Poslovni broj: Usž-3801/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Borisa Markovića, članova vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja SŽ iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Aleksandar Crnković, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 5, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9 UsI-1763/17-22 od 23. lipnja 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9 UsI- 1763/17-22 od 23. lipnja 2021. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/14-02/44, urbroj: 513-04/17-3 od 20. travnja 2017. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Službe za otkrivanje porezno-kaznenih djela, klasa: OGR-UP/I-215- 02/13-01/26, urbroj: 513-07-01-13-02 od 18. prosinca 2013., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda poništava se rješenje tuženika od 20. travnja 2017. i porezno rješenje od 18. prosinca 2013. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se nalože tuženiku da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi tužitelju troškove upravnog spora u naznačenom iznosu, a u preostalom dijelu se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora odbija (točka III. izreke). U točki IV. izreke te presude se odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova.

2. Protiv navedene presude (točke I., II. i IV. izreke) tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tj. razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima - „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS). Dalje u žalbi tuženik u bitnom navodi razloge zbog kojih smatra pogrešnim zaključke prvostupanjskog suda iznesene u obrazloženju pobijane presude koji se odnose na utvrđenje nastupa relativne zastare, propisane u članku 94. stavku 1. ranije važećeg Općeg poreznog zakona, ukazujući na primjenu odredbe članka 197. stavka 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. – dalje: OPZ/16.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017. S time u vezi napominje da je prije nastupa relativne i apsolutne zastare prava na utvrđenje porezne obveze u konkretnom slučaju u smislu odredbi ranije važećeg Općeg poreznog zakona, OPZ/16. ukinuo institut relativne zastare i propisao samo šestogodišnji rok za nastup apsolutne zastare, što dalje znači da sud pogrešno u predmetnoj stvari primjenjuje propis koji je institut zastare prava poreznog na utvrđivanje porezne obveze propisivao na drugačiji način, a što je uključivalo i nastup relativne zastare. Tuženik smatra da je sud pobijanu odluku utemeljio na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava, jer je uslijed pogrešnih razloga porezna rješenja ocijenio nezakonitim. Dodaje i da nije bilo osnove da se tužitelju priznaju troškovi sa sastav podnesaka od 1. srpnja 2020. i 10. prosinca 2020., jer u bitnom sadrže iste razloge koje je iznosio i ranije, zbog čega smatra da niti odluka o trošku nije pravilna.

Tuženik predlaže da ovaj Sud sukladno odredbi članka 74. stavka 2. ZUS-a poništi prvostupanjsku odluku i odbije tužitelja sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim uz naknadu troškova upravnog spora tuženiku, odnosno podredno da ukine pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu (članak 71. stavak 3. ZUS-a).

5. Žalba je osnovana, iz niže navedenih razloga.

6. Presuda ovog Suda se donosi u ovom postupku sukladno navodima koje je Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo u odluci, broj: U-III-1393/2022 od 2. listopada 2024., kojom je u povodu ustavne tužbe tužitelja ukinuta presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-3614/21-2 od 13. siječnja 2022. i predmet je vraćen ovom Sudu na ponovni postupak.

7. U navedenoj odluci Ustavnog suda se daje osvrt na stajališta iznesena u ranijoj prvostupanjskoj presudi i presudi ovog Suda, prema kojima se u predmetnom slučaju treba primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, odnosno odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 147/08., 18/11., 78/12.., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16. – dalje: OPZ/08.), jer se ne radi o postupku pokrenutom po zahtjevu poreznog obveznika, a prvostupanjski sud zaključuje i da je tijekom poreznog postupka od donošenja i dostave prvostupanjskog rješenja do donošenja i dostave tuženikovog rješenja proteklo više od tri godine, zbog čega je došlo do nastupa relativne zastare u smislu članka 94. stavka 1. OPZ-a/08. Ovaj Sud je naveo da tijekom žalbenog postupka, između donošenja prvostupanjskog i drugostupanjskog poreznog rješenja relativna zastara ne teče, a niti je nakon stupanja na snagu OPZ-a/16. moguće utvrditi nastup relativne zastare, jer ga navedeni propis ne poznaje, a niti je došlo do nastupa apsolutne zastare, zbog čega je uvažio žalbu tuženika te poništio točku I. i II. presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1763/17-22 od 23. lipnja 2021. te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika od 20. travnja 2017. i prvostupanjskog rješenja od 18. prosinca 2013., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. Ujedno je i odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, a u odnosu na točku IV. prvostupanjske presude je žalba tuženika odbijena.

8. U odnosu na pitanje primjene mjerodavnog propisa, valja reći da se prema recentnoj sudskoj praksi i iznesenim stajalištima u ustavno-sudskoj, kao i upravno- sudskoj praksi, OPZ/16. primjenjuje na sve porezne postupke započete po OPZ-u/08., u kojima do stupanja na snagu OPZ-a/16. (1. siječnja 2017.) nije nastupila relativna zastara. U konkretnom slučaju je zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2014., odnosno nakon isteka godine u kojoj je u postupku ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnova za oporezivanje, dakle nakon isteka 2013. u kojoj je proveden porezni nadzor.

9. Slijedom navedenog, a s obzirom da do stupanja na snagu OPZ-a/16. nije nastupila relativna zastara, a niti je do donošenja i dostave tuženikovog rješenja od 20. travnja 2017. protekao propisani šestogodišnji rok te nije nastupila apsolutna zastara, valjalo je meritorno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva vezano uz druge prigovore i razloge kojima tužitelj osporava zakonitost poreznih rješenja.

10. U osvrtu na tužbeni prigovor, ovaj Sud ocjenjuje da je tuženik na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prihvaćajući u cijelosti obrazloženje danih razloga kao dostatno, valjano i razložno, pravilno i zakonito utvrdio tužitelju poreznu obvezu za navedeno razdoblje u pobliže naznačenom iznosu. Tuženik je pravilno prihvatio zaključke i stajališta poreznog tijela, koje je tijekom provedenog postupka nadzora provelo iscrpnu analizu tijeka novca na privatnim računima tužitelja, utvrdivši da je tužitelj kao odgovorna osoba u trgovačkim društvima Bubanj odvodnja d.o.o. i Bubanj niskogradnja d.o.o. na svoje privatne račune uplaćivao znatna gotovinska sredstva tih društava. Također je tijekom provedenog postupka utvrđeno da je tužitelj navedenim društvima pozajmljivao novac, a te pozajmice nije vraćao, nego je društvo Bubanj odvodnja d.o.o. likvidirao, a prethodno tome mu nije vratio pozajmice.

11. Slijedom iznesenog je ovaj Sud tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a, jer tužitelj istaknutim prigovorima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost poreznih rješenja.

12. S obzirom da tužitelj u upravnom sporu nije uspio, valjalo je i njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora odbiti sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS- a.

13. Prema praksi ovog Suda primjenom odredbe članka 79. stavak 1. ZUS-a, a u vezi s člankom 20. stavak 3. ZUS-a, tuženiku ne pripada trošak zastupanja po državnom odvjetništvu sukladno propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Naime, u članku 20. stavku 3. ZUS-a je propisano da za tuženika radnje u sporu može poduzima službena osoba javnopravnog tijela koja je donijela ili propustila donijeti odluku, postupila ili propustila postupiti, odnosno službena osoba javnopravnog tijela čija je odluka potvrđena osporenom odlukom, te druga osoba određena propisima o unutarnjem ustrojstvu javnopravnog tijela. Sukladno tome, zastupanje tuženika u upravnom sporu vrši službena osoba javnopravnog tijela, a tek je fakultativna mogućnost da tijelo državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika zastupa državno odvjetništvo, što dalje znači da fakultativno zastupanje od strane državnog odvjetništva na temelju punomoći tuženiku ne daje pravo na naknadu troškova postupka, nastalih s osnove zastupanja po odvjetniku. Stoga je zahtjev tuženika za naknadu troškova upravnog spora valjalo odbiti kao neosnovan.

14. Ovaj Sud je, uslijed navedenih razloga, žalbu tuženika uvažio te poništio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu članka 74. stavka 2. ZUS-a.

U Zagrebu 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović