REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-412/2025-2

Poslovni broj Gž-413/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Pula – Pola, Forum 1, OIB: 79517841355, protiv tuženice BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Babić, odvjetnik iz Pule, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-852/2023-36 od 11. listopada 2024. i žalbi tuženice protiv dopunske presude istoga suda poslovni broj P-852/2023-39 od 5. studenog 2024., na sjednici vijeća 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tuženice kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-852/2023-36 od 11. listopada 2024. i dopunska presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-852/2023-39 od 5. studenog 2024.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I Utvrđuje se da je tužitelj Grad Pula-Pola Forum 1 OIB: 79517841335 vlasnik nekretnine i to u 1/13 dijela zgrade sagrađene na kč. br. [katastarska čestica]/ zgr. u naravi zgrada, dvorište, [adresa] i Trg prvoga svibnja 4 površine 380 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa kojim suvlasničkim dijelom je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu 25.etaža [broj poduloška] označen kao 11 PP3 koji se nalazi u prizemlju, a sastoji se od poslovnog prostora ukupne površine 73,22 m2. II Ovlašćuje se tužitelj da temeljem ove presude na nekretnini opisanoj i utvrđenoj u točki I ove presude u cijelosti ishodi upis prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist a po pravomoćnosti ove presude.“ 2. Dopunskom presudom naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.165,30 eura u roku 15 dana.

3. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka osobito iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je proturječan zaključak suda da je pravna prednica tuženice bila zakupnica predmetnog poslovnog prostora, da je tu ranije nespornu činjenicu sud sada drugačije utvrdio, da je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 299. st. 1. vezano za čl. 377. ZPP, da sud nije postupio prema uputi VSRH, da ne daje ni valjano obrazloženje na koji način je utvrdio „da se predmetni poslovni prostor nalazi u samom centru Grada Pule što znači da se ne radi niti o poljoprivrednom ni o šumskom zemljištu, pa da se ne bi radilo o vlasništvu RH”; da je u tom dijelu postupio protivno načelu tereta dokazivanja čime je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a., čl. 219. i čl. 8. ZPP; da nije valjano obrazložio ni na temelju kojih pravnih propisa je utvrđeno pravo vlasništva tužitelja; da se tužitelj ne može više pozivati da je nekada u prošlosti stekao pravo vlasništva na temelju zakona i to pretvorbom društvenog vlasništva u privatno vlasništvo jer se to njegovo (neuknjiženo) pravo ne može protezati u nedogled i dovoditi u pitanje pravnu sigurnost i zakonito stečena prava građana, da je tuženica stekla legitimno očekivanje da je sklapanjem valjanog pravnog posla, plaćanjem značajnog novčanog iznosa (i to osobi koja je u tom trenutku bila uknjižena kao vlasnica bez ikakvih vidljivih tereta ni zabilježbi), i u konačnici uknjižbom svojeg prava vlasništva u zemljišnim knjigama i to u trenutku kad na toj nekretnini nije postojala nikakva vidljiva zabilježba niti teret, stekla pravo vlasništva; da sud pogrešno zaključuje da tuženicu ne štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige i da tuženica nije bila savjestan stjecatelj, da nema legitimno očekivanje, te pogrešno primjenjuje odnosno ne primjenjuje sve ustavne i nadzakonske propise kojima se jamči nepovredivost prava vlasništva, koji su po pravnoj snazi iznad zakona, i to odredbe čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čl. 3. i čl. 48. Ustava Republike Hrvatske, te čl. 130. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima; da je pravo vlasništva stekla uknjižbom, da su sve zabilježbe brisane prije podnošenja prijedloga za uknjižbu, uz preostali čisti upis na ime osobe od koje je kupila predmetnu nekretninu; da je stoga prednica tuženice mogla razumno zaključiti kako će sve biti u redu i sa uknjižbom njezinog prava vlasništva. Ukazuje na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava Brumarescu protiv Rumunjske (1999.), Ryabykh protiv Rusije (2003.), kao i Gashi protiv Hrvatske (2007.) iz kojih proizlazi da rizik svake greške što ju napravi tijelo javne vlasti treba snositi javna vlast, odnosno u ovom slučaju tužitelj, i navedeni propusti se ne smiju ispravljati na štetu građana odnosno u ovom slučaju tuženice. Ukazuje da je došlo do povrede Ustavom i Konvencijom zaštićenog prava vlasništva tuženice, da nije proveden test razmjernosti, prikladnosti, nužnosti i razmjernosti, odnosno predstavlja li teret oduzimanja prava vlasništva koji tuženica mora podnijeti sukladno pobijanoj presudi nerazmjerno negativan učinak na njezina prava i legitimna očekivanja te je li time narušena pravedna ravnoteža i sama bit prava. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje iste i vraćanje na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

4. Protiv dopunske presude pravovremenu žalbu podnosi tuženica iz svih žalbenih razloga. Ističe da tužitelj nije precizno postavio zahtjev za naknadu troškova prilikom zaključenja glavne rasprave, da iz pobijane odluke nije jasno na koju se sudsku pristojbu na presudu odnosi obveza snošenja parničnih troškova, da je u tom dijelu odluka nerazumljiva, da je prvostupanjska presuda od 11. listopada 2024. dostavljena strankama putem e-komunikacije što znači da je tužitelj imao pravo platiti sudsku presudu u polovici iznosa, a ukoliko to nije učinio njegov propust ne može ići na štetu tuženice. Predlaže preinačiti dopunsku presudu, podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje.

5. Sa žalbama je postupljeno sukladno čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbe nije dostavljen.

5.1. Žalbe tuženice, protiv presude i dopunske odluke, nisu osnovane.

6. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-712/2014-33 od 28. siječnja 2015. usvojen je zahtjev tužitelja.

6.1. Ta je presuda potvrđena presudom ovoga suda poslovni broj Gž-1592/2015-2 od 19. lipnja 2017. u dijelu u kojem je usvojen zahtjev tužitelja, a preinačena u dijelu u kojem se odnosio na izdavanje tabularne isprave u kojem je dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

6.2. Po reviziji tuženice odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1666/2019-2 od 5. travnja 2023. ukinuta je presuda ovoga suda u točkama I. i III. izreke i presuda Općinskog suda u Puli –Pola poslovni broj P-712/2014-33 od 28. siječnja 2015. i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uslijed počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer je izostala ocjena o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno ocjena na koji način je tužitelj stekao pravo vlasništva sporne nekretnine.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnine naznačene u izreci uz ovlast da se upiše u zemljišnoj knjizi uz eventualno kumulirani zahtjev radi utvrđenja ništetnosti upisa prava vlasništva u korist tužene i brisanje zemljišnoknjižnih upisa na predmetnoj nekretnini i to upisa pod Z-56171/2005 te upis prava vlasništva u korist Giankarla ŽupićaZ-11948/12 te u korist BM pod Z- 3262/13 uz upis prava vlasništva u korist tužitelja temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Puli poslovni broj P-127/03 od 19. veljače 2004. potvrđene presudom Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-1850/04 od 14. studenog 2005.

8. Pobijanom odlukom, usvojen je zahtjev tužitelja uz utvrđenja:

- da je na kč. [katastarska čestica]/zgr k. o. [katastarska općina] prije upisa prava korištenja Općine Pula bilo upisano 14. listopada 1969. pravo korištenja Stambenog poduzeća Pula; da je pravo korištenja bilo upisano i na dan 01. siječnja 1997. (dan stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima; dalje u tekstu ZVDSP)

- da je na cijeloj zgradi u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor 05. ožujka 1999. pod brojem Z-968/99, a na temelju Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi te uvjerenja Istarske županije i suglasnosti od 16. veljače 1999. bilo uknjiženo pravo vlasništva u korist tužitelja sa ranijeg društvenog vlasništva korisnik Općina Pula

- da se predmetni prostor nalazi u centru grada [adresa]

a iz čega zaključuje da se ne radi o poljoprivrednom ni šumskom zemljištu, da je tužitelj pravo vlasništva stekao ex lege pretvorbom prava korištenja društvenog vlasništva u pravo vlasništva, čl. 386. i 387. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te Uredbe o prestanku rada Fondova u stambenom gospodarstvu („Narodne novine“ 64/97) u svezi sa čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi (i upravi)

- da je rješenjem Z-771/00 nekretnina prenesena u zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] uz upis prednice tuženice BMĆ kao vlasnice predmetne nekretnine temeljem sudske nagodbe i dodatka iste

- da je 13. siječnja 2003. zabilježen spor pod brojem P-127/03 po tužbi RH protiv [adresa] i BMĆ radi utvrđenja ništetnom sudske nagodbe sa dodacima, koji zahtjev je u konačnici usvojen te je naložena uspostava ranije zemljišnoknjižnog stanja

- da je tuženica po sklapanju predugovora o kupoprodaji s ĐMĆ **.**.2000. ishodila prvo predbilježbu prava vlasništva pod brojem Z-1702/00 do okončanja uspostave etažnog vlasništva; da je prijedlog za etažnu diobu odbijen te predbilježba nije opravdana

- da je 21. lipnja 2000. na temelju rješenja P-1640/00 zabilježena privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja predmetne nekretnine,

- da je 23. studenog 2000. zabilježen spor P-1640/00 po tužbi Grada Pule protiv BMĆ radi utvrđenje ništetnosti sudske nagodbe, a istovremeno je rješenjem Ovr-4883/02 zabilježena privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja a iz čega zaključuje da je tuženica već tada imala saznanja da su protiv njezine prednice, Marine Tonina Cerlenizza, pokrenuti sporovi kojima se osporava njezino vlasništvo na nekretnini; da je na predmetnoj nekretnini bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.)

- da unatoč tim saznanjima tuženica s ĐMĆ sklapa novi kupoprodajni ugovor

- da je temeljem istog ishodila prednica tuženice dugu predbilježbu 5. travnja 2005.

