Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-386/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gorana Stošića, predsjednika vijeća, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč – Pecirep i člana vijeća Ljudevita Zoričića, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika OČ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Mato Stjepanović odvjetnik u Zagrebu, Ulica P. Hatza 23, radi iseljenja i predaje u posjed, i po protutužbi tuženika-protutužitelja OČ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Mato Stjepanović odvjetnik u Zagrebu, Ulica P. Hatza 23, protiv tužiteljice-protutuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika – protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj Ps-7/2024-41 od 4. srpnja 2024., u sjednici održanoj dana 26. studenoga 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-7/2024-41 od 4. srpnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutužene i naloženo tuženiku –protutužitelju iseliti iz stana u [adresa], 21B od 50,02 m2, koji se sastoji od dvije sobe i kuhinje, kupaonice sa sanitarnim čvorom, na II katu zgrade u [adresa] , te predati opisani stan slobodan od osoba i stvari u posjed tužiteljici putem državnih nekretnina d. o. o. OIB [osobni identifikacijski broj] (toč. I. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika-protutužitelja za isplatu iznosa od 10.169,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 4. srpnja 2024. do isplate i za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.300,00 eura (točka II. izreke).
2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik-protutužitelj zbog svih zakonom propisanih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti žalbu, a ukoliko potvrdi točku I. izreke predlaže prihvatiti protutužbeni zahtjev u cijelosti. Zahtijeva troškove sastavljanja žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 457,50 eura.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Neosnovano tuženik-protutužitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim tvrdnjama žalitelja, presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
6. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st 2. ZPP), to je žalba tuženika-protutužitelja podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.
7. Nije u pravu žalitelj ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
8. Predmet spora je zahtjev za iseljenjem tuženika iz stana u [adresa] od 50,02m2 na II katu koji je u nespornom vlasništvu tužiteljice a u posjedu tuženika- protutužitelja, i predaju posjeda stana tužiteljici, kao i zahtjev tuženika-protutužitelja, ukoliko se prihvati zahtjev za predaju posjeda, za isplatu iznosa od 10.169,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude, utemeljen na tvrdnji da taj iznos predstavlja protuvrijednost nužnih troškova koje je imao ulaganjem u predmetni stan.
9. U ovom stadiju postupka, jednako kao i u ranijem prvostupanjskom, sporni su pravo tuženika na posjed stana po osnovi tvrdnje tuženika-protutužitelja da stan predstavlja njegov dom, kojeg prema praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ELJSP) u skladu s čl. 8. . Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (Narodne novine –Međunarodni ugovori broj 18797, 6799, 14702, 1/06 – dalje; Konvencija) čine prostorije s kojima je pojedinac stvorio dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost bez obzira na činjenicu je li stanovanje zakonito ili bez ovlaštenja (Odluka ESLJP u postupku O protiv Republike Hrvatske), budući da st. 1. navedenog čl. Konvencije propisuje pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, određujući da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, dok je st. 2 određeno da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje toga prava, osim u skladu s Zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda i zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Sporno je i dalje, ukoliko navedeni stan predstavlja tuženikov dom u naprijed navedenom smislu, je li potrebno ispitati i provesti test razmjernosti kako bi se odgovorilo na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede navedene odredbe čl. 8. Konvencije, odnosno predstavlja li zahtjev tužiteljice za iseljenje njezino opravdano/neopravdano miješanje u tuženikovo pravo na dom.
10. Suprotno žalbenim navodima tuženika-protutužitelja, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa polazeći od utvrđenja:
- da je tuženik-protutužitelj nasilno stupio u posjed stana 2012. tako što je provalio u isti nakon što se iz stana iselio dotadašnji korisnik,
- da tuženik-protutužitelj nema nikakvu osnovu za posjed jer stan drži bez odobrenja tužiteljice i unatoč njenim višekratnim pozivima da joj vrati posjed stana, pa tako prema pozivu tužiteljice još od 25. rujna 2012. (list 119. spisa),
- da je tužiteljica još 2016. pokušala napraviti očevid u stanu što joj tuženik-protutužitelj nije dozvolio,
- da tužiteljici plaća naknadu za korištenje stana bez osnove (list 119. spisa), kao i sve režijske troškove,
- da tuženik-protutužitelj nije riješio status korisnika stana zbog čega je znao i imao svijest o tome da će prije ili kasnije morati iseliti iz stana,
zaključuje da je tuženik-protutužitelj od zauzimanja stana bio svjestan da nema pravo korištenja stana, zbog čega je znao i imao svijest o tome da stan neće moći dugotrajno koristiti, slijedom čega zbog navedenih objektivnih razloga nije ostvario dostatnu i trajnu vezu da bi predmetni stan smatrao svojim domom.
11. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da time što nema pravo na posjed stana uslijed neostvarenja objektivnih i subjektivnih preduvjeta da bi predmetni stan smatrao svojim domom, tuženik-protutužitelj je obvezan tužiteljici kao vlasnici predati svoj posjed stana, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo naloživši iseljenje i predaju njegovog posjeda stana tužiteljici u smislu odredbi čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 69798, 137799, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38709, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje; ZVDSP).
