Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-911/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, Maje Skorić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BN iz [adresa], s boravištem u Zatvoru u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vujasinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2235/2018-39 od dana 9. lipnja 2022. godine, u sjednici održanoj dana 29. listopada 2024. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se djelomično žalba tuženice i pod točkom I. izreke potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2235/2018-39 od dana 9. lipnja 2022. godine (dalje: prvostupanjska presuda).
II. Uvažava se djelomično žalba tuženice, te preinačava prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke, na način da se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 20.000,00 kuna sa zateznim kamatama.
III. Odbija se žalba tužitelja i u odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke potvrđuje prvostupanjska presuda.
IV. Zbog djelomične preinake prvostupanjske presude, mijenja se i odluka o parničnom trošku pod točkom IV. i V. izreke, te se nalaže tužitelju da u roku od 15 dana isplati tuženici parnični trošak u iznosu od 215,21 eur, dok se odbija tuženica sa preostalim zahtjevom, kao i tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška uključujući i zatraženi trošak žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da u roku od 15 dana naknadi tužitelju neimovinsku štetu zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 82.790,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 24. svibnja 2017. godine do isplate (točka I. izreke), zatim neimovinsku štetu zbog povrede zabrane nečovječnog postupanja tijekom izdržavanja kazne zatvoru u iznosu od 20.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana 17. svibnja 2018. do isplate (točka II. izreke), dok je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 100.973,07 kuna, sa zahtjevom kojim za neimovinsku štetu zbog povrede zabrane nečovječnog postupanja tijekom izdržavanja kazne zatvora potražuje iznos od 25.000,00 kuna, sa zahtjevom za zateznu kamatu koja na dosuđeni iznos od 82.790,00 kuna teče od dana 4. travnja 2014. godine do 23. svibnja 2017. godine i sa zahtjevom za zateznu kamatu koja na dosuđeni iznos od 20.000,00 kuna teče od dana 24. svibnja 2017. godine do 16. svibnja 2018. godine (točka III. izreke), te je naloženo tuženici da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.402,70 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 9. lipnja 2022. godine do isplate (točka IV. izreke), a ujedno je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka (točka V. izreke).
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli tužitelj i tuženica i to tužitelj pobijajući je u odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke i dijelu odluke o trošku pod točkom IV. izreke u kojem mu nije priznat preostali parnični trošak, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sa prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu uvaži, u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, uz dosudu parničnog troška, uključujući i zatraženi trošak žalbenog postupka, podredno, da u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, a tuženica pobijajući je u dosuđujućem dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u odluci o parničnom trošku pod točkom IV. i V. izreke, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu i u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Žalba tuženice djelomično je osnovana.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode, u ukupnom iznosu od 228.763,07 kuna sa zateznim kamatama, a koju je tužitelj zatražio pozivom na odredbu članka 480. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97 i dr., dalje: ZKP/97) koja se primjenjuje na temelju članka 573. alineja 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – službeni pročišćeni tekst, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, dalje ZKP/11), kao i pozivom na odredbu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima te odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 – službeni pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13, dalje: ZIKZ).
7. Iz razloga presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio među strankama nespornu aktivnu i pasivnu legitimaciju, činjenicu da je tužitelj bio neosnovano lišen slobode 487 dana i da istom pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog nezakonitog lišenja slobode u trajanju od 487 dana, te činjenicu da je tužitelj proveo na izdržavanju kazne zatvora u razdoblju od 3. veljače 2013. do 3. kolovoza 2014. godine, s time da je od 3. veljače 2013. do 23. ožujka 2013. godine boravio u [adresa] za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu, a od 24. ožujka 2013. do 3. kolovoza 2014. godine u Zatvoru u Karlovcu, te zaključio da je sporna visina odštetnog zahtjeva za neimovinsku štetu zbog neosnovanog lišenja slobode, osnovanost zahtjeva za imovinsku štetu zbog neosnovanog lišenja slobode, dopuštenost tužbe za naknadu neimovinske štete zbog nehumanih uvjeta u zatvoru i njezina meritorna osnovanost.
8. Nadalje, iz razloga presude, jednako i podatka spisa predmeta proizlazi:
- da je tužitelj izdržao jedinstvenu kaznu zatvora (oduzimanja slobode) u trajanju od dvije godine i šest mjeseci (u koju je bio uračunat pritvor od godine dana) po presudi Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj KO-824/2008 od dana 3. travnja 2009. godine,
- da je u obnovljenom postupku, nakon što su prvostupanjska presuda Općinskog suda kojom je ta jedinstvena kazna zatvora izrečena i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-240/2010 od dana 13. siječnja 2011. godine kojom je prvostupanjska presuda potvrđena, ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1098/2011 od dana 6. lipnja 2014. godine, izrečena kazna presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj KO-1345/2014 od dana 28. studenog 2014. godine oduzimanjem slobode u kraćem trajanju od izdržane kazne, odnosno u trajanju od godinu i dva mjeseca u koju je uračunat pritvor od jedne godine, jer je tužitelj oslobođen optužbe za jedno kazneno djelo teške krađe, slijedom čega da je neovlašteno bio lišen slobode u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca,
- da je tužitelj podnio odštetni zahtjev iz članka 477. stavak 2. ZKP Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske dana 24. svibnja 2017. godine u kojem je zatražio naknadu štete zbog nezakonito provedenog vremena u zatvoru u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, u iznosu od 82.790,00 kuna (487 x 170,00 kuna prosječni dnevni dohodak), te 50.000,00 kuna na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti zbog loših uvjeta prilikom nezakonitog izdržavanja predmetne kazne zatvora, dakle, ukupno 132.790,00 kuna,
- da je tužitelj podnio dana 17. svibnja 2018. godine zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u kojem je zatražio naknadu štete u iznosu od 183.763,07 kuna, koju da sačinjava šteta za neosnovano lišenje slobode u trajanju od 487 dana po 170,00 kuna – što čini 82.790,00 kuna, naknadu štete zbog gubitka zarade koju je mjesečno mogao ostvariti da nije bio neosnovano lišen slobode i to 29.849,80 kuna za deset mjeseci 2013. godine i 21.123,27 kuna za sedam mjeseci 2014. godine i naknadu štete zbog povede prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kuna s osnova uvjeta u kojima je bio nezakonito u zatvoru zbog loših uvjeta, te je zaključio da je time ostvarena procesna pretpostavka iz članka 186. a ZPP,
- da je tužitelj u tužbi podesnoj dana 20. kolovoza 2018. godine pod točkom I. tužbenog zahtjeva zatražio isplatu iznosa od ukupno 183.763,07 kuna i to prema činjeničnim navodima tužbe zbog neosnovanog lišenja slobode boravkom u zatvoru u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca u iznosu od 82.790,00 kuna (487 dana x 170,00 kuna), naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade koju je mjesečno mogao ostvariti da nije bio neosnovano lišen slobode, i to 29.849,80 kuna za deset mjeseci 2013. godine i 21.123,27 kuna za sedam mjeseci 2014. godine, odnosno ukupno 50.973,07 kuna, te iznosa od 50.000,00 kuna koji unutar zahtjeva od 183.763,07 kuna posebno ne obrazlaže, a pod točkom II. zahtjeva naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kuna, odnosno prema konačno određenom tužbenom zahtjevu od dana 20. prosinca 2021. godine pod točkom II. zahtjeva, iznos od 45.000,00 kuna koji prema činjeničnim navodima tužbe temelji na tvrdnji da je u tom vremenu boravio u neodgovarajućim uvjetima u Zatvoru u Karlovcu i [adresa] za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu jer su ćelije u koje je bio smješten bile prenapučene i da nisu ispunjavale osnovne higijenske i sanitarne zahtjeve, da je tijekom cijelog boravka u zatvoru imao nedostatnog osobnog prostora, da su uvjeti održavanja osobne higijene bili otežani, te da mu je pogoršano zdravstveno stanje, slijedom čega da se radilo o smještaju nedostojnom čovjeka i to prvenstveno za dio izdržane, kasnije ukinute kazne, tražeći zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,
- da je u postupku na temelju podataka dostavljenih od strane Ministarstva pravosuđa i uprave RH, Uprava za zatvorski sudstva i probaciju Klasa: 702-01/21-01/44, Ur.broj: 514-10-06-04-02701-21-02 od dana 3. ožujka 2021. godine, utvrđeno da je tužitelj bio u Zatvoru u Karlovcu, u kojem je boravio od dana 24. ožujka 2013. do 3. kolovoza 2015. godine, pri čemu je utuženo razdoblje isteklo dana 3. kolovoza 2014. godine, a u koji da je bio premješten iz Zatvora u Zagrebu (Centar za dijagnostiku) u kojem je prethodno boravio od dana 3. veljače 2013. do 24. ožujka 2013. godine,
- da je u Zatvoru u Karlovcu u sobi broj 11 od 17,35 m2 (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 0,91 m2) s još četiri, povremeno pet osoba, tužitelj boravio šest mjeseci i to od 24. ožujka do 25. rujna 2013. godine, a u sobi broj 16 od 12,48 m2 (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 0,94 m2), tužitelj da je s još dvojicom, povremeno i trojicom zatvorenika, boravio oko deset mjeseci, odnosno od 25. rujna 2013. godine do kraja utuženog razdoblja, dana 3. kolovoza 2014. godine,
- da je u tom razdoblju tužitelj raspolagao s 2,74 m2 u sobi broj 11 kad ih je u njoj bilo šestorica i 2,89 m2 kad ih je u sobi broj 16 zajedno bilo četvorica (dakle, uračunavajući i samog tužitelja),
- da je u odnosu na razdoblje u kojem je boravio u [adresa] za dijagnostiku u Zagrebu od dana 3. veljače 2013. do 24. ožujka 2013. godine, prvostupanjski sud, kod činjenice da tuženica nije dostavila dokaze glede uvjeta boravka tužitelja u tom periodu, pošao od notorne činjenice da je Zatvor u Zagrebu bio prenapučen, da sobe nisu veće od 20 kvadrata, te prihvatio iskaz tužitelja da ih je u sobi bila osmorica, slijedom čega je zaključio da je svaki od zatvorenika raspolagao sa 3 do 4 m2 osobnog prostora, u sobi koja je bila i spavaonica, dnevni boravak i blagovaona, u kojoj se nalazio i sanitarni čvor kojeg je koristilo sedam ljudi, dok je boravak na svježem zraku osiguran u trajanju od dva sata dnevno, slijedom čega je zaključio da je i pored osiguranog prostora, boravak bio povezan s drugim aspektima neprikladnih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se odnose na nemogućnost privatnog korištenja nužnika poluotvorenog tipa, nedostatak ventilacije što uzrokuje prozračivanje nužnika kroz prozor sobe koja je istovremeno spavaonica, blagovaona, dnevni boravak i soba u kojoj sedam ljudi obavlja nuždu, a što je protivno higijenskim standardima i ne može se nadomjestiti dvosatnom dnevnom šetnjom na zraku.
9. Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud je, pozivom na članak 25. Ustava Republike Hrvatske, članak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka 9. ZIKZ, kao i načelnog stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru koje je utvrdilo veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava u presudi donesenoj 20. listopada 2016. godine u predmetu Muršić protiv Hrvatske, broj zahtjeva: 7334/2013, zaključio da je razdoblje u kojem je tužitelj imao raspoloživog osobnog prostora ispod 3 m2 trajalo više od šesnaest mjeseci, što da se ne može smatrati kratkim, povremenim i minimalnim smanjenjem potrebnog minimalnog prostora od 3 m2, te da se radi o čvrstoj pretpostavci povrede zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja koja nije dovedena u pitanje i koja tijekom prvog dijela boravka u Zatvoru u Karlovcu opravdava dosuđivanje novčane satisfakcije u iznosu od 17.000,00 kuna, a za boravak u [adresa] za dijagnostiku u Zagrebu u iznosu od 3.000,00 kuna, što ukupno iznosi 20.000,00 kuna za štetu pretrpljenu "zbog povrede zabrane nečovječnog postupanja tijekom izdržavanja kazne".
10. Međutim, djelomično su osnovani prigovori tužitelja u odnosu na dosuđenu naknadu pod točkom II. izreke jer je neosnovanim lišenjem slobode u navedenom vremenu nedvojbeno povrijeđeno i pravo osobnosti na dostojanstvo (koje prvostupanjski sud podvodi pod konvencijsku zabranu nečovječnog postupanja tijekom izdržavanja kazne zatvoru), pri čemu se u konkretnom slučaju radi o povredi koju tužitelj temelji isključivo na neadekvatnim uvjetima boravka u zatvoru u utuženom razdoblju, pa je dosuđena naknada u iznosu od 82.790,00 kuna, odnosno 170,00 kuna po danu pod točkom I. izreke, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, primjerena šteti pretrpljenoj zbog neosnovanog lišenja slobode u trajanju od 487 dana, koja kao jedinstvena obuhvaća povredu prava na slobodu u utvrđenim neodgovarajućim uvjetima i vezano za to povredu dostojanstva tužitelja, slijedom čega je na taj iznos pravilno dosuđena zatezna kamata od dana podnošenja odštetnog zahtjeva iz članka 477. stavak 2. ZKP Ministarstvu pravosuđa dana 24. svibnja 2017. godine.
11. Ovo imajući u vidu da je u postupku s druge strane utvrđeno da se radi o višestruko kažnjavanoj osobi, koja je prije izdržavanja navedene kazne, kao dijela prethodno izrečene jedinstvene kazne zatvora, također bio na izdržavanju kazne zatvora, jednako i nakon utuženog razdoblja, pa i u vrijeme podnošenja tužbe 2018. godine, te se u tom pravcu niti u tužbi ne poziva na povredu prava osobnosti iz drugog osnova, a koja bi u okviru jedinstvene neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode bila odlučna za dosuđivanje naknade u višem iznosu.
12. Nadalje, tužitelj u žalbi ističe da je pogrešno izračunata površina korištenog prostora u [adresa] za dijagnostiku u Zagrebu po osobi, jer da se dijeljenjem površine od 20 kvadrata na sedam zatvorenika (bez odbijanja sanitarnoga prostora) dobije površina od 2,24 m2 po svakom, međutim, i kod takvog stanja stvari, ovaj sud je mišljenja da je u naknadi od 170,00 kuna po danu, dosuđena primjerena pravična naknada tužitelju, kako s obzirom na trajanje neovlaštenog lišenja slobode, tako i s obzirom na utvrđene neprikladne uvjete boravka u zatvoru u tom periodu (a što je bio predmet zahtjeva za mirno rješenje spora upućenog Ministarstvu pravosuđa, te potom Općinskom državnom odvjetništvu), ovo pogotovo kada je naknada u tom iznosu zatražena i zbog povrede prava osobnosti zbog narušenog zdravlja, u prvom redu psihičkog zdravlja tužitelja uzrokovanog takvim zatvorskim uvjetima, a što nije utvrđeno prema nalazu i mišljenju vještaka u ovom postupku, a u kom pravcu tužitelj ne prigovora niti u žalbi.
13. Neosnovani su i daljnji prigovori tuženice koja u žalbi ističe da i pored korištenja manje površine od 3 m2 po zatvoreniku u prostorijama u kojima je boravio tužitelj, da je nedostatak tog prostora kompenziran time da su tužitelju osigurani svi uvjeti za održavanje osobne higijene i obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjernim uvjetima, kao i pružena kontinuirana zdravstvena zaštita, te da nije bilo nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i pored postojanja objektivnih poteškoća koje se odnose manjim dijelom na manjak kvadrature i prostornost ćelije, međutim, tuženica u žalbi ne osporava zaključak suda da je manjak prostora bio prisutan tijekom boravka tužitelja u zatvoru u periodu neosnovanog lišenja slobode, a u postupku nije dokazala eventualno osigurane druge aktivnosti osim boravka od 2 sata na zraku, kao ni dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, a niti osporava navode tužitelja iz tužbe o poluotvorenom nužniku bez ventilacije u sobi u kojoj je istovremeno boravio veći broj osoba, te tvrdi da se objedovalo stojeći ili na krevetu, pri čemu se u dostavljenim podacima Uprave za zatvorski sustav i probaciju navodi samo da su sobe bile opremljene sanitarnim čvorom, stalnom mogućnošću pristupa pitkoj vodi, da su bile suhe i opremljene odgovarajućim umjetnim svijetlom.
14. Neosnovana je žalba tužitelja u dijelu u kojem osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 50.973,07 kuna, a koji je tužitelj temeljio na tvrdnji da je zbog neosnovanog lišenja slobode izgubio minimalno propisanu plaću koja je za deset mjeseci u 2013. godini iznosila ukupno 29.849,80 kuna, a za sedam mjeseci u 2014. godini ukupno 21.123,27 kuna, navodeći da je bio zaposlen i da je izvan formalnih okvira zarađivao za život, a u čemu da ga je onemogućilo neopravdano lišenje slobode. Naime, kod utvrđene činjenice da je prema potvrdi HZMO-a tužitelj zadnji put bio u radnom odnosu 2004. godine, da iz pravomoćne presude kaznenog suda KO-1345/2014 od 28. studenog 2014. proizlazi da je tužitelj i prije počinjenja kaznenog djela teške krađe za koje je u obnovljenom postupku osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca višestruko osuđivan za istovrsna kaznena djela, da je tužiteljevo lišenje slobode u trajanju od godinu i dva mjeseca bilo zakonito, te da je nakon izdržavanja dijela kazne koja je predstavljala neosnovano lišenje slobode (3. kolovoza 2014.) tužitelj upućen na izdržavanja (druge) kazne u trajanju od jedne godine do 3. kolovoza 2015. godine, kao i da se u vrijeme podnošenja tužbe nalazio u Zatvoru u Zagrebu, lišen slobode (list 55), prvostupanjski sud pravilno je zaključio da su neutemeljene tvrdnje tužitelja da bi prema redovitom tijeku stvari u razdoblju od jedne godine i četiri mjeseca između dvaju izdržavanja kazni zatvora ostvario zaradu u iznosu od 50.973,07 kuna, ovo pogotovo kada tijekom postupka nije niti konkretizirano na koji bi neformalni način tužitelj bio u mogućnosti da nije bio u zatvoru ostvarivati određenu zaradu, te u tom pravcu u odnosu na prijašnja "neformalna" zaposlenja nisu predloženi bilo kakvi dokazi.
15. Neosnovana je žalba tužitelja u dijelu u kojem osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda kojom je odbijen dio neobrazloženog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 50.000,00 kuna, podveden pod zahtjev za nezakonito lišenje slobode, jer prema prvostupanjskom sudu nema tvrdnji niti dokaza na kojima se temelji, pri čemu se punomoćnik tužitelja u žalbi poziva na "običnu matematičku pogrešku u zbrajanju i u pisanju ukupnog iznosa potraživanja", navodeći da bi ukupan zahtjev trebao nakon uređenja u podnesku od dana 20. prosinca 2021. godine iznositi 178.763,07 kuna, međutim, u tom pravcu treba reći da osim što se ne radi o pogrešci suda, da u kontinuitetu od dana podnošenja tužbe do podneska kojim je konačno uređen tužbeni zahtjev (pod točkom I. za isplatu ukupnog iznosa od 183.763,07 kuna sa zateznim kamatama iz osnova neutemeljenog uhićenja, a pod točkom II. izreke, iznosa od 45.000,00 kuna sa zateznom kamatom iz osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti), ne proizlazi sumnja u odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva po punomoćniku tužitelja u točkama I. i II. istog, pri čemu podredno, za dodati je da tužitelj prvostupanjsku presudu niti formalno, a niti sadržajno ne osporava zbog žalbenog razloga iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP.
16. Slijedom navedenog, žalbu tuženice trebalo je djelomično odbiti i pod točkom I. izreke, potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. ZPP), te ujedno i djelomično uvažiti i pod točkom II. izreke preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 20.00,00 kuna sa zateznim kamatama (članak 373. ZPP), dok je žalbu tužitelja trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovanu i u odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. ZPP).
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP.
18. Tužitelj je u odnosu na osnov uspio sa 50% jer je osnovan zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode, a nije osnovan zahtjev za naknadu imovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode, dok je u odnosu na visinu tužitelj uspio sa cca 36,2%, slijedom čega je ukupan uspjeh tužitelja 86,2%, odnosno u razmjeru prema tuženici u konačnici 43,1%, dok je uspjeh tuženice 56,9%, pa je prebijanjem uspjeha, tuženica u konačnici uspjela sa 13,8 % (članak 154. stavak 2. ZPP).
19. Tuženici je priznat trošak zatražen na zapisnik ročišta rasprave od dana 9. svibnja 2022. godine u određenim novčanim iznosima i to odgovora na tužbu od 18. listopada 2018. godine, zastupanja na ročištima 2. listopada 2020. godine (pripremno ročište), 5. veljače 2021. godine (pripremno ročište) i 10. svibnja 2021. godine, te sastava podneska od 18. veljače 2021. godine u visini od zatraženih 2.500,00 kuna po svakoj radnji, kao i trošak sastava žalbe u visini od 1.250,00 kuna, dakle ukupno 11.750,00 kuna (Tbr. 8. točka 1., Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine " broj 138/2023), te je razmjerno uspjehu od 12,4% istoj trebalo priznati trošak od 1.621,50 kuna, odnosno 215,21 eur, te odbiti tuženicu sa preostalim zahtjevom za naknadu troška, kao i tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška uključuju i zatraženi trošak žalbenog postupka.
U Šibeniku, 29. listopada 2024. godine
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Ivana Čačić Brčić
