REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4742/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja BEGEOM INŽENJERING d.o.o. iz Novoseljana, Novoseljanska 59A, OIB: 24196917975, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Volić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. u Garešnici, Vladimira Nazora 15a, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 116, radi naknade imovinske štete u iznosu od 862,70 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-38/2023-25 od 25. listopada 2024., 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-38/2023-25 od 25. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 791,44 EUR / 5.963,07 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 2. travnja 2020. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude (točka I. izreke presude; premda je prvostupanjski sud tu točku izreke propustio numerirati). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.533,93 EUR s pripadajućim kamatama (točka II. izreke presude; očitom pogreškom u pisanju sud prvog stupnja je zamijenio stranke, to jest naložio je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak, a što u svako doba može ispraviti rješenjem u smislu članka 342. stavka 1. Zakona o parničnom postupku) te je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 365,58 EUR (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je u ponovljenom postupku, a nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4407/2022-2 od 20. veljače 2023. i sukladno dopunskom prometnom vještačenju po vještaku Zlatku Jarešu (koje je provedeno u ponovljenom postupku) ocijenio da je vozač tužiteljeva vozila LT nije mogao pravovremeno reagirati na pojavu srne na cesti od table mjesta „Visovi” do mjesta na kojem je srna iskočila pa stoga on nije pridonio nastanku štete u smislu članka 1067. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23); prema tome, sud prvog stupnja je utvrdio da je za nastanak štete na vozilu tužitelja odgovoran lovoovlaštenik (osiguranik tuženika), budući da je šteta nastala od opasne stvari (naleta divljači-srne na vozilo). Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u bitnom navodi da je pogrešno pravno shvaćanje tužitelja i prvostupanjskog suda da je za štetu koja je nastala 2. travnja 2020. odgovoran osiguranik tuženika Lovačka udruga Šljuka iz Bjelovara. Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je suprotno pravnom shvaćanju koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojim odlukama. Naime, neovisno o tome je li lovištem ili pored njega prolazi, cesta na kojoj je došlo do udara vozila ne može se smatrati sastavnim dijelom ili područjem lovišta kojim upravlja i gospodari pravna osoba zadužena za ceste; žalitelj se poziva na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-696/20 od 16. lipnja 2021., P-9029/10 od 25. travnja 2019., Pž-5032/21 od 5. rujna 2022., Pž-3412/19 od 2. siječnja 2020. i Pž-1812/24 od 19. kolovoza 2024.. Nadalje, žalitelj se poziva na odredbu članka 80. Zakona o lovstvu koji propisuje da za štetu odgovara lovoovlaštenik ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, te smatra da on može odgovarati za štetu za koju bi eventualno bio odgovoran njegov osiguranik – lovačka udruga, no ne i za onu za koju njegovi osiguranici nisu odgovorni. Tuženik je predmetnu policu osiguranja sklopio primjenjujući odredbe Zakona o lovstvu pa se odgovornost mora prosuđivati upravo prema tom zakonu, te njegovo osiguranje pokriva upravo slučajeve kada zbog provođenja lova nastane šteta. Nadalje, pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je srna opasna stvar. Osim toga, tuženik opetovano ističe da je vještak procijenio da je vozač teretnog vozila mogao uočiti prometni znak „Visovi” kada je s teretnim vozilom VW nalazio neposredno prije samog znaka odnosno na oko 20 m prije tog znaka, a nezgodu je mogao izbjeći da se nakon znaka kretao brzinom od 54,5 km/h. Da je vozač teretnog vozila reagirao primjereno, odmah kada je uočio prometni znak naselja Visovi, te usporio svoje vozilo kako bi poštovao ograničenje brzine, a što je po propisima mogao učiniti, očito je da bi usporio kretanje vozila na dopuštenu brzinu, a i brzinu kojom se izbjegava nastanak štetnog događaja. Uzevši u obzir dinamiku nastanka štetnog događaja nakon prometnog znaka, dakle 20 metara unutar ograničenja brzine na 50 km/h, onda je očito da je već pri brzini od 54 km/h nalet bio izbježiv i to na način da srna pretrči kolnik s time da je srna uočena na 16,99 m od mjesta udara. Pored toga, žalitelj ukazuje da je bez obzira na navodno loše postavljen znak „divljač na cesti” vozač isti morao poštovati, a da je poštovao taj znak do nezgode ne bi došlo. Tuženik ukazuje na to da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svom rješenju poslovni broj Pž-4407/2022 od 20. veljače 2023. tražio da sud prvog stupnja ispita na kojoj je udaljenosti vozač tužiteljeva vozila mogao uočiti prometni znak naselja „Visovi” te je li mogao pravovremeno smanjiti brzinu tako da izbjegne nalet na divljač, a žalitelj smatra da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka Zlatka Jareša se nameće zaključak da je vozač mogao (40 metara) pravovremeno smanjiti brzinu da izbjegne nalet na divljač. Žalitelj stoga predlaže preinačiti pobijanu presudu, odnosno ukinuti je te obvezati tužitelja naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 234,47 EUR uvećan za trošak pristojbe po pozivu suda.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Ovaj sud je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-4407/2022-2 od 20. veljače 2023. sa str. 114. - 120. spisa naveo da je između stranaka nesporno da se 2. travnja 2020. u 6,40 sati u Kapeli, mjesto Visovi, Ulica Visovi b.b., dogodila prometna nezgoda tako što je na vozilo tužitelja kojim je upravljao LT naletjela srneća divljač te je tom prilikom došlo do oštećenja na tužiteljevu vozilu koju je tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe potraživao u iznosu od 6.500,00 kn s pripadajućim kamatama. Jednako tako, između stranaka je nesporna činjenica da je lovoovlaštenik lovišta Lovačko društvo „Šljuka” iz Bjelovara te da je tuženik osiguratelj tog društva. Nadalje, iz spisa proizlazi da u trenutku nastanka prometne nezgode nije bio organiziran lov, a što proizlazi iz očitovanja Lovačkog društva „Šljuka” sa str. 37. spisa. Slijedom navedenog, budući da je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao svoju odgovornost kao osiguratelja Lovačkog društva „Šljuka” ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije i pozivajući se pri tome na odredbu članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu („Narodne novine” broj: 99/18, 32/19, 32/20 i 127/24), između stranaka je u ranije vođenom postupku bilo sporno je li tuženik odgovoran za naknadu štete upravo zbog toga što se u vrijeme prometne nezgode nije provodio lov. Prvostupanjski je sud u ranijem postupku proveo dokaz saslušanjem svjedoka LT (str. 39. - 40. spisa), uviđaj na licu mjesta (str. 48. - 49. spisa) te prometno vještačenje po vještaku Zlatku Jarešu (str. 55. - 66. i 80. spisa) te je na temelju tako provedenog postupka 1. srpnja 2022. donio presudu poslovni broj P-30/2021-29 kojom je odbio tužbeni zahtjev i to iz razloga jer je iz provedenog prometnog vještačenja proizlazilo da se u trenutku primarnog kontakta s divljači tužiteljevo vozilo kretalo cestom kroz mjesto Visovi brzinom od 64 km/h s mogućim odstupanjem stvarne brzine kretanja vozila od + / - 5% na dijelu ceste kojom je brzina ograničena propisom na 50 km/h (s time da je nesreću bilo moguće izbjeći da se vozilo kretalo brzinom od 54,5 km/h), pa je stoga sud smatrao da je vozač tužiteljeva vozila odgovoran za nastanak prometne nezgode.

4.1. Međutim, povodom tužiteljeve žalbe, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-4407/2022-2 od 20. veljače 2023. ukinuo prvostupanjsku presudu. Naime, s obzirom na to da se prometna nezgoda dogodila oko 20 m poslije prometnog znaka naseljenog mjesta „Visovi” a k tome divljač je mogao uočiti tek 16,99 m prije naleta (dakle, svega tri metra nakon prometnog znaka naselja „Visovi”), u konkretnom predmetu je bilo sporno kad je vozač tužiteljeva vozila mogao uočiti predmetni prometni znak – ovo stoga što je on, prije naseljenog mjesta mogao upravljati vozilom brzinom od 70 km/h, a tek nakon što je uočio prometni znak naseljenog mjesta „Visovi” je bio dužan prilagoditi brzinu kretanja vozila. Slijedom toga što je upravo o navedenom ovisio doprinos tužitelja (vozača koji je upravljao tužiteljevim vozilom) nastanku štete, a tu odlučnu činjenicu prvostupanjski sud u ranijem postupku nije utvrdio, to je ranija prvostupanjska presuda ukinuta te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Sukladno uputi drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku ispitivao na kojoj je udaljenosti vozač tužiteljeva vozila mogao uočiti prometne znak naselja „Visovi” te je li mogao pravovremeno smanjiti brzinu tako da izbjegne nalet na divljač. Upravo na te okolnosti, sud prvog stupnja je proveo dopunsko prometno vještačenje po sudskom vještaku Zlatku Jarešu koji je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja na str. 140. - 141. spisa naveo da je vozač tužiteljeva vozila prometni znak naselja „Visovi” mogao uočiti na oko 20 m prije tog znaka, a uzimajući u obzir da vozači na pojavu takvog znaka ne reagiraju trenutno i naglo kao na pojavu neke opasnosti već s određenim manjim odmakom i usporeno, vještak je ocijenio „da bi u slučaju da je vozač reagirao i započeo s usporavanjem brzine kretanja vozila VW zbog navedenog prometnog znaka uzimajući u obzir i vrijeme reagiranja, vozilo započelo s usporavanjem tek iza prometnog znaka”. Osim toga, vještak je u dopunskom nalazu i mišljenju naveo da je prosječno vrijeme reagiranja na iznenadnu opasnost između 0,9 i 1,0 sekunde (srednja vrijednost 0,95 s) pa kako se vozilo neposredno prije i u trenutku naleta na srneću divljač kretalo brzinom od oko 17,88 m/s ili 64 km/h, to znači da je vozač na opasnost reagirao pravovremenim kočenjem da bi vozilo započelo s usporavanjem tek na oko 16,99 m iza mjesta reagiranja, što znači da bi u tom slučaju vozilo započelo s usporavanjem tek u trenutku naleta na srneću divljač. Jednako tako, sudski vještak Zlatko Jareš je na ročištu od 19. rujna 2024. naveo da vozač vozeći se brzinom od 64 km/h nije ugrožavao sigurnost prometa te da je do prometne nesreće došlo neposredno nakon table Visovi te bi svakako vozač vozila radi održavanja sigurnosti prometa trebao u nastavku vožnje smanjivati brzinu i prilagoditi je brzini koja je na tom dijelu ceste propisana, a to je 50 km/h. Na temelju tako provedenog postupka, prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da je u ranijoj presudi naveo da činjenica što je do prometne nesreće došlo u vrijeme kada se nije provodio lov nije odlučna za obvezu tuženika kao osiguratelja lovačkog društva „Šljuka” da tužitelju naknadi štetu nastalu na vozilu uslijed naleta divljači na to vozilo tužitelja. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Pž-4407/2022-2 od 20. veljače 2023. (točka 7. obrazloženja te odluke; str. 117. - 118. spisa) naveo:

5.1. „Nadalje, odredbom članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara a) vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi ili b) lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. “ Međutim, činjenica što se u vrijeme prometne nezgode nije provodio lov, sama po sebi ne oslobađa tuženika kao osiguratelja lovoovlaštenika za naknadu štete.

5.2. Naime, u slučaju kada je došlo do štete na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov (kao što je to u ovom predmetu), za odgovornost za štetu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima, a sukladno članku 76. stavku 2. Zakona o lovstvu koja propisuje da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drugačije.

5.3. Prema tome, budući da Zakonom o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo kada se nije provodio lov, tada valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje odgovornost za štetu. Pri tome, ovaj sud napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019., između ostalog, naveo sljedeće:

„14.1. Predlagatelj smatra da nije uređen slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama.“

Ustavni sud napominje da iako Zakon o lovstvu ne uređuje u cijelosti tu situaciju, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača.

15. Polazeći do ovlaštenja zakonodavca da mijenja modele pojedinih zakonskih instituta, posebice na području gospodarskih odnosa, Ustavni sud ne nalazi da je postojeće zakonsko rješenje iz članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu nesuglasno s člankom 3. Ustava odnosno nije nesuglasno načelu izvjesnosti pravne norme jer je osporena norma dostatno određena, precizna i dostupna kako bi subjekti na koje se primjenjuje mogli prilagoditi svoje postupanje.

Dakle, odštetna odgovornost nije isključivo na vozaču ili lovoovlašteniku jer je za određivanje odštete potrebno ispitati ponašanje lovoovlaštenika, vozača i oštećenika u svakom konkretnom slučaju.“

5.4. Slijedom navedenog, premda je člankom 80. stavkom 6. Zakona o lovstvu propisano da je lovoovlaštenik (a time i njegov osiguratelj) odgovoran za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, u slučaju kada je do naleta vozila na divljač došlo u vremenu kada se nije provodio lov, činjenica što se u vrijeme nastanka prometne nezgode (i štete) nije provodio lov ne znači da lovoovlaštenik (njegov osiguratelj) ne može odgovarati za štetu, a kako je to tijekom prvostupanjskog postupka smatrao tuženik. Naprotiv, upravo zbog toga što je divljač koja se kreće na javnoj cesti opasna stvar (da je divljač koja se kreće cestom opasna stvar proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2101/86 od 29. siječnja 1987., Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992., Gzz-4/04 od 30. lipnja 2004. i Rev-1312/07 od 9. srpnja 2008.), to u slučaju kada je do štete nastale u lovištu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov lovoovlaštenik i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu članka 1063. Zakona o obveznim odnosima u vezi članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu.

6. Prema tome, budući da je tuženikova odgovornost objektivna, to se tuženik prema odredbi članka 1067. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima može osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika (ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti), odnosno on se prema stavku 3. tog članka Zakona o obveznim odnosima djelomično oslobađa odgovornosti ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Prema tome, budući da je u konkretnom slučaju oštećenik tužitelj, a vozilom je upravljao tužiteljev radnik LT, tuženik se kao osiguratelj lovoovlaštenika može (u cijelosti ili djelomično) osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom vozača tužiteljeva vozila odnosno da je taj vozač pridonio nastanku štete, i to time što je u smislu članka 80. stavka 6. točke 1. Zakona o lovstvu upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi. Međutim, u konkretnom predmetu je prvostupanjski sud nakon provedenog dopunskog prometnog vještačenja pravilno ocijenio da tužitelj (zapravo vozač tužiteljeva vozila LT) nije upravljao vozilom protivno propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama niti je upravljao vozilom protivno postojećim prometnim znakovima.

6.1. Naime, upravo iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka Zlatka Jareša proizlazi da je vozač tužiteljeva vozila prometni znak naselja „Visovi” mogao uočiti neposredno prije samog znaka odnosno na oko 20 m prije tog znaka i to zato što se prije tog znaka nalazi nepregledni desni zavoj. Slijedom navedenog, a kako to i sudski vještak Zlatko Jareš navodi u svom dopunskom nalazu i mišljenju, vozači na pojavu takvog znaka u pravilu ne reagiraju trenutno i naglo kao na pojavu neke opasnosti već s određenim manjim odmakom i usporeno, pa je zato vještak zaključio da u slučaju da je vozač reagirao i započeo s usporavanjem brzine kretanja vozila VW zbog tog prometnog znaka, a uzimajući pri tome u obzir i vrijeme reagiranja, vozilo bi započelo s usporavanjem tek iza tog prometnog znaka. Prema tome, upravo zbog činjenica da je vozač tužiteljeva vozila uočio prometni znak naselja „Visovi” tek na oko 20 m prije tog znaka, to je uzimajući u obzir vrijeme reagiranja, vozilo započelo s usporavanjem s ranije dozvoljene brzine od 70 km/h na 50 km/h tek iza tog prometnog znaka. Nadalje, budući da je vozač tužiteljeva vozila bio u mogućnosti uočiti divljač na udaljenosti od 16,99 m od mjesta naleta, a do mjesta naleta je došlo na oko 20 m iza prometnog znaka naselja „Visovi”, to je vozač mogao uočiti divljač svega 3 metra nakon što je prošao predmetni prometni znak. Slijedom navedenog, da je vozač tužiteljeva vozila reagirao na opasnost pravovremenim kočenjem, a uzimajući u obzir vrijeme reagiranja, to bi vozilo započelo s usporavanjem tek na oko 16,99 m iza mjesta reagiranja što znači da bi u tom slučaju vozilo započelo s usporavanjem tek u trenutku naleta na srneću divljač. Prema tome, time što je vozač tužiteljeva vozila upravljao motornim vozilom brzinom od oko 64 km/h neposredno nakon što je uočio prometni znak naselja „Visovi”, a uzimajući u obzir i činjenicu da se uz taj dio ceste ne nalaze stambeni objekti (što je vještak naveo u svom usmenom iskazu na ročištu od 19. rujna 2024.; str. 152. spisa), time nije ugrožavao sigurnost prometa, a što smatra i sudski vještak Zlatko Jareš. Upravo zbog toga, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tužitelj (vozač njegova vozila LT) nije pridonio nastanku štete budući da je provedenim prometnim vještačenjem utvrđeno da on nije mogao pravovremeno reagirati na pojavu srne na cesti od prometnog znaka naselja „Visovi” pa do mjesta na kojem je srna iskočila.

7. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tužitelj (vozač njegova vozila) bez obzira na navodno loše postavljen znak „divljač na cesti” isti morao poštovati te da je on poštovao taj znak do nezgode ne bi došlo, ovaj sud napominje da je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-4407/2022-2 od 20. veljače 2023. naveo da činjenica što se oko 250 m prije predmetne nezgode nalazi prometni znak „divljač na cesti” (a što proizlazi iz potvrde Postaje prometne policije Bjelovar od 30. prosinca 2020. sa str. 5. spisa) u konkretnom slučaju ne znači da je vozač tužiteljeva vozila upravljao tim vozilom protivno postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi. Naime, iz slike broj 9 fotoelaborata – dokumentacije očevida Policijske uprave Bjelovarsko- bilogorske sa str. 72. spisa proizlazi da je taj prometni znak nepravilno postavljen – taj se prometni znak ne nalazi okomito postavljen na kolnik ceste već je naslonjen na brežuljak koji se nalazi uz cestu i djelomično zaklonjen raslinjem slijedom čega je drugostupanjski sud i u ranijoj odluci istaknuo da u potpunosti poklanja vjeru iskazu svjedoka LT koji je u svom iskazu naveo da ne zna da li se na dijelu ceste prije mjesta nezgode nalazi prometni znak opasnosti divljač na cesti. Dakle, time što se oko 250 m prije predmetne nezgode nalazi prometni znak „divljač na cesti” kojeg prosječni vozač nije mogao vidjeti, u konkretnom predmetu ne znači da je vozač LT vozio protivno prometnom znaku izričitih naredbi.

8. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagrebu, 11. travnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran