Poslovni broj: Usž-342/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić Babić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Blaženke Drdić kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja LA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, radi najniže mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1386/22-4 od 6. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1386/22-4 od 6. listopada 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II 140-02/22- 01/03412054902, urbroj: 341-99-05/3-22-426 od 20. travnja 2022.
2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, klasa: UP/I 140-02/21-01/03412054902, urbroj: 341-18-05/3-21-42870, broj: 100944 od 27. listopada 2021., kojim je tužitelju, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, priznato pravo na mirovinu u visini najniže mirovine u svoti od 3.098,75 kn mjesečno, počevši od 31. srpnja 2021., prema članku 49. stavku 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 121/17., 98/19. i 84/21. – dalje: ZHBDR).
3. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je nezadovoljan tumačenjem zakonskih odredbi odnosno prihvaćanjem jednostranog tumačenja tuženika kao jedino mjerodavnog. Smatra da ga se nije tretiralo jednakopravnom strankom u postupku, te da mu sud nije dostavio odgovor tuženika na očitovanje, u kojem bi se, kao i na ročištu, moglo otkloniti razlike u tumačenju. Navodi da sud nije riješio o navodima tužbe, kao i žalbe, koji su bili jasni i nedvojbeni. Postupanje tuženika smatra manipulacijom te osporava navode da podnositelj prijedloga zakona, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava nema mogućnost traženja i dobivanja vjerodostojnog tumačenja članka 49. ZHBDR-a. Navodi da ravnopravnost položaja stranaka pred sudom dovodi u pitanje i činjenica što je sud o tužbi odlučio bez rasprave. Predlaže da ovaj Sud zaštiti njegovo pravo na jednakopravnost, bez da se trpi neka veća šteta time što traži priznavanje prava od dana podnošenja zahtjeva, a u kom razdoblju mu se pravo umanjuje za iznos primljene obiteljske mirovine. Iz sadržaja žalbe proizlazi da predlaže da ovaj Sud prvostupanjsku presudu poništi.
4. Tuženik nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH, 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), koji se primjenjuje na temelju članka 169. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Prema stanju spisa razvidno je da je prvostupanjski sud nakon izvršenog uvida u spis tuženika, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, razmotrio činjenična i pravna pitanja koja su u smislu mjerodavnih odredaba ZHBDR-a odlučna za rješavanje o pravu tužitelja na starosnu odnosno najnižu mirovinu. U obrazloženju presude sud je iznio sve relevantne činjenice, te s obzirom na materijalno pravo koje se primjenjuje u konkretnom slučaju dao potpune, jasne i valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, čime je, suprotno navodima tužitelja, u bitnom odgovorio i na prigovore istaknute u tužbi.
8. Nadalje, s obzirom na navode tužbe, a koje tužitelj ponavlja u žalbi, prvostupanjski sud time što je spor riješio bez rasprave sukladno članku 36. točki 4. ZUS-a, nije počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka koja bi utjecala na donošenje zakonite presude. Tužitelj u tužbi, kao niti tuženik u odgovoru na tužbu, nije izričito zahtijevao održavanje rasprave, te je samo paušalno iznio prigovor nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da tuženik nije savjesno i brižljivo cijenio okolnosti i činjenice koje mu idu u prilog, dok iz sadržaja tužbe proizlazi da činjenice odlučne za rješavanje nisu sporne već tužitelj osporava tumačenje i primjenu članka 49. stavka 1. ZHBDR-a. S obzirom na navedeno, time što tužitelju nije dostavljen odgovor tuženika dan na njegovu tužbu, a u kojem je tuženik osporavao razloge tužbe kao pravno neodlučne pozivajući se na razloge iznesene u obrazloženju osporavanog rješenja, tužitelj nije onemogućen izjasniti se o bitnim pravnim pitanjima koja su u konkretnom slučaju predmet ocjene u sporu.
9. Prema postojećim podacima nije sporno da je tužitelj od 8. kolovoza 2007. korisnik prava na obiteljsku mirovinu iza smrti supruge ĐA prema općim propisima iz mirovinskog osiguranja (Zakon o mirovinskom osiguranju – "Narodne novine", broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05. i 79/07.). Postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja vođen je u povodu zahtjeva tužitelja za priznavanje prava na starosnu mirovinu na temelju ZHBDR-a, podnesenog 22. studenoga 2019.
10. S obzirom da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 84/21. – dalje: ZID ZHBDR) propisana mogućnost da se i korisniku obiteljske mirovine prema Zakonu o mirovinskom osiguranju odnosno općem propisu o mirovinskom osiguranju koji je prethodio tom propisu, može priznati pravo na mirovinu u visini najniže mirovine prema odredbama članka 49. ZHBDR-a tužitelju je, nakon što je nesporno utvrđeno da ispunjava i ostale pretpostavke za priznavanje traženog prava, pravo na mirovinu u visini najniže mirovine primjenom navedene odredbe priznato od 31. srpnja 2021. Naime, člankom 18. ZID ZHBDR-a u članku 49. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 121/17. i 98/19.) izmijenjen je stavak 3. te je propisano da, iznimno od stavka 1. i 2. ovoga članka, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata koji je navršio životnu dob iz članka 6. ovoga Zakona, a ne ispunjava uvjete za starosnu mirovinu prema ovome Zakonu ni prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, te nije stekao uvjete za neku drugu mirovinu u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti ili je korisnik obiteljske mirovine prema Zakonu o mirovinskom osiguranju odnosno općem propisu o mirovinskom osiguranju koji je prethodio tom propisu, pripada pravo na mirovinu u visini najniže mirovine određene prema stavcima 5. i 6. ovoga članka, uz uvjet iz stavka 4. ovoga članka i primjenu članka 98. Zakona o mirovinskom osiguranju.
11. Kako je prema ranijoj odredbi članka 49. stavka 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 121/17. i 98/19.) ostvarivanje prava na neku drugu mirovinu u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti, što se odnosi i na obiteljsku mirovinu priznatu prema općim propisima iz mirovinskog osiguranja, predstavljalo zapreku za priznavanje prava na mirovinu u visini najniže mirovine, nema zakonske mogućnosti da se tužitelju to pravo prizna od dana podnošenja zahtjeva 22. studenoga 2019. Odredba članka 49. ZHBDR-a, uključujući i stavak 1., jasna je i nesumnjiva te ne zahtijeva posebno tumačenje, kako to tužitelj pogrešno smatra.
12. Slijedom iznesenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da osporenim rješenjem, koje je doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a koje niti tužitelj u biti ne osporava, te sukladno mjerodavnim propisima, nije povrijeđen zakon.
13. Slijedom iznesenog, prema ocjeni ovoga Suda, navodi žalbe nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke, te je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 9. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
