Poslovni broj: Usž-1674/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Kontejnerski sistemi d.o.o., Opatija, Stube dr. Vande Ekl 15, zastupan po opunomoćeniku, odvjetniku Alenu Ivkoviću, Rijeka, Užarska 28, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na dobit, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 Us I-1126/2023-9 od 4. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 Us I-1126/2023-9 od 4. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/23-01/119, urbroj: 513-04-23- 2 od 18. travnja 2023. i rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, klasa: UP/I-471-02/20-01/75, urbroj: 513-07-08/23-19 od 1. ožujka 2023. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 18. travnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 1. ožujka 2023. kojim se tužitelju za 2015. i 2016. utvrđuje manje obračunati porez na dobit s kamatama te nalaže uplata utvrđene obveze poreza i kamate, a ujedno je tim rješenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem poništenog rješenja od 10. travnja 2020. dana 16. ožujka 2021. uplatio iznos obveze poreza na dobit za 2015. i 2016. u iznosima pobliže označenim u tom rješenju.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ističe da je Upravni sud u Rijeci presudom poslovni broj: Us I- 214/2021-11 od 16. srpnja 2021. poništio ranije porezno rješenje i vratio predmet poreznom tijelu na ponovni postupak, prvenstveno iz razloga jer porezna tijela nisu predočila činjenice na osnovu kojih su zaključila da predmetnu imovinu tužitelj nije stavio u gospodarsku uporabu tijekom promatranog poreznog razdoblja. Ističe da unatoč uputi suda u navedenoj presudi, u ponovnom postupku, porezno tijelo, isključivo paušalno i bez provođenja bilo kakvih dokaza, vještačenja ili očevida na licu mjesta ne otklanja manjkavosti i nezakonitosti na koje je ukazao sud pa je upravo iz tih razloga ponovno zahtijevao ocjenu zakonitosti poreznih rješenja. Nadalje navodi da unatoč činjenici kako tuženik ni u ponovljenom postupku nije otklonio nepravilnosti na koje je ukazao sud te unatoč činjenici da tuženik nije izveo dokaz vještačenjem radi utvrđivanja tržišne cijene naknade za ugovorenu najamninu, a niti je izveden dokaz očevidom na licu mjesta na nekretnini u Rupi, prvostupanjski sud osporenom presudom odbija tužbeni zahtjev prihvaćajući utvrđenja tuženika. Ističe da odlučne činjenice koje idu u prilog tužitelju nisu utvrđivane, već se radi o proizvoljnim zaključcima pa je očito riječ o gruboj povredi postupka te povredi zakona i Ustavom zajamčenih prava tužitelja. Stoga je sud u potpunosti propustio ocijeniti odlučne činjenice i isprave koje je tužitelj dostavio na okolnost dokazivanja da je nekretnina na zemljištu u Rupi stavljena u uporabu, budući da je tužitelj na istoj obavljao primarnu djelatnost, skladištenja kontejnera za isporuku, čemu je prethodilo izvođenje građevinskih radova na izravnavanju zemljišta i uređenju za potrebe skladištenja kontejnera, što su porezna tijela zanemarila i što prvostupanjski sud prihvaća, bez da je porezno tijelo provelo očevid. Također ističe da je prvostupanjski sud u tijeku upravnog spora u potpunosti propustio ispitati pravilnost i zakonitost poreznih tijela u odnosu na najamninu koja se odnosi na nekretninu u Veprincu, odnosno je li ugovorena najamnina za tu nekretninu tržišna ili nije. Tužitelj nadalje ističe da je prvostupanjski sud u odnosu na prigovor zastare arbitrarno primijenio odredbu članka 117. stavka 3. Općeg poreznog zakona jer je činjenica da nije pokrenut postupak suzbijanja poreznih prijevara pa nema niti mjesta navedenoj odredbi. Budući da se navedena odredba ekstenzivno i proizvoljno tumači, tužitelj ističe kako je upravo na upravnim sudovima da zauzmu jasan stav o pravnom standardu za primjenu navedene odredbe. Tužitelj zaključno ističe da mu postupanjem poreznih tijela i prvostupanjskog suda nije pružena sudska zaštita već je prvostupanjski sud bez ikakvog ispitivanja prihvatio ocjenu poreznih tijela, a neprihvaćanjem materijalne dokumentacije dostavljene po tužitelju i neprovođenjem dokaznih radnji, tužitelju kao poreznom obvezniku stavljen je prekomjerni teret te je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na porezna tijela. Tužitelj smatra da je postupanje poreznih tijela i prvostupanjskog suda suprotno stajalištu Ustavnog suda u odnosu na tumačenje i primjenu mjerodavnog prava pa iz navedenih razloga predlaže ovome Sudu da usvoji žalbu i preinači osporenu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da ukine osporenu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ujedno predlaže da mu se nadoknade troškovi upravnog spora uvećani za troškove žalbenog postupka.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-214/2021-11 od 16. srpnja 2021. poništeno rješenje tuženika od 11. siječnja 2021. i prvostupanjsko porezno rješenje od 10. travnja 2020. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U navedenoj presudi, prvostupanjski je sud zauzeo stajalište da su porezna tijela tužitelju zakonito osporila umanjenje porezne osnovice za iznos investicija uloženih u kupnju i opremanju nekretnine u Veprincu jer je pravilno utvrđeno kako je ugovor o najmu, koji je tužitelj zaključio s povezanom osobom, svojom suprugom, osnivačicom i odgovornom osobom društva, prividni pravni posao, čija je jedina svrha bila prikazati da je nabavljena imovina stavljena u uporabu, a u svrhu ostvarivanja uvjeta za korištenje porezne povlastice iz članka 6. stavka 1. točke 6. Zakona o porezu na dobit. Međutim, u odnosu na drugu osporenu stavku, reinvestiranje dobiti za nabavu zemljišta u k. o. [katastarska općina], prvostupanjski sud je obrazložio kako činjenice u tom dijelu nisu pravilno utvrđene, odnosno da nije na nedvojben način utvrđeno je li tužitelj predmetnu imovinu stavio u gospodarsku uporabu tijekom poreznog razdoblja.

8. U ponovljenom postupku porezno je tijelo provelo porezni nadzor te je 7. veljače 2023. sastavilo zapisnik. S obzirom da je upravni sud u predmetnoj presudi utvrdio da je porezno tijelo zakonito tužitelju osporilo korištenje olakšice za reinvestiranje dobiti temeljem nabave nekretnine u Veprincu, to je u ponovnom postupku prvostupanjsko porezno tijelo ocjenjivalo je li zemljište u Rupi k. o. [katastarska općina] stavljeno u gospodarsku uporabu s ciljem ostvarivanja prihoda. Suprotno navodima tužitelja, koje ponavlja i u žalbi, ističe se da je prvostupanjsko porezno tijelo u ponovljenom postupku, iscrpno obrazložilo da tužitelj navedeno zemljište za čiju je nabavu koristio poreznu olakšicu za reinvestiranje dobiti u 2015. i 2016. nije stavio u funkciju do početka poreznog nadzora jer nisu započeti građevinski radovi u obliku izgradnje poslovnog objekta, a niti su zasađene poljoprivredne kulture temeljem kojih tužitelj ostvaruje gospodarsku korist. Tako je obrazloženo da račun za prodaju rabljene kućice (kontejnera) broj 1-1-1 od 4. ožujka 2015., nije dokaz stavljanja zemljišta u gospodarsku uporabu, a niti su dokaz otpremnice za prodaju kontejnera iz 2011. i 2012. Nadalje je ocijenjeno da ni ostala dokumentacija, odluke o stavljanju građevinskog zemljišta u Rupi u uporabu koje su formalne prirode, fotografije, zapisnik o provedenom ispitivanju fizikalnih čimbenika radnog okoliša, izmjene lokacijske dozvole od 1. lipnja 2011., ne dokazuju da je tužitelj predmetno zemljište stavio u funkciju.

8. Odredbom članka 6. stavka 1. točke 6. i stavka 5. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine", broj: 177/04 – 50/16. – dalje: ZPD) propisano je da se porezna osnovica iz članka 5. toga Zakona može smanjiti za reinvestiranu dobit, osim ako nije ostvarena iz bankarskog odnosno financijskog nebankarskog sektora. Reinvestiranom dobiti smatra se ostvarena dobit poreznog razdoblja iskorištena za povećanje temeljnog kapitala sukladno posebnim propisima, koja je jednaka iznosu izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu s ciljem očuvanja postojećih radnih mjesta i za koju se rashod u cijelosti utvrđuju kao porezno priznati u skladu s odredbama Zakona.

9. Odredbom članka 12.a. Pravilnika o porezu na dobit ("Narodne novine", broj: 95/05. – 137/15. – dalje Pravilnik) propisano je, da je u smislu članka 6. stavka 5. Zakona dugotrajna imovina, dugotrajna materijalna i nematerijalna imovina utvrđena prema računovodstvenim standardima, upisana u poslovnim knjigama i stavljena u uporabu te ukoliko se rashodi po osnovi korištenja te imovine utvrđuju kao porezno priznati u skladu s odredbama Zakona. Ukoliko imovina iz stavka 6. u koju je investirano tijekom poreznog razdoblja za koje se podnosi porezna prijava, nije stavljena u uporabu na zadnji dan poreznog razdoblja ili do podnošenja porezne prijave zbog toga što je investicija poreznog obveznika u tijeku, može se po propisanim uvjetima iz ovog članka priznati pravo na umanjenje porezne osnovice. Porezni obveznik je dužan dostaviti svu dokumentaciju iz stavka 2. ovoga članka, a te investicije ne može uključiti u reinvestiranu dobit u idućem poreznom razdoblju (stavak 7.).

10. Nadalje, odredbom članka 11. stavka 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18 – dalje: OPZ) propisano je da se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti, dok je člankom 12. OPZ-a propisano da je u onim slučajevima kada se prividnim pravnim poslom prikriva neki drugi pravni posao osnova za utvrđivanje porezne obveze prikriveni pravni posao.

11. Prvostupanjski je sud ocjenjujući podatke spisa predmeta iz ponovljenog poreznog nadzora, prihvatio zaključke poreznih tijela da tužitelj zemljište u k. o. [katastarska općina] nije stavio u funkciju tijekom 2015., 2016. niti do 2019. budući da je porezno tijelo uzelo svu dokumentaciju tužitelja koju je priložio uz prigovor na zapisnik te detaljno obrazložilo razloge zbog čega smatra da nekretnina nije stavljena u gospodarsku uporabu, s kojim zaključcima je suglasan i ovaj Sud.

12. U odnosu na navod tužitelja kojeg ponavlja i u žalbi, a odnosi se na dopustivost obavljanja poreznog nadzora iz članka 117. OPZ-a prije svega se ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o novom postupku poreznog nadzora, već se radi o nastavku poreznog nadzora započetog temeljem obavijesti o poreznom nadzoru od 1. siječnja 2019. Naime, kada Upravni sud poništi rješenje tuženika i vrati predmet na ponovni postupak, predmet se vraća u stadij koji je neposredno prethodio donošenju poništenog rješenja pa u takvoj situaciji rok iz članka 117. stavka 2. OPZ-a ne sprječava porezno tijelo u postupanju u ponovnom postupku poreznog nadzora unutar zastarnog roka iz članka 108. stavka 1. točke 1. OPZ-a. Iako ovaj sud ne dijeli stajalište prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju može primijeniti odredba članka 117. stavka 3. OPZ-a, kojom su propisane iznimke u pogledu utvrđivanja zastare prava na dobit, kada se radi o suzbijanju poreznih prijavara, u konačnici je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara za provođenje poreznog nadzora i utvrđivanje porezne obveze. Naime, kako se radi o poreznim obvezama za 2015., 2016. te uzimajući u obzir i trajanje postupka pred sudom kada zastara ne teče, proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

13. Slijedom navedenog ocjenjuje se da žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje u ovoj upravnoj stvari.

14. S obzirom da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga, kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

15. S obzirom da tužitelj nije uspio u sporu, nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu, 2. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković