Poslovni broj: Usž-1628/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Davor Galetović, odvjetnik u Zagrebu, Nemčićeva 7, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV, OIB: 18683136487, radi nadzora poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1890/2022-10 od 23. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1890/2022-10 od 23. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/500, urbroj: 513-04-22-2 od 13. svibnja 2022. te je odbijen i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.
2. Osporavanim rješenjem tuženika od 13. svibnja 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-02/21-01/245, urbroj: 513-07-01/21-3 od 23. rujna 2021., kojim je tužitelju kao poreznom obvezniku utvrđena obveza po osnovi manjeg obračunatog poreza i prireza na dohodak za 2017. godinu, sve u iznosima naznačenim u izreci prvostupanjskog rješenja.
3. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga te ističe kako je tužitelj u žalbi, kao i u tužbi za poništenje osporenog rješenja, osporavao izračun godišnje potrošnje šesteročlanog kućanstva na način kako je to učinilo porezno tijelo – množenjem potrošnje jednog člana kućanstva sa šest. Poziva se na stručno pojašnjenje Državnog zavoda za statistiku na primjeru jedne godine (2014.) koje jasno ukazuje na pogrešan izračun, a Upravni sud osporenom presudom ne ispituje, ne obrazlaže razloge odbijanja tužbenog zahtjeva i u potpunosti prihvaća obrazloženje poreznog tijela. Utvrđivanjem obveze poreza na dohodak za 2017. i obveze prireza tužitelju je presudno determinirano pogrešnom primjenom podataka Državnog zavoda za statistiku, reflektirano na pogrešan izračun razlike primitaka i izdataka tužitelja za 2017. u iznosu od 283.044,52 kn. Tužitelj ističe kako ni u žalbi ni u tužbi ne osporava podatke Državnog zavoda za statistiku koje porezno tijelo iznosi kao "potrošnja jednog člana kućanstva" ni podatke Državnog zavoda za statistiku o potrošnji prosječnog hrvatskog kućanstva (2,933 člana). Međutim, porezno tijelo temeljem točnih podataka Državnog zavoda za statistiku, množeći podatak o jednom članu prosječnog kućanstva sa šest pogrešno izračunava, odnosno utvrđuje potrošnju tužiteljevog šesteročlanog kućanstva. Tužitelj ukazuje da se prema metodologiji stručne institucije, Državnog zavoda za statistiku, potrošnja višečlanog domaćinstva izračunava na način da se svakom članu kućanstva dodjeljuje određeni koeficijent i to na slijedeći način: nositelj kućanstva (prva odrasla osoba) ima koeficijent 1, svaki drugi član kućanstva u dobi od 14 i više godina ima koeficijent 0,5, a svako dijete u dobi do 14 ima koeficijent 0,3. Zbrajanjem koeficijenata dodijeljenih svakom članu kućanstva dobiva se ekvivalentna veličina kućanstva. Stoga tužitelj, dokazujući vjerodostojnost isprave o darovanju majke (nositeljice kućanstva) tužitelju iznosa od 90.000,00 eura iznosi tabelarni pregled relevantnih statističkih podataka i usporedni pregled izračuna potrošnje tužiteljevog šesteročlanog kućanstva, a koji podaci iz opisane tabele jasno ukazuju na činjenicu netočno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešnog izračuna izdataka tužiteljevog kućanstva za 2017. godinu, a time i nepostojanje nerazmjera između primitaka i izdataka – porezne osnovice u iznosu od 283.044,52 kn. Poziva se na Ustavni sud Republike Hrvatske koji u svojim odlukama ističe da ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje primarno jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. U tom smislu obrazloženja sudskih odluka iznimno su važna jer je nedostatak relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su odlukom dane prvi i najvažniji znak koji upućuje na arbitrarno sudsko odlučivanje. Isto tako, Ustavni sud opetovano iznosi svoje ustaljeno stajalište kako sve dok u pravomoćnoj presudi nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju svoje odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, ne može se smatrati da ta presuda zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje. Sud stvarno nije ispitao slučaj – nije obrazložio razloge odbijanja presudnog i dokazima potkrijepljenog tužiteljevog navoda, a time je pogrešno izračunata, odnosno utvrđena porezna osnovica. Slijedom svega navedenog, predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske donese presudu kojom se poništava presuda Upravnog suda u Zagrebu od 23. siječnja 2025.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 49. stavka 3. ZUS-a, presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i za razmatranje svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 114. stavka 3. ZUS-a te je, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Zagreb obavio porezni nadzor poreza na dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. kod poreznog obveznika – tužitelja. Provedenim poreznim nadzorom utvrđen je nerazmjer između ukupnih primitaka i ukupnih izdataka poreznog obveznika za naznačeno razdoblje te su utvrđene dodatne obveze poreza i prireza na dohodak za 2017. godinu, sve u iznosima navedenim u izreci prvostupanjskog rješenja.
8. Tužitelj iznosi prigovor na izračun potrošnje šesteročlanog kućanstva, polazi od podataka Državnog zavoda za statistiku te prigovara primijenjenoj metodologiji o izračunu izdataka za osobnu potrošnju na godišnjoj razini za šesteročlano kućanstvo tužitelja na razini od 2003. do 2017. godine. Istaknuti prigovor ovaj Sud ne nalazi osnovanim, poglavito stoga što je i u prigovoru na zapisnik poreznog tijela iznimno detaljno odgovoreno iz kojih razloga tužitelj dostavljenom dokumentacijom nije dokazao da je njegovo kućanstvo trošilo znatno manje za osobnu potrošnju nego što je to utvrdio Državni zavod za statistiku na godišnjoj razini, tim više što po obavijestima o činjenicama bitnim za oporezivanje nisu dostavljeni relevantni podaci te se ne može prihvatiti da je zajedničko kućanstvo JZ potrošilo manje nego što je to utvrdio Državni zavod za statistiku na godišnjoj razini. Tako je, primjerice, porezno tijelo išlo u prilog poreznom obvezniku te je sve primitke ŠZ od odštete koju je primila zbog smrti sina ĆZ **.**.2003. prihvatilo, iako se navedeni novac nije nalazio na bankovnom računu, a od dana podizanja novca s računa proteklo je 13, odnosno 14 godina do dana kupnje nekretnine na ime tužitelja u 2017. godini. Pored navedenog, kućanstvo ĆZ je nakon podignutog novca primljenih od odšteta stjecalo nekretnine i automobile, a porezno tijelo nije procjenom utvrdilo da je novac dobiven od odštete potrošen na kupnju tih automobila i nekretnina, već je uzelo u obzir sve primitke i sve izdatke obitelji ĆZ. Također, porezno tijelo nije uzimalo kao otegotnu okolnost činjenicu što je član zajedničkog kućanstva ČZ imao nepodmireni dug spram javnih davanja, a koji se nije mogao naplatiti i koji je otpisan zbog nastupa zastare u 2017. godini, dok je istovremeno priznalo primitak ČZ od odštete u iznosu od 117.769,50 kn koji mu je isplaćen dana 27. travnja 2009. Pored navedenog, porezno tijelo je utvrdilo da je kuća obitelji ČZ u [adresa]
– [adresa] izvana luksuzno uređena s novijom fasadom, kovanom ogradom i mozaično popločenim dvorištem, a nije utvrđivalo eventualno zasebne troškove legalizacije, uređenja interijera i eksterijera i opremanja u razdoblju od 2003. do 2017., već je iste uvrstilo u troškove osobne potrošnje zajedničkog kućanstva prema podacima Državnog zavoda za statistiku na godišnjoj razini.
9. Nadalje, porezni obveznik u prigovoru iznijetom na zapisnik izjavio je da je porezno tijelo neosnovano utvrdilo troškove zajedničkog kućanstva te da je pogrešno utvrdilo da je kućanstvo ČZ imalo šest članova, iako je imalo pet članova kućanstva, ali za iznijete navode nije dostavio nikakve dokaze. Pored navedenog, tužitelj nije za svoje tvrdnje dostavio nikakve dokaze da bi njegovo kućanstvo trošilo znatno manje od prosječnog hrvatskog kućanstva, dok je porezno tijelo omogućilo tužitelju višekratno iznositi tvrdnje i dostavljati dokaze u prilog svojim tvrdnjama. Tako je, primjerice, tužitelj pozvan dostaviti dokaze o troškovima uređenja kuće u [adresa], podatke o kupnji motornih vozila koje je bilo koji član kućanstva kupio ili posjedovao počev od 2003. godine do 2017., podatke o kupnji, izgradnji, legalizaciji i uređenju i opremanju nekretnina, podatke o potrošnji kućanstva za odjeću, obuću, liječenje, režijske troškove, robu široke potrošnje i slično, međutim, ništa od zatraženog nije dostavljeno.
10. Također, nije osnovan navod tužitelja da bi utvrđeni iznos prema Državnom zavodu za statistiku za jednočlano kućanstvo porezno tijelo množilo sa šest, budući je Državni zavod za statistiku utvrdio prosječnu godišnju potrošnju cijelog kućanstva bez obzira koliko pojedino kućanstvo ima članova. Počev od 2000. godine pa nadalje, prosječno hrvatsko kućanstvo ima oko 2,93 člana, dakle manje od tri, a porezno tijelo je išlo u prilog poreznom obvezniku na način da je za potrošnju 0,9777666 člana kućanstva zaokružilo na jednog članstva kućanstva te iznos prosječne potrošnje pomnožilo sa šest i dobilo iznos od 142.092,00 kn, iako je za šesteročlano kućanstvo prema Državnom zavodu za statistiku u 2006. godini prosječna godišnja potrošnja iznosila 148.221,24 kn. Nakon 2006. godine broj članova kućanstva u Republici Hrvatskoj se smanjivao, a potrošnja kućanstva je rasla, a porezno tijelo je cijelo vrijeme poreznom obvezniku priznavalo potrošnju tročlanog kućanstva. Iako je utvrđena potrošnja prema Državnom zavodu za statistiku bila za manji broj članova pa je na opisani način poreznom obvezniku utvrđena znatno manja potrošnja nego što je prosječna potrošnja u Republici Hrvatskoj.
11. Sukladno svemu iznesenom, kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 14. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
