REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-3451/2024-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZF iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Marko Benčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu "Porobija & Špoljarić", Varaždin, Kolodvorska 12, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi premještaja policijskog službenika na drugo radno mjesto, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 474/2023-9 od 17. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 474/2023-9 od 17. lipnja 2024.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, klasa: UP/II-112-07/22-01/2003, urbroj: 566-01/14-21-3 od 22. prosinca 2022. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, klasa: UP/I-112-02/20-05/306, urbroj: 511-01-157-22-15 od 30. ožujka 2022.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-474/2023-9 od 17. lipnja 2024. poništeno je rješenje tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, klasa: UP/II-112-07/22-01/2003, urbroj: 566-01/14-21-3 od 22. prosinca 2022. i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, klasa: UP/I-112-02/20-05/306, urbroj: 511-01-157-22-15 od 30. ožujka 2022. (točka I. izreke presude) te je naloženo tuženiku naknaditi trošak upravnog spora tužitelju u iznosu od 3.750,00 eura u roku od 15 dana od dana primitka presude (točka II. izreke presude).

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjskim rješenjem donesenim u ponovnom postupku tužitelj premješten s 1. svibnja 2019. na radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi i osobnom zvanju višeg policajca uz obrazloženje manjka policijskih službenika u ustrojstvenoj jedinici u koju se premješta, njegovim stručnim znanjem i iskustvom u poslovima koji su u uskoj vezi s poslovima na koje se premješta. Ističe da se premještaj po potrebi službe temelji na slobodnoj ocjeni koja predstavlja oblik slabije vezanosti službene osobe pravnom normom, a upravni spor se ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima). Navedena odredba identična je odredbi članka 5. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (načelo zakonitosti). Tuženik ističe da je imajući na umu navedeno, kao i presudu prvostupanjskog suda u istom predmetu poslovni broj: Us I-3184/2020-11 zaključio da je rješenje prvostupanjskog tijela doneseno u ponovnom postupku dostatno obrazloženo. Međutim, prvostupanjski sud je poništio rješenje tuženika i rješenje tijela prvog stupnja smatrajući da odluka prvostupanjskog tijela "nema smisla" i da nema nikakvih razloga, kao i zato što nije stranci dana mogućnost sudjelovanja u postupku. Ukoliko je sud smatrao da donesena rješenja nisu pravilna, onda je prekoračio svoje ovlasti i postupio protivno članku 4. Zakona o upravnim sporovima jer je nesporno da je predmet postupka premještaj u kojem je sadržana slobodna ocjena čelnika tijela. Glede troškova upravnog spora prvenstveno ističe da je tužbu protiv drugostupanjske odluke trebalo odbiti kao i troškove spora. Tuženik predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu te odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je pobijana presuda na zakonu osnovana jer je prvostupanjski sud točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, utvrdio je sve relevantne činjenice i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu je uvažavao i ranija shvaćanja kako samog tuženika, ali tako i upravnog suda i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske glede pitanja premještaja policijskog službenika i potrebe obrazlaganja potreba službe kako radnog mjesta s kojeg se policijski službenik premješta tako i radnog mjesta na koje se premješta. Ističe da tužitelj u upravnom postupku nije saslušan sukladno članku 113. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno nije mu omogućeno izjašnjavanje o činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje stvari, a što je po stavu prvostupanjskog suda bilo nužno i apsolutno je protivno zakonu, pa pobijana rješenja već zbog tog pravilno utvrđenog propusta padaju na testu zakonitosti. Tužitelj predlaže da ovaj Sud žalbu tuženika kao neosnovanu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu te da mu nadoknadi troškove upravnog spora uvećane za trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da su osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženik osporava pobijanu presudu.

6. Naime, iz podataka u spisu predmeta i pobijane presude proizlazi da je pobijano rješenje tuženika doneseno u ponovljenom postupku, a u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3184/2020-11 od 8. lipnja 2021., kojom je bilo poništeno rješenje tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske od 6. listopada 2020. jer je prvostupanjski sud smatrao da pobijana odluka nije zasnovana na zakonu te nije prihvatio stajalište tuženika da prvostupanjsko rješenje sadrži razloge sukladno članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21.) kao i da je u istom potreba službe dostatno obrazložena.

7. Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ocjenjuje da je i u ponovljenom upravnom postupku izostalo utvrđivanje i navođenje individualiziranih i konkretiziranih razloga, bilo objektivnih bilo subjektivnih, zbog kojih je radi potreba službe baš tužitelja valjalo premjestiti na drugo radno mjesto te u tom smislu upućuje na praksu Upravnog suda u Zagrebu i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Pored navedenog prvostupanjski sud drži odlučnim da tužitelj nije saslušan u upravnom postupku te da mu nije dana mogućnost izjašnjavanja o činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje stvari, što je po mišljenju suda bilo nužno i apsolutno je protivno zakonu, a iz pobijanog rješenja ne proizlazi ni koje su to činjenice utvrđene kao relevantne, te razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza da se upravo tužitelja premjesti na novo radno mjesto, unatoč tome što tuženik ističe da je potreba službe zbog koje je premještaj nužan objektivna okolnost koja mora biti svima jasna i nedvosmislena. Navedeno je bilo potrebno kako bi se diskrecijska ocjena o premještaju konkretnog službenika zbog potreba službe ocijenila zakonitom, donesenom unutar zakonom dane ovlasti, te u skladu sa svrhom radi koje je ovlast dana, a što je u konkretnom slučaju izostalo kako to smatra prvostupanjski sud.

