Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-147/2022-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i Sande Janković, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog AT zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku broj K-11/2019. od 22. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog AT i branitelja, odvjetnika Domagoja Rupčića,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog AT kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku broj K-11/2019. od 22. veljače 2022. optuženi AT proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te je, na temelju članka 227. stavka 4., uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godina, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno na zadržavanju i u istražnom zatvoru od 15. lipnja 2015. do 1. srpnja 2015. Na temelju članka 72. KZ/11. optuženom AT izrečena je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od jedne godine dulje od izrečene kazne zatvora.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženom AT je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1., 6. i 7. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna te troškova prometnog vještačenja u iznosu od 11.040,00 kuna, toksikološkog vještačenja u iznosu od 778,00 kuna, troškova dolaska svjedoka u iznosu od 660,00 kuna, troškova sudsko-medicinskog vještačenja u iznosu od 10.777,50 kuna i troškova obdukcije u iznosu od 2.500,00 kuna, što ukupno iznosi 26.755,50 kuna te nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika koji će biti određeni posebnim rješenjem po dostavi troškovnika i pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) te „smatra da istaknute olakotne okolnosti nisu takvog karaktera da bi predstavljale osobito olakotne okolnosti koje bi opravdavale ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma od tri godine za predmetno kazneno djelo“, pa predlaže preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni.

2.2. Optuženi AT žali se po branitelju, odvjetniku Domagoju Rupčiću zbog "bitne povrede odredbi kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene Kaznenog zakona, odluke o kazni, odluke o sigurnosnoj mjeri, odluke o troškovima postupka", te predlaže "da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske usvoji ovu žalbu i preinači pobijanu presudu na način da oslobodi optuženika krivnje, ili, da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, ili, podredno, da ublaži izrečenu kaznu i ukine izrečenu sigurnosnu mjeru."

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je prethodno dostavi u rad sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je održana u nazočnosti optuženog AT i branitelja, odvjetnika Domagoja Rupčića, u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. ZKP/08., a u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika su neosnovane.

7. Naime, nije u pravu je optuženik kada u žalbi tvrdi da su u provedenom postupku počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno da se „… presuda ne može ispitati jer u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a i oni razlozi koji su navedeni potpuno su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi o razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih isprava“ (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.). Navedene povrede optuženik obrazlaže time što se prvostupanjski sud u presudi nije referirao na doprinos oštećenika nastanku terećenog kaznenog djela, koji doprinos nalazi u mogućnosti da je oštećenik kao alkoholizirani suputnik na motociklu kritične prigode svojim ponašanjem destabilizirao motocikl u kretanju. Nadalje, optuženik tvrdi da prvostupanjski sud „uopće nije obrazložio uzročno – posljedičnu vezu između alkoholiziranosti vozača i poduzetog kočenja“, naglašavajući pritom da je reakcija kočenja bila sasvim prikladna standardu „prosječno uvježbanog vozača“. Također tvrdi da sud nije „iznio valjane razloge u vezi odlučne i sporne činjenice tko je kritične prigode upravljao motociklom“. Iako se ukazivanjem na relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik pogrešno poziva na članak 468. stavak 1. točke 2. i 3. ZKP/08., iz sadržaja žalbe slijedi da tvrdi da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, „posebice u pogledu prava na jednakost oružja“, što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Zaključno, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj nalazi i u tvrdnji da sud nije primijenio odredbu članka stavak 3. ZKP/08, odnosno, „načelo in dubio pro reo“.

7.1. Zaključak o izostanku bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje upire optuženik žalbom slijedi iz ocjene ovog drugostupanjskog suda da se tim žalbenim navodima sadržajno dovodi u pitanje ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, dakle, o drugoj žalbenoj osnovi, onoj iz članka 470. ZKP/08., o kojim žalbenim navodima će se ovaj sud očitovati u odgovarajućem dijelu ove odluke. Stoga nisu počinjene povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo sve razloge o odlučnim činjenicama i to na jasan i neproturječan način, uključujući nepostojanje proturječnosti između razloga presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava. U tom kontekstu, pravno je irelevantno što isticanjem ove žalbene osnove optuženik u biti manifestira svoje neslaganje s argumentacijom iz obrazloženja prvostupanjske presude.

7.2. Po utvrđenju ovo suda nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Naime, ovu povredu optuženik obrazlaže tvrdnjom da mu je prvostupanjski sud teško povrijedio pravo na pravično suđenje, „posebice u pogledu prava na jednakost oružja“. Isto obrazlaže time što prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog obrane „da se pročitaju nalaz i mišljenje prometno – tehničkog sudskog vještaka Milana Vinčića koje je obrana dostavila u spis i kombiniranog prometno – tehničkog i sudsko medicinskog vještačenja po vještacima Zvonku Ivašiću i Vedrani Petrovečki, te Robertu Spudiću i Davoru Mayeru, koja su provedena u parničnom postupku koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u postupku radi naknade štete za predmetnu prometnu nezgodu“. No, kako to navodi i sam optuženik u žalbi, vještaci koji su izradili nalaz i mišljenje u predmetnom kaznenom postupku po nalogu raspravnog suda, „…očitovali su se i na nalaze prometnog vještaka Milana Vinčića i kombiniranog prometno – tehničkog i sudsko – medicinskog vještačenja vještaka Zvonka Ivašića i Vedrane Petrovečki te Roberta Spudića i Davora Mayera, koji su vještačili u parničnom postupku“ (točka 16. obrazloženja prvostupanjske presude). Dakle, iako je formalno odbio prijedlog obrane glede čitanja nalaza i mišljenja vještaka iz parničnog postupka koji se vodi povodom inkriminirane prometne nesreće (rješenje prvostupanjskog suda s rasprave od 19. listopada 2021. na listu spisa 646), prvostupanjski je sud sadržaje tako predloženih i u parničnom postupku izvedenih dokaza ipak uveo u raspravu na način da je vještacima imenovanim u predmetnom kaznenom postupku naložio da se provede „…dopuna kombiniranog prometno sudsko – medicinskog vještačenja…“ u kojem je obvezao te vještake da se vještaci u dopuni nalaza i mišljenja detaljno očituju u odnosu na okolnosti koje proizlaze iz nalaza i mišljenja vještaka iz parničnog postupka (nalozi suda od 18. ožujka 2021. na listovima spisa 512 i 514). Nakon što su vještaci temeljem tako izdanih naloga suda izradili dopunu svojih nalaza i mišljenja, isti su ispitani na raspravi 10. veljače 2022. (list spisa 557 – 561), te im je u toj prigodi brojna pitanja postavljao i branitelj optuženika, upravo na okolnosti inkriminiranog događaja u aspektima vještačenja kako su provedena u parničnom postupku, pri čemu na tako izvedene dokaze vještačenjima optuženik nije iznio primjedbe. Slijedom izloženog ovaj drugostupanjski sud nalazi da su sadržaji vještačenja iz parničnog postupka izloženi na raspravi kako kroz dopune vještačenja u kojima su se vještaci ovog kaznenog postupka očitovali na okolnosti koje ističe optuženik iz vještačenja iz parničnog postupka, tako i kroz detaljno ispitivanje vještaka od strane obrane u kojem su izloženi stavovi iz nalaza i mišljenja vještaka iz parničnog postupka. Stoga opisanim načinom izvođenja dokaza vještačenjima nije došlo do teške povrede prava na pošteno suđenje optuženika, kako je to pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već su stručne ekspertize predmetne prometne nesreće kontradiktorno suprotstavljane na raspravi.

7.3. Zaključno glede bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno optuženik u žalbi navodi „…da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer nije primijenio odredbu čl.3. st.3. ZKP-a, odnosno načelo in dubio pro reo“, glede utvrđenja činjenice uzroka inkriminirane prometne nesreće. Ovo stoga što navedeno pravno - logično pomagalo, pravilo (koje se u žalbi pogrešno označava kao načelo) služi sudu pri utvrđivanju odlučnih pravno relevantnih činjenica, pa će stoga taj dio žalbe biti razmatran u dijelu ove odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.).

