Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-116/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Perić Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanja Barbarić odvjetnica u Oroslavju, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru-Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-48/2023-12 od 12. siječnja 2024., u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Tuženikova žalba se djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-48/2023- 12 od 12. siječnja 2024.
a) preinačava:
- u dijelu točke II. u odnosu na dosuđene zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do dana isplate tako da se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. nalaže tuženici platiti zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
b) potvrđuje:
- u točki I., preostalom pobijanom dijelu točke II., točki III., i točki IV izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Zlataru-Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-48/2023-12 od 12. siječnja 2024., suđeno je:
"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 12.4 Završne odredbe u Ugovoru o kreditu, kojeg su dana10.08.2007.g. zaključili tužiteljica PB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb – dioničko društvo, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditor, a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdravke Bišćanin-Pešut, Krapina, Kardinala Stepinca 10, pod brojem OV-3763/2007 dana 13.08.2007.g., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 929,06 eura.
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb – dioničko društvo, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici PB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 345,08 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13.08.2007.g. do isplate po stopi koja se do 31.07.2015.g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb – dioničko društvo, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici PB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.099,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.
IV. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim."
2. Prvostupanjsku presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Žalitelj traži i naknadu troškova žalbe.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je u većem dijelu neosnovana, a u manjem dijelu osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti članka 12.4 Ugovora o kreditu broj 9012886728 od 10. kolovoza 2007. kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita te zahtjev kojim traži isplatu iznosa kojeg je tuženik primio na ime te ništetne odredbe.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio:
- da su stranke zaključile Ugovor o namjenskom kreditu br. 9012886728- 20014022486/2007 10. kolovoza 2007. (dalje: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 260.000,00 kn radi adaptacije stambenog objekta,
- da taj Ugovor ima obilježja potrošačkog kredita,
- da je u članku 12.4. Ugovora navedeno da se korisnik kredita (tužiteljica) obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kredita u visini 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn,
- da je 13. kolovoza 2007. tužiteljici tuženik pri isplati kredita na ime te naknade naplatio odnosno ustegnuo iznos od 2.600,00 kn/345,08 EUR,
- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj,
- da tužiteljica nije znala koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje zbog čega je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice.
7. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivom na članke 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014; dalje ZZP/07) utvrdio da je odredba sadržana u članku 12.4 Ugovora nepoštena, a time i ništetna. Primjenjujući članke 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) prvostupanjski je sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama koje teku od dana kada je naplaćena ulazna naknada obrade kredita. Tuženikov prigovor zastare je odbijen jer po shvaćanju prvostupanjskog suda u slučaju restitucijskog zahtjeva zastarni rok teče od pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, tako da zastarni rok iz članka 225. ZOO-a još nije niti počelo teći. Prvostupanjski sud se pri tom pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj. Su-IV-47/2022-2.
8. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, bila opterećena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena niti povreda odredbi iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama pobijana presuda nema proturječnosti niti su razlozi presude o odlučnim činjenicama proturječni.
9. Žalitelj ne pobija utvrđenja prvostupanjskog suda da se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti navodi da je tužiteljica na njezin sadržaj mogla utjecati, međutim smatra kako nije utvrđeno na koji način je došlo do znatne ugovorne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača pa da bi takva odredba bila ništetna. Pri tom žalitelj navodi kako se radi o naknadi za uslugu koja je određena u fiksnom iznosu od iznosa kredita zbog čega je ta naknada bila dovoljno jasno određena da se može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužiteljica u konačnici prihvatnom ponude obvezala platiti.
9.1 Dakle, nesporna činjenica je da je ugovorna naknada utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ali to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što ide u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita pa stoga nije prihvatljiv žalbeni navod da se radi o cijeni za uslugu. Tuženik ne navodi na što se točno naknada odnosi niti je dokazao opravdanost naknade za obradu kredita u fiksnom postotku pa je jasno da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača te je sukladno članku 97. i 102. ZZP/07 nepoštena te time i ništetna, zbog čega je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju te nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.
10. Nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude ni žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade niti je od značaja to što je u Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" 15/14) izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to iz razloga jer je ta odredba, ona o ulaznoj naknadi, u konkretnom slučaju, suprotna propisima koji uređuju zaštitu potrošača.
11. Tuženik se poziva na odredbe Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) međutim ista se ne primjenjuje na ugovore koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013.
12. Nije od značaja pozivanje tuženika na praksu sudova drugih država (članica i nečlanica EU), a ujedno valja istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost ulaznih naknada za obradu kredita.
13. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare, nisu osnovani. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda zastara restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa kako je ništetnost spornih ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi utvrđena tek pobijanom prvostupanjskom presudom, to u konkretnom slučaju zastara još nije ni počela teći, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno otklonio taj prigovor kao neosnovan.
14. Nije osnovan niti žalbeni navod kojim se osporava postojanje tužiteljičinog pravnog interesa za podnošenje tužbe jer je notorno da tužbu za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe može podnijeti ugovorna strana.
15. Tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, stekao bez osnove utuženu svotu, s time da je stopa zatezne kamate izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 155/23), pa je stoga prvostupanjski sud za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate pogrešno dosudio stopu zatezne kamate radi čega je u ovom dijelu pobijanu presudu valjalo preinačiti i odlučiti kao pod točkom I. a) alineja druga, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a.
16. U pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, žalitelj navodi kako je ta odluka pogrešna samo zbog toga što je pogrešna odluka o glavnoj stvari, a kako u granicama ispitivanja te odluke ovaj sud po službenoj dužnosti ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava to nema uvjeta za donošenje drugačije odluke o troškovima parničnog postupka.
17. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao pod točkom I.a) izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a, a pod I.b) na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.
18. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u pogledu odluke o sporednoj stvari (zateznim kamatama) to je o njegovom zahtjevu za naknadu troškova žalbe odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.
Dubrovnik, 22. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Kate Brajković