8. Prema ocjeni ovoga Suda, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, koji i dalje smatra da je u provedenom upravnom postupku izostalo utvrđivanje i navođenje individualiziranih i konkretiziranih razloga o premještaju tužitelja na drugo radno mjesto, tuženik je pravilno u ponovnom postupku postupio kada je donio rješenje o premještaju tužitelja, policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Uprave policije, mobilne jedinice prometne policije, sa srednjom stručnom spremom, na radnom mjestu policijski službenik za promet, premjestio s danom 1. svibnja 2019. u Policijsku upravu Zagrebačku, VI. Policijsku postaju Zagreb, na radno mjesto vođa ophodnje, za koje je kao uvjet utvrđena srednja stručna sprema i zvanje viši policajac.

9. Naime, iz obrazloženja rješenja tuženika proizlazi da je tuženik za premještaj tužitelja u osporenom rješenju dao valjane, argumentirane i na zakonu osnovane razloge, navodeći da je u konkretnom slučaju postojala potreba za premještajem tužitelja po potrebi službe koja se temelji na slobodnoj ocjeni čelnika tijela o potrebi da se službena osoba s posebnim stručnim vještinama i znanjem premjesti na drugo radno mjesto. Tužitelj je premješten u skladu sa svojom stručnom spremom unutar istog državnog tijela za što prema ocjeni ovoga Suda nije bilo zapreke.

10. Naime, prema odredbi članka 72. stavka 1. Zakona o policiji koji se primjenjuje u konkretnom slučaju („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15. i 121/16.) propisano je da se policijskog službenika može po potrebi službe premjestiti na slobodno radno mjesto u okviru stečenog stupnja obrazovanja i osobnog policijskog zvanja, u istoj ili drugoj ustrojstvenoj jedinici, u istom ili drugom mjestu rada. Premještaj po potrebi službe temelji se na slobodnoj ocjeni o potrebi da se policijskog službenika premjesti na drugo radno mjesto zbog potrebe popunjavanja radnog mjesta na kojem se poslovi moraju obavljati u kontinuitetu ili zbog povećanja broja izvršitelja radi povećanog opsega posla, zbog bolje organizacije rada ili potrebe za angažiranjem drugog policijskog službenika na određenom radnom mjestu radi pravovremenog ili efikasnijeg obavljanja određenih poslova i zadataka (stavak 2.).

11. Posebno treba napomenuti da je odredbom članka 4. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima propisano da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana. Dakle, koje su potrebe službe tuženika, tuženik odlučuje prema slobodnoj ocjeni te prvostupanjski sud takvu odluku ne može preispitivati već samo dati ocjenu je li odluka donesena u granicama ovlasti koje je javnopravno tijelo prilikom donošenja odluke koristilo te svrhe radi koje takvom ovlašću raspolaže, što je tuženik pravilno i učinio. Naime, slobodna ocjena ne predstavlja samovolju u postupanju uprave zbog slabije vezanosti pravnom normom nego postupanje po načelu legaliteta koji, između ostalog, podrazumijeva i poštivanje procesnih pravila te ne isključuje nositelja slobodne ocjene da svoju odluku obrazloži sukladno odredbama članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku kao temeljnom postupovnom propisu, a koje pretpostavke je tuženik ispunio jer je dao dostatno i valjano obrazloženje za odluku o premještaju tužitelja.

12. Tvrdnja tužitelja da mu nije dana mogućnost izjašnjavanja u provedenom postupku nije odlučna s obzirom da iz cjelokupnog postupka premještaja tužitelja i njegovih navoda tijekom postupka nije vidljivo koje su to okolnosti o kojima bi se tužitelj trebao saslušati, a niti predlaže dokaze zbog kojih bi trebao biti saslušan, a koji bi doveli do drugačijeg rješenja u konkretnoj stvari, pa s obzirom na prirodu predmetne upravne stvari i konkretne okolnosti predmetnog premještaja pravilno je ocijenio tuženik da ta činjenica nije utjecala na zakonitost rješenja o premještaju tužitelja.

13. Slijedom navedenog, ovaj Sud nalazi da je u ponovnom postupku rješenjem tuženika pravilno odlučeno o premještaju tužitelja te time nije povrijeđen zakon na njegovu štetu. S obzirom na navedeno, ovaj Sud nalazi da su osnovani navodi tuženika istaknuti u žalbi, slijedom čega je istu uvažio u smislu odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima i odlučio kao u izreci presude.

14. Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen istome sukladno odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora.

U Zagrebu 30. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić