Poslovni broj: Usž-3053/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Marine Kosović Marković, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Osijek, Kapucinska 21, OIB: 61379160880, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 63540940694, uz sudjelovanje zainteresirane osobe LČM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-130/2023-18 od 26. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se žalba i poništava presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-130/2023-18 od 26. ožujka 2024.

II. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/20-01/51, URBROJ: 514-04-02-01-01/07- 22-02 od 19. prosinca 2022. u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja DORH.

III. Poništava se točka I. izreke djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko- pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/14-01/8, URBROJ: 2158- 15-05/2-19-55 od 6. prosinca 2019., i to:

–  u dijelu u kojem se ovlašteniku naknade vraćaju u posjed pokretnine navedene pod točkama 1. do 67. izreke tog rješenja.

IV. U preostalom dijelu izreka djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/14-01/8, URBROJ: 2158-15-05/2-19-55 od 6. prosinca 2019., ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/20-01/51, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-22-02 od 19. prosinca 2022., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/14-01/8, URBROJ: 2158-15-05/2-19-55 od 6. prosinca 2019. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem ovlašteniku naknade LČM dane su u vlasništvo i posjed pokretnine koje se nalaze u posjedu Muzeja Valpovštine, Valpovo, pohranjene u trezoru Privredne banke Zagreb d.d., Poslovnica Valpovo, pobliže označene u podtočkama 1. do 67. tog rješenja.

2. Tužitelj pravovremeno podnesenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da nisu ispunjene pretpostavke za povrat u vlasništvo i posjed predmeta povrata ovlašteniku naknade, iz razloga kao niže: 2.1. U odnosu na predaju u posjed predmeta naknade ovlašteniku naknade, navodi da je odluka o predaji u vlasništvo i posjed pokretnina ovlašteniku naknade donesena protivno odredbama članka 48. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (“Narodne novine”, broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. – dalje: Zakon o naknadi). Ovu odredbu sud je pogrešno primijenio jer predmetne pokretnine predstavljaju kulturno dobro, bez obzira što za njih doneseno rješenje o utvrđenju kulturnog dobra, Predmetne pokretnine nalaze se u trezoru banke, radi čega u vrijeme podnošenja zahtjeva nisu bile unesene u inventurnu listu Muzeja Valpovštine. Navodi da, iz priloženih isprava i izjava sudionika postupka, nesporno proizlazi da su predmetne pokretnine u Muzej Valpovštine predane 1963. godine, kada su upisane u knjigu ulaza, ali nisu inventarizirane zato što su smještene u trezor banke iz sigurnosnih razloga (jer imaju veliku vrijednost). Nadalje je utvrđeno da su ove pokretnine u postupku revizije arhivske građe tijekom 1996. godine evidentirane u poslovnim knjigama Muzeja Valpovštine. Dakle, najkasnije od 1996. one čine sastavni dio Muzeja Valpovštine. Kasnije, Muzej Valpovštine je inicirao formalni postupak donošenja posebnog rješenja o utvrđenju svojstva kulturnog dobra sukladno tada važećem Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, te ova činjenica ničim nije dovedena u sumnju. Izmjenom Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (članak 10. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara

– “Narodne novine”, broj 90/18.) propisano je da pokretnina samom činjenicom upisa u inventurnu knjigu javnog muzeja stječe status kulturnog dobra. Stoga da se predmetne pokretnine cijelo vrijeme smatraju zaštićenim kulturnim dobrom, a najkasnije od 1996. su bile faktično sastavni dio Muzeja Valpovštine (u njihovom posjedu, brizi i evidenciji). Poziva se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. presuda Uzz-39/2009-15 od 31. kolovoza 2016.), sukladno kojem je pretpostavke iz članka 48. stavka 2. Zakona o naknadi, nužno utvrditi vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke. Zaključuje da se iz priloženih isprava i ostalih dokaza nedvojbeno može zaključiti da se sporne pokretnine imaju smatrati kulturnom baštinom po propisima o zaštiti kulturne baštine te da su u vrijeme podnošenja zahtjeva bile preuzete i evidentirane od strane Muzeja Valpovštine, čime su postale sastavni dio tog muzeja. To što su pokretnine pohranjene u trezor banke radi sigurnosnih razloga ne mijenja njihov status jer one time nisu izašle iz posjeda muzeja te ih je u trezor smjestio upravo Muzej Valpovštine isključivo radi sigurnosti, i to za račun i u korist Muzeja Valpovštine. Stoga se ima smatrati da su predmetne pokretnine u neprekinutom posjedu Muzeja Valpovštine od 1963. pa do danas, te ih je ovaj muzej zaprimio i evidentirao kao muzejsku građu. Također, u postupku je utvrđeno da sporne pokretnine u naravi predstavljaju 62 zlatnika iz razdoblja 1848. – 1908. godine, kao i umjetnički izrađen nakit, što samo po sebi ukazuje da se radi o vrijednom kulturnom dobru. Također, sud se prilikom odluke o statusu spornih pokretnina oslanja isključivo na sada važeći Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (“Narodne novine”, broj 90/18.), iako je odluku o statusu pokretnina kao kulturne baštine i ispunjenju pretpostavki iz članka 48. Zakona o naknadi trebalo donijeti na temelju Zakona o zaštiti spomenika kulture („Narodne novine“, broj 32/65. – 52/94.), odnosno osnovnog Zakona o zaštiti spomenika kulture („Narodne novine“, broj 52/71.) koji su bili na snazi do 1999., odnosno u vrijeme podnošenja zahtjeva.

2.2. Vezano uz pitanje povrata u vlasništvo predmeta naknade ovlašteniku naknade, tužitelj smatra da je pitanje naknade u konkretnom slučaju riješeno međunarodnim ugovorima pa je zainteresiranoj osobi priznato pravo na naknadu protivno odredbi članka 10. Zakona o naknadi. Nadalje, navodi da je prijašnjem vlasniku imovina oduzeta kao pripadniku njemačkog naroda, odnosno Nijemcu, neovisno o njegovom državljanstvu što znači da je imovina obeštećena temeljem Sporazuma o reparacijama koji se odnosi upravo na imovinu oduzetu Nijemcima u zemljama u kojima su živjeli i neovisno o državljanstvu kojeg su imali. Ističe da je riječ o imovini oduzetoj odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944., koja je kasnije zamijenjena Zakonom o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba („Službeni list FNRJ“, 63/46.), a na temelju navedene Odluke AVNOJ-a po sili zakona je prešla u državno vlasništvo sva imovina prijašnjeg vlasnika kao pripadnika njemačke narodnosti. Posebne odluke tadašnjih tijela koje su se donosile pozivom na odluku AVNOJ-a i na koje se poziva prvostupanjski sud, prema shvaćanju tužitelja, imale su samo deklaratorni karakter i služile su za provedbu u zemljišnoj knjizi te nisu bile osnov oduzimanja.

2.3. Slijedom navedenog, tužitelj ovom Sudu predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i meritorno odluči usvajanjem tužbenog zahtjeva.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

4. Zainteresirana osoba se odgovorom na žalbu u cijelosti protivi navodima žalbe.

4.1. U odgovoru na žalbu, u bitnom, navodi da drži nespornim da pokretnine koje su pohranjene u trezoru PBZ-a imaju kulturnu, umjetničku i povijesnu vrijednost, međutim, da u trenutku podnošenja zahtjeva za povrat, a ni u trenutku donošenja presude, pokretnine koje su predmet ovog postupka nisu upisane u inventarnu knjigu Muzeja Valpovštine. Osim toga, smatra da tužitelj nije dokazao da su tijekom postupka te na dan donošenja Zakona o naknadi (11. listopada 1996.) predmetne pokretnine bile u posjedu Muzeja Valpovštine te da su istodobno služile za obavljanje djelatnosti Muzeja. Navodi da su predmetne pokretnine bile pohranjene u bankovnom trezoru, a da je sadašnja voditeljica Muzeja pristupila toj zbirci u trezoru banke 16. listopada 2018., kojom prilikom je obradila i priredila zbirku za inventarizaciju.

4.2. Ističe da mu je temeljem prethodno donesenih pravomoćnih rješenja već vraćen u vlasništvo određen broj nekretnina te mu je dodijeljena naknada za oduzetu imovinu u vidu obveznica Republike Hrvatske. Stoga, smatra da bi, nakon što je zainteresiranoj osobi već pravomoćno priznato pravo na naknadu temeljem Zakona o naknadi, bilo kakvo odstupanje od tako utvrđenog prava, predstavljalo grubu negaciju pravne sigurnosti koja proizlazi iz načela vladavine prava iz članka 3. Ustava, a time i prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava. Poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Uzpz-7/2019 od dana 3. veljače 2021., koja se odnosi upravo na zainteresiranu osobu, a kojom je taj sud izrijekom ustvrdio kako ne postoji međudržavni ugovor u smislu članka 10. Zakona o naknadi po pitanju Nijemaca te da, štoviše, pitanje Nijemaca nije od značenja u postupku povrata za zainteresiranu osobu. Prema tome, kako je imovina prednika zainteresirane osobe bila konfiscirana, jasno je kako isti ima pravo na povrat oduzete imovine. Predlaže ovom sudu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

5. Žalba je osnovana.

6. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio osporeno rješenje tuženika, kao i rješenje prvostupanjskog tijela, zakonitim u dijelu u kojem je predmet povrata vraćen ovlašteniku naknade u vlasništvo, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju osporene presude, već iz niže navedenih razloga.

6.1. Imovina koja je predmet naknade oduzeta je LČMJ, predniku zainteresirane osobe, na temelju Odluke Kotarskog narodnog odbora, Upravnog odjela Valpovo, broj: 5968/45 od 6. rujna 1945., pozivom na članak 1. i 2. odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. Ista je donesena na temelju članka 30. Zakona o konfiskaciji, koja se provodila sukladno Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Sl. list DFJ“, broj 40/45. i 70/45.), koji propis se navodi u odredbi članka 2. točki 1. Zakona o naknadi. Nadalje, proizlazi da je prijašnjem vlasniku, djedu zainteresirane osobe, imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu i da je 11. rujna 1947. postao austrijski državljanin, odnosno nije utvrđeno da je u trenutku oduzimanja ili kasnije imao njemačko državljanstvo, a što je već sve utvrđeno u presudama ovog Suda, poslovni broj: Usž-3600/2021 od 21. siječnja 2022. i Usž-1227/2024-3 od 13. studenog 2024., koje se odnose na iste stranke u predmetu naknade za oduzetu imovinu te na istovjetne odluke o oduzimanju. Naprijed navedeno proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz-17/2023 od 1. veljače 2024. godine.

6.2. Dakle, suprotno mišljenju tužitelja, ovdje se ne radi o mogućnosti povrata imovine njemačkim državljanima, jer je u konkretnom slučaju, kao što je to već navedeno u presudi Suda, poslovni broj: Usž-3600/2021 od 21. siječnja 2022., imovina prednika tužitelja oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu u primjeni mjera jugoslavenske komunističke vlasti, konfiskacijom imovine, slijedom čega ovdje zainteresiranoj osobi, kao ovlašteniku naknade, temeljem odredbe članka 9. Zakona o naknadi pripada pravo na naknadu za imovinu konfisciranu njegovom predniku.

7. Međutim, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešnom primjenom materijalnog prava ocijenio zakonitim prvostupanjsko djelomično rješenje od 6. prosinca 2019. u dijelu kojim se zainteresiranoj osobi, osim u vlasništvo, daju i u posjed pokretnine koje se nalaze u posrednom posjedu Muzeja Valpovštine, a pohranjene su u trezoru Privredne banke Zagreb d.d. – Poslovnica Valpovo, i to zbirka nakita i umjetnina, pojedinačno popisanih predmeta koji imaju inventarnu oznaku Muzeja Valpovštine.

7.1. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja također proizlazi da se radi o nakitu koji je popisan u tijeku revizije Muzejskog fundusa Muzeja Valpovštine 1996., za koji nije ishođeno rješenje o utvrđenju predmeta tog popisa kulturnim dobrom. Prvostupanjsko tijelo je zatražilo od Ministarstva kulture podatak jesu li predmeti pod nazivom „Zbirka nakita i umjetnina“ sukladno članku 8. stavku 2. Zakona o muzejima („Narodne novine“, broj 61/18.) kulturno dobro. Nastavno na navedeno, Ministarstvo kulture očitovalo se na način da za predmetnu zbirku nisu donijeli rješenje o utvrđivanju statusa kulturnog dobra sukladno članku 12. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj 69/99., 151/03., 157/03., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 44/17. I 90/18.), kojim dopisom su se pozvali na članak 10. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj 90/18.), sukladno kojem postupak utvrđivanja svojstva kulturnoga dobra za muzejsku građu i muzejsku dokumentaciju provodi javni muzej te upisom u inventarnu knjigu javnog muzeja muzejska građa i muzejska dokumentacija stječu status kulturnoga dobra.

7.2. Iz obrazloženja rješenja prvostupanjskog tijela i tuženika, proizlazi da su predmetne pokretnine ovlašteniku naknade vraćene u vlasništvo i posjed sukladno odredbi članka 48. stavka 3. Zakona o naknadi, jer u vrijeme podnošenja zahtjeva nisu bile proglašene kulturnim dobrom te nisu bile sastavnim dijelom zbirke muzeja u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadu, niti je Muzej Valpovštine u tijeku postupka u spis dostavio rješenje kojim bi navedenim pokretninama bilo utvrđeno svojstvo kulturnog dobra, kakav zaključak potvrđuje i prvostupanjski sud.

7.3. Pored navedenog, prvostupanjski sud ocjenjuje da tijekom postupka nije dokazano ni da su na dan donošenja Zakona o naknadi (11. listopada 1996.) predmetne pokretnine bile u posjedu Muzeja Valpovštine te da su istodobno služile za obavljanje djelatnosti Muzeja, budući da iz podataka spisa predmeta proizlazi da su predmetne pokretnine bile pohranjene u bankovnom trezoru.

8. Ovaj Sud ne može prihvatiti takvo obrazloženje prvostupanjskog suda i upravnih tijela.

9. Sukladno odredbama članka 48. stavka 2. Zakona o naknadi, pokretnine iz stavka 1. ovoga članka, koje se smatraju kulturnom baštinom po propisima o zaštiti kulturne baštine, a koje su sastavni dio zbirki, muzeja, galerija i drugih sličnih ustanova, daju se prijašnjem vlasniku u vlasništvo, ali ne i u posjed, a prijašnji vlasnik ima pravo i na posebnu vrstu naknade koju će posebnom uredbom utvrditi Vlada Republike Hrvatske (stavak 2.).

10. Sukladno članku 8. stavku 2. Zakona o muzejima („Narodne novine“, broj 61/18.), muzejski predmet i muzejska zbirka upisom u inventarnu knjigu javnog muzeja stječu status kulturnoga dobra, a inventarna knjiga javnog muzeja sastavni je dio Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske. Sukladno članku 3. stavku 1. Zakona o muzejima („Narodne novine“, broj 61/18.), muzejski predmet je inventarizirani predmet koji je nakon istraživanja i obrade prepoznat kao predmet civilizacijskoga, kulturnoga, prirodnoga i povijesnoga značenja (točka 9.), muzejska zbirka je skup inventariziranih muzejskih predmeta, sistematiziran i obrađen na stručan način, povezanih po jednoj ili više značajki kulturnih, prirodnih, povijesnih, znanstvenih ili umjetničkih vrijednosti (točka 10.).

11. Pravni sustav zaštite kulturnih dobara u Republici Hrvatskoj u vrijeme donošenja Zakona o naknadi činili su Zakon o zaštiti spomenika kulture, Zakon o muzejskoj djelatnosti i Zakon o zaštiti arhivske građe i arhivima. Temeljni propis bio je Zakon o zaštiti spomenika kulture („Narodne novine“, broj: 32/65., 55/65., 50/66., 7/67., -, pročišćeni, tekst, 13/67., 31/86., 47/86., 47/89., 19/91., 26/93., i, 52/94.), koji u svojem članku 2. definira što se smatra spomenikom kulture, a to su: "nepokretni i pokretni predmeti, kao i grupe predmeta, koji su zbog svoje arheološke, povijesne, sociološke, etnografske, umjetničke, arhitektonske, urbanističke, tehničke i druge znanstvene ili kulturne vrijednosti od značaja za društvenu zajednicu. U članku 1. tog Zakona bilo je propisano da su spomenici kulture zaštićeni samim zakonom, bez obzira u čijem su vlasništvu i jesu li registrirani. Ovaj je Zakon bio na snazi sve do donošenja Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj 69/99.).

12. Iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da je riječ o pokretninama koje su u Muzej Valpovštine predane 1963. i upisane u Knjigu ulaza, te smještene u trezor banke radi sigurnosnih razloga. U postupku revizije arhivske građe tijekom 1996. evidentirane su u poslovnim knjigama Muzeja Valpovštine. Tijekom 2018. Muzej Valpovštine je inventarizirao predmetne pokretnine te pokrenuo formalni postupak donošenja rješenja o utvrđenju svojstva kulturnog dobra, međutim, kako je Zakonom o izmjenama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (“Narodne novine”, broj 90/18.) propisano da pokretnine samom činjenicom upisa u inventurnu knjigu javnog muzeja stječu status kulturnog dobra, donošenje posebnog rješenja nije bilo zakonom propisano, a predmetne pokretnine predstavljaju kulturno dobro i muzejsku građu, odnosno muzejsku zbirku.

13. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog Suda, u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo je pogrešno utvrdilo činjenično stanje i pogrešno primijenilo odredbu članka 48. stavka. 3. Zakona o naknadi pa vratilo predmetne pokretnine u posjed ovlašteniku naknade, jer je, u konkretnom slučaju, trebalo primijeniti odredbu članka 48. stavka 2. Zakona o naknadi, sukladno kojoj se predmet povrata ovlašteniku naknade vraća samo u vlasništvo, bez predaje u posjed.

13.1. Kako su pokretnine iz točke I. izreke prvostupanjskog rješenja sastavni dio muzejske građe Muzeja Valpovštine, one se ne mogu vratiti u posjed ovlaštenika naknade pa ovlaštenik naknade ima pravo na posebnu vrstu naknade koju posebnom uredbom utvrđuje Vlada Republike Hrvatske. Stoga će visinu, oblik i obveznika naknade za predmetne pokretnine prvostupanjsko tijelo utvrditi naknadno donošenjem dopunskog rješenja.

14. Sukladno članku 49. stavku 1. Zakona o naknadi, imovina koja je predmet naknade daje se prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja. Stoga, neosnovano prvostupanjski sud i upravna tijela zaključuju da formalizirano stjecanje svojstva kulturnog dobra koje bi nastupilo poslije stupanja na snagu Zakona o naknadi nije od utjecaja na ovaj predmet.

15. Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24.), ovaj Sud je poništio presudu prvostupanjskog suda (točka I. izreke ove presude) te je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio osporavano rješenje tuženika (točka II. izreke), kao i djelomično prvostupanjsko rješenje (točka III. izreke), i to u dijelu u kojem se pokretnine popisane točkom I. izreke pod brojevima 1. do 67. vraćaju u posjed ovlašteniku naknade, dok u preostalom dijelu izreke predmetno rješenje ostaje neizmijenjeno.

U Zagrebu, 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić