Poslovni broj: Usž-1717/2022-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja, Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice GHK za mldb. GH, obje iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Hrvoju Židaniću, odvjetniku iz Zagreba, Derenčinova 1, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, radi priznavanja prava na naknadu troškova korištenja planirane zdravstvene zaštite u inozemstvu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-235/20-6 od 18. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-235/20-6 od 18. siječnja 2022. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-504-03/19-01-80, URBROJ: 338-01-06-05-19-06 od 11. prosinca 2019. i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora.

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Odjela za međunarodnu suradnju u zdravstvenom osiguranju, KLASA: UP/I-504-03/19-01/43, URBROJ: 338-21-02-05-19-12 od 26. kolovoza 2019. kojim tužiteljici GHK, za kćerku mlt. GH, nije bilo priznato pravo na naknadu troškova korištenja planirane zdravstvene zaštite u inozemstvu u Saveznoj Republici Njemačkoj, na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

3. Tužiteljica podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga. U žalbi osporava činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i sporu koje se odnosi na mogućnost objektivnog utvrđenja je li liječenje njene maloljetne kćerke GH moglo biti u primjerenom roku provedeno u Republici Hrvatskoj. GH je liječio prof. dr. sc. ZH koji je u ime Referentnog centra Ministarstva zdravstva za medicinsku genetiku i metaboličke bolesti djece izradio medicinsko vještačenje na kojem se temelji odluka tuženika i prvostupanjskog suda da se liječenje moglo provesti u Hrvatskoj. Smatra da je navedeno vještačenje pristrano s obzirom na činjenicu da ga je izradio liječnik u odnosu na liječenje koje koji je upravo on provodio.

3.1. Tužiteljica ukazuje na činjenice iz kojih proizlazi da je liječenje njenog djeteta u inozemstvu bilo opravdano. Genetsko testiranje nije bilo moguće provesti u Hrvatskoj, KBC Zagreb takva testiranja radi u Velikoj Britaniji, ali liječnik za njeno dijete to nije zatražio. Bolest nije bilo moguće kontrolirati diazoksidom, kao u ostalim slučajevima, u Hrvatskoj ne postoji PET/MR uređaj koji ne zrači i koji daje preciznije rezultate. Tijekom liječenja pacijentica je oboljela od sepse. Propisana terapija ni u povećanoj dozi nije davala rezultate, došlo je do nakupljanja i zadržavanja vode koje je dovelo do gušenja te je maloljetna pacijentica završila na intenzivnoj njezi. Tužiteljica ukazuje na činjenicu da je na redovitim pregledima njenog djeteta nakon liječenja u Njemačkoj nadležni liječnik pred ostalim studentima i specijalizantima kao i pred roditeljima pacijentice jasno obznanio da se liječenje nije moglo obaviti u Hrvatskoj. Radilo se o hitnoj situaciji, trebalo je brzo reagirati da bi se spasio život djeteta, a od strane liječnika niti ikoga drugog, tužiteljica nije bila obaviještena o potrebi podnošenja zahtjeva i ishođenja odobrenja za liječenje u inozemstvu. Poziva se na Direktivu 2011/24 EU Europskog parlamenta i vijeća od 9. ožujka 2011. o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi za koju smatra da nije pravilno implementirana u hrvatsko zakonodavstvo. Navedena Direktiva u članku 9. stavku 2. propisuje da svaki administrativni postupak koji ima svojstva iz stavka 1. mora biti lako dostupan, a informacije koje se odnose na takav postupak objavljuju se na odgovarajućoj razini. U stavku 1. istog članka navedeno je da država članica čijem sustavu osigurana osoba pripada osigurava da su administrativni postupci u vezi s korištenjem prekogranične zdravstvene zaštite i nadoknadom troškova zdravstvene zaštite nastalih u drugoj državi članici utemeljeni na objektivnim nediskriminirajućim kriterijima koji su nužni i razmjerni cilju koji treba ostvariti. Tužiteljica ukazuje da je člankom 45. navedene Direktive predviđena mogućnost davanja prethodnog odobrenja ako pacijent ima pravo na zdravstvenu zaštitu, a ona se ne može pružiti u roku koji je medicinski opravdan. Poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava za koju smatra da je relevantna za prihvaćanje njenog tužbenog zahtjeva osnovanim.

3.2. Tužiteljica predlaže poništavanje osporavane presude i usvajanje tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadu troškova upravnog postupka i spora.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava njenu osnovanost iz razloga danih u rješenju od 11. prosinca 2019. i razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; dalje ZUS), Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7. Prema ocjeni ovog Suda, u postupku donošenja presude suda prvoga stupnja počinjene su bitne povrede pravila sudskog postupka iz članka 66. ZUS-a zbog čega je ovaj Sud osporenu presudu poništio i predmet vratio sudu prvog stupnja radi donošenja nove odluke o tužbenom zahtjevu.

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljičina kćerka GH od bolesti dijagnoze kongenitalni hiperinzulizam liječena u KBC Zagreb od 19. travnja do 8. lipnja 2018., da je na liječenju u Njemačkoj, Greifswald, Universitaetsmedizin Greifswald, Klinik fuer Kinderchirurgie, za koje potražuje troškove, bila od 27. srpnja do 7. kolovoza 2018.

9. U upravnom postupku odbijen je zahtjev tužiteljice za priznavanje prava na naknadu troškova liječenja njene kćerke GH provedenog u Saveznoj Republici Njemačkoj. Prema stručno-medicinskom mišljenju nadležnog liječničkog povjerenstva Regionalnog ureda Zagreb pružena zdravstvena zaštita djeteta tužiteljice u inozemstvu smatra se planiranom zdravstvenom zaštitom za koju je potrebno pribaviti prethodno odobrenje Zavoda prije odlaska na liječenje, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Navedeno liječenje nije bilo preporučeno od strane liječnika specijaliste po otpustu s bolničkog liječenje u Republici Hrvatskoj, a liječenje provedeno u inozemstvu moglo je biti provedeno u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi u Republici Hrvatskoj.

9.1. S takvom se ocjenom u žalbenom postupku suglasilo Liječničko povjerenstvo Direkcije Zavoda u nalazu, mišljenju i ocjeni od 11. studenoga 2019. kojim je uvaženo stručno - medicinsko mišljenje Referentnog centra Ministarstva zdravstva za medicinsku genetiku i metaboličke bolesti djece dano od prof. dr. sc. ZH, dr. med. iz Zavoda za medicinsku genetiku i bolesti metabolizma, Klinike za pedijatriju, KBC Zagreb, te je utvrđeno da se provedeno bolničko liječenje u Njemačkoj, tijekom kojega je učinjena operacija, resekcija lijevog dijela gušterače, zbog fokalnog kongenitalnog hiperinzulinizma, moglo učiniti u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj u medicinski primjerenom roku.

10. Smatrajući da je upravni postupak proveden u skladu sa Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, 80/13. i 137/13.; dalje: Zakon) i Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu korištenja prekogranične zdravstvene zaštite („Narodne novine“, 160/13., 11/15., 16/15., 113/16. i 34/18.; dalje: Pravilnik), imajući na umu okolnost da su tijela vještačenja u upravnom postupku bila suglasna u ocjeni da se kod GH nije radilo o hitnoj već o planiranoj zdravstvenoj zaštiti te ocijenivši da su ti nalazi i mišljenja valjana podloga za donošenje rješenja tuženika, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica, razlozima navedenima u tužbi, nije dovela u sumnju zakonitost osporenog rješenja te da nema potrebe za provođenjem daljnjih dokaza. Stoga je, ocijenivši osporeno rješenje tuženika zakonitim, odbio tužbeni zahtjev.

11. Tužiteljica je u upravnom sporu osporavala nalaz i mišljenje tijela vještačenja na temelju kojeg je doneseno rješenje tuženika te radi potpunog i pravilnog utvrđivanja spornih medicinskih činjenica predložila provođenje sudskog medicinskog vještačenja.

12. U ovom postupku treba uzeti u obzir da prema članku 115. stavku 3. Ustava RH sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Zadaća je sudova u upravnom sporu tumačiti odredbe ZUS-a i drugih propisa, u smislu ustavnih i konvencijskih jamstava primjenjivih u svakom konkretnom slučaju, među kojima je i pravo na pošteno suđenje. To ustavno i konvencijsko pravo obuhvaća niz postupovnih jamstava bez kojih nije moguće govoriti o suđenju u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava.

13. Neovisno o načelnoj ovlasti suda u upravnom sporu da prihvati činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, neprihvaćanjem nekog dokaznog prijedloga može biti povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.; dalje Ustav) i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje: Konvencija). Hoće li u konkretnom slučaju doći do povrede ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje ovisi o specifičnim okolnostima konkretnog slučaja.

14. Ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje, između ostalog, uključuje i pravo stranke u postupku u kojemu se odlučuje o njenim pravima i obvezama iznijeti činjenice i predložiti dokaze u uvjetima koji omogućavaju ravnopravan odnos dviju strana u postupku. U postupku pred neovisnim i nepristranim sudom stranka mora biti u mogućnosti učinkovito osporavati činjenična utvrđenja iz upravnog postupka. Primarna je svrha ovakvog pristupa osiguravanje procesne jednakosti stranaka u postupku.

15. Polazeći od okolnosti konkretnog predmeta, ocjena je ovog Suda da je tužiteljici trebalo omogućiti da ospori činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku provođenjem odgovarajućih dokaza u prvostupanjskom upravnom sporu.

16. Prihvativši činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku bez omogućavanja tužiteljici da ga ospori pred sudom, prvostupanjski je sud nerazmjerno ograničio tužiteljičino pravo da stvarno iznosi i dokazuje tvrdnje koje joj idu u prilog. Time je prvostupanjski sud doveo tužiteljicu u neravnopravni položaj u odnosu na drugu stranu u postupku, tj. tuženika.

17. Iz navedenog valja zaključiti da je, propustivši provesti dokazni postupak na način koji bi omogućio pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja, prvostupanjski sud povrijedio pravo tužiteljice na pošteno suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije.

18. Stoga je zbog povrede ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje, ovaj Sud poništio prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak radi otklanjanja učinjenih postupovnih propusta koji su rezultirali povredom navedenih ustavnih i konvencijskih jamstava.

19. Slijedom navedenog, na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a, poništena je osporena presuda i predmet vraćen Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak radi otklanjanja navedenih postupovnih propusta.

20. U rješenju, poslovni broj: U-zpz-21/2024 od 3. prosinca 2024., Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je shvaćanje da prema članku 79. stavku 4. ZUS-a nema mjesta donošenju odluke o troškovima žalbenog postupka u situaciji kada upravni spor još nije okončan i kada još uvijek nije poznato koja od stranaka je uspjela u sporu, u cijelosti ili djelomično.

21. Stoga će se o troškovima upravnog spora, kao i troškovima ovog žalbenog postupka, odlučiti nakon okončanja postupka pred prvostupanjskim sudom ovisno o uspjehu stranaka u sporu, sukladno članku 79. ZUS-a.

U Zagrebu 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić