REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 83 P-3274/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HL iz [adresa], S. i H, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku HLŠ i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika NL, odvjetničke vježbenice, dana 30. siječnja 2025.,
p r e s u d i o je:
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 13. ožujka 2007., broj Ugovora: 9012334828, između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao Banke i tužitelja TL kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 9. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate;
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici HL iz [adresa], S. i H, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 174,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 19. ožujka 2012. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.329,64 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana 30. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je u svojstvu Korisnika kredita sa tuženikom kao Bankom dana 13. ožujka 2007. sklopila Ugovor o kreditu, broj Ugovora: 9012334828 – dalje u tekstu: Ugovor, kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.010,36 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (točka 1. Ugovora). Namjena kredita je bila kupnja vozila za osobne potrebe tužiteljice. Točkom 9. Ugovora, određeno je: „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“ Tužiteljica je gornji kredit prijevremeno u cijelosti otplatila dana 19. ožujka 2012., za što je tuženiku platio naknadu u iznosu od 1.314,78 kn. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka Zakona smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužiteljica mogla znati kolika će biti njezina obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit. Dakle, tuženik je tom ugovornom odredbom sebi u biti ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Dodatno, iz istih razloga tužiteljica smatra da je navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna i radi toga što je neodrediva pa je i cijena tj. činidba neodrediva. Prema čl. 272. st. 1. ZOO/05 “činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi”, što ovdje evidentno nije slučaj, a zakonska posljedica neodredive činidbe je upravo ništetnost ugovora koji sadrži takvu odredbu (čl. 270. ZOO/05). Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta obveza koju on objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužiteljica zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužiteljice da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), slijedom čega je tužiteljica ovlaštena postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu (toč. II. tužbenog zahtjeva). Slijedom navedenog tužiteljica potražuje od tuženika na ime izlazne naknade zbog prijevremene otplate kredita utuženi iznos sa zateznom kamatom tekućim od 19.03.2012. do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništetnim odredbe o izlaznoj nanaknadi.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 174,50 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prije svega, tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. S navedenim u vezi tuženik apostrofira kako je tužitelju već prilikom samog sklapanja ugovora bio dobro poznato da će u slučaju prijevremene otplate kredita biti dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Da je tužitelju isto bilo poznato te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Dakle, izlazna naknada, tj. naknada za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena, stoga je tužitelju, na temelju takve jasne i određene odredbe ugovora, odmah bilo poznato da će istu naknadu biti dužan platiti te je iz istog razloga tužitelj donio informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Slijedom navedenog, obzirom je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita unaprijed određena, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te obzirom je tužitelj izjavio da je upravo s takvom ugovornom odredbom upoznat te je na primjenu iste pristao, tuženik ne može preuzeti odgovornost za takvu odluku tužitelja. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, to sudu nije niti dozvoljeno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Jednako tako, tuženik napominje kako je naknada za prijevremenu otplatu kreditnog zahtjeva (izlazna naknada) upravo naknada za uslugu tuženika, na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te takva ugovorna odredba nije bila protivna tada važećim propisima niti je istim propisima bila zabranjena. Povrh svega navedenog, ističe se da je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014, dalje u tekstu: Pravilnik), kojim pravilnikom je u članku 3. izrijekom navedeno kako vjerovnik (Banka, ovdje tuženik) za obavljanje usluga može obračunavati i naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Jednako tako, u skladu s istim Pravilnikom, sporna naknada obračunata je i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja tuženika (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. Zakona o obveznim odnosima i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZKP), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena. Da je u konkretnom slučaju valjana primjena Općih uvjeta tuženika, potvrđuje i Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine op. cit. „Opći uvjeti ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način. Oni obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, potrebno je, između ostalog, da su sadržani u tekstu ugovora (na obrascu, formularu), npr. na poleđini ugovora ili da se u nekoj ugovornoj odredbi na njih poziva.“ Dodatno, tuženik napominje kako se izlaznom naknadnom naplaćuju troškovi za uslugu koju je tuženik pružio tužitelju, a koja naknada se sastoji od operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova. Dakle, tako ugovorenu naknadu tuženik nesporno ima pravo naplaćivati na temelju svih relevantnih propisa te ista naknada nema kompenzacijski karakter niti predstavlja naknadu štete ili ugovornu kaznu, već isključivo cijenu koju je tuženik naplatio tužitelju za pruženu uslugu. Nadalje, tuženik ističe kako Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) toč. 18. Preambule kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama te Direktive. U tom smislu, potrebno je utvrditi jesu li prilikom ulaska u ugovorni odnos s potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. U odnosu na uvjet Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, prema kojem uvjetu je potrebno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, tuženik ističe kako sporna naknada ne predstavlja bitnu činidbu ugovora o kreditu potvrdio je Sud EU te je u presudi C-259/19 i C-224/19 iznio sljedeći stav: „Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba.“ S navedenim u vezi dodatno se ističe kako ne postoji rizik ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 88. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, predmetna Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Sukladno navedenim odredbama ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično tome i ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito jasno definiranu ugovornu odredbu u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Nadalje, treba naglasiti kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Osim što je tužitelj imao mogućnost izbora, tuženik ukazuje na činjenicu kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o ispravi koja ima snagu javnobilježničkog akta, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan u cijelosti. Također, napominje se kako tužitelj kao poslovno sposobna osoba, prilikom razmatranja ponuđenog Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri, stoga se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Konačno, tuženik upire na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju isplaćen iznos od 20.010,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti, stoga tuženik smatra kako u ovom konkretnom slučaju iznos izlazne naknade od 174,50 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom svega navedenog, jasno je da je odredba o naknadi prijevremenu otplatu kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Jednako tako, jasno je da je tužitelj sa spornom ugovornom odredbom bio upoznat te da je ista odredba bila predmet pojedinačnih pregovora. Iz navedenih razloga sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Čak i kada bi odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Sve prethodno navedeno, upravo potvrđuje Sud EU presudom od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17 (N Kiss protiv CIB Bank Zrt.) u kojem predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Tužitelj je u navedenom predmetu tvrdio kako je riječ o ugovornoj odredbi koja ne navodi jasno koje usluge tuženik naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Stoga je nacionalni sud postavio Sudu EU prvo pitanje koje glasi: “ Treba li se zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva1) tumačiti na način da, u okviru ugovora o zajmu sklopljenog s potrošačima, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada (u daljnjem tekstu, zajednički: troškovi) na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćaju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Na prvo postavljeno pitanje, Sud EU odgovara „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, drugo pitanje postavljeno Sudu EU u navedenom predmetu glasi: “ Treba li članak 3. stavak 1. Direktive tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora?” Na drugo postavljeno pitanje, Sud odgovara : „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno NE UZROKUJE na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Isto stajalište Sud EU potvrdio je u predmetu broj C- 565/21 presudom od dana 16. ožujka 2023. godine. Konačno, napominje se kako je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen stoga tužitelj/korisnik kredita ne može predmetnom tužbom zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 174,50 EUR. Naime, naknada za prijevremenu otplatu kredita na temelju čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena je dana 19. ožujka 2012. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 23. svibnja 2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade prijevremenu otplatu kredita nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023), budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž-853/2021 od dana 8. prosinca 2022. godine navodi: Glede tuženičinog prigovora zastare potraživanja, prvostupanjski je sud taj prigovor ocijenio osnovanim, što je obrazložio činjenicom da je Ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen ----- 2009., isplaćen je ugovoreni iznos kredita tužiteljici umanjen za sporni iznos naknade dana ---- 2009., kada je Ugovor i zaključen, pa je tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da taj Ugovor nije utvrđen ništetnim, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina. Naime, ZOO ne sadrži posebne odredbe o zastari potraživanja iz odnosa stjecanja bez osnove, pa se i u konkretnome primjenjuje opći rok zastare od 5 godina iz čl. 225. tog Zakona, jer zastara potraživanja na ime stečenog bez osnove počinje teći od dana stjecanja bez osnove.“ Ujedno, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu sa propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Zaključno, tuženik prigovara VPS-u koji je naznačio tužitelj, a koji iznosi 1.501,73 EUR, budući je kondemnatorni zahtjev za isplatu postavljen na iznos od 174,50 EUR. Stoga tuženik sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a predlaže Naslovnom sudu na pripremnom ročištu provjeriti točnost naznačene vrijednosti. Slijedom svega navedenog, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.
3. Na ročištu od 20.11.2024. stranke su učinile nespornim visinu zahtjeva.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu (list 5-15 spisa), presliku Ugovora o kreditu 13.003.2007. (list 16-21 spisa), otplatnu tablicu (list 22 spisa) presliku Općih uvijete poslovanja s građanima (list 36-44 spisa), izvod iz sudske prakse (list 53-58 spisa), te proveo saslušanje tužiteljice (list 119 spisa).
4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.
5. Među strankama je nesporno da su iste zaključile Ugovor o kreditu od 13.03.2007. temeljem kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 20.010,36 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita za kupnju vozila sa rokom korištenja do 13.06.2007. sa kamatom po kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu sa odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja u vrijeme zaključenje ugovora iznosi 5,10% godišnje, koja se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom propocijonalnom metodom koja je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima, za razdoblje zakašnjenja banka će obračunavati zateznu kamatu promjenjivu u skladu sa propisima a koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, da je rok otplate 84 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a da u slučaju promjene kamatne stop iz točke 4. osnovnog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati te izmijenjene anuiteta, time da će Banka pisano obavijesti korisnika kredita o izmijenjenom iznosu anuiteta. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta, a prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, te da potpisom ugovora korisnik, dužnik i solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati sa mogućim promjenama iznos anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualni rizicima i promjenama tečaja.