8. Glede žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) ovaj žalbeni sud podsjeća da je kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. KZ/11. tzv. blanketno djelo, jer biće istog upotpunjavaju odredbe propisa o sigurnosti cestovnog prometa, konkretno, Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/2013., 158/13., 92/14. i 64/15. – dalje: ZSPC). Pritom je za opstojnost ovog kaznenog djela nužno dokazati uzročno – posljedičnu vezu između kršenja određene blanketne odredbe iz ZSPC-a i posljedice koju to kršenje proizvodi, konkretno smrtne posljedice drugog sudionika cestovnog prometa. Kao propise o sigurnosti cestovnog prometa, kršenje kojih je dovelo do zabranjene posljedice, smrtnog stradavanja suvozača na motociklu ST, prvostupanjski je sud u izreci svoje presude, prihvaćajući inkriminaciju djela kako je opisana u korigiranoj optužnici (list spisa 555) naveo: članak 199. stavak 1. ZSPC-a (po kojem mladi vozač ne smije upravljati vozilom na cesti, niti početi upravljati istim, ako u krvi ima alkohola); članak 113. stavak 1. ZSPC-a (po kojoj vozač motocikla mora upravljati istim na način kojim se ne umanjuje stabilnost motocikla, te ometa druge sudionike u prometu, a osobito ne smije istodobno skidati obje ruke sa upravljača, pridržavati se za drugo vozilo, prevoziti, vući ili gurati predmete koji ga mogu ometati u upravljanju motociklom ili ugrožavati druge sudionike u prometu); članak 46. stavak 1. ZSPC-a (koja obvezuje vozača motornog vozila u prometu da koristi isključivo kolnik, te da se kreće sredinom obilježene prometne trake, odnosno trakom namijenjenom za promet one kategorije vozila kojoj vozilo pripada, osim u slučaju opasnosti za život, zdravlje i imovinu).

8.1. S tim u svezi optuženik u žalbi dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja dviju odlučnih činjenica predmetne inkriminacije, koje je kao takve naznačio i prvostupanjski sud: a) tko je bio vozač motocikla kritične prigode (što je u žalbi opisao kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, jer „sud nije iznio valjane razloge u vezi (te kao) odlučne i sporne činjenice“, te b) što je bio uzrok prometne nesreće, odnosno, je li alkoholiziranost i način upravljanja vozilom optuženika (pod uvjetom da je on bio vozač motocikla) u uzročno – posljedičnoj vezi sa inkriminiranom prometnom nesrećom.

8.2. Protivno tvrdnjama žalitelja, po ocjeni ovog žalbenog suda, pravilno je prvostupanjski sud na temelju na raspravi izvedenih dokaza utvrdio odlučnu činjenicu tko je bio vozač motocikla kritične prigode i to upravo u osobi optuženika, te je za takvo svoje utvrđenje dao valjane i potpune razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj žalbeni sud. Naime, ta činjenica je utvrđena temeljem kombiniranog prometno – tehničkog i sudsko medicinskog vještačenja koje je s pravom prvostupanjski sud uzeo kao osnovu svoga zaključka u već navedenom smislu. Ovo tom prije, što su se vještaci na raspravi u tom nalazu i mišljenju referirali na okolnosti iz vještačenja izvedenog kao dokaz u parničnom postupku i odgovorili na pitanja obrane koja su na raspravi bila postavljena u tom kontekstu. S tim u svezi neosnovano žalitelj u žalbi naglašava činjenicu da su vještaci na raspravi naveli da je optuženik bio vozač motocikla „sa velikom vjerojatnošću, ali ne i sa sigurnošću“. Ovo ne samo stoga što je u pitanju viši stupanj izvjesnosti glede postojanja odlučne činjenice u odnosu na puku vjerojatnost, već i zato što je ispravno prvostupanjski sud takav nalaz i mišljenje vještaka doveo u vezu sa prihvaćenim iskazima svjedoka koji su opisivali stanje i izjave optuženika neposredno prije i nakon nesreće. Tako iz iskaza svjedoka PT slijedi da mu je optuženik prije nesreće (između 2,15 i 2,25 sati u [adresa]), kada je naišao na optuženika koji je stajao i oštećenika koji je ležao, rekao „…da je prijatelj pijan i ne može se voziti iza na motoru…“, a svjedok ZT je navodio da je optuženika oko 6,10 sati, dakle, nakon nesreće, zatekao na kritičnom mjestu „…kako sjedi na motoru, koji je ležao na zemlji, u čučećem položaju, pognute glave i tipka po mobitelu. U jednom trenutku počeo je podizati motor, zajedno sa njim pao, da bi potom napravio u pet navrata salto u žitu…nakon toga je optuženik podigao motor, upalio ga i nakon otprilike 15 metara pao…“. Dakle, iz iskaza svjedoka PT slijedi zaključak da je neposredno prije nesreće upravo optuženik bio u mogućnosti stajati i razgovarati. Isti zaključak glede njegovih motoričkih sposobnosti neposredno nakon nesreće slijedi iz svjedočenja ZT. Stoga ovaj sud smatra da žalba neosnovano stranačkom reinterpretacijom sadržaja iskaza navedenih svjedoka, uz analizu oštećenja kaciga optuženika i oštećenika, neutemeljeno nastoji potvrditi svoju tezu o osobi vozača motocikla kritične prigode. Naime, temeljem navedenih svjedočenja i karakteristika tjelesnih ozljeda optuženika i oštećenika utvrđenih provedenim kombiniranim prometno – tehničkim i sudsko medicinskim vještačenjem, sagledavanjem, analizom i ocjenom svakog pojedinog dokaza kao zasebnih i u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je upravo optuženik kritične prigode na utuženom mjestu upravljao motociklom.

8.3. Kada žalbom dovodi u pitanje točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi pogrešne teze i na istima temelji svoju ocjenu da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio odlučne činjenice predmetne inkriminacije. Ali, protivno tome, obrazlažući zašto nalazi da je optuženik postupao protivno članku 199. stavku 1. ZSPC-a ispravno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje Centra za forenzička vještačenja, istraživanja i ispitivanja „Ivan Vučetić“, te dopunu istog. To vještačenje je rezultiralo utvrđenjem činjenice da je optuženik u trenutku vađenja krvi dana 11. lipnja 2015. u 9,55 sati imao 0,92 u krvi i 1,27 u mokraći (faza eliminacije alkohola iz organizma), a u 6 sati istoga dana je imao apsolutnu koncentraciju od 1,21 g/kg apsolutnog alkohola u krvi. Dakle, unutar optužnicom inkriminiranog vremena počinjenja terećenog kaznenog djela (između 2,30 sati i 6 sati) prvostupanjski je sud pravilno ocjenjivao dokaze glede alkoholiziranosti optuženika u 6 sati, bez obzira što su sadržaji pojedinih dokaza, prvenstveno analiza mjesta i vremena odašiljanja telefonskih poziva optuženika, davali pouzdanu osnovu za preciznije određenje vremena prometne nesreće, posljedično, i preciznije utvrđenje koncentracije alkohola u organizmu optuženika i oštećenika. No, i bez obzira na navedeno, osnovano je sud zaključio da je dokazana koncentracija alkohola u organizmu optuženika uzrok predmetne prometne nesreće, jer optuženik kao nesporno mladi vozač nije smio imati bilo koju koncentraciju alkohola u krvi, a on je imao koncentraciju 1,21 g/kg apsolutnog alkohola, koja ga je prema prihvaćenom nalazu i mišljenju spomenutog vještačenja diskreditirala kao sigurnog vozača. Rezultate znanstveno priznate kao primijenjene metodologije utvrđivanja koncentracije alkohola u organizmu optuženika posredno potvrđuju i ispitani svjedoci koji su iskazivali o njegovoj konzumaciji alkohola prije inkriminirane vožnje (svjedok A je potvrdio da su optuženik i ošećenik prije nesreće bili u njegovom kafiću gdje se „…pilo pivo“; svjedoci Š i S navodili su da je optuženik prije nesreće popio „oko pet piva“; svjedok P je iskazivao da se „pilo pivo“; svjedok PT je između 2,15 i 2,25 sati primijetio da su „obojica pijani“, svjedok ZT oko 6,10 sati je vidio da je optuženik „…izvan sebe i izbezumljen, te pod utjecajem alkohola“; optuženik se ne sjeća nesreće, ali navodi da je prije iste popio „tri piva od 0,5 litara“). U kontekstu izloženog neosnovano optuženik tvrdi da „sud uopće nije utvrdio uzročno – posljedičnu vezu između alkoholiziranosti optuženika i kršenja blanketnih odredbi…“. Naime, protivno toj tezi obrane i tvrdnji da je „…provedenim toksikološkim vještačenjem samo općenito utvrđeno koji su negativni utjecaji alkohola na vozače“, provedeno vještačenje dokazuje da je upravo optuženik kritične prigode s inkriminiranom koncentracijom alkohola u krvi (koja je utvrđena kao najmanja koncentracija) bio“pojačanog samopouzdanja i pretjerane samouvjerenosti, dolazi do redukcije samokontrole, poremećaja pažnje, realnog sagledavanja situacije, smanjene kritičnosti i mogućnosti ispravne ocjene. Smanjuje se sposobnost koncentracije te intelektualnih i kognitivnih sposobnosti. Negativan utjecaj alkohola na vozače očituje se smanjenom oštrinom vida, slabijim uočavanjem udaljenosti, otežanom fiksacijom na predmet i akomodacijom na svjetlost i tamu, vidno polje je suženo, pa vozač prekasno uočava promjene u vožnji, krivo procjenjuje udaljenosti i zadržavanje pravca…“. Stoga je ispravna i ocjena prvostupanjskog suda da je zbog opisanog stanja alkoholiziranosti optuženik, protivno odredbi članka 46. stavka 1. ZSPC-a motociklom sišao s kolnika i na nastavku kretanja na zemljanoj bankini poduzeo intenzivno kočenje prednjim kotačem motocikla. U pitanju su, dakle, negativne implikacije koncentracije alkohola u krvi svih vozača, pa i optuženika, koje je kao takve ispravno prvostupanjski sud naveo kao uzrok inkriminirane prometne nesreće i podlogu za svoj zaključak da je optuženik terećeno kazneno djelo počinio neizravnom namjerom, dakle, svjestan da vožnjom u takvom stanju može prouzročiti prometnu nesreću i pristajući na isto (članak 28. stavak 2. KZ/11.).

