Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-418/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju po punomoći zastupa Marina Lacković odvjetnica u Daruvaru, Stjepana Radića 14, protiv tuženika Eos Matrix d. o. o., OIB 76674680107, Zagreb, Horvatova 82, kojeg po punomoći zastupa Tea Švaljek Krešić odvjetnica u Odvjetničkom društvu Haid & Švaljek Krešić j. t. d. u Zagrebu, Ilica 134, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj: P-318/2021-14 od 3. ožujka 2022., u sjednici održanoj dana 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj: P-318/2021-14 od 3. ožujka 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju poslovni broj Ovr-56/2021 određena rješenjem istog suda broj Ovr- 56/2021-4 od 27. siječnja 2021. kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška (točka I. izreke), te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, podredno, predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. Zahtijeva troškove sastava žalbe od 1.171,00 kn i sudske pristojbe žalbe od 400,00 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neosnovano tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim tvrdnjama žaliteljice, presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalba tužiteljice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

7. Nije u pravu tužiteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi broj Ovr-56/2021 od 27. siječnja 2021. na nekretnini tužiteljice koja se sastoji od 3/7 suvlasničkog dijela kč. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] kao kuća i dvor od 1176 m2, radi naplate novčane tražbine na temelju Ugovora od 27. lipnja 2005. i Ugovora o međusobnim poslovnim odnosima od 14. prosinca 2006., utemeljen na tvrdnji da predmetne isprave nije potpisala niti je na bilo koji način sudjelovala u njihovom sastavljanu, niti je bila korisnica kredita čime da se postupak ovrhe neosnovano vodi protiv nje, kao i da je nastupila zastara tražbine, slijedom čega je zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17- dalje: OZ) sukladno čl. 52. st. 3. OZ upućena iz ovršnog postupka na pokretanje predmetnog, na temelju čega se vodi ovaj postupak.

9. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o predmetu spora, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su između Croatia banke d.d. kao kreditora i BO kao korisnika kredita sklopljeni Ugovori o dugoročnom namjenskom kreditu s valutnom klauzulom 27. lipnja 2005. solemniziran po javnom bilježniku Mariji Kustić 28. lipnja 2005. broj OU- 555/2005 i Ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom broj 2100242069 od 14. prosinca 2006. te Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od 14. prosinca 2006. solemnizirani kod istog javnog bilježnika, na temelju kojih je kreditor odobrio i isplatio korisniku kredit od 23.000,00 eura protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju kreditora i od 13.000,00 eura,

- da je u to vrijeme korisnik kredita bio upisan kao isključivi vlasnik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je radi osiguranja naplate navedenih tražbina, predmetnim ispravama ugovoreno zasnivanje založnog prava na navedenoj nekretnini,

- da je korisnik kredita u vrijeme sklapanja naprijed navedenih Ugovora bio u braku s NO koja je izjavom od 27. lipnja 2005. istaknula da ukoliko dođe do ovrhe na navedenim nekretninama u samovlasništvu SO, a koje su predmet zasnivanja založnog prava temeljem naprijed navedenih Ugovora, neće imati nikakva potraživanja po osnovi bračne stečevine po članku 253. Obiteljskog zakona, te da je istinitost svog potpisa na izjavi ovjerila kod javnog bilježnika Ive Luketića u Gurbišnom Polju broj OV-2229/05,

- da su u zemljišnoj knjizi, na temelju naprijed navedenih isprava bila upisana založna prava u korist kreditora rješenjima Z-559/05 i Z-1255/06 radi osiguranja naplate iznosa kredita od 20.523,05 eura i 13.000,00 eura,

- da su predmetne isprave stekle svojstvo ovršnosti 9. listopada 2008.

- da je tužiteljica kćerka NO i BO,

- da se DO po osnovi bračne stečevine upisala kao suvlasnica od 3/7 dijela predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi iste k. o. temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Grubišnom Polju broj P-419/09 od 11. lipnja 2012.,

- da je između NO kao prodavateljice i tužiteljice kao kupca sklopljen kupoprodajni ugovor predmetom kojeg su 3/27 dijela navedene nekretnine na temelju kojeg je tužiteljica upisala svoje pravo suvlasništva u tom udjelu u zemljišnoj knjizi iste k. o. 10. prosinca 2013.,

- da je rješenjem Z-415/20 u zemljišnoj knjizi iste k. o. dopušten upis promjene založnog vjerovnika s Croatia banke d. d. na ovrhovoditelja (tuženika iz ovog postupka) na temelju Ugovora od 19. studenog 2019. i Aneksa 1 tom ugovoru od 16. prosinca 2019. o prijenosu tražbina po naprijed navedenim ovršnim ispravama, s prvenstvenim redom upisa kao pod upisima založnog prava izvršenim rješenjima pod brojem Z- 559/05 radi osiguranja naplate iznosa od 20.523,05 eura, te pod brojem Z-1255/06 radi osiguranja iznosa od 13.000,00 eura,

- da je rješenje o dopuštenosti prijenosa upisanog založnog prava na novog vjerovnika tužiteljica osporavala prigovorom i žalbom u zemljišnoknjižnom postupku, te je njezina žalba odbijena kao neosnovana rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž Zk-396/2021-2 od 26. listopada 2021. kojom je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je dopušten upis promjene založnog vjerovnika,

- da je sukladno tome u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga od strane tuženika kao ovrhovoditelja 20. siječnja 2021., na predmetnoj nekretnini, pa i na suvlasničkom dijelu tužiteljice, bilo upisano založno pravo u korist tuženika radi osiguranja novčanih iznosa po naprijed navedenim ispravama, a koje je prethodno bilo upisano za korist pravnog prednika tuženika Croatia banke d.d. u prvenstvenom redu upisa pod C1 Z-559/05 i C3 Z-1255/06,

- da se predmetni ovršni postupka vodi radi prisilne naplate naprijed navedenih tražbina koje su osigurane upisanim hipotekama,

- da je pravna prednica tuženika (Croatia banka d.d. Zagreb) podnijela ovršni prijedlog temeljem istih isprava kao i u ovom postupku, dana 23. rujna 2010., na predmetnoj nekretnini, radi naplate tražbina glede kojih je već tada bilo upisano založno pravo u njegovu korist, temeljem koje je izvršena zabilježba ovrhe u zemljišnim knjigama i da je taj ovršni predmet spojen na raniji Ovr-143/09, koji se vodio glede iste nekretnine, koji je, glede prednika tuženika, obustavljen pravomoćnim rješenjem od 29. siječnja 2014. jer se nekretnina nije mogla prodati niti na drugoj dražbi, dok rješenjem o obustavi ovrhe nije dirano u upisana založna prava već je naloženo brisanje upisa u vezi predmetne ovrhe,

- da je presudom prvostupanjskog suda broj P-419/09-85. od 11. lipnja 2012. prednica tužiteljice utvrđena suvlasnicom predmetne nekretnine po osnovi bračne stečevine i proglašena nedopuštenom ovrha koja se vodila u ovršnom predmetu većeg broja ovrhovoditelja, a kojoj je pristupio prednik tuženika (Croatia banka d. d.) kao VI- ovrhovoditelj, glede predmetne nekretnine, radi namirenja tražbina, između ostalih i predmetnih koje su osigurane založnim pravom, ali u odnosu na druge ovrhovoditelje iz tog postupka, ali ne i prednika tuženika, jer je Županijski sud u Bjelovaru, odlučujući po žalbi prednika tuženika kao VI-ovrhovoditelja (Croatia banke d.d. Zagreb) rješenjem Gž-1408/13-2 od 26. veljače 2015. prihvatio žalbu prednika tuženika i preinačio rješenje Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Grubišnom Polju broj Ovr- 418/13-108 od 21. ožujka 2013. tako da se obustava ovrhe određena rješenjem broj Ovr-638/06-4 od 23. studenog 2006. u odnosu na suvlasnički dio prednice tužiteljice ne odnosi na prednika tuženika kao ovrhovoditelja, imajući u vidu sadržaj naprijed navedene izjave od 27. lipnja 2005.,

- da je tužiteljica, time što je kćerka ranije vlasnice NO, bila upoznata sa sadržajem njezine izjave od 27. lipnja 2005., kao i time što je u navedenom postupku P-419/09 saslušana kao svjedok, te da je tužiteljica u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora i upisa vlasništva znala za uknjižena založna prava.

10. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno zaključio kako je neosnovan navod tužiteljice da se ovrha u korist ovrhovoditelja nije mogla odrediti protiv nje na temelju isprava u kojima ona nije sudjelovala kao stranka, jer je do upisa vlasništva u korist tužiteljice 5. prosinca 2013. došlo nakon što je bilo upisano založno pravo u zemljišnoj knjizi u korist prednika tuženika, čime da je tuženik kao ovrhovoditelj mogao zatražiti ovrhu izravno protiv tužiteljice kao novog vlasnika u smislu čl. 83. OZ.

11. Jednako tako, prvostupanjski je sud, pravilno zaključio i da nije nastupila zastara tražbine koja se namiruje u predmetnom ovršnom postupku, imajući u vidu da je pokretanjem ovršnog postupka od strane prednika tuženika 23. rujna 2010. došlo do prekida zastare i da je desetogodišnji zastarni rok počeo ponovno teći pravomoćnošću rješenja o obustavi ovrhe jer je ovrha obustavljena zbog razloga na koje prednik tuženika nije imao utjecaja (nemogućnost prodaje nekretnine na drugoj javnog dražbi) u smislu čl. 233. st. 1., 241. i 245. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO), te da navedeni zastarni rok nije protekao imajući u vidu pravomoćnost rješenja o obustavi ovrhe od 29. siječnja 2014. i vrijeme pokretanja predmetnog ovršnog postupka od 20. siječnja 2021. koji se vodi radi namirenja iste tražbine, jednako kao i da se radi o prisilnom ostvarenju tražbine u iznosu koji je osiguran upisanim založnim pravom sukladno odredbi čl. 222. ZOO koja propisuje kako vjerovnik čija je tražbina osigurana založnim pravom odnosno hipotekom može se namiriti iz opterećene nekretnine s obzirom da je njezino pravo upisano u zemljišnoj knjizi.

12. Kako je tužiteljica u predmetnom ovršnom postupku procesno i stvarno pasivno legitimirana, te kako nije nastupila zastara tražbine koja se u tom postupku prisilno namiruje, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio naprijed navedene odredbe materijalnog prava odbijajući tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, budući da nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi u smislu čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ radi kojih je upućena u predmetnu parnicu.

13. Neutemeljeno tužiteljica u žalbi ističe prigovore – kako tuženik kao pravni sljednik Croatia banke nije bio ovlašten upisati založno pravo na njezinom suvlasničkom dijelu rješenjem Z-415/2020, da je za upis ustupljenog prava bila nužna izričita izjava tužiteljice koju ona kao vlasnica nije dala, da u trenutku upisa prava vlasništva tužiteljice na spornim nekretninama nije bilo upisano založno pravo u korist pravnog prednika tuženika Croatia banke d.d. a nje da se ne tiče je li založno pravo trebalo biti upisano, zašto nije bilo upisano i je li došlo do greške suda prilikom obustave ovrhe Ovr-638/06 i posljedično ukidanja svih pravnih radnji, da je tužiteljica svoj suvlasnički dio stekla bez tereta o čemu da svjedoči i rješenje prvostupanjskog suda broj: Z- 1141/2013 od 10. prosinca 2013. kao i čl. III. Kupoprodajnog ugovora kojom se jasno navodi da se nekretnina kupuje bez tereta, da je potpis na Kupoprodajnom ugovoru ovjerila samo prodavateljica a ne i tužiteljica, što bi nesporno morala da je stjecala nekretnine na kojima postoje upisani tereti, pa Kupoprodajni ugovor bez pristanka na „teretno“ stjecanje prava vlasništva i ovjere potpisa tužiteljice kao kupca ne bi bilo moguće provesti kroz zemljišne knjige, čime da je nekretninu stekla primjenom načela zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, i u dobroj vjeri, te da je pravna prednica NO svoj suvlasnički dio nekretnine stekla temeljem pravomoćne i ovršne presude bez tereta.

14. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima, tužiteljica u ovom postupku nije ovlaštena osporavati pravilnost i zakonitost upisa prijenosa založnog prava s ranijeg na novog vjerovnika, jer je o predmetnim prigovorima odlučeno u zemljišnoknjižnom postupku Z-415/2020 predmetom kojeg je bio prijenos tog prava, na način da su prigovori odbijeni kao neosnovani, dok se neovisno od toga ističe da u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZOO za prijenos tražbine a time i prijenos založnog prava nije bio potreban pristanak tužiteljice kao suvlasnice predmetne nekretnine. Ujedno, činjenicu prijenosa založnog prava u prvenstvenom redu upisa iz 2005. i 2006. prvostupanjski sud je pravilno utvrdio iz povijesti zemljišnoknjižnih upisa, jednako kao što je, protivno žalbenim prigovorima, pravilno utvrdio da su predmetom brisanja zemljišnoknjižnih upisa povodom obustave ovrhe bili samo upisi određeni povodom te ovrhe (zabilježba ovrhe) a ne i upisana založna prava. Pored toga, iz rješenja Z-1141/2013 od 10. prosinca 2013. proizlazi da je istim, po prijedlogu tužiteljice, dopušten upis uknjižbe suvlasničkog dijela od 3/7 dijela navedene nekretnine s prednice tužiteljice na tužiteljicu, pa predmetno rješenje, protivno žalbenim prigovorima, nije dokaz o bezteretnom stjecanju nekretnine, jednako kao što je neodlučan sadržaj ugovora o kupoprodaji između tužiteljice i njezine prednice, jer se radi o njihovom međusobnom ugovornom odnosu koji nije ni od kakvog utjecaja na postupak predmetne ovrhe niti na upisana založna prava iz 2005. i 2006. Jednako tako, imajući u vidu da je predmetna nekretnina bila zalog vraćanja iznosa kredita, time je tužiteljica suvlasništvo nekretnine stekla opterećeno založnim pravom u smislu čl. 299. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Narodne novine broj: 91796, 68/98, 137799, 22/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38709, 153/09 – dalje; ZVDSP) koja propisuje da se založno pravo ne može odvojiti od zaloga koji opterećuje, pa tko na bilo kojem pravnom temelju stekne zalog, stekao ga je opterećenoga založnim pravom, ako ovim zakonom nije drukčije određeno, zbog čega je, imajući u vidu da tražbina o dospjelosti nije namirena, predmetni ovršni postupak tuženik bio ovlašten pokrenuti i u smislu čl. 297. st. 1. ZVDS koja određuje da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koji ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

15. Pored toga, prvostupanjski sud je, iz načela javnosti zemljišne knjige kao i činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa sadržajem izjave NO od 27. lipnja 2005., izveo pravilan zaključak da je tužiteljici prilikom stjecanja suvlasništva bila poznata činjenica upisanog založnog prava na koje nije od utjecaja suvlasništvo njezine prednice po osnovi bračne stečevine, zbog čega neutemeljeno ističe prigovore kako je nekretninu stekla bezteretno pouzdajući se u povjerenje u zemljišne knjige i u dobroj vjeri.

16. Kako tužiteljica prvostupanjsku presudu pobija i u dijelu u kojem je odlučeno o njezinoj obvezi naknade parničnog troška, općenito navodeći da odluku pobija i u tom dijelu, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede odluke o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tužiteljice podnesena protiv prvostupanjske presude i u predmetnom dijelu, neosnovana.

17. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužiteljice valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1 ZPP, a zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti, jer nije uspjela sa podnesenom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Šibeniku 17. prosinca 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Goran Stošić