6. Čl. 9. Ugovora stranke su ugovorile da korisnik može vratiti kredit i prije roka iz točke 6.1 ugovora u cijelosti ili djelomično ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate;
7. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja ugovarajući predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te je prijeporno je li tuženik tužiteljici obrazložio kako i na koji način će biti ugovorena visina te naknade.
8. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužiteljica navodi kako je predmetni ugovor o kreditu zaključila u poslovnici tuženika u [adresa], a temeljem kojeg joj odobren kredit od cca 20.000,00 CHF za kupnju vozila. Ovo joj je bio jedini ponuđeni kredit kao najpovoljniji. Ja sam u cijelosti isplatila ovaj kredit. Prvotno mi je rata iznosila oko 1.000,00 kn, a kasnije preko 2.000,00 kn. Pročitala je ugovor prije potpisivanja te je uočila odredbu o izlaznoj naknadi, no ne zna što bi ona trebala značiti. Nije mogla pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. Nitko joj nije posebno tumačio ovu odredbu o izlaznoj naknadi. Naknada je naplaćena u trenutku zatvaranja kredita, no ne zna u kojem iznosu. Nikada joj nisu predočeni nikakvi pravilnici ili cjenici o visini naknade ili načina na koji se ona obračunava, ili od čega se sastoji.
9. Prije svega valja reći da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužiteljice kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.
10. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.
11. Sama činjenica da je tužiteljica potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužiteljice u kojem navodi da je kredit podigla u svrhu kupnje vozila, a iz samog ugovora je razvidno da je istoj isplaćen kredit za istu svrhu, dok je iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je kreditne uplate vršila upravo tužitelj.
12. Nadalje iskazom tužiteljice sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao da i u trenutku sklapanja Ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita i troškovima obrade kredita, niti joj je objašnjeno koliko bi one iznosile.
13. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 757881 utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbe u čl. 12.1. da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
15. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljicom o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imala mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužiteljici sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.
16. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Čl. 9. kojom je ugovoreno kako se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke, bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljica nije bio upoznata sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknade, a da o tome sa tužiteljicom nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U odnosu na odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO) u st. 2. je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te je u tom slučaju dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, međutim u st. 4. čl. 1024. ZOO-a jasno je propisano da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebao vratiti pa prethodno istaknuta argumentacija tuženika ne stoji.
17. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene međugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.
18. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.
19. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.
20. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
21. Nadalje, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je u čl. 64. st. 1. propisivao da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, dok je u st. 2. bilo propisano da u slučaju iz st. 1. tog članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je prema Ugovoru trebalo izvršiti plaćanje.
22. Također bila je na snazi i odredba čl. 1025. ZOO-a koja je u st. 1. propisivala da korisnik kredita može raskinuti Ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, po st. 2. korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, dok po st. 3. u oba slučaja korisnik kredita je dužan naknaditi štetu, a koju je davatelj kredita pretrpio.
23. U ovoj pravnoj stvari, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, nije odlučno pitanje da li u smislu čl. 1024. st. 3. ZOO-a je tuženik zbog prijevremenog vraćanja kredita pretrpio stvarnu štetu koju je onda i naplatio tužiteljici u visini utuženog iznosa, nego je ključno pitanje da li odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećoj na dan prijevremene otplate ništetan s posljedicom koja je propisana za ništetnost, a to je da je tuženik dužan tužiteljici vratiti iznos koji je platio s osnova prijevremene otplate kredita.
24 Isto tako plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.
25. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. - 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužiteljica ovdje nije imala stvarne mogućnosti s obzirom da joj nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne i izlazne naknade, a tuženik je tužiteljici u konkretnom slučaju naplatio jednu i drugu naknadu.
26. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetne odredbe Ugovora o kreditu čl. 9 imaju smatrati nepoštenomm, te slijedom toga i ništetnim, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.
27. Obzirom je među stankama nesporna visina zahtjeva, radi svega navedenog sud je tužiteljici dosudio na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 174,50 EUR s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja tj., 19.03.2012. do isplate, jer su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, pa je sud tužitelju dosudio navedene iznose temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a.
28. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).
29. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
30. Budući da je u sporu tužiteljica uspjela u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljici cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 26.06.2024., 23.09.2024. 200,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 18.09.20247., 20.11.2024. 200,00 EUR za svako ročište , ukupno 1.000,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 250,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), time da joj nije dosudio trošak ročišta za objavu presude od 100,00 EUR jer na isto tužiteljica nije niti pristupila.
31. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema tužbenom zahtjevu iz tužbe u iznosu od 174,50 EUR.
32. Tužiteljici je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 1.329,64 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III i IV.
33. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 30. siječnja 2025. do isplate.
U Zagrebu, dana 30. siječnja 2025.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. tužiteljici po pun., uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu-53,09 EUR
2. tuženiku po pun.