- da je ishodila prednica i uknjižbu prava vlasništva pod brojem Z-6171/05 a iz čega zaključuje da se na predmetnu nekretninu ne primjenjuje načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, niti se tuženica može pozivati na isto, da tuženica nema niti legitimno očekivanje koje bi uživalo zaštitu vlasničkih prava zajamčenu čl.1 Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer nije posjedovala pravni akt tužitelja kojim bi ostvarivala neko svoje pravo, da tuženica svoje pravo vlasništva izvodi iz Kupoprodajnog predugovora s ĐMĆ, da s obzirom na zabilježbe u zemljišnim knjigama za koje je znala, niti sklopljena Sudska nagodba nije joj mogla dati legitimno očekivanje jer ta nagodba za nju nije konstituirala nikakvo pravo, a niti vrijeđala neko njezino pravo te je tužena i znala da se vodi spor kojim se Sudska nagodba broj R2-6/00 i Dodaci iste pobijaju kao ništetni, da je prva predbilježba izbrisana, a da je u vrijeme podnošenja druge i njezina opravdanja znala za vođenje drugih postupaka i upisane zabilježbe.

9. Ispitujući pobijanu odluku u granicama određenih žalbenih navoda pazeći dodatno i po službenoj dužnosti na bitne povrede iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje ZPP/14) koji se primjenjuje osnovnom odredbe čl. 112. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 70/19) i pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

10. Nisu počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP/14.

10.1. Počinjena je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14. Naime, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, osim u dijelu u kojem sud prvog stupnja navodi da je pravna prednica tuženice ĐM bila zakupnica poslovnog prostora koji se nalazio u prizemlju zgrade kč. [katastarska čestica] površine 73,22 m2 temeljem ugovora o zakupu sklopljenim s tužiteljem i da ju je tužitelj nakon sklapanja sudske nagodbe obavijestio da je novi vlasnik nekretnine ĐMĆ koja je stupila u položaj zakupodavca, a nastavno navodi da je tužitelj dopisom od 21. veljače 2000. izvijestio zakupnika spornog poslovnog prostora Riječka industrija odjeće d.o.o da nije vlasnik nekretnine i da se stoga glede eventualnog daljnjeg zakupa poslovnog prostora mora obratiti novoj vlasnici; a koji su navodi proturječni. Neovisno o tome odluku je valjalo potvrditi jer se bitne činjenice mogu utvrditi iz izvedenih dokaza; čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP/14.

10.2. Valja primijetiti da takva proturječna utvrđenja suda prvog stupnja valja sagledati u okolnostima proturječnih navoda tuženice (prednice iste) jer je isprva u postupku bilo nesporno da je prednica tuženice bila zakupac predmetnog prostora i da ju je tužitelj dopisom izvijestio da on više nije vlasnik nekretnine, a to tuženica potvrđuje i u revizijskim navodima (ali i u navodima na glavnoj raspravi 13. ožujka 2024.), da bi tek nastavno uz podnesak 26. travnja 2024. tužitelj, odnosno tužena uz podnesak od 3. lipnja 2024. dostavili predmetni dopis iz kojeg je razvidno da ista nije bila u zakupu prostora, niti da joj je tužitelj uputio dopis, već je dopis bio upućen Riječkoj industriji odjeće d.o.o. koja je bila zakupnik prostora (prema navodima u dopisu), a o čemu sada da je prednica tuženice obaviještena putem Riječke industrije odjeće d.o.o.

10.3. U preostalom dijelu ta povreda nije počinjena, a u svezi žalbenog navoda da nije utvrđeno tko je bio zakupnik prostora valja navesti da već iz Kupoprodajnog predugovora od 4. travnja 2000. točka III. slijedi da će kupac (ĐM) posjed predmetnog poslovnog prostora preuzeti 1. ožujka 2001. kada po isteku Ugovora o zakupu istog poslovnog prostora ovaj napusti raniji zakupac Riječka industrija odjeće d.d. [adresa], a istovjetno je potvrđeno i u točki II. Kupoprodajnog ugovora od 15. ožujka 2002.

10.4. Dakle, izvjesno je da je u zakupu prostora bila Riječka industrija odjeće d.d. Rijeka, a nastavno i da tuženica, odnosno prednica iste, nije primila dopis tužitelja kako je to tvrdila, i doduše bilo nesporno tijekom ranijeg postupka, već je dopis bio upućen društvu Riječka industrija odjeće d.d.

10.5. Stoga, točno je da je tu ranije nespornu činjenicu sud prvog stupnja sada drugačije utvrdio, ali ju je utvrdio pravilo, stoga nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 299. st. 1. ZPP i čl. 377. st. 1. ZPP. Naime, dopis su očito posjedovale obje stranke, pa kako su ga i obje dostavite ne mogu se sada niti jedna, pa niti tuženica pozivati na bitnu povredu u smislu da isti nije trebalo uzeti u obzir, odnosno da je trebalo ostati kod (pogrešnog) utvrđenja da je prednica tuženice bila zakupnik prostora obaviještena o promjeni vlasnika na nekretnini od strane tužitelja. Odredbom čl. 9. ZPP propisano je da stranke i umješači dužni su pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom, pa je to dužnost i tuženice.

11. Neosnovani su i žalbeni navodi u svezi prava vlasništva tužitelja i utvrđene činjenice gdje se nalazi predmetni poslovni prostor.

12. Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se predmetni poslovni prostor nalazi u samom centru grada [adresa] i da se ne radi niti o poljoprivrednom niti o šumskom zemljištu. U tijeku postupka već u odgovoru na tužbu tužena ukazuje da se radi o vrijednom prostoru, a na glavnoj raspravi 18. listopada 2011. i da se radi o izuzetno atraktivnom poslovnim prostoru na tržnici (grada) čija je vrijednost preko milijun kuna. Dakle, nema nikakve dvojbe da se prostor nalazi u centru grada, što slijedi i iz kopije katastarskog plana.

12.1. Nadalje, iz povijesnog vlasničkog lista za predmetnu nekretninu kč. [katastarska čestica]/zgr k. o. [katastarska općina] slijedi da je nekretnina (zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) bila upisana kao općenarodna imovina s pravom upravljanja Narodni odbor općine Pula (11. siječnja 1956.); da je 12. lipnja 1968. brisan organ upravljanja i upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Stambenog poduzeća Pula; da je taj upis bio aktivan i na dan 1. siječnja 1997. (dan stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima); da je 5. ožujka 1999. pod Z-968/99 na temelju čl. 87. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi, Uvjerenja Istarske županije Ureda za prostorno uređenje, stambeno komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša – ispostava [adresa] od 5. ožujka 1999., suglasnosti od 16. veljače 1999. i čl. 360. i čl. 370. ZVDSP bilo uknjiženo pravo vlasništva na istoj s društvenog vlasništva - korisnik Općina Pula u korist grada [adresa] (koje je brisano provedbom rješenja Gž-3345/04).

12.3. Dakle, kako i u tijeku postupka tužitelj ističe da je pravo vlasništva stekao ex lege pretvorbom, stav je ovoga suda da se s obzirom na navedene podatke iz zemljišnih knjiga može nedvojbeno zaključiti osnovanost takve tvrdnje. Nije sporno da se u svezi nekretnine konkretno radi o poslovnom prostoru u centru grada [adresa], dakle da se ne radi niti o poljoprivrednom, niti šumskom zemljištu (u smislu da bi se radilo o vlasništvu Republike Hrvatske, što niti tužena ne tvrdi), pa pravno sljedništvo tužitelja proizlazi iz odredbi čl. 386. i čl. 387. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te Uredbe o prestanku rada Fondova u stambenom gospodarstvu („Narodne novine“ 64/97) kojima je propisano da su pravni slijednici Fonda u stambenom gospodarstvu jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb (koje preuzimaju nekretnine, prava i obveze…), a kako je taj Fond bio pravni slijednik ranijeg stambenog poduzeća (Zakon o fondovima u stambenom gospodarstvu „Narodne novine“ 53/90, 73/93; koji je prestao važiti 1. siječnja 1997., čl. 394. st. 1. al. 8. ZVDSP), to slijedi da je upravo tužitelj kao pravni slijednik Općine Pula pravni slijednik Fonda glede predmetne nekretnine. Valja dodati i da je odredbom čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (“Narodne novine” br. 90/92, 94/93, 117/93, 5/97, 17/99, 128/99, 51/00 i 105/00) propisano je da općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 75/93, 103/93, 10/94, 17/94, 30/94, 36/95, 107/95, 43/96 i 70/97) preuzimaju nekretnine, pokretnine i financijska sredstva te prava i obveze dotadašnjih općina čiji su pravni slijednici u zakonom propisanom roku, a odredbom čl. 67. st. 1. toga zakona da sve pokretne i nepokretne stvari koje pripadaju jedinici lokalne samouprave, kao i prava koja im pripadaju, čine imovinu jedinice lokalne samouprave.

12.4. Dakle, iz takvih podataka zemljišne knjige, činjenice da je Republika Hrvatska obaviještena o ovom postupku, a ipak ne prijavljuje svoje stupanje u isti, pri čemu se, u dovoljnoj mjeri to može smatrati izvjesnim, iz razloga jer se ne radi o nekretnini koju smatra svojim vlasništvom - dakle, slijedi da se može zaključiti da se nekretnina ne nalazi izvan granica građevinskog područja grada [adresa] (člankom 3. Zakona o građevinskom zemljištu "Narodne novine" br. 54/1980., 42/1986., 41/1988., 16/1990., 53/1990., 44/1992., 91/1996 bilo je propisano da se građevinskim zemljištem smatra zemljište koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera kao i drugo zemljište koje je izgrađeno ili prostornim planom određeno za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine, a čl. 7. istoga zakona da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi to zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno-politička zajednica, mjesna zajednica ili druga društvena pravna osoba), pa slijedi i po stavu ovoga suda da je tužitelj na pravnorelevantan način, cijeneći i da se radi o zgradnoj čestici (stanovima i poslovnim prostorima) u centru grada [adresa], kako je i upisana kao kultura u zemljišnim knjigama, dokazao da nekretnina nije poljoprivredno zemljište (koje bi na 24. srpnja 1991. bilo izvan granica građevinskog područja, čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu), a niti šumsko zemljište na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ br. 41/90), odnosno 16. listopada 1990., pa kao takva vlasništvo Republike Hrvatske osnovnom odredbe čl. 16. st. 1. toga Zakona o šumama.

12.5. Stoga, iz svih izvedenih dokaza pravilno je sud prvog stupnja izveo zaključak da je nekretnina osnovnom zakona vlasništvo tužitelja jer iz ukupnosti izvedenih dokaza u postupku ne može se izvesti zaključak da se u relevantnom razdoblju nekretnina nalazila izvan građevinskog područja grada. Osim toga, Republika Hrvatska se nikada nije niti pokušala upisati kao vlasnik (što slijedi iz povijesnog izvatka).

12.6. Iz toga nastavno slijedi da, iako je rješenjem poslovni broj Gž-3345/04-3 od 18. listopada 2004. ukinuto rješenje Općinskog suda u Puli poslovni broj Z-968/99 od 5. studenog 1999. u dijelu u kojem su dopušteni predloženi upisi (a pobijanim rješenjem usvojen je prijedlog grada [adresa] i dopuštena uknjižba prava vlasništva na nekretninama sa društvenog vlasništva korisnika Općine Pula na grad [adresa]), a povodom žalbe Republike Hrvatske koja je navodila u žalbi da nije utvrđeno radi li se o šumskom odnosno poljoprivrednom zemljištu na relevantne datume i predmet kojeg upisa je bilo više nekretnina, glede predmetne nekretnine niti taj povrat na upis - društveno vlasništvo ne povlači zaključak da bi se radilo o nekretnini koja iz tih razloga ne bi bila vlasništvo grada [adresa], već Republike Hrvatske, cijeneći i sve već ranije navedeno, kao i da je predmet toga rješenja bio veći broj katastarskih čestica.

12.7. Osim toga, a prema dostavljenim presuda u predmetu (poslovni broj P-1136/10- 36 od 19. prosinca 2012., poslovni broj P-1135/10-35 od 2. studenog 2011.), ali i iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka, razvidno je da je vođeno više ovakvih sporova i niti u jednom Republika Hrvatska nije isticala neko svoje pravo na predmetnoj nekretnini, pa i neovisno što je upravo ona pokrenula parnicu koja je vođena pod poslovnim brojem P-127/03, a u kojoj je u konačnici utvrđeno da je ništetna sudska nagodba sklopljena pred Općinskim sudom u Puli broj R2-6/00 dana 21. siječnja 2000. te dodatak sudske nagodbe od 1. veljače 2000., dodatak broj 2. sudske nagodbe od 17. veljače 2000. te naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, između ostalih i na predmetnoj nekretnini.

13. Dakle, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a., čl. 219. i čl. 8. ZPP/14 već upravo suprotno, sud prvog stupnja je brižljivo cijenio svaki dokaza zasebno, i sve zajedno, kao i rezultate postupka te je presuda rezultat razumnog razmatranja izloženih činjenica kroz relevantne propise. Činjenica da je naznačio Zakon o lokalnoj samoupravi, a propustio navesti „i upravi“ nije od značaja jer je jasno da se radi o omašci u pisanju.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi da je tužitelj već prethodno konzumirao svoje pravo vlasništva stečeno na temelju zakona ishodeći uknjižbu svojeg prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime, nakon čega je svojim pravom vlasništva dalje raspolagao prenoseći ga na treću fizičku osobu, i to ĐMĆ.

14.1. Odredbom čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu. Odredbom čl. 388. st. 5. ZVDSP koji je bio na snazi u vrijeme 5. travnja 2005. (kada je tužena upisala svoje pravo vlasništva na nekretnini opravdanjem predbilježbe) bilo je propisano da zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2007., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu. Dakle, ne radi se o nekom pravu koje se proteže u nedogled već se protezalo do u konačnici 1. siječnja 2017.

14.2. Kako društveno vlasništvo na nekretnini nije bilo brisano na dan 1. siječnja 1997. kao dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a do stjecanja na koje se tuženica (u konačnici) poziva došlo je 5. travnja 2005., to se tuženica ne može pozivati na zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige i na taj način ne može niti na temelju povjerenja u zemljišne knjige, steći pravo vlasništva.

15. Dakle, tuženicu neovisno što u trenutku upisa predbilježbe prava vlasništva 5. travnja 2005. (Z-4418/2005 od 4. travnja 2005.; koju je ista opravdala pod Z-6171/2005 od 9. svibnja 2005.) nisu bile upisane zabilježbe da se vode sporovi (Z-212/03 zabilježba spora P-127/03 u kojem je presudom od 19. veljače 2004. pravomoćno utvrđeno da je ništava sudska nagodba sklopljena pred Općinskom sudom u Puli broj R2-6/00 od 21. siječnja 2000. kao i dodaci istoj od 1. veljače 2000. i 17. veljače 2000. uz uspostavu ranije zemljišnoknjižnog stanja između ostalih i na predmetnoj nekretnini i u kojem postupku je Riječka industrija odjeće d.d. Rijeka sudjelovala kao umješač), odnosno zabrane otuđenja nekretnine (Z-8591/02 zabrana otuđenja (Ovr-4883/02)) jer su sve brisane uslijed provedbe rješenja Gž-3345/04, ne štiti načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, dakle ista se nije mogla pouzdati da zemljišno knjižno stanje odražava istinito i potpuno činjenično stanje glede predmetne nekretnine.

16. Da je tome tako slijedi i iz činjenica koje u tijeku postupka i nisu sporne:

- da je prednica tuženice s RMĆ sklopila kupoprodajni predugovor kojim je prednica ĐM kupila predmetnu nekretninu (predugovor sadrži sve bitne elemente kupoprodajnog ugovora) 4. travnja 2000., da je 15. ožujka 2002. sklopljen kupoprodajni ugovor i dana 15. ožujka 2002. i 27. svibnja 2005. aneksi istom, da je prednica tuženice predbilježila pravo vlasništva 7. travnja 2000. pod Z- 1702/00;

- da tu predbilježbu nije opravdala (prijedlog etažne diobe odbijen je pod Z- 3175/00 od 10. srpnja 2000.) već je izbrisana uslijed provedbe rješenja Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-3345/04 od 18. listopada 2004. (Z-10869/2004 od 26. listopada 2004.), dakle rješenje kojim je naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja (upis društveno vlasništvo - korisnik Općina [adresa])

- da je 13. siječnja 2003. pod Z-212/03 zabilježen spor posl. br. P-127/03, a radi se o sporu po tužbi Državnog odvjetništva RH protiv grada [adresa] i BMĆ RM radi utvrđenja ništetnom navedene sudske nagodbe s dodacima, koji je zahtjev u konačnici u parničnom postupku usvojen te je naložena uspostava ranijeg zk stanja, između ostalih i glede predmetne nekretnine kč. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina] (omaškom je ista naznačena bez oznake „zgr“ i zbog toga presuda nije provedena u zemljišnim knjigama glede predmetne nekretnine; prijedlog za ispravak presude; rješenje Općinskog suda u Puli poslovni broj Z-2482/06 od 15. ožujka 2006.)

- da je 21. lipnja 2000. na temelju rješenja posl. br. P-1640/00 od 19. lipnja 2000. zabilježena privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja,

- da je 23. studenog 2000. pod posl. br. Z-5887/00 zabilježeno da se vodi spor pod posl. br. P-1640/00 (po tužbi grada [adresa] protiv ĐMĆ radi utvrđenja ništetnosti sudske nagodbe);

- da je 13. prosinca 2002. (Z-8591/02) na temelju rješenja od 12. prosinca 2002. posl. br. Ovr-4883/02 zabilježena privremena mjera zabrane otuđenja ili opterećenja

- da je osnovom čl. 149. do 157. Zemljišnoknjižnog poslovnika „Narodne novine“ 81/97, čl. 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima „Narodne novine“ 91/96, Potvrde Grada Pule, Rješenja Odsjeka za prostorno uređenje od 12. srpnja 2004., Dodatak br. 2 sudske nagodbe od dana 21. siječanja 2000. pod posl.br. R2-6/00 i od 1. veljače 2000. godine pod br. R2-6/00, ovjerenog preslika Uvjerenja od 2. srpnja 2000. godine, plana posebnih dijelova zgrade potvrđenog od Odjeljka za graditeljstvo, isprava pod Z-2787/00, Ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 14. lipnja 2000. godine, Kupoprodajnog ugovora od 15. ožujka 2002. godine uknjiženo pravo vlasništva u korist prednice tuženice i to na način da je opravdana predbilježba prava vlasništva od 5. travnja 2005. Z-4418/05

- da je upis prava vlasništva BMĆ na nekretnini upisan istoga dana kada i predbilježba prava vlasništva (nastavno uknjižba), odnosno 5. travnja 2005.

16.1. Dakle, neovisno što tuženica odnosno prednica iste nije sudjelovala u sporu koji se vodio radi utvrđenja ništavosti sudske nagodbe (poslovni broj P-127/03 u kojem je prvostupanjska presuda donesena 19. veljače 2004., potvrđena odlukom Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-1850/04 od 14. studenog 2005.), iz njezinih prijedloga za upis prava vlasništva još 2000. godine nakon čega su upisane npr. zabilježba spora P- 127/03, a nastavno što slijedi iz presude poslovni broj P-1135/10 od 2. studenog 2011. da su se oko 2002./2003. godine u dnevnom tisku počeli pojavljivati novinski članci u kojima su se isticali određeni prijepori glede stjecanja prava vlasništva na nekretnini kč. [katastarska čestica]/zgr k. o. [katastarska općina], što je utvrđeno i u postupku poslovni broj P-672/2022, slijedi da je ista svakako znala da se vlasništvo na nekretnini njezine prednice ĐMĆ osporava, to i kraj činjenice da je ta prednica svoje pravo vlasništva upisala isti dan kada je i prednica ĐM upisala (drugu) predbilježbu prava vlasništva, to se prednici ĐM u takvom poznatom okruženju da je vlasništvo nekretnine sporno, da se osporava, da su upisane pa brisane predbilježbe, zabilježbe, vraćeno na upis društvenog vlasništva, nastavno da je njezina prednica ĐMĆ upis izvršila osnovnom sudske nagodbe i dodataka iste koji se osporavaju, a to sve i kraj činjenice da je postojalo više osoba koje su na taj način nastojale steći pravo vlasništva zbog čega se izvjesno o svemu i pisalo po novinama, to tuženica, njezina prednica nije mogla imati povjerenje niti da je ĐMĆ vlasnica nekretnine, odnosno prostora koji joj prodaje, niti da zemljišna knjiga odražava istinito i potpuno činjenično stanje i to jer je znala za sporove koji se vode (osobito P- 127/03), pobijanja sudske nagodbe s dodacima, koja je osnov stjecanja ĐMĆ, dakle moglo joj je, moralo joj je biti poznato da postoji sumnja je li nekretnina koju kupuje pripada ČMĆ s obzirom na te okolnosti, odnosno da je stvarno stanje u svezi nekretnine vjerojatno, a svakako moguće drugačije, a takvo je saznanje imala, mogla i trebala imati, i u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora i u trenutku kada je zahtijevala upis. Dakle, postupanju tuženice, prednice iste, ne može dati kvalifikacija postupanja u dobroj vjeri (sve i kada bi osnovom postupanja u dobroj vjeri mogla steći pravo vlasništva) tim više jer je upis temeljila i na predmetnoj sudskog nagodbi (kao i njezina prednica), a mogla imati saznanje, trebala ga imati u smislu da zemljišnoknjižno stanje glede nekretnine moguće, pa čak i vjerojatno, ne odražava istinito i potpuno činjenično stanje.

17. To sve navodi se, neovisno što već osnovom odredbe čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima isključena je svaka mogućnost da tuženica (prednica) stekne nekretninu na temelju povjerenja u zemljišne knjige, dakle i da se poziva da je nekretninu stekla u dobroj vjeri. Zato se ne može ista niti pozivati da ima legitimno očekivanje i time zaštitu vlasništva zajamčenu člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., dalje: Konvencija), a kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva; da se nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

18. U okolnostima kakve su već navedene, uz napomenu da je odgoda povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena i prolongirana u više navrata upravo kako bi se čuvala pravna sigurnost nositelja stvarnih prava na tim nekretninama (na kojima je bilo upisano društveno vlasništvo s nositeljem prava korištenja) i omogućila uknjižba tih nositelja na tim nekretninama, a koji su postupci često vrlo dugotrajni i zahtjevni zbog čega se upravo navedenom odgodom osiguravala zaštita tih nekretnina, njihovih korisnika, odnosno vlasnika, tužena se ne može pozivati da ima legitimno očekivanje.

19. Da bi se radilo o povredi odredbe čl. 1. Protokola uz Konvenciju mora se raditi o vlasništvu tuženice ili njezinom potraživanju, očekivanju koje je dovoljno utemeljeno da se može smatrati imovinom u smislu vlasništva. Tuženica, kako i navodi sud prvog stupnja, nema odluku tužitelja kojom bi se za nju moglo legitimno stvoriti neko pravo, a to nije niti kupoprodajni ugovor (predugovor) s ĐMĆ (za koji neosnovano tužena ukazuje kao osnov stjecanja s obzirom na sve navedeno, a iz čega navedenoga slijedi da niti ĐMĆ nije bila vlasnica predmetne nekretnine), a niti upis prava vlasništva tuženice (prednice) 5. travnja 2005. jer, kako je već navedeno i obrazloženo, niti je tužena (prednica tuženice, pa i ĐMĆ) postupala u dobroj vjeri, a niti je to zapravo odlučno jer se radi o nekretnini na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo i nije brisano prije 1. siječnja 1997., dakle radilo se o nekretnini na kojoj je već zakonodavac prepoznao da je radi zaštite upisanih nositelja prava korištenja i činjenice da se često radilo u tim slučajevima o vrijednim nekretninama (što i ovdje tužena navodi), bilo društveno značajnim uslijed pozicije, kao što je npr. pozicija predmetne nekretnine u samom centru grada u prizemlju; dakle svakako nekretnina pogodna, atraktivna za poslovni prostor za što se i koristila od strane društva Riječke industrije odjeće d.o.o. Odnos tuženice odnosno prednice tuženice i toga zakupca tuženica nije iznosila u tijeku postupka, pa na tu činjenicu, pa niti kao neutvrđenu, ne može ukazivati niti u žalbi, čl. 352. st. 1. ZPP.

20. Stoga, u takvim okolnostima tužena nema legitimno očekivanje jer bi to značilo zanemarivanje svih mjerodavnih i u relevantnom vremenu pozitivnih propisa koji su upravo štitili ovakve nekretnine u nastojanju da iste budu vlasništvo onog koji je i imao pravo korištenja istih i da se spriječe bilo kakve nezakonite radnje s istima, a konkretno na predmetnoj nekretnini nositelj prava korištenja je bila općina, odnosno grad [adresa] kao slijednik. Tužena (prednica) je mogla samo očekivati da će sve to nekako ipak opstati (sudska nagodba…) i da će ona biti vlasnica prostora, ali to njezino očekivanje nema karakter legitimnog jer nema legitimnog temelja u nacionalnom pravu koje je, da se ne ponavlja već navedeno, štitilo ovakve nekretnine. Cijeneći i nastavno da su se vodile parnice (da je bila donesena prvostupanjska presuda u predmetu P-127/03 19. veljače 2004.) i da je u konačnici utvrđena ništetnom sudska nagodba, kao i dodaci istoj, a što je sve tuženici (prednici) bilo, moglo, moralo biti poznato, cijeneći i eksponiranost slučaja kroz novine. To što kupoprodajni ugovori s ĐMĆ nisu poništeni, niti utvrđeni ništetnima ili nepostojećima nije od značaja za predmetnu pravnu stvar jer ti ugovori ne stvaraju legitimno očekivanje za tuženicu. Zato nije odlučna ni činjenica da je ona izvršila plaćanje po kupoprodajnom ugovoru, kako navodi, a neosnovano tuženica navodi da su sporovi okončani u njezinu korist, kao i da je imala dovoljno osnova za zaključak da je sve u redu.

21. Dakle, niti upis prava vlasništva tuženice (prednice) 5. travnja 2005. ne predstavlja imovinu čije se pravo vlasništva štiti odredbom čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju jer tuženica nije mogla imati, s obzirom na sve navedeno, odnosno svoje ne postupanje u dobroj vjeri (to i neovisno što dobra vjera nije odlučna), povjerenje da je taj upis legitiman jer je znala, mogla znati da se isti temelji na nevaljanim pravnim osnovama. Dakle, imala je zapravo sasvim dovoljno osnove posumnjati da s tom nekretninom (u smislu vlasništva) nešto nije u redu.

22. Već iz odluke Ustavnog sud Republike Hrvatske broj U-IIIB-1373/2009 slijedi da institut legitimnih očekivanja sastavni je dio hrvatskog ustavnog prava; da se vlasništvo u smislu čl. 48. st. 1. Ustava „mora vrlo široko tumačiti“ jer obuhvaća „načelno sva imovinska prava“, što uključuje i gospodarske interese vezane uz imovinu i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno. U konkretnom slučaju taj pravni akt nedostaje tuženici, a upis na koji ista ukazuje kao legitimno očekivanje ne može to biti, jer bi to značilo anuliranje tada pozitivnih mjerodavnih propisa koje valja primijeniti na predmetni slučaj, a ne zanemariti ih jer se tuženica uspjela upisati u zemljišne knjige, iako je upis temeljen na nevaljanim osnovama u ukupnosti, a isključeno je stjecanje vlasništva na temelju dobre vjere, odnosno postupanja s povjerenjem u zemljišne knjige. Dakle, legitimno očekivanje (na ostvarivanje prava vlasništva) na koje se tuženica poziva mora imati temelj (pravni akt) u mjerodavnom nacionalnom pravu, a to tuženici, neovisno što nije postupala u dobroj vjeri, nedostaje.

23. Dakle, kako tuženica nema legitimno očekivanje, nije došlo niti do miješanja u to njezino pravo, niti je tuženici nametnut prekomjeran teret, niti je bilo potrebe provoditi test razmjernosti u smislu postizanja pravedne ravnoteže između općeg interesa društva (ovdje to predstavlja grad [adresa]) i privatnog interesa tuženice. Pritom valja primijetiti da tuženica navodi da je platila kupoprodajnu cijenu, ali ne iznosi podatke o svom imovnom stanju, utjecaju plaćanja te cijene na njezinu imovinu, ekonomski, životni status, porijeklo toga novca (npr. kredit), dakle sama isplata cijene ne može ukazivati da je tuženici nametnut prekomjeran teret.

24. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno bitno činjenično stanje.

25. Žalba protiv dopunske presude nije osnovana. Naime, istom je sud prvog stupnja odlučio o troškovima postupka o čemu je propustio odlučiti presudom budući je pogrešno smatrao da tužitelj nije podnio zahtjev za naknadu troška, a što je isti učinio podneskom od 21. ožujka 2024., dakle prije zaključenja glavne rasprave. Prijedlog za dopunu podredno žalbu podnio je pravodobno tužitelj.

26. Pobijanom odlukom tužitelju je dosuđen trošak pristojbe na tužbu u iznosu 582,65 eura i presudu u istom iznosu ukupno 1.165,30 eura, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP.

27. Takva je odluka pravilna i valjano obrazložena po osnovi, čl. 154. st. 1. ZPP i visini, čl. 155. ZPP jer se radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice. Neosnovan je žalbeni navod na koju se sudsku pristojbu na odluku odnosi pristojba jer je jasno da se radi o pristojbi plaćenoj na prvu prvostupanjsku odluku jer ako viši sud ukine odluku nižeg suda i predmet vrati na ponovno raspravljanje nižem sudu ne plaća se pristojba za novu odluku; Tbr. 2. napomena 3. Tarife sudskih pristojbi „Narodne novine“ 37/23. Zato nisu niti od značaja žalbeni navodi koji se tiču činjenice da je presuda od 11. listopada 2024. dostavljena strankama putem e-komunikacije i da je tužitelj imao pravo platiti sudsku pristojbu u polovici iznosa jer to pravo nije imao 17. travnja 2015. kada je pristojba plaćena, a i neovisno o tome u svezi plaćanja polovice sudske pristojbe (čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama) radi se o ovlaštenju, ne obvezi tužitelja.

28. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP i čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

29. Kako su žalbe neosnovane, odbijeni su zahtjevi tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli 12. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško