Poslovni broj: Usž-2707/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, Bjelovar, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Ministarstva financija Republike Hrvatske, I. Lučića 6, Zagreb, ŠO iz [adresa] i SO iz [adresa], radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1762/2023-14 od 21. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1762/2023-14 od 21. svibnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/22-01/196, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23- 02 od 11. listopada 2023. i odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.
2. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-01/20-01/79, URBROJ: 2189-08/29-22-117 od 7. lipnja 2022., kojim je ovlaštenicima naknade, ŠO i SO, dano u vlasništvo, odnosno određeno pravo na naknadu za oduzete nekretnine, sve detaljno opisane u tom rješenju i kao obveznik naknade određena Republika Hrvatska, odnosno Ministarstvo financija Republike Hrvatske.
3. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, u bitnom, navodi da je prijašnjem vlasniku, BO, imovina oduzeta temeljem članka 1. i 2. Odluke Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) od 21. studenog 1944. i da je ta imovina, stupanjem na snagu citirane Odluke, prešla u društveno vlasništvo, budući da je BO bio njemačke narodnosti, što je nesporno utvrđeno uvidom u Odluku o konfiskaciji, broj: 571/1945 od 18. listopada 1945. godine. Stoga je Odlukom o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile ("Službeni list Demokratske Federativne Jugoslavije", broj 2 od 06. veljače 1945.) imovina prešla u državno vlasništvo. Oduzimanje je izvršeno Odlukom AVNOJ-a, (1944. godine) te je to oduzimanje bilo konstitutivnog karaktera, a kasnije odluke državnih tijela imale su samo deklaratorni karakter i služile za provedbu upisa u zemljišne knjige, a osobito Odluka komisije za konfiskaciju od 18. listopada 1945. (skoro godinu dana poslije) na koju se upravna tijela pogrešno pozivaju i na temelju nje zasnivaju odluku o naknadi. Osim toga, pogrešno je tuženik, kao i prvostupanjsko upravno tijelo, utvrdio da je prijašnji vlasnik bio državljanin SFRJ, te da se stoga na njega ne primjenjuju međunarodni ugovori koji se tiču naknade imovine. Prijašnji vlasnik bio je njemačke narodnosti, stoga i pripadnik njemačkog naroda u inozemstvu, dakle, sukladno čl. 6a Sporazuma o reparacijama Njemačke, o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (tzv. Pariški sporazum) od 14. siječnja 1946., Konvenciji o reguliraju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. pitanje o pravu na povrat imovine pripadniku njemačkog naroda i njemačkom državljaninu riješeno je tim međunarodnim aktima. Sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo, konkretno Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (“Narodne novine”, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99.,43/00.,131/00., 27/01., 65/01.,118/01., 80/02., 81/02., 98/19., dalje: Zakon o naknadi), i to čl. 1. st. 1, čl. 2. st. 1, te odredbu čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, broj: 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17.), jer je pogrešno prosudio da je u trenutku donošenja Odluke komisije o konfiskaciji broj: 731/45 od 18. listopada 1945. imovina prijašnjeg vlasnika bila u njegovom vlasništvu, međutim, ona je još godinu dana ranije, Odlukom AVNOJ-a od 21. studenoga 1944., oduzeta svim pripadnicima njemačkog naroda, pa tako i njemu, te je stvorila pravne posljedice tog oduzimanja. Slijedom navedenog, predlaže poništiti pobijanu prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova spora, uključujući i trošak sastava ove žalbe.
4. Tuženik i zainteresirane osobe nisu dostavili odgovore na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da je za svoju odluku naveo argumentirano obrazložene razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
7. Nekretnine koje su predmet povrata oduzete su prijašnjem vlasniku BO, kao osobi njemačke narodnosti i jugoslavenskom državljaninu, na temelju odluke Komisije za konfiskaciju pri Kotarskom Narodnom odboru u Podravskoj Slatini, broj: 571/1945 od 18. listopada 1945., pozivom na članke 1. i 2. Odluke AVNOJ-a od 21. studenog 1944. o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile u vezi sa člankom 30. Zakona o konfiskaciji.
8. Konfiskacija u smislu navedene Odluke AVNOJ-a provodila se sukladno Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije („Službeni list DFJ“, broj: 40/45. i 70/45.), koji ulazi u doseg primjene Zakona o naknadi (članak 2. stavak 1. točka 1. Zakona o naknadi), kao i Zakon o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba („Službeni list FNRJ“, broj: 63/46.; članak 2. stavak 1. točka 9. Zakona o naknadi), kojim je potvrđena i zamijenjena naprijed navedena Odluka AVNOJA-a. S tim u vezi, a glede žalbenih navoda da su predmetne nekretnine oduzete navedenom odlukom koja je konstitutivni akt, zbog čega da ne mogu biti predmetom naknade sukladno odredbama Zakona o naknadi, ovdje valja ukazati na odredbu članka 3. Zakona o naknadi, kojom je propisano da se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu i za imovinu oduzetu presudama, odlukama, rješenjima i drugim aktima što su ih izdala vojna ili civilna tijela od 15. svibnja 1945. do donošenja ili u provedbi propisa iz članka 2. Zakona o naknadi, kao i za naknadu oduzetu bez pravnog osnova ili bez propisa.
9. Pripadnost prijašnjeg vlasnika njemačkom narodu, na kojoj tvrdnji tužitelj ustraje i u žalbi, ne znači samo po sebi da je ta osoba ujedno i njemački državljanin, kraj činjenice da pripadnost određenom narodu i državljanstvo predstavljaju dvije različite kategorije koje se ne mogu automatski poistovjetiti. Ovo osobito jer u konkretnom slučaju iz podataka spisa predmeta proizlazi da je predmetna imovina oduzeta prijašnjem vlasniku kao jugoslavenskom državljaninu, koje državljanstvo je imao sve do svoje smrti 4. prosinca 1967., kako to proizlazi iz izvoda iz matične knjige umrlih.
10. Obzirom na sve navedeno, proizlazi da je prijašnjem vlasniku imovina oduzeta na temelju propisa iz članka 2. Zakona o naknadi, i to kao jugoslavenskom državljaninu, slijedom čega ŠO i SO, kao ovlaštenicima naknade, pripada naknada za nekretnine konfiscirane njihovom predniku.
11. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je pobijana presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
12. Odluka o trošku spora temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a pa, kako tužitelj u ovom sporu nije uspio, to je razlog zbog kojeg je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška spora, a iz istog razloga odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.
13. Iz navedenih razloga, temeljem članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS- a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24.), odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 6. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
