Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-105/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Tonija Šantića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju po punomoći odvjetnici iz Odvjetničkog društva Juranović i dr. j.t.d. iz Nove Gradiške, protiv tuženice Raiffeiseinbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju po punomoći odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški broj P-225/2019-27 od 1. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 10. rujna 2024.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški broj P-225/2019-27 od 1. prosinca 2022.

II. Uvažava se djelomično žalba tužitelja, te se preinačuje odluka o parničnom trošku i to u dijelu kojim tužitelju nisu dosuđeni zahtijevani parnični troškovi, na način da se nalaže tuženici da u roku od 15 dana, pored iznosa od 11.708,16 kn/ 1.553,93 eura dosuđenog prvostupanjskom presudom, tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 165,90 eura sa zateznom kamatom koja teče za razdoblje od 1. prosinca 2022. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu žalba tužitelja protiv odluke o parničnom trošku odbija kao neosnovana.

III. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 22,67 eura, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja te se odbija zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 18.816,41 kn/ 2.497,36 eura sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dospijeća do isplate, kako je pobliže navedeno u točki I. izreke te u istom roku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.708,16 kn/ 1.553,93 eura sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2022. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli tužitelj, koji presudu pobija u odluci o parničnom trošku, i tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalbe uvaže i pobijana presuda preinači ili ukine u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

5. Nije u pravu tuženica kada navodi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da izreka presude nije proturječna sama sebi, ni obrazloženju koje je sastavljeno sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP i u kojem su navedeni potpuni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza. Ujedno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP, koja da se ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

6. Stoga, a budući da nije počinjena ni koja bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to je žalba zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

7. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 29. rujna 2006. sklopili potrošački Ugovor o kreditu za kupnju vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.500,00 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca, a sve obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF za kune na dan plasmana kredita;

- da je početno ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20%, koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženice,

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatne stope i tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan anuitet kredita,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je platio tužitelj u odnosu na mjesečne anuitete da nije porasla kamatna stopa i tečaj CHF iznosi 18.816,41 kn/ 2.497,36 eura,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno zaključio da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamata i valutna klauzula u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta sve sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

10. Navodi tuženice da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine na koju se prvostupanjski sud pozvao ne može primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedena presuda odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je kao suvišan odbio dokazni prijedlog tuženice za saslušanje njezinog radnika LČ, jer on nije sudjelovao u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, pa tuženica neosnovano u žalbi ističe da je prvostupanjski sud odbijanjem „svih dokaza predloženih po tuženiku bez ikakvog obrazloženja, neovisno o tome radi li se o personalnim ili materijalnim dokazima“ propustio utvrditi da su ugovorne strane „pojedinačno pregovarale o valuti kredita“.

11. Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženice, treba reći da odredbama ZOO nisu propisana ograničenja niti rokovi za pokretanje postupaka radi utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih odredbi ugovora kao niti za postavljanje restitucijskog zahtjeva pa okolnost da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), suprotno stavu žaliteljice, nije relevantna za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

12. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

13. Izloženo stajalište žaliteljice nije pravilno, jer je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Budući da je ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u kolektivnom sporu utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. svibnja 2019. – do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO.

14. Konačno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženica pošteni stjecatelj, pa da tužitelju pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe. Naime, time što je u ovom predmetu utvrđeno da je odredba ugovora nepoštena podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije – tuženice. Pozivanje žaliteljice na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 5. ožujka 2004. g., prema kojem „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, nije osnovano, jer se ono odnosi na drugu kategoriju ugovora o zajmu, kod kojih je ništetnost posljedica nezakonito ugovorene valute obveze.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude, jer se radi o opravdanom trošku (članak 155. stavak 1. ZPP). U odnosu na žalbeni navod da tužitelju ne pripada cijeli trošak pristojbe za prvostupanjsku presudu, jer da je pristojbu mogao platiti u roku od 3 dana u visini polovice propisanog iznosa, za odgovoriti je tuženici da je prvostupanjska presuda tužitelju uručena na ročištu za objavu presude, a ne dostavljena u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 7. stavka 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23), na čiji se sadržaj poziva tuženica, a kojim je propisano da se na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom, ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke.

16. Budući da se nisu ostvarili žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženice valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP) te ujedno odbiti zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP).

17. U pravu je tužitelj kada pobija odluku o parničnom trošku navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu nije dosudio zatraženi trošak sastavljanja podneska od 12. rujna 2019. u iznosu od 1.250,00 kn uključujući PDV. Naime, tužitelj se, nakon što mu je prvostupanjski sud dostavio odgovor na tužbu, navedenim podneskom očitovao na tuženikove prigovore (prigovor mjesne nenadležnosti i materijalno pravne prigovore), pa se radi o trošku potrebnom za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP). Međutim, tužitelj nije u pravu kada ističe da mu pripada pravo na naknadu troška za sudjelovanje na konferenciji u iznosu od 625,00 kn uključujući PDV. Naime, prema Tbr. 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: OT) odvjetniku pripada naknada za sudjelovanje na konferencijama i sastancima na kojima se raspravljalo o činjeničnim i pravnim pitanjima sa strankom, protustrankom i drugim sudionicima u pravnim pitanjima stranke. Tužitelj u žalbi navodi da je „tijekom postupka prema logici stvari, a svakako u cilju potpunog ostvarenja načela saslušanja stranaka, od svog punomoćnika bio obaviještavan o stanju predmeta, iznijetim prigovorima i ostalim navodima tužene strane, o rezultatima vještačenja koje se provelo tijekom postupka, te je u cilju zaštite svog opravdanog pravnog interesa, odnosno u cilju uspjeha u postupku tužitelj sa svojim punomoćnikom raspravljao o činjeničnim i pravnim pitanjima tijekom postupka u skladu sa izvedenim sudskim radnjama i dokazima“, čime ne dovodi u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke, jer se na navedene radnje ne primjenjuje Tbr. 31. OT.

18. Kraj takvog stanja stvari, žalbu tužitelja djelomično je valjalo uvažiti, u pobijanom, odbijajućem dijelu preinačiti odluku o parničnom trošku i tužitelju, pored dosuđenog iznosa od 11.708,16 kn/ 1.553,93 eura prvostupanjskom presudom, dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 165,90 eura sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2022. do isplate, dok je u preostalom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje te temeljem članka 380. točaka 2. i 3. ZPP riješiti kao u točki II. izreke.

19. Budući da je tužitelj sa podnesenom žalbom protiv rješenja o parničnom trošku uspio u mjeri od 66,66% (za iznos od 165,90 eura u odnosu na ukupno pobijani iznos od 248,86 eura), a kako primjenom Tbr. 10/5 OT odvjetnička nagrada sastava žalbe protiv rješenja iznosi 20,74 eura, a pristojba za žalbu protiv rješenja o troškovima 13,27 eura (Tar. br. 3/2 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ broj 53/19 i 92/21) to je razmjerno tužiteljevom uspjehu u žalbenom postupku valjalo obvezati tuženicu da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 22,67 eura.

U Šibeniku, 10. rujna 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić