Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-399/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr. sc. Zorislava Kaleba i mr. sc. Ljiljane Stipišić, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Danijele Jažić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog RČ i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08., dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj:

K-7/2021-54 od 8. srpnja 2022. u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog OČ, a povodom njegove žalbe i po službenoj dužnosti u odnosu na optuženog ČČ, ukida se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka u odnosu na optuženog OČ i optuženog ČČ te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II Na temelju članka 199. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19, 130/20. i 36/24., dalje: ZKP/08.) obustavlja se kazneni postupak protiv optuženog RČ, zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 90. u svezi s člankom 33. stavak 1. i 2. KZ/11. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1., 6. i 7. ZKP/08. u odnosu na optuženog RČ padaju na teret proračunskih sredstava.

III Uslijed odluke pod točkom II, žalba braniteljice optuženog RČ, odvjetnice mr.sc. Višnje Mišin, je bespredmetna.

IV U ostalom dijelu, žalba optuženog OČ i žalba optuženog ČČ odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj: K- 7/2021-54 od 8. srpnja 2022. optuženi RČ, optuženi OČ i optuženi ČČ, proglašeni su krivima zbog kaznenog djela protiv života i tijela, pokušaja ubojstva, iz članka 90. u vezi s člankom 33. stavak 1. i 2. KZ/97. te su na temelju članka 90. u vezi članka 33. stavak 1. i 2. te članaka 6., 50., 56. i 57. stavak 1. i 4. točke d) KZ/97. osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od po 2 godine. Na temelju članka 63. stavak 1. KZ/97. optuženicima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme za koje su bili lišeni slobode i to od 13. kolovoza 2008. do 14. kolovoza 2008.

1.1. Na temelju članka 80. stavak 1. KZ/97. optuženom RČ izrečena je sigurnosna mjera oduzimanje predmeta aluminijske šipke dužine 36 cm, promjera 2,4 cm, težine 433 grama, koja je od istog oduzeta uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta PP Vukovar serijski broj: [serijski broj] dana 13. kolovoza 2008. godine, a optuženom IČ sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, kuhinjskog noža sa PVC drškom, smeđe boje, ukupne dužine 21 cm, dužine oštrice 10,5 cm.

1.2. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. oštećeni EČ je sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi sa člankom 145. stavak 1. točke 1., 6. i 8. ZKP/08. optuženicima RČ, OČ i ČČ naloženo je solidarno naknaditi sudu na ime troškova svjedoka iznos od 1.564,70 kuna/207,67 eura[1] , na ime troškova medicinskog vještačenja iznos od 2.896,40 kuna/384,49 eura, na ime troškova psihijatrijskog vještačenja iznos od 5.330,00 kuna/707,41 euro i na ime troškova strojarskog vještačenja iznos od 700,00 kuna/92,96 eura te paušalni iznos svaki od po 2.700,00 kuna/358,35 eura, dok su oštećenom EČ dužni solidarno naknaditi novčani iznos od 50.850,00 kuna/6.748,95 eura, na ime nagrade i nužnih izdataka njegovog opunomoćenika, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe, dok će se na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08. odluka o troškovima branitelja po službenoj dužnosti donijeti predsjednik vijeća posebnim rješenjem, kada se svi navedeni podaci pribave.

2. Protiv pobijane presude pravodobno je žalbu pravodobno podnio optuženi RČ po braniteljici mr. sc. Višnji Mišin, odvjetnici u Vinkovcima zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima postupka s

1 Fiksni tečaj – 7,53450.

prijedlogom da se donese odbijajuća presuda na temelju članka 452. stavka 6. ZKP/08., odnosno uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Protiv pobijane presude žalbu je pravodobno podnio optuženi OČ osobno i putem braniteljice, Biserke Treneski, odvjetnice u Vukovaru, zbog povrede kaznenog zakona (članak 469. ZKP/08.), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) i odluke o kazni (članak 471. ZKP/08.) a u osobno podnijetoj žalbi i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odluke o oduzimanju predmeta i troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i vrati predmet na ponovno odlučivanje. S obzirom da se žalbe međusobno nadopunjavaju iste će se zajedno razmatrati kao jedinstvena žalba.

2.2. Protiv pobijane presude žalbu je pravodobno podnio i optuženi ČČ osobno i putem branitelja Slavka Živkovića odvjetnika u Županji. Osobna je žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, dok je žalba po branitelju podnijeta zbog „bitne povrede kaznenog zakona“, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prvostupanjska presuda te optuženika osloboditi od optužbe, a podredno ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje. S obzirom da se žalbe međusobno nadopunjavaju iste će se zajedno razmatrati kao jedinstvena žalba.

3. Državni odvjetnik je podnio odgovore na žalbe optuženika u kojima predlaže da se žalbe odbiju kao neosnovane.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je uz podnesak vratilo na nadležni postupak.

5. Žalba optuženog OČ je djelomično osnovana, žalba optuženog ČČ je neosnovana, dok je žalba optuženog RČ bespredmetna.

U odnosu na rješenje o obustavi

6. Prije donošenja odluke o podnesenim žalbama u odnosu na optuženog RČ, ovaj sud je zaprimio smrtni list matice umrlih Matičnog ureda Maksimir od 20. siječnja 2025. iz kojeg proizlazi da je optuženi RČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], sin R i O, rođene Č, rođen **.**.1980. u [adresa], s prebivalištem u [adresa] umro dana **.**.2024. u Zagrebu te je činjenica smrti upisana u maticu umrlih Matičnog područja Maksimir za godinu 2024. pod brojem 01478.

7. S obzirom da iz dostavljenog dokumenta nedvojbeno proizlazi da je optuženi RČ umro tijekom kaznenog postupka, valjalo je primjenom članka 199. ZKP/08. obustaviti kazneni postupak protiv iste osobe te u skladu s time odlučiti i o troškovima postupka kao u točki III izreke i riješiti kao u točki II. izreke, uslijed čega je žalba braniteljice optuženika, odvjetnice mr. sc. Višnje Mišin bespredmetna.

U odnosu na presudu

8. Iako se optuženi LČ uvodno žali zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. isti zakonski osnov posebno ne obrazlaže, osim što navodi da je presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i nema razloga o odlučnim činjenicama, a iz sadržaja žalbe proizlazi kako se zapravo žali zbog povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Optuženi ČČ u osobno podnijetoj žalbi obrazlaže bitnu povredu odredbi kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavka 3. ZKP/08. time što je Županijsko državno odvjetništvu u Vukovaru izvršilo izmjenu činjeničnog opisa optužnice 21. kolovoza 2014. god., no da iz presude nije razvidno da je njemu i suoptuženicima ista izmjena bila dostavljena na očitovanje te smatra da u tom dijelu nije moguće u pobijanoj presudi ništa ispitati.

9.1. Suprotno žalbenim navodima optuženog ČČ iz spisa predmeta proizlazi da je izmjena optužnice dostavljena svim optuženicima i braniteljima 25. kolovoza 2014. (list 268. spisa), a na raspravi dana 11. rujna 2014. su se svi optuženici očitovali o krivnji (list 270. spisa) te su iznijeli dopune svojih obrana. Također su imali priliku iznijeti i dopune obrana i u ponovljenom postupku 10. travnja 2018. i 5. srpnja 2022. Stoga pri donošenju presude prvostupanjski sud nije nepravilno primijenio odredbe ZKP-a, a niti je povrijedio pravo obrane kao što to neosnovana smatra žalitelj te se presuda u tom dijelu može ispitati. U odnosu na ostale žalbene prigovore (str. 5, drugi odlomak) u vezi presuđene stvari radi se o žalbi zbog povrede kaznenog zakona, a u pogledu njegovog doprinosa počinjenju djela, žalbi na odluku o kazni, o čemu će biti kasnije više rečeno.

9.2. Vođenjem ovog kaznenog postupka, protiv optuženog ČČ nisu povrijeđena ljudska prava, a niti je došlo do bitne povrede odredbi kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Ispitujući nadalje presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredbi kaznenog postupka.

10. U pogledu žalbenog osnova povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08., iako žalitelji OČ i ČČ smatraju da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, prvostupanjski sud je za to dao valjane razloge (u točke 21.) kada je utvrdio da se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Tijekom postupka obrana optuženika je u više navrata isticala da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari iz razloga što su presudom Prekršajnog suda u Vukovaru broj: II PpJ-299/08- 15 od 19. listopada 2009. godine optuženici OČ, RČ i ČČ, a povodom predmetnog događaja proglašeni krivim radi prekršaja opisanog i kažnjivog po članku 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te je istima izrečena novčana kazna.

10.1. Suprotno žalbama optuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Naime, kada se usporede činjenični i pravni opisi koji se odnose na navedeno prekršajno i kazneno djelo, proizlazi da, iako se radi o jednom događaju koji se odigrao 13. kolovoza 2008. u [mjesto] u [adresa], ne postoji takvo činjenično i pravno preklapanje između opisa djela iz prekršajne presude koje se odnosi na prekršaj iz članka 13. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine” broj 41/77., 52/87., 55/89., 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94., dalje: ZPPJRM) s opisom djela koje je predmet optužnice zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi članka 33. KZ/97. Naime iz izreke prvostupanjske presude Županijskog suda u Vukovaru optuženici su osuđeni zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 90. u vezi članka 33. KZ/97. koje je počinjeno 13. kolovoza 2008.,...uslijed čega je oštećenik zadobio ozljedu.....koja povreda je lake naravi. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdilo da činjenični opis prekršaja u predmetnoj presudi Prekršajnog suda u Vukovaru ne odgovara inkriminaciji činjeničnog supstrata optužnice.

10.2. Naime, u izreci presude Prekršajnog suda u Vukovaru nije opisana namjera optuženika da usmrte oštećenika, koja namjera je sastojak krivnje i subjektivni element kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 90. u vezi članka 33. stavak 1. i 2. KZ/97. Činjenični opis optužnice sadrži i opis ozljeda koje je zadobio oštećenik, a kojeg opisa ozljeda nema u presudi Prekršajnog suda u Vukovaru. U prekršajnom postupku namjera nije bila utvrđena, niti je njeno postojanje pretpostavka kažnjivosti za navedeni prekršaj, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela ne bis in idem, jer navedena pravomoćna presuda Prekršajnog suda u Vukovaru ne predstavlja osudu za isto djelo za koje je vođen ovaj kazneni postupak. Iz iznijetog je vidljivo da u konkretnom slučaju ne postoji identitet djela (idem) tako da se u takvoj procesnoj situaciji niti ne može govoriti o povredi načela ne bis in idem. Stoga okolnost da su optuženici u prekršajnom postupku bili osuđeni za prekršaj iz članka 13. ZPPJRM, nije bila procesna smetnja za vođenje kaznenog postupka zbog drugog kaznenog djela koje sadrži subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 90. u vezi članka 33. KZ/97., kaznenih djela protiv života i tijela.

10.3. Također treba imati u vidu da se navedenim različitim djelima štite različita zaštićena pravna dobra jer se prekršajem zaštićuje javni red i mir, dok se ovim kaznenim djelom štiti život i tijelo ljudi, što je potvrda da se ne radi o identičnim djelima o kojima se ne bi moglo odlučivati kroz dva različita postupka.

10.4. Pored toga, između navedenih djela postoji značajna razlika u zapriječenim kaznenim sankcijama jer je za prekršaj iz članka 13. ZPPJRM bila zapriječena novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 350 DEM ili kazna zatvora u trajanju do 30 dana, dok je za kazneno djelo iz članaka 90. u vezi članaka 33. KZ/97. bila zapriječena kazna zatvora u trajanju od najmanje 5 godina do najviše 15 godina (članak 53. stavak 1 KZ/97.), s time da se mogla ublažiti na temelju članka 57. stavak 1. i 4. točka d) KZ/97. do 2 godine zatvora. Tako bitno različit kaznenopravni okvir također ukazuje na različitost u težini navedenih protupravnih djela, što je potvrda stavu da je moguć kazneni progon i nakon pravomoćne prekršajne osude jer se kroz prekršajni postupak ne iscrpljuje cjelokupno nepravo koje je sadržano u težem djelu.

10.5. Iz navedenih razloga, budući je u konkretnom slučaju utvrđeno nepostojanje identiteta djela, neosnovano se žalitelj OČ poziva na odluku ESLJP-a Maresti protiv Hrvatske, zahtjev broj 55759/07, presuda od 25. lipnja 2009., konačna 25. rujna 2009., jer se ne radi o istoj procesnoj problematici budući da se u tom predmetu radilo u biti o preklapanjima činjeničnih opisa iz prekršajne i kaznene odluke (na identičan način su bile opisane protupravne radnje i navedene su iste ozljede koje je zadobio oštećenik) te na presudu „I i dr. protiv Nizozemske“ od 8. lipanja 1976., Serija A broj 22. u kojoj su istaknuta mjerila po kojima se ima cijeniti koje djelo ima kaznenopravnu narav, što u konkretnom slučaju nije sporno (odluka VsRH Kzz 4/2022-6 od 2. ožujka 2022.).

10.6. Uz navedeno, iako u kontekstu utvrđenog nepostojanja identiteta djela kao pretpostavke primjene zabrane in dubio pro reo, treba ukazati i na recentniju praksu Europskog suda za ljudska prava koji je u presudi A. i B. protiv Norveške od 15. studenog 2016. u kojoj se u biti relativizirala mogućnosti povrede članka 4. Protokola 7 dozvoljavajući da je uz ispunjene određenih uvjeta moguće vođenje kaznenog postupka i nakon osude u prekršajnom postupku. Nadalje i Vrhovni sud Republike Hrvatske je po pitanju zabrane ne bis in idem u više svojih odluka cijenio naprijed navedene kriterije kod procjene postojanja identiteta djela te nije našao povrede tog načela (npr. odluke Kzz-27/14-3, KZZ/15-3, I Kž-430/2018-3 i dr.) kao i Ustavni sud Republike Hrvatske (npr. odluke U-III-2359/2011 od 1. lipnja 2016. i U-III-209/2012 od 19. svibnja 2016. Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog povrede kaznenog zakona.

11. Optuženi OČ se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći kako nije utvrđena namjera optuženika da usmrte oštećenika i da se stoga ne radi o kaznenom djelu za koje su proglašeni krivim, koji žalbeni osnov u tom smislu nije prihvatljiv. Iako optuženik navodi da predmetni nož nije imao kod sebe u trenutku događaja jer mu zbog dužine drške nije bio mogao stati u džep kratkih hlača, bez da bi iste poderao ili se ozlijedio, isti nož je pronađen kod vozila oštećenika što je vidljivo i na fotodokumentaciji očevida i oduzet od optuženog OČ, a i sam optuženik ne osporava da ga je prethodno imao kod sebe i držao u šorcu.

11.1. Optuženi OČ prigovara i iskazu oštećenika koji je u istrazi 20. srpnja 2009. naveo da je dečko tamnije puti, mršavije građe što odgovara opisu optuženog ČČ, držao u ruci nož te je krenuo prema njemu i dva puta ga pokušao napasti nožem, dok je potom na raspravi dana 27. rujna 2011. oštećenik u svom iskazu naveo da ga je nož imao optuženi OČ. Također optuženi navodi da se oštećenik nije mogao sjetiti detalja je li vidio da je nož ispao i kako je spriječio napadača da ga ne ozlijedi, osim da je napad nožem bio prema njegovim prsima.

11.2. Suprotno žalbenim navodima optuženog OČ promatrajući konkretnu situaciju i slijed događaja, vještak psihijatar dr. Berislav Pašalić je naveo mišljenje da je u navedenim okolnostima moguće javljanje retrogradne amnezije za događaje koji su se dogodili prije udarca u glavu (napad nožem i drugo). Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sukladno nalazu navedenog vještaka, kako se u konkretnom slučaju kod oštećenika radilo o retrogradnoj amneziji koja se je s vremenom pogoršavala i zbog koje, kao i zbog ambijenta u kojem je davao iskaz, a i zbog proteka vremena, oštećenik se na raspravama unatoč svojim nastojanjima nije mogao prisjetiti detalja događaja te se time mogu objasniti nepreciznosti i odstupanja u njegovim iskazima.

12. Protiv presude žali se optuženi ČČ i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te smatra da je pobijanom presudom osuđen za pokušaj ubojstva korištenjem noža, a za što nema nikakvih dokaza, uslijed čega pobijana presuda vidno ne sadrži dokaze, a ni činjenice tome u prilog. Navodi da osobno nije imao bilo kakovo oružje, niti je ikoga poticao na uporabu bilo kakvog oružja, a niti su drugi optuženici imali namjeru za počinjenje terećenog kaznenog djela. Ističe da oštećeniku nisu nanijete ozljede koje bi dokazivale ovu namjeru, a naročito bile podesne za učin terećenog djela.

12.1. Suprotno žalbenim navodima optuženog ČČ prvostupanjski sud je kao nedvojbeno utvrdio da su optuženici postupali zajedno i prema prethodnom dogovoru sa sada pokojnim optuženim RČ te su pritom sva trojica optuženika imali vlast nad djelom, postupajući kao supočinitelji u smislu članka 35. stavka 3. KZ/97. Optuženi RČ je svojim vozilom dovezao optuženog OČ i optuženog DČ, na mjesto događaja te su istrčali iz vozila, pri čemu je optuženi RČ ponio sa sobom aluminijsku šipku dužine 36 cm, promjera 2,4 cm, težine 433 grama, a optuženi OČ kuhinjski nož oštrice duljine 10,5 cm, kojim je zamahnuo prema prsima oštećenog EČ koji se izmaknuo i odupro napadu izbivši mu udarcem nož iz ruku, dok mu je optuženi ČČ zadao više udaraca rukama i nogama u predjelu glave i tijela, a optuženi RČ udarac aluminijskom šipkom u predjelu glave. Iz iskaza svjedoka JČ i TČ proizlazi da su sva trojica optuženika tukla i gazila nogama oštećenika koji je ležao na tlu. Stoga se ne radi o poticanju ni pomaganju u počinjenu djela od strane nekih optuženika, kao što to neosnovana smatra žalitelj.

13. Iako žalitelj ČČ smatra da su kod oštećenika izostale ozljede opasne po život, odnosno da ih oštećenik nije zadobio niti pretrpio, a dio optuženici su raspolagali sa palicom i nožem, daljnji nastavak uporabe noža i aluminijske šipke, a i udarci nogom u predio glave, mogli su kod oštećenika prouzročiti smrt. No, djelo je ostalo nedovršeno i do ozljeđivanja vitalnih organa oštećenog EČ nije došlo jer je kao policajac izvan službe uspio izbjeći ubod nožem, a potom i zbog nailaska većeg broja prolaznika te se stoga ne radi o dobrovoljnom odustanku iz članka 34. KZ/97., a time i povredi kaznenog zakona , kao što to neosnovano smatra žalitelj ČČ.

13.1. Žalba optuženog ČČ u odnosu na zakonski osnov povrede kaznenog zakona se u suštini svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pri čemu treba imati u vidu da se zapravo žali zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona, kada je sud na činjenično stanje koje je pogrešno utvrdio primijenio kazneni zakon. Kako žalitelj upire i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje onda se ovdje ne radi ni o posrednoj povredi kaznenog zakona jer se kazneni zakon primjenjuje u odnosu na činjenično stanje koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio u kaznenom postupku i za koje je dao valjane razloge.

14. Suprotno žalbenim navodima optuženika prvostupanjski sud je pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje te je pobijana presuda potpuno jasna i razumljiva, a prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama te brižljivo analizirao sve provedene dokaze i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženike krivima, što prihvaća i ovo drugostupanjsko vijeće.

15. Optuženi LČ se žali i na odluku o kazni te neosnovano smatra da mu je sud kao olakotno trebao cijeniti proteklo vrijeme od počinjenja djela od petnaest godina s obzirom da je nakon počinjenja djela nastavio sa činjenjem novih kaznenih djela te stoga nije bilo mjesta izricanju blaže kazne. Također uredan odaziv na rasprave i ne odugovlačenje postupka trebao bi biti standardni obrazac ponašanja optuženika te ga ne bi trebalo dodatno cijeniti kao olakotnu okolnost.

16. Iako optuženi ČČ u žalbi smatra da mu je sud kao mlađem punoljetniku u vrijeme događa trebao izreći blažu kaznu, sud mu pravilno to nije cijeno olakotnim već je pravilno uzeo u obzir njegovu višestruku osuđivanost za brojna kaznena djela od kojih i neka sa obilježjem nasilja (vidi str. 1 i 2 presude). Prema članku 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19., dalje: ZSM) mlađi punoljetnik je osoba koja je u vrijeme počinjenja djela navršila osamnaest, a nije navršila dvadeset i jednu godinu života i stoga se isto ne može primijeniti na žalitelja te mu je prvostupanjski sud pravilno cijenio da je u vrijeme događaja bio mlađe dobi, no ne i mlađi punoljetnik do 21. godine. Također je i optuženi MČ u vrijeme događaja bio mlađi punoljetnik u dobi od 20 godina i 10 mjeseci, a isti je također više puta osuđivan, no opet znatno manje od optuženog ĐČ (vidi str. 2 i 3 presude).

16.1. Nasuprot žalbenim navodima sud je pravilno cijenio navedene otegotne i olakotne okolnosti te ne postoje druge olakotne okolnosti zbog kojih bi optuženicima bile izrečene manje kazne zatvora. Stoga je prvostupanjski sud pravilno optuženicima izrekao kazne zatvora od po dvije godine, ublažavajući iste zbog djela u pokušaju na temelju članka 57. stavka 1. i stavka 4.d KZ/97., ispod zakonskog minimuma od pet godina. Prvostupanjski sud je pravilno smatrao da su utvrđene kazne primjerene kaznenoj odgovornosti optuženika i da će time i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda doći do izražaja načelo opće i posebne prevencije te individualizacije u kažnjavanju i pozitivno utjecati na optuženike da shvate štetnost svog djela i preispitaju svoje dosadašnje ponašanje, a i druge da se ubuduće suzdrže izvršenja takvih i sličnih kaznenih djela te su stoga žalbe optuženika zbog odluke o kazni neosnovane.

16.2. Stoga i ovaj drugostupanjski sud smatra, da će se pojedinačno utvrđenim kaznama od dvije godine zatvora na koju su optuženici osuđeni jasno izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na optuženike, a i na druge da ubuduće ne čini kaznena djela, kao i svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela.

17. Iako se optuženi OČ uvodno žali na odluku o oduzimanju predmeta , isti žalbeni osnov posebno ne obrazlaže te je drugostupanjski sud ispitujući odluku o oduzimanju predmeta od optuženog OČ utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno na temelju članka 80. stavak 1. KZ/97. optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta te je od istoga oduzet jedan kuhinjski nož sa PVC drškom, smeđe boje, ukupne dužine 21 cm, dužine oštrice 10,5 cm, koji je predmet bio uporabljen za počinjenje kaznenog djela, koja odluka je na zakonu osnovana.

U odnosu na rješenje o troškovima

18. Osnovano se optuženi LČ žali na odluku o troškovima kaznenog postupka navodeći da je prvostupanjski sud optuženicima odmah naložio solidarno plaćanje troškova, umjesto da odredi koliki će dio troškova podmiriti svaki od njih, a tek ako to nije moguće, odlučit će da svi optuženici solidarno nadoknade troškove. Prvostupanjski sud u obrazloženje presude nije naveo razloge zbog kojih se odlučio na solidarno plaćanje, na temelju čega je naložio plaćanje u toj visini i je li eventualno bilo osnove za oslobađanje troškova u smislu članka 148. stavak 6. ZKP/08. Stoga je u pravu žalitelj kada smatra da je u tom djelu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanju jer prvostupanjski sud za sada pogrešno smatra da je optuženi LČ u mogućnosti platiti troškove postupka i da time neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, što je za sada protivno osobnim podacima optuženika, u kojima se navodi da je optuženi LČ nezaposlen, bez primanja i imovine te se u vrijeme donošenja prvostupanjske presude nalazio na izdržavanju kazne zatvora.

18.1. Iako se optuženi ČČ ne žali na troškove postupka u smislu članka 479. ZKP/08. drugostupanjski sud je utvrdio da se razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog LČ od koristi i za suoptuženog ČČ koji je također prema osobnim podacima iz presude bez primanja i imovine te bi plaćanjem troškove postupka time biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje i uzdržavanje članova obitelji - izvanbračene supruge.

18.2. Stoga je u tom djelu žalbu optuženog LČ valjalo prihvatiti i prvostupanjsku presudu ukinuti u odluci o kaznenog troškovima za oba optuženika na ime troškova svjedoka, vještačenja i u paušalnom iznosu te troškovima branitelja po službenoj dužnosti te se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

18.3. Prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o troškovima postupka nakon što će od oba optuženika pribaviti potvrdu o imovinskom stanju i prihodima od porezne uprave za prethodne dvije godine, podatke o njihovim primanjima kao i socijalno ekonomskim prilikama te će potom utvrditi ima li uvjeta za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično iz članka 148. stavak 6. ZKP/08. Ukoliko optuženicima naloži plaćanje, odlučit će koliki će dio troškova podmiriti svaki od optuženika koji je proglašen krvim te precizirati pojedinačne troškove u eurima za svakog od optuženika i to u odnosu na paušalni iznos i troškove branitelja po službenoj dužnosti odnosno naložiti razmjerno plaćanje troškova svjedoka i vještačenja. Tek ako to nije moguće prvostupanjski sud će odlučit da svi optuženici koji su proglašeni krvima solidarno nadoknade troškove i to će valjano obrazložiti.

18.4. Također će prvostupanjski sud ponovno odlučiti i o nagradi i nužnim izdacima opunomoćenika oštećenika izraženo u eurima, a za koje može naložiti solidarno plaćanje obojici optuženika, no sud ih plaćanja tih troškova ne može osloboditi, jer su proglašeni krivima.

18.5. Stoga je u ovom dijelu trebalo prihvatiti žalbu optuženika i ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima postupka o kojima će prvostupanjski sud cjelovito, nakon što utvrdi koji su sve troškovi nastali tijekom postupka, odlučiti posebnim rješenjem.

19. Slijedom navedenog, nakon što ovaj drugostupanjski sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti prema članku 476. stavku 1. točke 2. ZKP/08., na temelju članka 483. stavka 1. članka 479. ZKP/08. i članka 482. točke 4. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 30. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić