Poslovni broj: Usž-1730/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HČ iz [adresa], zastupan po opunomoćeniku Denisu Marinkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Barać- Marinković d.o.o., Zagreb, Draškovićeva 5, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20 uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Zagreba, Stručne službe gradske uprave Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: Us I-83/22- 11 od 17. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: Us I-83/22-11 od 17. veljače 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/II-363-03/20-03/88, urbroj: 531-07-01-02/03-21-2 od 21. rujna 2021. godine kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela - Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje i izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet klasa: UP/I-363-03/2019-03/1703, urbroj: 251-13-31-1/014-20-03-MJ od 24. siječnja 2020. godine. Navedenim rješenjem je utvrđeno da je tužitelj dužan, umjesto ranije određenog iznosa komunalne naknade od 185.129,52 kune (24.570,91 €) mjesečno za poslovni prostor u Zagrebu i građevinsko zemljište koje služi za obavljanje poslova i djelatnosti platiti iznose pobliže opisane u tom rješenju. Pod točkom II. izreke presude odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadom troškova prvostupanjskog upravnog spora.

2. Tužitelj je protiv citirane presude podnio žalbu ističući prigovor zastare iz razloga što je predmet ovog postupka utvrđivanje komunalne naknade za period od 1. svibnja 2016. do 30. listopada 2017. godine, sve u primjeni Općeg poreznog zakona iz 2016. godine prema kojem je zastarni rok 6 (šest) godina. Zakon o komunalnom gospodarstvu iz 2018. izravno upućuje na primjenu OPZ/16 u pitanjima donošenja i ovrhe rješenja o komunalnoj naknadi. Poziva se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, napominjući da su komunalni doprinosi, komunalna naknada novčana i javna davanja na koja se u cijelosti treba primijeniti institut porezne zastare, kako je uređen OPZ/16. Ukoliko sud ne prihvati prigovor zastare ustraje na tvrdnji da tužitelj nije bio obveznik plaćanja komunalne naknade obzirom da nije bio niti vlasnik niti posjednik prostora za koji je ista određena o čemu je dostavio dokaz u vidu povijesnog z.k. izvatka za predmetni prostor, kao i ugovor o zakupu. Ističe da je prema Odluci o komunalnoj naknadi plaćanje komunalne naknade vezano uz početak korištenja poslovnog prostora, odnosno obavljanje poslovne djelatnosti u predmetnim prostorima, a tužitelj nije koristio navedeni poslovni prostor niti obavljao poslovnu djelatnost. Na navedene okolnost sud je odbio provođenje predloženih dokaza po tužitelju (saslušanjem tužitelja i svjedoka). Tužitelj je usmeno obavijestio DČ, službenu osobu prvostupanjskog tijela tuženika da je obveznik komunalne naknade društvo Kostko d.o.o. Smatra da Zakon o komunalnom gospodarstvu nigdje ne navodi obvezu da se promjena obveznika mora izvršiti pisanim putem tim više što je obavijest dana usmeno na sastanku u nazočnosti službene osobe koja je o istom propustila sačiniti službenu zabilješku koju je dužna bila napraviti sukladno ZUP-u. Radilo se o službenom sastanku sa službenom osobom i za takav propust ne može biti odgovaran tužitelj. Sud zanemaruje činjenicu da je 21. siječnja 2017. godine sa službenom osobom tuženika održan sastanak, da je o istom sačinjen zapisnik (koji prileži spisu) kojim je nedvosmisleno utvrđeno da je od 1. kolovoza 2014. zakupnik poslovnog prostora Kostko d.o.o., a ne tužitelj. Unatoč tome tužitelja se ne oslobađa obveze za navedeni period (od 21. siječnja 2017. do 30. listopada 2017. godine). Ustraje da se nekretnina za koju je obračunata komunalna naknada nalazi u zoni ranije mjesne zajednice Stenjevec u neposrednom kontaktu s mjesnom zajednicom Podsused, koja se nalazi u četvrtoj zoni Grada Zagreba te da sukladno odredbi članka 14. i 15. Odluke o komunalnoj naknadi ne pripada području bivše mjesne zajednice Gajnice. Sud nije uvažio činjenicu da nekretnina ima pristup iz ulice kojim ide granica dviju zona, pa se tada predmetna nekretnina mora staviti u nižu (jeftiniju) zonu. U osporenoj presudi sud ne navodi nigdje na koju se točno odluku o komunalnoj naknadi poziva prilikom određivanja zone u kojoj se nekretnina nalazi. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu uz naknadu troškova spora sastava žalbe s pripadajućim PDV-om.

3. Tuženik se nije očitovao o žalbi iako je dostava poziva istom uredno iskazana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je osporena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pravilna i zakonita, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ovaj Sud ne nalazi povrede pravila sudskog postupka.

6. Neosnovanim ovaj Sud nalazi žalbeni prigovor tužitelja o zastari utvrđenja obveze komunalne naknade. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je ovdje osporavanim rješenjem prvostupanjskog tijela od 24. siječnja 2020. godine (koje rješenje je doneseno u ponovnom postupku nakon što je prethodno rješenjem tuženika od 29. studenoga 2019. godine poništeno prvostupanjsko rješenje od 29. travnja 2019. godine) tužitelju utvrđena obveza plaćanja iznosa komunalne naknade i to na način da umjesto ranije određenog iznosa od 185.129,52 kune mjesečno za poslovne prostore u [adresa], sve pobliže opisano pod točkom 1. navedenog rješenja, obvezan plaćati ukupno iznos od 126.192,18 kuna (koji iznos se plaća za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 30. listopada 2017. godine). Naime, prethodno je rješenjem prvostupanjskog tijela od 17. listopada 2016. godine bila utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade tužitelju za iste poslovne prostore u ukupnom iznosu od 203.690,94 kune mjesečno protiv kojeg rješenja je tužitelj uložio žalbu odbijenu rješenjem tuženika od 29. kolovoza 2017., protiv kojeg rješenja je tužitelj pokrenuo spor. Presudom upravnog suda poslovni broj: Us I-2964/17-10 od 21. veljače 2019. godine poništeno navedeno rješenje tuženika od 29. kolovoza 2017. godine, ali i rješenje prvostupanjskog tijela od 17. listopada 2016. godine uz uputu donijeti novo rješenje). Postupajući po citiranoj presudi suda prvostupanjsko tijelo je donijelo ponovno rješenje od 29. travnja 2019. godine, protiv kojeg je tužitelj ponovno uložio žalbu koja je usvojena rješenjem tuženika od 29. studenoga 2019. i predmet vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu. Dakle, ovdje osporeno rješenje prvostupanjskog tijela od 14. siječnja 2020. je doneseno u ponovnom postupku uvažavajući mišljenje upravnog suda i rješenje tuženika. U ponovnom postupku je, nakon provedenih dokaza promijenjena površina poslovnog prostora u odnosu na koje je utvrđena obveza komunalne naknade te je utvrđeno da se predmetni poslovni prostor i građevinsko zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti nalaze na gradskom području bivše mjesne zajednice Gajnice, koji se prema članku 14. Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Grada Zagreba", 19/01.,23/03, 22/09, 18/10, 15/13, 6/16 i 21/16) nalazi u II. zoni za koju, prema članku 15. citirane Odluke, koeficijent zone (Kz) iznosi 0,95. Nadalje, u skladu s odredbom članka 10. stavka 4. citirane Odluke o komunalnoj naknadi umanjen je iznos komunalne naknade po m2 poslovnog prostora i građevinskog zemljišta koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti na način kako je to utvrđeno u izreci navedenog rješenja.

7. Ovaj Sud nalazi neosnovanim prigovor tužitelja glede navoda da predmetni poslovni prostor i građevinsko zemljište upravna tijela pogrešno svrstavaju u II. umjesto IV. zonu to stoga što je zona utvrđena na temelju pribavljenih spisu dokaza: očitovanja Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba od 15. svibnja 2019. godine prema kojem poslovna zgrada na adresi [adresa] (izgrađena na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) pripada području bivše mjesne zajednice Gajnice te je isto utvrđeno i uvidom u podatke evidencije naselja, ulica i trgova kao i brojeva zgrada koju je katastarski ured vodio u skladu s Pravilnikom o evidencijama naselja, ulica, i trgova ("Narodne novine", 30/1990), u prilogu kojega je priložena i preslika dijela karte iz navedene evidencije.

8. Nadalje, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim i daljnji prigovor tužitelja da ne bi bio obveznik plaćanja komunalne naknade jer da nije bio posjednik, niti vlasnik prostora u odnosu za koje je ista određena te da je spisu predmeta dostavio Ugovor o zakupu iz kojega je razvidno da nije koristio navedeni poslovni prostor niti u istom obavljao ikakvu poslovnu djelatnost, o čemu da je sve usmeno obavijestio DČ, odnosno službenu osobu prvostupanjskog tijela. Ističe da je istog obavijestio da poslovni prostor koristi društvo Kostko d.o.o., te isto tako da je 25. siječnja 2017. godine sa službenom osobom održan sastanak o čemu je sačinjen zapisnik koji prileži spisu kojim je utvrđeno da je od 1. kolovoza 2014. godine zakupnik poslovnog prostora navedeno društvo. Naime, uvidom u spis predmeta, konkretno navedeni zapisnik od 25. siječnja 2017. godine (koji prileži spisu), proizlazi konstatirano da bi tužitelj iskazivao kao naprijed. Stoga pravilno prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude zaključuje da tužitelj nije pri donošenju odluke prvostupanjskog upravnog tijela povodom zahtjeva za umanjenje komunalne naknade, u roku od 15 dana od dana nastanka promjene, pisano obavijestio nadležno tijelo o promjeni obveznika plaćanja komunalne naknade pa je stoga pravilno tužitelj utvrđen obveznikom plaćanja iste.

9. Naposljetku, ovaj Sud nalazi neosnovanim i prigovor tužitelja o zastari utvrđenja komunalne naknade u odnosu na koje pitanje se imaju primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona/16 prema kojem je zastarni rok šest godina. Stoga, u konkretnom slučaju, zastara prava na naplatu komunalne naknade utvrđene prvostupanjskim rješenjem počinje teći s danom 1. siječnja 2017. pa stoga do dana donošenja rješenja od 24. siječnja 2020. nije protekao šestogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 108. stavka 1. OPZ-a.

10. Pravilno je prvostupanjski upravni sud pod točkom II. izreke odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, pozivom na odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.

11. Kako tužitelj nije uspio u žalbenom postupku to je pod točkom II. izreke ove presude odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka sve na temelju odredbe članka 79. stavka 6. ZUS-a.

U Zagrebu, 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner