Poslovni broj: Usž-1926/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ZŠ iz [adresa] i CŠ iz [adresa], koje zastupa opunomoćenica Sanja Tafra, odvjetnica u Odvjetničkom uredu Tafra, Zagreb, Gundulićeva 23, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Zagreba, Stručna služba Gradske uprave, Zagreb, Trg S. Radića 1, radi oslobađanja od plaćanja komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja protiv dijela presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-54/2022-11 od 27. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje točka III. i IV. presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-54/2022-11 od 27. veljače 2022.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-363-03/21-03/167, URBROJ: 531-07-1-03/04-21-3 od 29. studenoga 2021. (točka I) te rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363- 03/21-06/333, URBROJ: 251-13-31-1/002-21-3-SP od 14. srpnja 2021. (točka II izreke). Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade, na adresi u [adresa] te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka IV.).

1.1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-363-03/21-03/167, URBROJ: 531-07-1- 03/04-21-3 od 29. studenoga 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prethodno navedenog prvostupanjskog rješenja, a kojim je odbačen zahtjev tužitelja za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade, na adresi u [adresa].

2. Tužitelji su protiv točke III. i IV. navedene presude podnijeli žalbu pobijajući iste iz svih zakonom propisanih razloga. Iznoseći kronologiju dosadašnjeg tijeka postupka, pojašnjavaju da prvostupanjski sud, time što je samostalno riješio zahtjev tužitelja, donio odluku dijametralno suprotnu shvaćanju zauzetom u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Usž-3759/19 od 23. siječnja 2020., a čime je došlo do povrede ustavnog prava na pravično suđenje narušavanja načela pravne sigurnosti. Razloge pogrešne primjene materijalnog prava vide u tome što je sud obrazložio kako visina poslovnog prostora od 2,3m ispunjava zahtjeve minimalne visine za poslovni prostor sukladno Pravilniku o zaštiti na radu za radne i pomoćne prostore, a da pri tom nije utvrdio da li su u spornom prostoru ispunjeni i drugi zahtjevi iz Pravilnika kako bi se prostor mogao smatrati sigurnim za obavljanje bilo kakve djelatnosti. Pojašnjavaju da je ispravnom primjenom shvaćanja iz odluke poslovni broj: Usž-3759/19 sud morao donijeti odluku da se tužitelje oslobađa od plaćanja komunalne naknade, jer je svaka drukčija odluka protivna pravnim shvaćanjima presuda koje su prethodile ovom predmetu (poslovni broj: Usž-4446/19, Usž-1781/20.). Ukazuju na to da je ratio takvih odluka utvrđivanje odlučne činjenice, a to je da li se sporni prostor nalazi u stanju da se ne može koristiti za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti. Smatraju da pravno shvaćanje iz pobijane presude predstavlja primjer formalističkog pristupa prilikom donošenja odluke, pri čemu se činjenica radi li se o poslovnom prostoru ili ne utvrđuje od strane upravnog suda isključivo na temelju isprava drugih tijela te je suprotno nalazima i dokazima s očevida, čime je postupljeno u suprotnosti i s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-456/20218 od 23. veljače 2021 i U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014.

2.1. Pojašnjavaju da je Visoki upravni sud više puta predlagao provođenje očevida i utvrđivanje činjenice uporabljivosti prostora kao odlučne u ovom predmetu, a da to što prvostupanjsko tijelo i sud tvrde kako ta činjenica nije uopće odlučna za donošenje odluke niti se mora utvrđivati, znači da je sva dosadašnja praksa bila pogrešna. Pojašnjavaju da je u svim do sada pravomoćnim presudama bilo naloženo provođenja odgovarajućeg vještačenja na okolnost mogućnosti obavljanja bilo kakve poslovne aktivnosti u spornom prostoru, a iz kojeg razloga je prvostupanjsko tijelo u upravnom postupku i provodilo očevide, stoga je nejasno obrazloženje suda da za obvezu plaćanja komunalne naknade nije važno utvrditi stanje u kojem se prostor nalazi. Naglašavaju da je čak i tuženik u konkretnom slučaju donio oprečna rješenja, budući da u pojedinim slučajevima postupa suprotno odlukama nadležnih upravnih sudova. Pozivajući se na odredbu članka 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora i odredbu članka 2. točku 7. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom navode da je logično zaključiti da "poslovni prostor" u smislu zakonskih odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu mora biti prikladan za obavljanje poslovne djelatnosti, a ukoliko neka prostorija ili zgrada nisu građevinski prikladni za obavljanje poslovne djelatnosti, utoliko je logično za zaključiti kako se ne može raditi o poslovnom prostoru u smislu odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu, odnosno posebnih zakona.

2.2. Zaključno iznose da je u rješenju tuženika navedeno da se na žalbu plaća pristojba u iznosu od 50,00 kuna, a ne u iznosu od 35,00 kuna sukladno Tar.br. 3. stavka 1. Uredbe o tarifi upravnih pristojbi, budući je tuženik tijelo državne uprave, a ne ostala tijela iz stavka 2. Tar.br. 3. Uredbe.

2.3. Predlažu usvojiti žalbu te poništiti prvostupanjsku presudu i riješiti stvar, a podredno, vratiti predmet prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova tužiteljima. Potražuju trošak sastava žalbe.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana, iz niže navedenih razloga.

5. Odredbom članka 95. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 68/2018, 110/2018, 32/2020, 145/2024.) je propisano da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnoj naknadi kojom se određuju, između ostalog, i opći uvjeti i razlozi zbog kojih se u pojedinačnim slučajevima odobrava djelomično ili potpuno oslobađanje od plaćanja komunalne naknade.

6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je upravni postupak pokrenut 10. svibnja 2019. na temelju zahtjeva tužitelja "za odustajanje od naplate" komunalne naknade utvrđene za poslovni prostor na adresi [adresa], u [adresa]. Zahtjev su utemeljili na navodu da se predmetnim poslovnim prostorom ne mogu koristiti u poslovne svrhe, budući da isti nema uporabnu dozvolu jer ne zadovoljava zakonski uvjet minimalne visine radne prostorije.

6.1. U ponovljenom postupku prvostupanjsko je tijelo, odlučujući o tako postavljenom zahtjevu tužitelja, nakon provedenog očevida i uvida u spisu predmeta priležeću dokumentaciju, donijelo, rješenje KLASA: UP/I-363-03/21-06/333, URBROJ: 251-13-31-1/022-21-3-SP od 14. srpnja 2021. kojim je, pozivom na odredbu članka 41. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: broj 47/09 dalje ZUP), odbacilo zahtjev tužitelja. Ovakvo utvrđenje utemeljilo je na obrazloženju da, iako je riječ o neuporabljivom poslovnom prostoru, razlozi na kojima tužitelji temelje zahtjev za oslobođenje, nisu predviđeni mjerodavnom Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 11/20.), a što je tuženik, ovdje osporenim rješenjem potvrdio.

7. Obzirom da je pred prvostupanjskim tijelom proveden ispitni postupak, to je poništavajući navedena rješenja upravnih tijela (točke I. i II. presude) prvostupanjski sud obrazložio da je zahtjev tužitelja valjalo odbiti, a ne odbaciti te je, osporenom točkom III. presude, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a, odbio zahtjev tužitelja za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade uz obrazloženje da iz Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 21/16 i 11718.) proizlazi da obveza plaćanja komunalne naknade postoji bez obzira na obavljanje djelatnosti u tom prostoru te neovisno o građevinskom stanju i mogućnosti njegovog korištenja.

8. Međutim, ovaj Sud nalazi kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud takvom odlukom pogrešno primijenio materijalno pravo čemu tužitelji osnovano prigovaraju.

9. Naime, kao što je prethodno navedeno predmetni je upravni postupak pokrenut na temelju zahtjeva tužitelja od 10. svibnja 2019., a u kojem trenutku je bila na snazi Odluka o komunalnoj naknadi Grada Zagreba ("Službeni glasnik Grada Zagreba" br. 4/19., dalje: Odluka), koja odredbom članka 23. propisuje da se obveznika komunalne naknade za poslovni prostor može, na njegov zahtjev, uz priloženi nalaz stalnoga sudskog vještaka, osloboditi plaćanja komunalne naknade u visini do 80% ako mu je zbog više sile (poplava, potres i slično) znatnije oštećen poslovni prostor u kojem se obavlja poslovna djelatnost, odnosno ako mu je poslovni prostor potpuno uništen, oslobodit će ga se u potpunosti.

10. Odredbom članka 2. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Grada Zagreba" br.11/20.) citirani članak 23. Odluke mijenja se i glasi: "Komunalna se naknada ne plaća za stambeni i/ili poslovni prostor koji se ne koristi jer je stručnjak za brzu procjenu oštećenja utvrdio da je zbog više sile (poplava, potres i slično) stambeni i/ili poslovni prostor neuporabljiv ili privremeno neuporabljiv, a o čemu je dužan dostaviti dokaz gradskom upravnom tijelu nadležnom za komunalne poslove", a odredbom članka 3. je propisano da odluka stupa na snagu prvoga dana od dana objave u Službenom glasniku Grada Zagreba, odnosno 13. svibnja 2020.

11. Slijedom svega navedenog proizlazi da iako, osnovano tužitelji, pozivom na različite odluke ovog Suda, ukazuju na činjenicu da je predmetni prostor devastiran i neupotrebljiv, navedena je okolnost, kako to proizlazi iz zapisnika s obavljenog očevida proizašla zbog dotrajalosti te se tek nakon potresa (22. ožujka 2020.) dobio oznaku neuporabljivosti zbog okolnosti izazvanih višom silom (iz kojeg razloga se tužiteljima od tog dana ne ispostavljaju uplatnice za obvezu plaćanja komunalne naknade).

12. Stoga, kraj činjenice da je u trenutku odlučivanja o zahtjevu tužitelja (14. srpnja 2021.) već donesena Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Grada Zagreba" br.11/20.) kojom je izmijenjena prethodno citirana odredba članka 23. Odluke, proizlazi pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da u konkretnom predmetu nije bilo uvjeta za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade. Naime, u trenutku podnošenja zahtjeva tužitelja, prostor nije bio neuporabljiv zbog više sile, već zbog dotrajalosti, a koja okolnost nije jedan od razloga predviđenih za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade temeljem ovdje mjerodavne Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Grada Zagreba" br.11/20.), koju je obzirom da nema prijelazne i završne odredbe, koje bi upućivala ne primjenu ranije odluke, valjalo primijeniti kao mjerodavnu prilikom odlučivanja u konkretnom predmetu.

13. Proizlazi dakle, da iako je prvostupanjski sud, odlučujući o zahtjevu tužitelja pogrešno primijenio materijalno pravo, upravna stvar je zakonito riješena, jer je odlučna činjenica, koja se odnosi mogućnost oslobođenja od plaćanja komunalne naknade, pravilno utvrđena.

14. Kraj ovakvog stanja stvari neosnovano je pozivanje tužitelja na presude ovog Suda u kojima je riječ o sporovima koji su se vodili između istih stranaka radi komunalne naknade za isti prostor, jer se u tim predmetima nije odlučivalo primjenom Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Grada Zagreba" br.11/20.), kao u konkretnom predmetu.

15. Zaključno, prigovor tužitelja dan u odnosu na visinu upravne pristojbe sadržane u uputi o pravnom lijeku u rješenju tuženika, pravilno je otklonio prvostupanjski sud pojasnivši da im time obveza plaćanja nije utvrđena, već da su isti samo obaviješteni o obvezi plaćanja pristojbe ako izjave žalbu.

16. Slijedom navedenog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 74. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 79. stavka 4. istog Zakona jer tužitelji sa žalbom nisu uspjeli.

U Zagrebu, 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić