Poslovni broj: Usž-594/2024-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja PH iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Neven Zelić, odvjetnik u Zagrebu, Kneza Višeslava 14, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi dugotrajnog boravišta, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1974/23-7 od 25. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1974/23-7 od 25. rujna 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-02/22-20/41, URBROJ: 511-01-204-23-4 od 22. veljače 2023., utvrđenje da tužitelj ima odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji u neprekinutom trajanju od 18. ožujka 2014. do 15. studenog 2021. i nalaganje tuženiku da donese rješenje kojim se tužitelju odobrava dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj te naknadu troškova spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 22. veljače 2023. odbijen je zahtjev tužitelja, državljanina Sjedinjenih Američkih Država, za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj od 15. studenog 2021.

3. Tužitelj žalbom pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine", 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav) i Konvencije o ljudskim pravima za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe („Narodne novine - Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija). Smatra da je prvostupanjski sud propustio primijeniti članak 44. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) jer nije odlučio o prethodnom pitanju točnosti podataka u evidenciji tuženika što je izravno utjecalo na donošenje pobijane odluke i povredu prava na pošteno suđenje. U odnosu na obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem se navodi da je trebao zahtijevati izmjenu podataka u evidenciji ako je smatrao da podaci iz evidencije nisu točni, ističe da je prvostupanjski sud na temelju članka 44. ZUS-a bio ovlašten u predmetnom postupku utvrđivati točnost i vjerodostojnost podataka iz evidencije tuženika jer je o tome ovisila odluka o glavnoj stvari, a osobito zbog toga što su podaci iz evidencije tuženika u suprotnosti sa Zakonom o dopuni Zakona o strancima („Narodne novine", 53/20. - dalje: ZoDZS), ističući da je člankom 1. ZoDZS-a iza članka 140. Zakona o strancima („Narodne novine", 130/11., 74/13., 69/17. i 46/18.) dodan članak 140.a. Navodi da je u zakonskom roku iz članka 140.a stavka 1. ZoDZS-a, odnosno prije proglašenja prestanka epidemije 20. srpnja 2020. ishodio produljenje privremenog boravka jer su mu službenici tuženika savjetovali da to učini što prije, a nakon toga je 15. studenoga 2021. podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj. Ističe da mu je tuženik u tom postupku osporio valjanost privremenog boravka u razdoblju od 21. travnja 2020. do 20. srpnja 2020. pozivajući se na svoje evidencije iz kojih je zaključio da ima prekid u odobravanim privremenim boravcima. Navodi da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno ističe da je dozvola boravka isprava koja strancu omogućava ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj sukladno navedenoj svrsi i da je uvjet za izdavanje dozvole boravka odobren privremeni ili stalni boravak. Smatra da ne može biti dvojbe da se članak 140.a ZoDZS-a i pojam nova dozvola boravka odnosi na zahtjev za produljenje privremenog boravka. Napominje da je općepoznata činjenica da tuženik o odobrenju privremenog boravka odnosno produljenju privremenog boravka ne izdaje posebno rješenje, već nadležna policijska uprava pozove stranca da preuzme dozvolu boravka, koja služi kao dokaz da se radi o strancu koji je regulirao svoj boravak u Republici Hrvatskoj te ističe da je rok važenja odobrenja privremenog boravka naznačen isključivo u dozvoli boravka. Navodi da prvostupanjski sud u razmatranju tužbe propušta uočiti navedene činjenice i nepodudaranje Zakona o strancima („Narodne novine", 133/20., 114/22. i 151/22. - dalje: ZS) i ZoDZS-a, što je utjecalo na odluku o meritumu stvari. Navodi da produljenje valjanosti dozvole boravka nužno podrazumijeva produljenje privremenog boravka te je stoga njegov boravak u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 21. travnja 2020. do 20. srpnja 2020. zakonit i valjan te ga treba smatrati neprekinutim privremenim boravkom, čime su ispunjeni zakonski uvjeti za odobrenje dugotrajnog boravišta. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo - ZoDZS, jer je odbio tužbeni zahtjev unatoč činjenici da mu je u okolnostima proglašene epidemije COVID-19 ex lege produljeno važenje dozvole boravka i time je reguliran njegov privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, uz činjenicu da nije napustio Republiku Hrvatsku, u kojoj cijelo vrijeme boravi sa svojom obitelji, nema i ne može imati prekid u odobravanim privremenim boravcima te smatra da ispunjava uvjete za odobrenje dugotrajnog boravišta u svrhu spajanja obitelji. Smatra ako se članak 140.a ZoDZS-a odnosi isključivo na dozvolu boravka odnosno ako se utvrdi da produljenjem važenja dozvole boravka na temelju privremene i interventne mjere tuženika i zakonodavca nije istovremeno produljen njegov privremeni boravak, u tom slučaju su pobijanom presudom, kao i postupanjem tuženika u upravnom postupku prekršena osnovna načela upravnog postupka, načelo pravne sigurnosti i načelo zaštite stečenih prava i legitimnih očekivanja stranaka. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4366/2005 od 5. travnja 2006. Navodi da je imao legitimno očekivanje da će mu produljenjem važenja dozvole boravka na temelju ZoDZS-a ex lege biti reguliran odnosno produljen privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji i da neće imati prekid u odobravanim privremenim boravcima koji bi mogao negativno utjecati na ispunjavanje uvjeta za stjecanje dugotrajnog boravišta. Smatra da navedeno legitimno očekivanje jasno proizlazi iz upute službenika tuženika i sadržaja ZoDZS-a te činjenice da je dozvola boravka kojoj je produljena valjanost jedina isprava kojom raspolaže stranac na privremenom boravku i koja mu omogućuje kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj. Posebno ukazuje na činjenicu da su pri izradi propisa tuženik i zakonodavac bili dužni voditi računa da propis prilagode općoj javnosti tako da upotreba pojmova, riječi i konstrukcija rečenica bude jednostavna i razumljiva za prosječnu osobu. Smatra da ako se prihvati tumačenje prvostupanjskog suda da ZoDZS produljenjem valjanosti dozvole boravka za vrijeme trajanja epidemije COVID-19 ne regulira pitanje privremenog boravka, da se radi o očitom propustu u izradi propisa zbog kojeg Zakon ne sadrži nomotehnički jasan sadržaj kojim bi prosječnom građaninu na razumljiv način bilo izloženo značenje i posljedice novog propisa, pa takav propust ne može biti na njegovu štetu. Ističe da bi u tom slučaju ZoDZS bio u očitoj suprotnosti sa Zakonom o procjeni učinaka propisa („Narodne novine", 44/17.) jer je tuženik, kao predlagatelj zakona, bio dužan prilikom analize procjene učinaka propisa utvrditi propuste i iste ispraviti. Ukazuje na stajalište Europskog suda za ljudska prava u presudi Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. (zahtjev br. 32457/05). Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu i presudom riješi stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova upravnog spora. Traži trošak sastava žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.

7. Osporenim rješenjem tuženika od 22. veljače 2023. odbijen je zahtjev tužitelja od 15. studenog 2021. za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj na temelju članka 150. stavka 1. ZS-a jer tužitelj nije imao odobren privremeni boravak neprekidno pet godina. Tuženik je uvidom u službene evidencije utvrdio da je tužitelj imao prekid odobravanih privremenih boravaka u svrhu spajanja obitelji u razdoblju od 21. travnja 2020. do 20. srpnja 2020.

8. Prvostupanjski sud je na temelju razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja, a uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, u skladu s ovlaštenjem iz članka 33. stavka 2. ZUS-a utvrdio da je rješenje tuženika doneseno na temelju pravilno provedenog upravnog postupka te potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom postupku, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom postupku.

10. Tuženik je uvidom u uvjerenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Službe za državljanstvo i statusna pitanja stranaca, KLASA: 216-02/22-02/1, URBROJ: 511-19-22-22-2254 od 8. prosinca 2022. utvrdio da je tužitelj od 21. travnja 2020. do 20. srpnja 2020. imao prekid u odobravanim privremenim boravcima. Računajući razdoblje po isteku prekida odobrenog privremenog boravka od 20. srpnja 2020. do podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj 15. studenog 2021. tuženik je utvrdio da tužitelj ima jednu godinu, tri mjeseca i dvadeset i šest dana kontinuirano odobren privremeni boravak, odnosno da do dana podnošenja zahtjeva nema neprekidno pet godina odobren privremeni boravak.

11. Neosnovan je prigovor tužitelja da je pogrešno utvrđeno da je imao prekid odobrenja privremenog boravka te da su tuženik i sud s tim u vezi propustili primijeniti članak 140.a ZoDZS-a, prema kojem za vrijeme trajanja epidemije bolesti COVID-19 nije bio u obvezi podnijeti zahtjev za produljenje privremenog boravka, a posljedično tome da se ima smatrati da je imao odobren privremeni boravak u kontinuitetu. Naime, tužitelju je odobrenje privremenog boravka važilo do 20. travnja 2020. pa je tužitelj sukladno tada važećem članku 53. stavku 1. Zakona o strancima („Narodne novine", 130/11., 74/13., 69/17. i 46/18.) bio u obvezi podnijeti zahtjev za produženje odobrenja privremenog boravka najkasnije 60 dana prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak, odnosno do 20. veljače 2020. Prema članku 2. ZoDZS-a produženje roka za poduzimanje radnji u upravnom postupku koje su državljani trećih zemalja bili dužni poduzeti u rokovima propisanim Zakonom o strancima odnosilo se na radnje čiji je krajnji rok poduzimanja počeo teći 11. ožujka 2020. S obzirom na to da je tužitelju krajnji rok za podnošenje zahtjeva za produljenje privremenog boravka istekao prije 11. ožujka 2020. pogrešno tužitelj smatra da prema ZoDZS-u nije bio u obvezi podnijeti navedeni zahtjev.

12. Budući da se radi o propustu tužitelja da u propisanom roku podnese zahtjev za produljenje privremenog boravka najkasnije do 20. veljače 2020. tužitelj se neosnovano poziva na to da je imao legitimno očekivanje da će mu privremeni boravak biti produžen ex lege prema ZoDZS-u.

13. S obzirom na podatke spisa te da tužitelj ničim nije dokazao da je do dana podnošenja zahtjeva neprekidno imao pet godina odobren privremeni boravak, prema ocjeni ovoga Suda, pravilno je i zakonito odbijen zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta na temelju članka 150. stavka 1. ZS-a.

14. Zaključno, ovaj Sud napominje da to što su prvostupanjski sud i tuženik pogrešno naveli da je prema uvjerenju od 8. prosinca 2022. tužitelj imao odobren privremeni boravak od 18. ožujka 2014. umjesto od 22. travnja 2014. ne utječe na drugačije odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari jer to razdoblje nije relevantno za ocjenu zakonitosti odluke o ispunjenju uvjeta tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta.

15. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka kao niti Ustava i Konvencije ovaj Sud nije našao.

16. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke presude.

17. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).

U Zagrebu 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Radmila Bolanča Vuković