Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-67/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi, kao predsjednika vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kate Brajković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Atlantic Grupa d.d., iz Zagreba, Miramarska 23, OIB: 71149912416, kojeg zastupa punomoćnik Dominiko Žugaj, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri iz Zagreba, protiv tužene FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jasna Matičević, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-5889/2020-27 od 21. travnja 2023. i rješenja Općinskog građanskog suda posl.br. P-5889/2020-37 od 20. lipnja 2023., 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e i r i j e š i o

I. Odbija se žalba protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-5889/2020-27 od 21. travnja 2023. i presuda se potvrđuje.

II. Prihvaća se žalba protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-5889/2020-37 od 20. lipnja 2023. i rješenje se ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

III. Odbija se zahtjev tuženice da joj se naknade troškovi žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" Nalaže se tuženoj FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti tužitelju ATLANTIC GRUPA d.d. iz Zagreba, Miramarska 23, OIB: 71149912416, 47.419,20 EUR/357.280,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te mu nadoknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu 8.484,00 EUR/63.922,80 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počam od 21. travnja 2023. do isplate, sve u roku 15 dana."

dok je rješenjem odbijen prigovor tuženice protiv rješenja kojim je tuženica pozvana platiti sudsku pristojbu na žalbu.

2. Tuženica presudu pobija zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle onih propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP). Žaliteljica predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba protiv presude je dopuštena i pravovremena, ali nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za vraćanje stečenog bez osnove.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj isplatio tuženici utuženu svotu na temelju rješenja HANFE od 14. srpnja 2011. koje je rješenje, povodom zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Us-8653/2011-11 od 13. studenog 2013., presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-zpz 4/2014. od 9. srpnja 2019., poništeno i postupak obustavljen, pa je prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženica vrati ono što je od tužitelja primila s obzirom da je osnova primljenog otpala i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na odredbama članaka 1111., 225. i 1117. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO). Prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da zastarni rok od pet godina, koji je počeo teći od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka, do podnošenja tužbe nije protekao.

7. Prvostupanjski je sud obrazložio da tuženičin prigovor stvarne nenadležnosti smatra neosnovanim jer predmetni spor ne spada među one za koje je člankom 34.b stavak 2. i 3. ZPP-a propisana nadležnost trgovačkih sudova.

8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

9. U prvom redu valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji njegova nadležnost, a ne nadležnost trgovačkog suda, jer neovisno o tome što je utuženu svotu tuženica primila s osnove svog članstva u trgovačkom društvu, vraćanje tako stečenog bez osnove, o čemu je ovdje riječ, ne ulazi u sporove za koje bi člankom 39.a ZPP-a bila propisana nadležnost trgovačkih sudova, pa ni one iz stavka 2. i 3. tog članka na koje ukazuje prvostupanjski sud a u kojim su odredbama navedeni određeni sporovi između članova društva i društva. Odredbom članka 40. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, dalje: ZTD), na koju upire žaliteljica, nije propisana stvarna nadležnost sudova, što je i logično jer je ona propisana ZPP-om, već propisujući da je "…nadležan (je) trgovački sud na čijem se području nalazi sjedište društva…" propisuje mjesnu nadležnost trgovačkog suda. Nije, dakle, počinjena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a, na koju se odnose žalbeni navodi o tome da bi o predmetu spora bio nadležan odlučivati trgovački sud.

10. Žaliteljica ukazuje na odredbe članaka 219. i 221.a i 446. ZPP-a, dakle da bi u vezi s tim odredbama bila počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a. Takve tvrdnje su neosnovane jer je prvostupanjski sud, polazeći od pravilnog pravnog pristupa s obzirom na činjenične navode tužbe, potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice. S obzirom na navode tužbe bilo je potrebno utvrditi je li tuženica od tužitelja primila utuženu svotu i je li ju primila na temelju osnove koja je kasnije otpala (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), a te je činjenice prvostupanjski sud utvrdio pravilno primjenjujući odredbe članaka 219. i 221.a ZPP-a.

10.1. Među strankama i nije bilo spora oko toga postoje li oduke navedene pod točkom 6. obrazloženja ove drugostupanjske presude, a njihovo postojanje se niti žalbom ne dovodi u pitanje. Činjenica da je utužena svota i plaćena tuženici i to upravo na temelju navedenog rješenja HANFE proizlazi iz navoda same tuženice tijekom postupka, kao i onih žalbenih navoda u kojima tuženica tvrdi kako ne može biti riječi o stečenom bez osnove jer je tužitelj platio znajući da nije dužan platiti budući je u sudskim postupcima osporavao valjanost navedenog rješenja. Dakle tuženica i sama navodi da joj je tužitelj utuženu svotu platio upravo na temelju navedenog rješenja HANFE. Da je sudski postupak završio poništenjem navedenog rješenja HANFE nije (bilo) sporno.

11. Dakle, potpuno su neosnovani žalbeni navodi koji se tiču toga tko je i što trebao dokazati, a s tim u vezi i tvrdnja o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

12. Neosnovano se žaliteljica poziva na odredbu članka 446. ZPP-a i tvrdi da je tužbu valjalo odbaciti. Netočno je da bi tužitelj uopće mogao imati vjerodostojnu ispravu na temelju koje bi mogao predmetnu tražbinu ostvariti u ovršnom postupku, jer se za stečeno bez osnove ne može izdavati vjerodostojna isprava. Kod vraćanja stečenog bez osnove riječ je o izvanugovornom odnosu, a vjerodostojna isprava izdaje se kad postoji ugovorni odnos.

13. Žalbeni navodi pod točkom VI žalbe o tome kako je (cit.) „Citirani zaključak (je) proturječan ispravama u spisu…“ nije razumljiv, jer tom žalbenom navodu ne prethodi citat nikakvog zaključka, pa je nastavno na takav nerazumljiv navod, neutemeljena i paušalna tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. točka 11. ZPP-a. Podebljani i podcrtani žalbeni navod kojim završava točka VI žalbe a koji glasi: „Dakle, u sporu male vrijednosti tužitelj uz tužbu dostavlja rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske za koje tvrdi da predstavlja dokaz o otpaloj osnovi.“ netočan je i nejasan, jer osim što ovdje nije riječ o sporu male vrijednosti i što nije riječ o rješenju već o presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nejasan je razlog i temelj žaliteljičinog problematiziranja dostave isprave (rješenja točnije presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske), kao dokaza, uz tužbu.

14. Žaliteljica se neosnovano poziva na nagodbu između trgovačkog društva Kalničke vode Bio natura d.d. i dijela dioničara (u vezi kojih odnosa, ne i nagodbe, je doneseno rješenje HANFE) jer navedena nagodba nije od značaja za pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, sve da je i sama tužiteljica sudjelovala u sklapanju te nagodbe. Kada bi takva nagodba i predstavljala osnovu za neku novčanu tražbinu žaliteljice prema tužitelju, samim tim ne bi prestala postojati utužena tražbina tužitelja prema žaliteljici, jer međusobne tražbine prestaju tek prebijanjem. Za dodati je da ni financijsko vještačenje koje je žaliteljica predlagala svakako nije niti adekvatan dokaz na okolnost da je neki ugovor sklopljen, pa tako ni da je tužitelj sklopio nagodbu s drugim dioničarima, kako je to predlagala žaliteljica.

15. Kako je već navedeno, činjenice relevantne za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio, a za izvođenje dokaza koje žaliteljica u žalbi nabraja nije bilo potrebe, jer se navedeni dokazi ni ne tiču spomenutih (točka 10. obrazloženja ove drugostupanjske presude), jedino relevantnih, činjenica.

16. Nije osnovana žalbena tvrdnja kako je tužitelj, plaćajući tuženici utuženu svotu, platio ono za što je znao da nije dužan platiti. To što je tužitelj osporavao rješenje na temelju kojeg je izvršio plaćanje ne znači da je riječ o situaciji iz članka 1112. stavak 1. ZOO-a, na koji ukazuje žaliteljica, već upravo činjenica da je nešto plaćeno na temelju rješenja koje je uspješno osporeno znači da je riječ o situaciji iz članka 1111. ZOO-a, odnosno o stjecanju na temelju osnove koja je kasnije otpala.

17. Neosnovano žaliteljica smatra da se ne može početak zastarnog roka računati od dostave izvanrednog pravnog lijeka, zato što ona i nije sudjelovala u postupku u kojem je taj lijek donesen, jer zastara teče za vjerovnika (ovdje tužitelja), a ne dužnika (ovdje tuženicu). Odredbom članka 215. stavak 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to je u ovom slučaju poslije dana kada mu je dostavljena odluka donesena povodom izvanrednog pravnog lijeka.

18. Slijedom navedenog nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je žalbu protiv presude trebalo odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

19. Žalba protiv pobijanog rješenja pravovremena je, dopuštena i osnovana.

20. Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti na temelju članka 381. u vezi članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. u vezi članka 381. ZPP-a.

21. Prvostupanjski sud smatra da tuženica, budući je i osobno pisala žalbu, točnije podnesak koji po svojem sadržaju predstavlja žalbu, mora platiti pristojbu i za tu žalbu, pored pristojbe (polovice) koju je platila za žalbu koju je njezina zastupnica podnijela elektroničnim putem.

22. Po shvaćanju ovog suda, u situaciji kao što je ova, kada stranka podnese žalbu putem svog punomoćnika elektroničnim putem, a potom neposredno (ili poštom) podnese podnesak kojim sadržajno dopunjuje žalbu, tada žaliteljica treba platiti punu pristojbu (jedne) žalbe. To stoga što je plaćanje polovice pristojbe propisano kao poticaj elektroničnoj komunikaciji, a i to samo kada se plaća odmah, prilikom podnošenja žalbe. U ovom slučaju se ne može smatrati da je elektronična komunikacija ostvarena u cijelosti, odnosno da su ispunjeni uvjeti za plaćanje polovice pristojbe, kako smatra žaliteljica, ali niti pristojbe na dvije žalbe, kako smatra prvostupanjski sud.

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a.

24. Kako tuženica nije uspjela sa žalbom protiv presude to je o njenom zahtjevu za naknadom troškova žalbe odlučeno kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku 29. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Đorđo Benussi