12. Neutemeljeno tuženik-protutužitelj u žalbi ističe prigovore – da prvostupanjski sud nije dao odlučne činjenice provodeći test razmjernosti radi odgovora na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije i predstavlja li zahtjev tužiteljice za iseljenje njezino neopravdano miješanje u tuženikovo pravo na dom, da je iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke o neuspostavljanju dostatne i trajne veze sa stanom, ističući i da je pravilno utvrđeno da stan koristi bez valjane pravne osnove ali da je s tužiteljicom pokušao regulirati svoj status u vezi korištenja stana zadnji put 4. prosinca 2020. predloživši zaključenje ugovora o najmu stana na neodređeno vrijeme u kojem slučaju bi odustao od protutužbe s čime da se složio zastupnik tužiteljice (Općinsko državno odvjetništvo), te da je živeći u stanu s obitelji preko 12 godina ostvario subjektivne i objektivne preduvjete za zasnivanje dostatne i trajnije veze s stanom, kao i da je imao legitimno pravo očekivati da tužiteljica s njim zaključi ugovor o najmu jednako kao i s mnogim drugim korisnicima njezinih stanova, ističući i da za predmetni stan uredno plaća naknadu i sve režijske troškove.
13. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, imao u vidu sve naprijed istaknute prigovore, te unatoč istima pravilno zaključio kako tuženik-protutužitelj nije ostvario subjektivni osjećaj dostatne i trajne veze s predmetnim stanom da bi ga smatrao svojim domom, imajući u vidu objektivne razloge u vidu pravilno utvrđenih činjenica prema kojima je nasilno otpočeo živjeti u stanu provaljivanjem u stan nakon iseljenja prijašnjeg korisnika, da od tada nije ishodio status korisnika stana jer je tužiteljica odbila, kako to sam ističe, sklopiti s njim ugovor o najmu, pri tome niti u žalbi ne ističući bilo koju osnovu po kojoj bi legitimno mogao očekivati da bi upravo s njim bio sklopljen ugovor o najmu stana (ne navodeći ni da nema drugih nekretnina u svom vlasništvu ili posjedu koje bi bile dostatne radi zadovoljavanja njegovih stambenih potreba), kao niti jedan razlog zbog koje smatra da bi ostvario pravo na korištenje stana po nekoj drugoj osnovi, slijedom čega je znao, kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud, da će prije ili kasnije morati iseliti iz stana. Kako zbog tih razloga tuženik-protutužitelj predmetni stan nije mogao smatrati svojim domom, time radi zaštite prava na poštivanje doma u smislu čl. 34. st. 1. Ustava RH i čl. 8. Konvencije, prvostupanjski sud nije niti provodio test razmjernosti radi odgovora na pitanje je li miješanje tužiteljice kao osobe javnog prava u predmetno pravo (koje u ovom slučaju niti ne postoji) utemeljeno na Zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja koji bi se mogao postići blažom mjerom i je li miješanje seljenjem iz stana bilo nužno u demokratskom društvu.
14. Nadalje, glede zahtjeva protutužbe, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:
- da je stan bio useljiv prema Zapisniku o primopredaju stana s ranijim korisnikom od 27. siječnja 2012. u kojem je naznačeno i da je potrebno radi uređenja stana izvesti soboslikarske radove kao i radove na stolariji s konstatacijom da postoji napuklo prozorsko staklo u sobi,
- da je tuženik-protutužitelj nakon useljenja u stan isti kompletno uredio tako da je promijenio instalacije, podove u sobama, pločice u kupaoni i kuhinji, stolariju i sanitarije, postavio nova rasvjetna tijela i radijatore, ugradio novu kuhinju i kupio kompletno novi namještaj te ugradio klima uređaj, što odgovara protuvrijednosti od 10.169,36 eura prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, da su radovi, osim ugradnje klima uređaja, prema nalazu i mišljenju vještaka nužni jer je bilo potrebno izvesti temeljitu adaptaciju stana zbog starosti zgrade koja je izgrađena i useljenja 1965. imajući u vidu održivi vijek trajanja građevinskih elemenata s procjenom od cca- 45-50 godina u vrijeme preuzimanja stana (list 210 spisa), pod pretpostavkom da takva adaptacija od useljenja u zgradu do izvođenja radova od strane tuženika-protutužitelja nije vršena, jer ni jedan materijalni dokaz u tom pravcu vještak nije imao u vidu,
- da tuženik-protutužitelj nije imao odobrenje tužiteljice za navedene radove i da u stan nije pustio predstavnike tužiteljice,
- da svoju tvrdnju o neprikladnosti stana za stanovanje u vrijeme kada je uselio u stan ničim nije dokazao i u suprotnosti je s naprijed navedenim zapisnikom od 27. siječnja 2012. prema kojem je stan bio useljiv,
- da je predmetni stan tužiteljica davala u najam s zaštićenom najamninom, pa bi za tužiteljicu kao vlasnicu bili nužni samo oni troškovi koji su neophodni za potrebe takvog stanovanja, a što tuženik-protutužitelj kao nepošteni posjednik stana nije dokazao. 15. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da se zahtjev za naknadu po navedenoj osnovi, u odnosu na tužiteljicu kao vlasnicu stana koja u ovom postupku zahtijeva tuženikovo iseljenje iz stana, prosuđuje prema pravilima o pravnom položaju nepoštenog posjednika u smislu odredbe čl. 165. ZVDSP koji st. 3. propisuje da nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku, te da tuženik-protutužitelj protivno svojoj obvezi iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP nije dokazao da su naprijed navedeni troškovi koje je imao bili nužni i za tužiteljicu, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo odbijajući zahtjev za naknadu kao neosnovan zbog neispunjenja materijalno pravnih pretpostavki propisanih odredbom čl. 165. ZVDSP st. 3. ZVDSP na kojoj, prema činjeničnoj osnovi protutužbe, tuženik-protutužitelj temelji svoj zahtjev. 16. Neosnovano tuženik-protužitelj u žalbi ističe prigovore – da je prvostupanjski sud propustio imati u vidu nalaz i mišljenje vještaka i u dijelu prema kojem je vijek trajanja zgrada u kojoj se stan nalazi 45-50 godina i da je zbog isteka roka trajanja bilo potrebno izvesti temeljitu adaptaciju stana koju je tuženik-protutužitelj izveo kao i zbog opće poznate činjenice kako stanovi u vlasništvu tužiteljice nisu redovno održavani, jednako kao što su prema nalazu i mišljenju vještaka, predmetni radovi bili nužni za tužiteljicu, osim ugradnje klima uređaja, te da je stanje stana prema zapisniku od 21. siječnja 2012. utvrđeno samo na temelju vizualnog pregleda stana a nisu vršeni atesti instalacije i opreme u stanu.
17. Međutim, protivno prigovorima žalbe, predmetni troškovi, ako su i bili korisni ili nužni za potrebe stanovanja tuženika-protutužitelja nemaju značaj nužnih troškova i za tužiteljicu kako je to prigovarala tijekom prvostupanjskog postupka imajući u vidu specifikaciju izvedenih radova, jer je prilikom primopredaje stana s ranijim korisnikom stan ostao u useljivom stanju kako to proizlazi iz naprijed navedenog zapisnika od 27. siječnja 2012. (neovisno od potrebe soboslikarskih i ostalih manjih radova koji nemaju značaj nužnih) iz kojeg suviše proizlazi i da su sve instalacije u stanu potrebne za stanovanje bile u funkciji (električne s električnim brojilom, plinske s plinskim brojilom, vodovodne s vodomjerom, kao i sustav grijanja putem toplane), dok je neodlučno da li je takvo stanje utvrđeno samo vizualnim pregledom bez atestiranja, jer ni tuženik- protutužitelj nije dostavio dokaz da je prije otpočinjanja radova izvršio od strane ovlaštenog tijela provjeru instalacija i da je temeljem takve provjere bilo nužno promijeniti instalacije zbog dotrajalosti, zbog čega svoju tvrdnju o dotrajalosti instalacija, kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud nije dokazao, zbog čega primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) opravdava ocjenu prvostupanjskog suda da ta činjenica nije dokazana.
18. Stoga, stanu kakav je bio u vrijeme tuženikovog useljenja nije prijetila nikakva opasnost ili nastanak štete, te je mogao biti korišten za potrebe uobičajenog, standardnog stanovanja i bez predmetnih troškova. Pored toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, zadatak vještaka bio je izvršiti specifikaciju izvedenih radova i utvrditi njihovu novčanu protuvrijednost, jer se radi o stručnom znanju kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP), zbog čega vještak, utvrđujući da se radi o nužnim troškovima (osim klime uređaja) nije niti ocjenjivao je su li predmetni troškovi nužni i za tužiteljicu, jer se radi o pravnom pitanju na koje odgovor daje sud a ne vještak.
19. Naime, za razliku od pravnog položaja poštenog posjednika prema čl. 164. ZVDSP, pravni položaj nepoštenog posjednika znatno je nepovoljniji budući da u smislu odredbe čl. 165. ZVDSP u odnosu na vlasnika nekretnine ima veće obveze i manja prava, pa tako i glede ocjene nužnih troškova koji se prema st. 3. istog članka prosuđuju isključivo sa stajališta vlasnika nekretnine, a ne nepoštenog posjednika, nastavno čemu su nužni samo oni troškovi koji su nužni isključivo za vlasnika nekretnine bez kojih se nekretnina ne bi mogla koristiti na standardan uobičajen način, što ovdje nije slučaj, kako je to naprijed navedeno. Pored toga, tuženik-protutužitelj ima mogućnost glede učinjenih troškova za koje nema pravo na naknadu, odvojiti ih i sebi uzeti ako to može učiniti bez oštećenja same stvari sukladno odredbi čl. 164. st.
5. ZVDSP.
20. Sukladno naprijed navedenom, budući da nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika-protutužitelja valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.
21. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe žalbe na teret tuženice, trebalo je odbiti, jer nije uspio s podnesenom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).
U Šibeniku 26. studenoga 2024.
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Goran Stošić
