Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-20/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Zorislava Kaleba, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ČD, zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 153. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 13. studenoga 2024. broj K-24/2024., u sjednici održanoj 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  je

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog ČD kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu proglašen je krivim optuženi ČD da je počinio kaznena djela protiv spolne slobode, i to radnjom pod točkom 1) teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 153. stavkom 1. KZ/11., te mu je na temelju članka 154. stavka 2. uz primjenu članka 48. stavka 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, radnjom pod točkom 2) teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. KZ/11. i člankom 153. stavkom 2. KZ/11., te mu je na temelju članka 154. stavka 2., uz primjenu članka 48. stavka 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, radnjom pod točkom 3) teško kazneno djelo protiv spolne slobode u pokušaju iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. KZ/11. i člankom 153. stavkom 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 1. i 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i radnjom pod točkom 4) kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, nasiljem u obitelji iz članka 179.a KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa je optuženi ČD uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru do 29. travnja 2024. pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08.) oštećena-žrtva RD je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženi ČD oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1. do 6. ZKP/08., troška nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti, time da je isti dužan podmiriti trošak nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika žrtve, a o visini će sud odlučiti posebnim rješenjem, a koji iznos je dužan platiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu te optuženiku utvrdi pojedinačne kazne zatvora u dužem trajanju te izrekne jedinstvenu kaznu zatvora u dužem trajanju.

2.1. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju, odvjetniku Zlatku Planincu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalbu usvoji kao osnovanu, pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe, odnosno podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

6. Optuženik ističe da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. jer da sud prvog stupnja nije pravilno primijenio članak 3. stavak 2. KZ/11. i primjenom načela "in dubio pro reo" optuženika oslobodio optužbe. Tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio iskaz oštećenice, jer je njen iskaz nevjerodostojan, dok svjedoci LD (majka oštećenice) i ŠD (sin oštećenice) nemaju neposrednih saznanja odnosno njen iskaz "nije potvrđen ni u najmanjoj mjeri iskazima saslušanih svjedoka". Iz sadržaja obrazloženja ove žalbene osnove je evidentno da optuženik u biti ističe prigovore činjenične naravi, o čemu će se odgovoriti u okviru navedene žalbene osnove. Stoga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

7. Neosnovano se optuženik žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio i kako nije bio u dvojbi o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenih djela protiv spolne slobode za koje se tereti, osnovano nije primijenio članak 3. stavak 3. ZKP/08. (u žalbi se pogrešno navodi članak 3. stavak 2. ZKP/08.).

7.1.Optuženik u odnosu na djelo pod točkom 1) izreke presude kroz žalbene tvrdnje ponavlja navode iznesene u obrani da oštećenici nije bez njenog pristanka gurao prste u njeno spolovilo, već da ju je znao zagrliti i samo staviti ruku među njezine noge, u odnosu na djelo pod točkom 2) osporava da bi protivno volji oštećenice s njom imao spolne odnose, a u odnosu na djelo pod točkom 3) da bi uporabom sile i protivno volji oštećenice pokušao s njom imati spolni odnošaj.

7.2. Međutim, sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio navedenu obranu optuženika nalazeći da ona nema uporišta u drugim dokazima i da se radi o obrani usmjerenoj na izbjegavanje kaznene odgovornosti, dok je ispravno prihvatio iskaz oštećenice kao vjerodostojan. Naime, oštećenica je objasnila da im je 2005. preminula kćer, da je bila u teškom psihičkom stanju, da je optuženik imao spolne nagone koje je teško kontrolirao, iskazivao je samovolju, nije vodio računa kako je njoj i da ne želi spolne odnose, na koje je pristajala jer nije željela da drugi članovi obitelji čuju svađu i prisiljavanje na spolne odnose, a sve kako bi održala obitelj na okupu. Navela je da ju je optuženik u periodu od tri godine spolno zlostavljao na način da bi joj unatoč njenom protivljenju gotovo svako jutro kada se spremala na posao gurao prste u njeno spolovilo, i najmanje jednom tjedno vršio spolne odnose penetracijom svojeg spolovila u njeno. U pogledu radnje pod točkom 3) kada je optuženik primijenio silu, zvala je u pomoć, priskočili su LD (majka) i ŠD (sin), koji su potvrdili da je optuženik fizički nasrnuo na oštećenicu.

7.3. Optuženik promašeno ustraje u pitanju mogućnosti da kroz tri godine nitko od ukućana nije primijetio seksualno zlostavljanje oštećenice, nastojeći na taj način dovesti u sumnju ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice, jer je ona logično i životno uvjerljivo objasnila da je šutjela jer je željela sačuvati obitelj na okupu, a općepoznato je da se intima supružnika događa iza zatvorenih vrata. Prigovori optuženika da na tijelu oštećenice, uslijed primjene sile kroz period od tri godine nisu nađene ozljede, nisu od značaja i ne dovode u sumnju zaključke suda prvog stupnja jer u činjeničnom opisu djela nije navedeno da je oštećenica postupanjem optuženika zadobila ozljede, već je optuženik proglašen krivim da je djela pod točkama 1) i 2) izreke počinio bez pristanka oštećenice, a da je do upotrebe sile za djelo pod točkom 3) došlo proizlazi iz iskaza oštećenice, kao i iz iskaza njene majke i sina.

7.4. S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, niti je bilo osnova za primjenu pravnog pravila in dubio pro reo jer je izvan svake sumnje utvrđeno počinjenje sva tri kaznena djela protiv spolne slobode, koja se žalbom osporavaju.

8. Optuženik se žali da se ne radi o kaznenom djelu pokušaja silovanja, navedenog pod točkom 3) izreke pobijane presude, već kaznenom djelu nasilja u obitelji i time sadržajno obrazlaže povredu kaznenog zakona. Međutim, KZ/11. je definirao nasilje u obitelji u članku 179.a kao grubo, učestalo ili na drugi način teško kršenje propisa o zaštiti od nasilja u obitelji koje kod člana obitelji ili druge bliske osobe izazove strah za sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo. Prema članku 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine" broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22., 36/24.) nasilje u obitelji je primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda, tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci, psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost, ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine, raspolaganja osobnim prihodima ili imovine stečene osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i za skrb o djeci i zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje. Kako se u konkretnom slučaju u činjeničnom opisu navodi uporaba sile radi ostvarenja spolnog odnosa, kako je opisala oštećenica, dakle radi se o pokušaju silovanja, pa se pogrešno žalbom sugerira da "se eventualno može raditi o kaznenom djelu nasilja u obitelji".

9. Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da sve olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio na strani optuženika nemaju značaj naročito olakotnih okolnosti, (dok neke od njih niti nisu olakotne), koje bi opravdavale primjenu odredbi o ublažavanju kazne. Ukazuje na dosadašnju neosuđivanost optuženika koja nema značaj osobito olakotne jer se očekuje ponašanje usklađeno sa zakonom, dok tragična smrt kćeri i skrb za unuka se ne može cijeniti kao olakotna, jer se žrtvi predbacuju promjene u ponašanju uzrokovane tragičnim događajem. Isto se odnosi i na izostanak sile (djelo pod točkom 1), jer bi se tada radilo o težoj kvalifikaciji djela, a izostanak primjene sile većeg intenziteta (djelo pod točkom 2) osim olakotne ne može imati značaj naročito olakotne okolnosti, jer je djelo optuženik činio u duljem trajanju. Djelo pod točkom 3) ostalo je u pokušaju, optuženik je spriječen u daljnjem napadu jer je oštećenica zvala u pomoć. Optuženikov odnos prema oštećenici, izražavanje ljubavi te činjenica da ga ona nije odmah prijavila policiji po ovom žalitelju nije olakotna okolnost, dok je postupanje optuženika u duljem vremenu trebalo cijeniti otegotnim. Stoga izrečene pojedinačne i jedinstvenu kaznu smatra preblagom.

9.1. Optuženik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te njegova žalba u smislu odredbe članka 478. ZKP/08. u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

9.2. Apostrofirajući sve olakotne okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud (neosuđivanost, starija životna dob, narušeno zdravlje, smrt kćeri, pokušaj djela pod 3), uvažavajući prigovor državnog odvjetnika da izostanak sile (djelo pod točkom 2) nije olakotna okolnost, u svojoj ukupnosti imaju značaj osobito olakotnih okolnosti koje opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju kazne. Iako je državni odvjetnik u pravu da je iskazanu upornost u postupanju optuženika trebalo cijeniti otegotnom okolnošću treba reći da je ta okolnost već našla odraza u odmjerenoj kazni, pojedinačnim i jedinstvenoj i ne bi bilo primjereno za ostvarenje svrhe kažnjavanja izreći strože pojedinačne i jedinstvenu kaznu zatvora bez primjene instituta ublažavanja kazne, za koje se u žalbi zalaže državni odvjetnik.

9.3. I po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina primjerena je počinjenim djelima, ličnosti počinitelja i njegovom stupnju krivnje, a ista je u cijelosti povoljna da ostvari zakonsku svrhu kažnjavanja. Također je u konkretnoj situaciji prvostupanjski sud pravilno ocijenio da izrečena kazna može utjecati prvenstveno na optuženika, ali i na sve ostale članove društvene zajednice da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela društveno neprihvatljivo i pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja opravdano i pravedno, a time će se optuženiku omogućiti da se nakon provedene resocijalizacije ponovno uključi u društvo kako bi se u nastavku svoga života mogao ponašati na društveno prihvatljiv način. Izrečena kazna sadrži i dostatnu količinu moralne i društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovih kaznenih djela prouzročio žrtvi, ali i društvenoj zajednici u cjelini, a njome će se istovremeno jačati povjerenje građana u pravni poredak koji je utemeljen na vladavini prava.

10. Slijedom naprijed navedenog, nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika. S obzirom da, ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odbiti žalbe državnog odvjetnika i optuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 28. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić

U zamjenu potpisao:

mr.sc. Zorislav Kaleb