Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: II Kž-382/2024-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te Maje Štampar Stipić i Slavena Vidmara, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŽN zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11.,144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj K-20/2024. od 23. srpnja 2024. o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2024.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba optuženog ŽN kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog ŽN zbog kaznenog djela protiv imovine – razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv optuženog ŽN, iz zakonske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., uhićenog 23. ožujka 2024. Ujedno je određeno da istražni zatvor po ovom rješenju može trajati do pravomoćnosti presude, a najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.
2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio optuženi ŽN po braniteljici, odvjetnici Mariji Grbavac, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske ukine istražni zatvor optuženiku.
3. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, u skladu s člankom 495. u vezi sa člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na uvid.
4. Žalba nije osnovana.
5. Žalitelj osporavajući postojanje posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora neosnovano tvrdi da više ne postoje razlozi za produljenje istražnog zatvora koji su postojali u vrijeme određivanja i produljenja istražnog zatvora jer više nisu dostatni. Žalitelj time upire na povredu tzv. dinamičkog principa, međutim, imajući u vidu ozbiljnost i težinu okolnosti na kojima se temelji istražni zatvor, drugostupanjski sud nalazi kako u konkretnom slučaju isti nije povrijeđen jer sve okolnosti na strani optuženog ŽN u svojoj ukupnosti za sada nisu izgubile na svojem značaju i relevantnosti zbog proteka vremena od određivanja istražnog zatvora.
5.1. Osim toga, upire na povredu načela razmjernosti, no drugostupanjski sud nalazi da su sve činjenice odlučne za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog ŽN iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene, jer je sukladno članku 122. stavka 2. ZKP/08. prvostupanjski sud vodio računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela i kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku u slučaju osuđujuće presude te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora, pri čemu ne prijeti iscrpljivanje rokova najduljeg trajanja istražnog zatvora iz članka 133. ZKP/08.
6. Nastavno na prethodno navedeno, uz uvažavanje okolnosti počinjenja kaznenog djela (prema opisu iz optužnice, iskazanu upornost i bezobzirnost u protupravnom postupanju, a stoga i visok stupanj kriminalne volje) nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u dovoljnoj mjeri na njega utjecalo da se kloni od činjenja novih kaznenih djela. Naime, optuženom ŽN se u ovom postupku stavlja na teret počinjenje kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., s time da njegov dosadašnji život ukazuje da je isti ranije činio kaznena djela jer je pravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i 6 mjeseci, da bi već nakon samo 6 mjeseci po izdržanoj kazni zatvora bio osnovano za sumnjiv za učin kaznenog djela razbojništva zbog kojeg se vodi ovaj kazneni postupak. Imajući pored navedenog na umu da je psihijatrijskim vještačenjem kod optuženika utvrđen disocijalni poremećaj ličnosti, ovisnost o kokainu, te sklonost politoksikomanskoj zlouporabi različitih opojnih sredstava to se opravdanim nameće zaključak da je opasnost od ponavljanja kaznenog djela izvjesna i predvidiva s razumnim stupnjem vjerojatnosti.
7. Žalbeni navod koji je ovaj sud već otklonio u odluci o žalbi na prethodno rješenje o produljenju istražnog zatvora "da ranija osuđivanost ne može biti dovoljan i jedini argument za zaključak da postoji bojazan od ponavljanja kaznenog djela" ni ovaj put s uspjehom ne dovodi u pitanje valjanost pobijanog rješenja. Pritom, se skreće pozornost žalitelju da ranija osuđivanost često nije jedini razlog u prilog ocjeni o nužnosti primjene mjere istražnog zatvora, ali svakako jest jedna od glavnih, ako ne i odlučna okolnost na osnovu koje se vrši procjena budućeg ponašanja pojedinog okrivljenika. Stoga niti citiranje presude Ustavnog suda RH broj U-III/4942/2010. zbog potkrjepljivanja teze žalitelja nije od značaja, jer se takvo pozivanje u žalbi na pojedinu presudu zapravo svodi samo na iznošenje pojedinih načelnih stavova izraženih u istoj, no takvim pukim navođenjem žalitelj zapravo ne dovodi u konkretnu vezu sadržaj pobijanog rješenja i stav izražen u navedenoj presudi, posebice stoga što žalitelj, evidentno smatra da je riječ o sličnim situacijama, dok bi trebao imati u vidu da se svaka odluka o istražnom zatvoru procjenjuje zasebno i sa svojim specifičnostima pa činjenični argumenti iz drugog predmeta ne mogu biti relevantni za odluku u ovom predmetu.
8. Žalitelj ponavlja i navod da je kazneno djelo priznao, te samoinicijativno došao u policijsku postaju, da je kritičan prema kaznenom djelu te da je sve činjenice iznio pred policijom, te ništa nije pokušao umanjiti niti sakriti, međutim, drugostupanjski sud ostaje kod ocjene da isti nije od značaja kada se stavi u odnos sa svim opisanim okolnostima koje ukazuju na opasnost od ponavljanja djela.
9. Također, žalitelj ponovno upire na žalbenu osnovu bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. tvrdeći da u pobijanom rješenju nedostaju razlozi zašto se svrha istražnog zatvora ne može zamijeniti blažom mjerom, no suprotno tome, prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge zbog kojih smatra da se svrha istražnog zatvora ne može ostvariti drugom blažom mjerom, a koji su sadržani u točkama 6., 4. i 7. obrazloženja pobijanog rješenja.
10. Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.
Zagreb, 3. rujna 2024.
Predsjednik vijeća:
Željko Horvatović