8.4. Isto tako neosnovano žalitelj tvrdi kako ne postoji uzročno posljedična veza između kršenja odredbe članka 113. stavka 1. ZSPC-a i inkriminirane nesreće, tvrdeći pritom, na temelju jednog kao iz cjeline istrgnutog iz citata vještačenja, da je optuženik silaskom s kolnika na zemljanu bankinu poduzeo intenzivno kočenje prednjom kočnicom, kao „…radnju prosječno uvježbanog vozača koja je adekvatna prometnoj situaciji“. Naime, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije u pitanju adekvatna reakcija optuženika kao prosječnog vozača motocikla, jer u trenutku poduzimanja te radnje nije bio u uobičajenoj i redovnoj prometnoj situaciji. Protivno tome, upravljajući motociklom pod utjecajem alkohola i prevozeći pritom alkoholiziranog oštećenika kao suvozača, svjestan tih okolnosti i oštećenikove nesposobnosti da postupa sinkrono s njim kao vozačem, optuženik krši i blanketnu odredbu članka 113. stavka 1. ZSPC-a, po kojoj ne smije ni na koji način umanjivati stabilnost motocikla u kretanju kao i blanketnu odredbu članka 46. stavka 1. ZSPC-a, a koja kršenja u cjelini dovode do zabranjene posljedice, smrti suvozača.

8.5. Radi svega izloženog, a protivno žalbenim navodima optuženika, prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica nije bilo mjesta primjeni članka 3. stavka 3. ZKP/08. (pravilo o rješavanju dvojbe prilikom utvrđivanja činjenica koje tvore obilježja terećenog kaznenog djela).

9. Isto tako, optuženik kroz žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona (članak 469. ZKP/08.), a da pritom ne konkretizira o kojoj povredi kaznenog zakona bi se konkretno radilo. Naime, isti problematizira uzročnost prometne nesreće tvrdnjom da je destabilizaciju motocikla mogla prouzročiti i aktivnost oštećenika kao suvozača na istom, koji je također bio pod utjecajem alkohola, sve u uvjetima kada prometno – tehničko vještačenje navodi da se tijela vozača i suvozača na motociklu moraju kretati sinkrono, usklađeno. Stoga bi se i ovi žalbeni navodi u biti odnosili na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, i kao takvi isti su promašeni slijedom zakonske odredbe koja vozaču motocikla zabranjuje prevoziti osobu koja ima u krvi alkohola iznad 0,50 g/kg (članak 161. stavak 3. ZSPC-a), a oštećenik je u trenutku smrti imao najmanje 0,51 g/kg. Zaključno, glede uzročno – posljedičnog slijeda treba konstatirati da niti brzina motocikla nije bila karika tog lanca, jer je brzina motocikla u kritičnom trenutku bila 73 km/h, u uvjetima kada je tzv. sigurna (prolazna) brzina na kritičnom mjestu prema prihvaćeno prometno – tehničkom vještačenju oko 117 km/h.

10. Glede odluke o kazni , sigurnosnoj mjeri i troškovima postupka, optuženik smatra da je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne „pravilno utvrdio olakotne okolnosti, ali smatram da iste nije cijenio u dovoljnoj mjeri“, a kako optuženik nije osuđivan niti kažnjavan, smatra da nije bilo mjesta izricanju sigurnosne mjere upravljanja motornim vozilom, te smatra da je sud trebao, makar djelomično, osloboditi optuženika od naknade troškova kaznenog postupka. Protivno tome, državni odvjetnik drži da „Sud prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nije pravilno vrednovao te činjenice“, jer nije bilo mjesta utvrđenim olakotnim okolnostima davati značenje osobito olakšavajućih i temeljem toga optuženiku izreći ublaženu zatvorsku kaznu.

10.1. Protivno navedenim stranačkim tvrdnjama, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ispravno su u prvostupanjskoj odluci utvrđene olakotne okolnosti kojima je sud dao značaj naročito olakotnih, temeljem kojih je optuženiku izrekao ublaženu zatvorsku kaznu, sve u smislu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. Naime, iako ispravno državni odvjetnik primjećuje kako bi „okolnost neosuđivanosti i prekršajne nekažnjavanosti trebalo biti redovno stanje svakog vozača“, činjenica je postojanja kriminaliteta kao patološkog stanja suvremenog društva, uključujući i delikvenciju u cestovnom prometu. Tim slijedom, uvažavajući ustaljenu sudsku praksu po tom pitanju, osnovano je prvostupanjski sud uzeo olakotnim navedenu neosuđivanost i nekažnjavanost, te izostanak naknadnog procesuiranja optuženika radi novog kažnjivog ponašanja, kao okolnosti prijašnjeg počiniteljevog života, te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela (članak 47. stavak 1. KZ/11.). Također, osnovano državni odvjetnik odriče karakter olakotnih okolnosti koje je prvostupanjski sud našao u proteku vremena od vremena počinjenja inkriminiranog kaznenog djela, te optuženikovu životnu dob, jer je isti tempore criminis bio star 24 godine, dakle, u dobi koja podrazumijeva zrelo i odgovorno ponašanje, bilo kao sudionik prometa, bilo kao stranka u postupku pred sudom. Zaključno, nije u pravu niti optuženik kada u žalbi tvrdi da je sud dvostruko vrednovao posljedicu djela, smrt oštećenika ST, i to kao obilježje djela i kao otegotnu okolnost. Naime, iako je smrt navedenog oštećenika doista bitno obilježje terećenog kaznenog djela, ta činjenica ne isključuje mogućnost da se njegova životna dob, mladost (24 godine u vremenu nesreće), ne uzme kao otegotna okolnost na strani počinitelja, i to kao jačina povrede zaštićenog dobra. Stoga će, po ocjeni ovog žalbenog suda, imajući u vidu i doprinos oštećenika nastanku predmetne prometne nesreće, izrečena kazna zatvora trebala ostvariti svrhu propisanu zakonom (članak 41. KZ/11.), a to je društvena osuda radi počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecanje na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena svijesti o pogibeljnosti činjenih kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja, te omogućavanje počinitelju ponovno uključivanje u društvo po izdržanoj kazni.

10.2. Neosnovano optuženik u žalbi tvrdi kako slijedom njegove ranije neosuđivanosti i nekažnjavanosti nije bilo mjesta izricanju sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom. Naime, prvostupanjski je sud u svojoj odluci (točka 31.) naveo potpune i jasne razloge za tu svoju odluku, koji razlozi su propisani upravo u zakonskim odredbama o svrsi sigurnosnih mjera i načelu razmjernosti u njihovom izricanju (članak 66. i 67. KZ/11.), te se optuženik upućuje na navedeni sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude.

10.3. Oslobođenje, pa makar i djelomično, od obveze naknade troškova provedenog kaznenog postupka na koje pledira žalba optuženika, propisano je člankom 148. stavkom 6. ZKP/08., ali su u istoj odredbi propisani i uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se donijela takva odluka. Niti u žalbi, kao ni u provedenom postupku optuženik nije učinio vjerojatnim te razloge, pa je prvostupanjski sud donio zakonitu odluku i u pogledu troškova kaznenog postupka.

11. Slijedom svega izloženog, kako ovaj sud nije našao da bi u provedenom postupku bile počinjene povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08.), niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 27. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Juriša