Poslovni broj: Usž-1609/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja IB iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, Trg Matije Gupca 12, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, radi statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-463/22-23 od 27. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-463/22-23 od 27. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II 562-02/21-01/996, URBROJ: 522-4/1-1-1-21-4 od 31. prosinca 2021. (točka I. izreke), rješenje Krapinsko-zagorske županije, Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu politiku, branitelje, civilno društvo i mlade, KLASA: UP/I-562- 02/20-01/45, URBROJ: 2140/01-09-21-9 od 2. ožujka 2021. (točka II. izreke), utvrđeno je da kod tužitelja oštećenje organizma po osnovi psihičke bolesti PTSP-a (F43.1), odnosno trajnih promjena ličnosti (F62.0) iznosi 20% sukladno točki 238b – srednjeg stupnja te se tužitelju, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata priznaje status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata na temelju bolesti psihe (točka III. izreke), naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak od 4.081,81 eura u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška upravnog spora odbijen (točka IV. izreke) te je naloženo tuženiku da sudskom vještaku naknadi trošak pristupa na ročište u iznosu od 33,18 eura (točka V. izreke).
2. Rješenjem tuženika od 31. prosinca 2021. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 2. ožujka 2021. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za utvrđivanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: HRVI) na temelju bolesti psihe.
3. Tuženik podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom ističe da je u postupcima radi utvrđivanja statusa HRVI-a propisana formalna dokazna maksima (članak 180. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, „Narodne novine“, 121/17., 98/19., 84/21. i 156/23.; u daljnjem tekstu: ZOHBDR) kao i pretpostavka kontinuiteta liječenja do podnošenja zahtjeva. Prigovara da je sudski vještak pogrešno protumačio mjerodavne odredbe ZOHBDR-a i Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, 67/17.), nastojeći utvrditi uzročno-posljedičnu vezu između tužiteljeve bolesti PTSP i njegova sudjelovanja u Domovinskom ratu. Ističe da kod tužitelja nije postojao kontinuitet liječenja, kao jedna od kumulativno propisanih pretpostavki za utvrđivanje statusa Ia. Smatra da diskontinuitet u liječenju tužitelja upućuje na pogrešan zaključak o oštećenju tužiteljeva organizma srednjeg stupnja.
4. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je po tužiteljevu zahtjevu za utvrđivanje statusa HRVI-a iz Domovinskog rata po osnovi bolesti PTSP-a.
8. U postupku je utvrđeno da je tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu od 1. travnja 1991. do 23. svibnja 1994. te bio izložen različitim egzistencijalno- ugrožavajućim situacijama. Provedeno je medicinsko vještačenje u dva stupnja, u kojemu su se vještaci oba stupnja suglasili da kod tužitelja postoji oštećenje organizma po osnovi PTSP-a koji je posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, manje od 20%, stalno, s obrazloženjem da je riječ o lakšem stupnju s obzirom na ratni put tužitelja, početak liječenja, izostanak sustavnog psihijatrijskog liječenja i izostanak sustavne psihofarmakoterapije. Stoga je odbijen tužiteljev zahtjev za utvrđivanje statusa HRVI- a iz Domovinskog rata sukladno članku 12. stavku 1. točki c) i članku 179. stavku 1. točki f) ZOHBDR-a.
9. U upravnom sporu provedeno je sudsko medicinsko vještačenje po vještaku prim. Gordanu Makariću, dr. med. specijalistu psihijatru i subspecijalistu forenzičke i biologijske psihijatrije. U nalazu i mišljenju od 22. prosinca 2023. sudski vještak zaključuje da oštećenje organizma tužitelja po osnovi psihičke bolesti iznosi 20% (srednjeg stupnja) sukladno točki 238b) Liste postotka oštećenja organizma. U nalazu i mišljenju se navodi da se tužitelj psihijatrijski počeo liječiti 2005., prema podacima iz otpusnog pisma Psihijatrijske bolnice Vrapče o bolničkom liječenju od 17. rujna do 16. listopada 2007., proizlazi da je tijekom tog liječenja dana dijagnoza kroničnog PTSP-a (F43.1) te komorbiditetna depresivna epizoda (F32.1), a tijekom bolničkog liječenja u navedenoj bolnici od 22. listopada do 5. studenoga 2009. dana je dijagnoza trajne promjene ličnosti (F63.0), nakon čega slijedi ambulantno i bolničko psihijatrijsko liječenje u još pet navrata, uz pauzu od kraja 2011. do veljače 2014., ali bez dokaza da u tom razdoblju tužitelj nije uzimao propisane psihofarmake. Unatoč primjerenom psihijatrijskom liječenju i tužiteljevu pridržavanju uputa liječnika, nije došlo do adekvatne i funkcionalne remisije. Na ročištu je vještak usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje, odnosno naglasio da činjenica što se tužitelj nije liječio od 1994. do 2005. nije odlučna jer je iz kliničke prakse poznato, a što je opisano u stručnoj medicinskoj literaturi, da je mogući razmak od inicijalnog stresnog iskustva odnosno životnog događaja izvan uobičajenog ljudskog iskustva moguć čak do 30 godina te samo trajanje izloženosti takvom životnom iskustvu ne mora biti od presudnog utjecaja.
10. Prvostupanjski je sud ocijenio da je tužitelj u upravnom sporu uspješno osporio zaključak tuženika da je kod tužitelja riječ o oštećenju organizma zbog bolesti psihe manjem od 20%, slijedom čega je poništio osporena rješenja i riješio upravnu stvar priznavši tužitelju status HRVI-a iz Domovinskog rata s oštećenjem organizma 20% po osnovi psihičke bolesti.
11. Ocjenjujući osnovanost žalbe, ovaj Sud polazi od činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom sporu koje tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju. Iz spisa predmeta proizlazi da se sudski vještak očitovao o primjedbama tuženika od 18. siječnja 2024. na sudsko vještačenje, iscrpno iznoseći (uvjerljive) razloge zbog kojih smatra neosnovanima prigovore tuženika na njegov nalaz i mišljenje. S obzirom na navedeno, ovaj Sud ocjenjuje da su u konkretnom slučaju otklonjene sve sumnje u rezultate vještačenja jer je sudski vještak jasno, precizno i uvjerljivo otklonio primjedbe tuženika. Slijedom iznesenog, Sud zaključuje da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
12. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, članak 12. stavak 1. točka c) ZOHBDR-a koji propisuje da je I iz Domovinskog rata hrvatski branitelj iz Domovinskog rata kojem je organizam oštećen najmanje 20% zbog bolesti, a bolest, pogoršanje bolesti odnosno pojava bolesti neposredna je posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.
13. Žalbeni navod tuženika u vezi s člankom 180. ZOHBDR-a koji propisuje dokazna sredstva za dokazivanje činjenice da je bolest nastupila pod okolnostima iz članka 3. stavka 2. toga Zakona ne može dovesti u sumnju zakonitost osporavane presude. Na ovakav zaključak upućuje, prije svega, članak 2. stavak 1. ZUS-a koji je mjerodavan u konkretnom slučaju, iz kojega je razvidan cilja toga Zakona - osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela. Nadalje valja voditi računa o tome da je radi ostvarenja jamstva sudske kontrole pojedinačnih upravnih akata upravni spor u Republici Hrvatskoj uređen kao spor pune jurisdikcije u kojemu sud ima mogućnost preispitati sva činjenična i pravna pitanja u predmetnoj stvari te u kojem stranci mora biti omogućeno ostvarivanje ustavnog prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske, „potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pretpostavka je pravilne primjene prava i donošenja zakonite odluke. Prema članku 33. ZUS-a/10 sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice; uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, te činjenice koje je sam utvrdio; a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi. Time je, prema viđenju Ustavnog suda, pravnom normom propisano koja konkretna dokazna sredstva treba koristiti za utvrđivanje konkretnih relevantnih činjenica vezano upravno tijelo, ali ne i upravni sud koji je slobodan u ocjeni dokaza i utvrđivanju činjenica kako bi mogao potpuno i točno utvrditi činjenično stanje.“ (odluka Ustavnog suda, broj: U-III-1735/2021 od 3. prosinca 2024.).
14. U odnosu na tuženikove žalbene navode kojima se osporava postojanje kontinuiteta liječenja tužitelja, kao jedne od kumulativno propisanih pretpostavki za utvrđivanje statusa Ia, valja istaknuti da je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu utvrđena uzročno-posljedična veza između tužiteljeve psihičke bolesti i njegova sudjelovanja u Domovinskom ratu (ali je oštećenje organizma tužitelja po toj osnovi ocijenjeno s manje od 20%), što znači da tijela vještačenja iz upravnog postupka, a ni javnopravna tijela, nisu problematizirala nepostojanje kontinuiteta u liječenju tužitelja, pa pitanje kontinuiteta liječenja odnosno medicinske dokumentacije na koje upire tuženik u žalbi (više) nije od utjecaja.
15. Slijedom iznesenog, smatrajući da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost osporavane presude ni po kojoj osnovi, valjalo je, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao izreci.
U Zagrebu 16. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Radmila Bolanča Vuković
