012., 143/2013., 147/2013., 95/2015., 78/2015. i 102/2015., dalje: ZPK), nespornu činjenicu da je 14. prosinca 2015. s tuženikom sklopila Aneks 1 navedenog Ugovora na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog s valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro te mišljenje vještaka da je konverzija kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR izvršena u skladu s čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje ZIDZPK/15-a), ne pripada pravo na traženu isplatu. Ocjenjuje da su sklapanjem navedenog Aneksa, konverzijom, riješeni svi međusobni odnosi između stranaka koji potječu iz više plaćenih iznosa po tužiteljici zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi. Sve to, unatoč činjenici što zaključuje kako su spomenute ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne i da je tuženik od tužiteljice na temelju njih neosnovano naplatio dio iznosa anuiteta prema Ugovoru, sve prema pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., odnosno prema presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., zbog čega bi tužiteljica prema odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje ZZP/03) u vezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022., dalje: ZOO) imala pravo vraćanja više plaćenih iznosa. Razlog odbijanja tužbenog zahtjeva je i okolnost što tužitelj nije postavio određeni tužbeni zahtjev u važećoj valuti euro u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/2022. i 88/2022., dalje Zakon o uvođenju eura) jer ocjenjuje kako takav zahtjev nije bio podoban za odlučivanje.

5.1. Ujedno je odbio i prigovor prijeboja tuženika uz zaključak kako je tuženik u Ugovoru svjesno koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, odnosno u zasnivanju obveznog odnosa s tužiteljem postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) pa da onda na temelju čl. 6. ZOO-a tuženik i ne može tražiti ostvarenje svojih prava (prigovor prijeboja) u povodu takvih odredbi Ugovora jer bi to značilo zlouporabu prava. Konačno, da tuženik nije ni postavio određeni prijebojni zahtjev u važećoj valuti euro, zbog čega, također, odbija prijebojni zahtjev.

6. Takva odluka prvostupanjskog suda nije pravilna ni zakonita i to već zbog počinjene bitne povrede odredaba postupka.

7. Prvostupanjski sud počinio je, naime, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žaliteljica jer u presudi doista nisu navedene sve odlučne činjenice. Tužiteljica tužbenim zahtjevom traži povrat više plaćenih iznosa tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i valutnoj klauzulu u CHF. Prvostupanjski sud, unatoč zaključcima o ništetnosti navedenih odredbi, propušta utvrditi odlučne činjenice visine preplaćenih anuiteta kredita (po prijedlogu tužiteljice za dopunu nalaza i mišljenja) u skladu s njenim primjedbama na taj nalaz i mišljenje (prema početnoj kamatnoj stopi navedenoj u Ugovoru i početnom tečaju CHF iz Ugovora), pogrešno smatrajući taj prijedlog nepotrebnim. To je dijelom rezultat i pogrešnog materijalnopravnog stava prvostupanjskog suda o učincima provedene konverzije po strankama prema ZID ZPK15, Aneksu 1 Ugovoru od 14. prosinca 2015., ali i o značaju neusklađivanja tužbenog zahtjeva po tužiteljici prema Zakonu o uvođenju eura.

7.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., koje prihvaća i ovaj sud, sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, to ne znači da je u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK15, isključeno zahtijevati isplatu više plaćenih iznosa na temelju utvrđene ništetnosti odredbi Ugovora (u konkretnom slučaju o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenih između tužiteljice, kao potrošača i tuženika, banke, kao davatelja kredita. Iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe Ugovora.

8. Valja istaknuti da korisnik kredita (potrošač), sklapanjem dodatka Ugovoru po pravilima ZID ZPK15, ne gubi pravni interes ni zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora (iako tužiteljica u ovoj pravnoj stvari to ne traži, nego je ističe, a sud o tome pravilno zaključuje kao o prethodnom pitanju). Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK15, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je tužiteljica, kao korisnica kredita, izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne.

9. U odnosu na zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti zahtjeva tužiteljice zbog činjenice da je s tuženikom sklopila navedeni Aneks Ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015, dalje: ZID ZPK/15), valja istaknuti da, suprotno takvom zaključku, po ocjeni ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. To i iz razloga jer odredbama ZID ZPK15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

9.1. Dakle, sklapanje navedenog sporazuma utemeljenog na odredbama čl. 19.c ZID ZPK15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita, i prilikom njegovog sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je prethodno bila narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

10. Pritom, u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda prema kojem su sklapanjem navedenog Dodatka otklonjene sve pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, valja ukazati na odredbu čl. 19.c st. 1. toč. 2. ZID ZPK15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF pa bi time, prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke, trebalo voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije (kako je, izgleda, sud postupio i u konkretnom slučaju).

10.1. To proizlazi iz navedene zakonske odredbe i kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu s valutom CHF i tečaj ove valute mogli su biti jedino poznati potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije, kada je dolazilo do njihove promjene.

10.2. Valja još istaknuti da se navedenim Aneksom Ugovoru, sklopljenim prema odredbama ZID ZPK15 uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog, ali ne i one prethodno ugovorene nepoštenim postupanjem banaka. Pritom, iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla tih svojih prava, a koja u ovom postupku zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK15, već je, suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP-a propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ona mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK15 u kojoj, kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegovog sklapanja, a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK15 korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po ocjeni ovog suda, bila upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna, budući da im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv, a sklapanjem tih sporazuma prema odredbama ZID ZPK15 potrošači su spašavali svoju egzistenciju.

10.3. Pravo potrošača koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK15 da, nakon sklapanja tog sporazuma, traži povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK15) i to po pravilima o stjecanju bez osnove, u skladu je s pravnim shvaćanjem ovog suda izraženog u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., ali i pravnim shvaćanjem zauzetim na njegovoj sjednici Građanskog odjela 4. listopada 2021.

11. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda, valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava, na način da je ugovorno izmijene pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegovog slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena (što je na sudu da provjeri) te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

12. Također, pogrešno prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljice pozivom na Zakon o uvođenju eura jer su sudovi prema odredbi čl. 48. st. 1. tog zakona dužni, po službenoj dužnosti, u odlukama koje donose, iskazivati cijene i druge novčane iskaze vrijednosti u valuti euro. Stoga, okolnost da tužiteljica nije izvršila preračunavanje u tu valutu u skladu s tim Zakonom ne može biti razlog njegovog odbijanja.

13. Tuženik, prije iznošenja žalbenih razloga, obrazlaže svoj stav i u pogledu subjektivne i objektivne nepristranosti suda, smatrajući, u bitnome, da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti za eventualno izuzeće sudaca u smislu čl. 71. st. 1. i 7. ZPP-a, odnosno situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka) i da li bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna stranka. Ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od okolnosti koje su naprijed navedene, taj dio žalbe se ima smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu čl. 73. ZPP-a u svezi s čl. 71. st. 7. ZPP-a. Predlaže da u tom slučaju prema čl. 72. st. 2. ZPP-a taj sudac o tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, a koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

13.1. Spomenuti žaliteljevi prijedlozi nisu pravno obvezujući za ovaj sud jer se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije. On ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uredujući sudac ili njemu bliska osoba nalaze, u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka, čime bi bila uvjetovana njihova pristranost. Zato ovaj sud, cijeneći sadržaj prijedloga da se uredujući suci preispitaju u smislu čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u smislu čl. 72. st. 2. ZPP-a, smatra kako se uopće ne radi o zahtjevu za izuzeće, tim više što je podnesen uvjetno, ukoliko uredujući suci nađu da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesnopravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće. Protivno žalbenim navodima, nije povrijeđeno pravo tuženika na pošteno suđenje jer tijekom postupka nije podnio nikakav zahtjev za izuzeće (čl. 73. st. 1. ZPP-a) bilo kojeg suca suda prvog stupnja, tako ni sudaca vijeća koje je donijelo pobijanu presudu. Kako članovi vijeća nisu smatrali da postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njihovu nepristranost (čl. 71. toč. 7. ZPP), to nije povrijeđeno ovo načelo prava na pošteno suđenje u odnosu na tuženika pa je neosnovano i pozivanje žalitelja na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u Odluci poslovni broj:U-III-5423/2008 od 28. siječnja 2009., budući da je ono izraženo u odnosu na nešto drugačija činjenična i pravna utvrđenja.

14. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud zbog počinjene bitne povrede odredaba postupka i navedenog pogrešnog materijalnopravnog pristupa, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, valjalo je prihvatiti žalbu tužiteljice i na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao izreci ovog rješenja.

15. Prvostupanjski sud će u nastavku postupka pravilno i potpuno raspraviti zahtjev tužiteljice, uvažavajući i sve istaknute prigovore tuženika tijekom postupka i u žalbenom postupku. Odgovarajućim vještačenjem (dopunom) po vještaku financijske struke će utvrditi, a budući da je navedene ugovorne odredbe utvrdio ništetnima, kako to tvrdi i tužiteljica (pozivom na navedena pravna shvaćanja iz tzv. sporova o kolektivnoj zaštiti potrošača), je li, uz primjenu navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik od nje više naplatio određeni novčani iznos, koji u ovom postupku ona zahtijeva da joj tuženik isplati po pravilima o stjecanju bez osnove te će, nakon toga, utvrditi je li joj tako utvrđeni novčani iznos (više plaćen uz primjenu navedenih ugovornih odredbi) u cijelosti ili djelomično uračunat u izračun konverzije prilikom sklapanja navedenog Aneksa (kroz utvrđenu preplatu), a sve uz pravilnu primjenu odredaba ZID ZPK15, na način kako je prethodno navedeno. Osim toga, u slučaju osnovanosti zahtjeva tužiteljice, odlučit će i o istaknutom prigovoru radi prijeboja, prigovoru zastare, nakon čega će donijeti novu, pravilno obrazloženu presudu, u skladu sa odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

16. Odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Puli 4. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miroslav Ružić