Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-258/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te dr. sc. Leona Kovačića i Sande Janković, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĐĆ zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog ĐĆ podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 1. veljače 2024., broj K-20/2022., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika Vinka Ljubičića,

p r e s u d i o  j e

I Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog ĐĆ, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženom ĐĆ, uzimaju kao utvrđene kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. i kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine za kazneno djelo iz članka 231. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., izrečena presudom Županijskog suda u Splitu broj K-35/2021. od 8. rujna 2021., preinačena presudom i rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-51/2022. od 18. svibnja 2022. te se optuženi ĐĆ temeljem članka 53. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 51. stavkom 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 11 (jedanaest) mjeseci.

II Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog ĐĆ kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, optuženi ĐĆ proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela protiv života i tijela i to ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. i člankom 21. stavkom 3. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

1.1. Utvrđeno je i da je presudom Županijskog suda u Splitu broj K-35/2021. od 8. rujna 2021. koja je preinačena presudom i rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-51/2022. od 18. svibnja 2022. u odluci o kazni za kazneno djelo iz članka 231. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., optuženi ĐĆ proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojničke krađe iz članka 231. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine pa je na temelju članka 110. u vezi s člankom 34. i članka 21. stavka 3. KZ/11., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženi ĐĆ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i jedanaest mjeseci.

1.2. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženom ĐĆ uračunato je vrijeme uhićenja, kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. srpnja 2019. do 8. rujna 2021., od 18. listopada 2021. do 13. srpnja 2022., od 13. srpnja 2022. do 3. rujna 2022. te od 19. travnja 2023. do 27. rujna 2023. (kazna zatvora u trajanju od tri godine izdržana boravkom u istražnom zatvoru).

1.3. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženom ĐĆ izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, a koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, koja mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.

– odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., i 80/22., dalje: ZKP/08.), optuženi ĐĆ dužan je platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 2.817,94 eura od čega se iznos od 347,46 eura odnosi na troškove vještaka, iznos od 2.070,48 eura na troškove tumača, a iznos od 400,00 eura na paušalnu svotu.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni iz članka 467. točke 4. u vezi s člankom 471. stavkom 1. ZKP/08. s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

2.1. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju Vinku Ljubičiću, odvjetniku u Splitu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da mu se izrekne blaža vrsta i visina kaznene sankcije.

2.2. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

3. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika Vinka Ljubičića, a u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. ZKP/08., u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika i optuženika.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Optuženik se poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer da je izreka presude nerazumljiva te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni potpuno su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni jer prvostupanjski sud ne obrazlaže temeljem čega je utvrdio da je dolazak oštećenika pred sud nemoguć odnosno znatno otežan. Obrazlaže se da se radi o državljanima Francuske koja je članica EU, te je zatraženo njihovo ispitivanje po nadležnom sudu, a oštećenici se nisu odazvali, no da je usprkos tome trebalo osigurati njihovu prisutnost. Nadalje se navodi da je time počinjena i bitna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer je optuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, ali i bitna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. jer je ta povreda utjecala na presudu budući optuženiku nije dana mogućnost ispitivanja oštećenika. Tvrdi se da je izreka presude nerazumljiva i zato što je prvostupanjski sud, bez tzv. neprave obnove, utvrdio postojanje pravomoćne presude te temeljem utvrđene kazne iz te presude optuženiku izrekao jedinstvenu kaznu zatvora. Nasuprot tome, drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i prihvatljive razloge, a sadržajno se radi o žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede kaznenog zakona.

5.1. Prema mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je pravilno, temeljem članka 431. stavka 1. točke 2. ZKP/08. pročitao iskaze oštećenih MĆ, ispitanog pred Nacionalnom žandarmerijom Republike Francuske, i ČĆ, ispitanog pred Županijskim sudom u Splitu po sucu istrage, te za tu odluku dao valjano obrazloženje. Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže navodeći da je u više navrata, tijekom višegodišnjeg trajanja ovog postupka, oštećenike pokušao neposredno ispitati, ali da se svjedoci nisu odazivali te da sud nije mogao osigurati njihovu prisutnost na raspravi jer se radi o stranim državljanima koji se ispituju u svojstvu svjedoka pa da je stoga njihov dolazak pred sud nemoguć, odnosno znatno otežan. Nadalje, drugostupanjski sud smatra da time nije došlo do povrede prava obrane, odnosno da nije došlo do teške povrede prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, optuženik i branitelj prisustvovali su ispitivanju jednog od oštećenika koji su bili tempore criminis prisutni događaju, odnosno ispitivanju svjedoka ČĆ koji je iskazivao na sve relevantne okolnosti i to na dokaznom ročištu u predmetu Županijskog suda u Splitu, broj Kir-708/2019. pa nije počinjena povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. na koju se poziva obrana.

6. U žalbi se navodi da su i u pobijanoj presudi izostali razlozi o intelektualnoj komponenti čime se sadržajno upire na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i to jer prvostupanjski sud zanemaruje da je optuženik bježao pred oštećenicima koji su ga zatim sustigli i fizički napali te nastavili s napadom nakon što je optuženik upotrijebio nož. Žalba smatra da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i činjenicu da se sukob dogodio pred zoru, da su oštećenici fizički jake osobe, da nisu prestali s napadom te da je optuženik zadao samo jedan ubod nožem pa da se stoga ne radi o prekoračenju nužne obrane, već o nužnoj obrani, zbog čega optuženik nije ostvario obilježja ovog kaznenog djela. Tvrdi se i da nije jasno po čemu bi to optuženik pristao na moguću smrtnu posljedicu, jer bi u tom slučaju više puta upotrijebio nož, a oštećenici bi prestali s napadom. Obrazlaganjem istaknute bitne povrede optuženik suštinski osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

6.1. Nasuprot tome, drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno objasnio subjektivna obilježja ovog kaznenog djela te iz svih subjektivnih i objektivnih obilježja pravilno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju i to u prekoračenju nužne obrane. U pobijanoj presudi se pod točkama 78. do 90. pravilno obrazlaže da su upravo oštećenici prvi napali optuženika nakon što je on uzeo novčanik u vlasništvu MĆ pri čemu su ga sustigli te ga je CĆ udario šakom u glavu, a VĆ glavom u glavu. Optuženik se zatim udaljio trčeći, oštećenici su krenuli za njim, ali je CĆ zastao jer je primijetio da je zadobio ozljedu prsnog koša zbog koje je počeo krvariti, a VĆ je zastao da mu pomogne te je tako događaj i završio. U nastavku obrazloženja, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da se je, tijekom tog istodobnog i protupravnog napada od oštećenika, optuženik imao pravo braniti, ali da je ubodom nožem MĆ u prsni koš bio svjestan da ga može i ubiti, pristajući da ga liši života. Prvostupanjski sud nadalje navodi da je optuženik time prekoračio granice nužne obrane jer, iako nije znao niti mogao znati dokle će napad trajati i u kom će se pravcu nastaviti pa da se je trebao zaštiti na manje opasan način (uporabom noža u dio tijela koji nije u toj mjeri vitalan npr. ekstremitete, a što su opisane okolnost dopuštale), time da je vještakinja psihijatrijske struke zaključila da kod optuženika nije, tempore criminis, bio prisutan osjećaj straha. Optuženik je, prema pravilnom zaključku prvostupanjskog suda, pristao na realnu mogućnost da oštećenika liši života jer mu je zadao ubodnoreznu ranu prsnog koša dubine 2,5 cm, jednim ubodom nožem te je s obzirom na takav način počinjenja djela bio svjestan da ga može ubiti.

7. U žalbi optuženika navodi se da je prvostupanjski sud počinio i daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što je presuda nerazumljiva jer obuhvaća i kaznu zatvora utvrđenu ranijom pravomoćnom presudom iako se ne radi o tzv. nepravoj obnovi postupka. Nasuprot tome, Viski kazneni sud Republike Hrvatske smatra da se radi o povredi kaznenog zakona jer je optuženik u ovom predmetu, zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. i člankom 21. stavkom 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Potom je utvrđeno da je ranija presuda Županijskog suda u Splitu broj K-35/2021. od 8. rujna 2021. koja se odnosi na isti predmet, preinačena presudom i rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-51/2022. od 18. svibnja 2022., zbog kaznenog djela razbojničke krađe iz članka 231. stavka 2. KZ/11. u vezi stavka 1. KZ/11. te da je za to kazneno djelo optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, ali pobijana presuda tu kaznu ne uzima kao utvrđenu, niti se poziva na odredbu članaka 53. KZ/11., a koja propisuje izricanje jedinstvene kazne osuđenoj osobi kojoj se sudi za djelo počinjeno prije nego što je započeo izdržavati kaznu po prijašnjoj presudi, sukladno članku 51. KZ/11. Nakon toga, pobijanom presudom, temeljem članka 110. u vezi članka 34. i članka 21. stavka 3. KZ/11., optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i jedanaest mjeseci, i to bez primjene spomenutog članka 53. KZ/11. Stoga je valjalo pobijanu presudu po službenoj dužnosti, a povodom žalbi stranaka preinačiti i optuženika osuditi na jedinstvenu kaznu temeljem ispravnih odredbi KZ/11., a uzimajući kao utvrđene kazne zatvora za kaznena djela iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. i članka 231. stavka 2 u vezi stavka 1. KZ/11.

8. Iako optuženik uvodno ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, istu ne obrazlaže, već sve žalbene navode podvodi pod osnovu bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. U pogledu činjeničnog stanja, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaze, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke o bitnim činjenicama i to na prihvatljiv i dostatan način obrazložio u presudi.

9. U odnosu na kaznu, državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud prevelik značaj dao postojećim olakotnim okolnostima, ali da nije na primjeren način cijenio otegotne okolnosti. Navodi se da je trebalo kao posebnu otegotnu okolnost cijeniti činjenicu da je optuženik oštećenom HĆ zadao ubodnoreznu ranu prsnog koša duljine 2,5 cm što predstavlja tešku tjelesnu ozljedu, a koja ozljeda, da je ubod bio u nekom drugom smjeru, bi mogla dovesti do nastanka osobito teške ili teške tjelesne ozljede sa smrtnim ishodom. Nadalje, napominje se da je optuženik pokazao iznimnu ustrajnost, bezobzirnost i bezosjećajnost jer žrtvi nije pomogao, već je pobjegao, a na primjeren način nije cijenjena niti njegova ranija osuđivanost za četiri kaznena djela, od kojih dva kaznena djela razbojničke krađe iz članka 228. stavka 1., odnosno 2. KZ/11., jedno kazneno djelo krađe iz članka 228. KZ/11. i prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 2. KZ/11. Napominje se da na strani optuženika ne egzistiraju osobito olakotne okolnosti budući nije pokazao niti najmanji trud da oštećeniku ublaži štetu.

9.1. Optuženik u svojoj žalbi navodi kako izrečena kazna nije adekvatna količini kriminalne aktivnosti koja se optuženiku stavlja na teret te da je stoga „počinjena povreda iz članka 41. i 47. KZ/11.“

9.2. Suprotno ovim žalbenim navodima, drugostupanjski sud smatra da je, kao otegotna okolnost, pravilno cijenjena optuženikova dosadašnja višestruka osuđivanost za navedena kaznena djela. Kao olakotne okolnosti pravilno su cijenjene činjenice da je optuženik izrazio žaljenje i kajanje, činjenicu da je u vrijeme počinjenja djela optuženik bio smanjeno ubrojiv, činjenicu da je otac jednog malodobnog djeteta, da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, što sukladno članku 34. stavku 2. KZ/11. predstavlja osnovu za blaže kažnjavanje, jednako kao i činjenica koju je prvostupanjski sud propustio cijeniti, odnosno, da je djelo počinjeno u prekoračenju nužne obrane, sukladno članku 21. stavak 3. KZ/11. Prvostupanjski sud je u obrazloženju očito omaškom pogrešno naveo osobito olakotne okolnosti kao osnovu za ublažavane kazne. Umjesto toga, prema stavu drugostupanjskog suda, očito se radi o zakonskom ublažavanju kazne po osnovi članka 48. stavka 1. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 2. KZ/11. i spomenutim člankom 21. stavkom 3. te člankom 34. KZ/11., kako se to navodi u izreci pobijane presude. U pogledu okolnosti na koje se poziva državni odvjetnik, odnosno činjenice da je oštećenik mogao zadobiti i teže posljedice, činjenice da je optuženik pobjegao s mjesta događaja bez pružanja pomoći, ovaj drugostupanjski sud smatra da te okolnosti, a s obzirom na sve navedene razloge za ublažavanje kazne u konkretnom slučaju, ne bi dovele do izricanja kazne zatvora u duljem trajanju.

10. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 478. ZKP/08., drugostupanjski sud nalazi da je optuženom ĐĆ pravilno izrečena i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz članka 69. KZ/11., jer je kazneno djelo počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o drogi te budući postoji opasnost da će zbog te ovisnosti u budućnosti počiniti teže djelo.

11. Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, osim povrede kaznenog zakona uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude, te je slijedom izloženog, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. trebalo presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 29. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Juriša