Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-881/2020-3

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. J., OIB: ..., S., kojeg zastupa punomoćnik M. J. i D. M., odvjetnici u S., protiv tuženika P. B. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa generalni punomoćniku OD M., B. i P., j.t.d., S., radi isplate, te po protutužbi P. B. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa generalni punomoćniku OD M., B. i P., j.t.d., S., kao tužitelja protiv A. J., OIB: ..., S., kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., S. i kao tuženika , radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-32/2016 od 12. prosinca 2019., nakon rasprave održane pred ovim sudom 28. prosinca 2023. ,u sjednici vijeća održanoj dana 28. prosinca 2023.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja-protutuženika A. J. i potvrđuje presuda Općinski sud u Splitu pod poslovnim brojem P -32/2016 od 12. prosinca 2019. u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za više zatražene zatezne kamate.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja P. B. d.d. i pobijana presuda potvrđuje u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora o devizno štednom ulogu s brojem računa ... i brojem partije ... od 13. lipnja 1991.

III. Djelomično se prihvaća žalba tuženika-protutužitelja P. B: d.d. te preinačava pobijana presuda u preostalom dijelu u točki I. i III. Izreke i sudi: "I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika A. J. koji glasi:

„Nalaže se tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku u roku od 15 dana isplati iznos od 1.182.000,00 USD sa 11% kamata godišnje koja se obračunava mjesečno komfornom stopom, koja teče od 13. lipnja 1991. pa do 3. ožujka 1992., a od 4. ožujka 1992. pa do 31. prosinca 2007. sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja obveze na štedne uloge po viđenju u stranoj valuti USD, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini zakonske zatezne kamate koja se određivala za svako polugodište na način da se eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uveća za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena isplate.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika A. J. (u daljnjem tijeku postupka: tužitelj) te je naloženo tuženiku-protutužitelju P. B. d.d. (u daljnjem tijeku postupka: tuženik) da tužitelju isplati iznos od 1.182.000,00 USD sa 11% kamata godišnje koja se obračunava mjesečno komfornom stopom, koja teče od 13. lipnja 1991. pa do 3. ožujka 1992., a od 4. ožujka 1992. pa do 31. prosinca 2007. sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja obveze na štedne uloge po viđenju u stranoj valuti USD, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini zakonske zatezne kamate koja se određivala za svako polugodište na način da se eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uveća za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena isplate, dok je za više traženo od dosuđenog na ime kamate tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

1.2. U odluci pod točkom II. Izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika P. B. d.d. kojim je traženo utvrditi ništavim i bez pravnih učinaka Ugovor o devizno štednom ulogu s brojem računa ... i brojem partije 20-175- 97771-0 od 13. lipnja 1991. sa va. 2. ožujka 1991. na iznos od 1.182.000,00 USD sklopljen između tužitelja P. B. d.d. i tuženika A. J. po posebnom aranžmanu na rok preko 12 mjeseci i sa fiksnom kamatom od 11% godišnje.

1.3. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.142.692,90 kuna (dva milijuna sto četrdeset dvije tisuće šesto devedeset dvije kune i devedeset lipa), a u roku od 15 dana zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teče počev od presuđenja, dakle od 12. prosinca 2019. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je za više traženo na ime troškova postupka njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov tužbeni zahtjev na ime zatraženih zateznih kamata i troškova postupka, žali se tužitelj zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe.

2.1. Protiv navedene presude žali se i tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i sudu naloži izvođenje predloženih dokaza podredno preinači shodno navodima žalbe.

2.2. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika te osporio navode žalbe i predložio žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

3. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je djelomično osnovana žalba tuženika.

4. Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.182.000,00 USD temeljem Ugovora o devizno-štednom ugovoru kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom 13. lipnja 1991. na ugovoreni rok od 12 mjeseci s ugovorenim kamatama od 11% godišnje uz primjenu komfornog metoda obračuna za razdoblje od 13. lipnja 1991. do isplate.

4.1. Zahtjevu tužitelja tuženik suprotstavlja protutužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništav i bez pravnog učinka predmetni Ugovor o deviznom štednom ulogu temeljem kojeg tužitelj je postavio svoj zahtjev za isplatu.

5. U ovoj fazi postupka nije bila sporna činjenica da su stranke dana 13. lipnja 1991. zaključile dva ugovora o devizno-štednom ulogu: prvi na iznos od 1.182.000,00 USD na rok od 12 mjeseci do 3. ožujka 1992. sa ugovorenom godišnjom kamatom u devizama od 11% uz primjenu komfornog metoda i drugi na iznos od 1.300.534,26 USD s istim rokom važenja i istom fiksnom kamatnom stopom od 11% godišnje.

6. Isto tako tijekom postupka nije bila sporna činjenica da se pred istim sudom pod poslovnim brojem P2-5568/10, između istih stranaka vodi spor po tužbi tužitelja protiv tuženika, zaprimljena od strane suda prvog stupnja 20. svibnja 1994., predmetom koje je zahtjev za isplatu depozita s kamatama temeljem ugovora kojeg su stranke sklopile dana 6. ožujka 1994.

7. Sporno je, međutim, u postupku valjalo raspraviti i utvrditi je li tužitelj kod tuženika u trenutku zaključenja ugovora od 13. lipnja 1991. položio novi depozit u iznosu od 1.182.000,00 USD ili je pak s istim datumom sklopljen novi ugovor o devizno-štednom ulogu s istim rokom važenja i istom fiksnom kamatnom stopom od 11% godišnje, kojim je ranije oročeni depozit uvećan za pripadajuće kamate.

7.1. Naime, tuženik tijekom postupka ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o dva različita depozita, već je, a nakon zaključenja ugovora kojeg je tužitelj neprijeporno sklopio s tuženikom u visini od 1.182.000,00 USD, a sukladno prihvaćenom prijedlogu tužitelja, između stranaka s istim datumom sklapanja na dan 13. lipnja 1991. te s istim rokom važenja i fiksnom kamatnom stopom, sklopljen novi Ugovor o devizno-štednom ulogu s istim brojem računa ... i brojem partije 20-175-97771-0 na iznos oročenog depozita 1.300.534,26 USD, što predstavlja ranije oročeni depozit u visini od 1.182.000,00 USD, uvećan za iznos pripadajuće kamate od 118.534,26 USD.

7.2. Tuženik osporavajući zahtjev tužitelja navodi kako je s tužiteljem imao poseban aranžman obzirom da se radilo o dugogodišnjem VIP klijentu, u odnosu na kojeg je Odlukama Uprave važio drugačiji tretman, sukladno čemu su i sklapani jednogodišnji ugovori o oročavanju deviznih depozita, a koji datira još od vremena kada su svi pojedinačni depoziti tužitelja objedinjeni u jedinstveni devizni polog u iznosu od 1.182.000,00 USD dana 11. rujna 1990. te sklopljen ugovor o devizno-štednom ulog.

7.3. Tijekom postupka tuženik je podneskom od 7. travnja 2016. postavio protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora temeljem kojeg tužitelj zahtjeva isplatu u ovo postupku, pa je u postupku kao sporno valjalo raspraviti i pitanje pravne valjanosti spornog ugovora.

8. Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a djelomično i u odnosu na zatezne kamate, osnovom utvrđenje temeljem provedenog vještačenja po vještaku financijskog knjigovodstvene struke T. M., držeći isto utemeljeno na pravilima struke stručnih znanja i sposobnosti dugogodišnjeg iskustva u radu, pa čak kao i revizor banaka, koja je jasno, potpuno i neproturječno otklonila svojim odgovorima i dopunom sve primjedbe tuženika, a sve sukladno raspoloživoj knjigovodstvenoj dokumentaciji, a prema kojem tuženik na kojem je teret dokaza sukladno odredbi članka 7. i članka 219. stavka 1. ZPP-a nije dokazao odnosno dostavio dokaz iz kojeg bi bilo razvidno kako su formirana sredstva po predmetnom ugovoru.

8.1. Naime, u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja je smatrao utvrđenim kako su za sklapanje ugovora o deviznom štednom ulogu prethodno morala biti ispunjena dva uvjeta; da je uprava banke donijela odluku i da je tužitelj prethodno položio određenu količinu deviznih sredstava na račun banke, jer u protivnom do potpisivanja ugovora i fizičke predaje ugovora stranci ne bi ni došlo, u prilog čemu govore i kazivanja saslušanih svjedoka, koja su u spornom razdoblju obavljali rukovodeće poslove kod tuženika. Pri tome sud ne prihvaća navode tuženika u odnosu na antidatiranje ugovora, te obrazlaganje istog neformalnim odnosima obzirom da se radi o poslovanju jedne banke, a koje je propisano brojnom zakonskom regulativom, koja ne dopušta mogućnost neformalnih odnosa među strankama. Naime, kada bi tvrdnja tuženika o potpisivanju novog ugovora kojim bi bio zamijenjen Ugovor od 1.182.000,00 USD bila točna, tada bi po redovnom tijeku stvari onaj raniji ugovor bio raskinut, a tužena nije dokazala da je taj ugovor na iznos od 1.182.000,00 USD raskinut, zamijenjen novim, već da je primjerak istog ostao kod tužitelja, kao da je to jedina radnja koju su propustili učiniti, što je uostalom trebalo biti vidljivo u poslovnim knjigama tuženika koju je banka dužna voditi sukladno pozitivnim propisima.

8.2. Nadalje, sud posebno naglašava kako nalog za prijenos kamata na novi ugovor nema potpisa tužitelja, a kad bi bile točne tvrdnje tuženika da je isti želio ranijoj glavnici pripisati kamate i zaključiti novi Ugovor na iznos od 1.300.534,26 USD, ne bi bilo nikakvog razloga da nalog za prijepis kamata od 24. lipnja 1991. tužitelj i ne potpiše. U navedenom sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenja vještakinji T. M., koja se za razliku od nalaza i mišljenja vještakinje M. K. potpuno referirala na postavljeni zadatak. Tako vještakinja za financije i računovodstvo T. M. u svom nalazu i mišljenju te dopuni istog zaključuje temeljem dostavljene dokumentacije spisa kako doista nije moguće dokazati slijed kako su formirana sredstva po ugovoru o štednim ulozima s istim nadnevkom., držeći kako je tužitelj na dana 13. lipnja 1991. temeljem ugovora na iznos od 1.182.000,00 USD i 1.300.534,26 USD na računu ... imao ukupno 2.482.534,26 USD.

8.3. S druge strane temeljem iskaza svjedoka sud nalazi da nije utvrđen tijek novca, te način formiranja depozita za predmetni ugovor, zbog čega je i bilo nužno provesti knjigovodstveno financijska vještačenja, te kako je postupku provedeno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije i knjigovodstvo M. K., a potom po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije T. M., koja nisu u bitnome različita, odnosno zaključak vještakinje M. K. ne razlikuje se u bitnom od zaključaka vještakinje M., pa nije bilo prostora određivanju vještačenja po trećem vještaku, te je takav dokazni prijedlog tuženika odbijen kao neosnovan i suvišan.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi u nastavku.

10. Prije svega za ukazati je kako je sud prvog stupnja s pravom otklonio tuženikov istaknuti prigovor litispendencije kako je predmetni ugovor predmetom dvaju postupaka, pa tako i postupka koji se vodi pred ovim sudom sada pod brojem Px-6/2014. Naime, Ugovor o deviznom štednom ulogu temeljem kojeg tužitelj traži isplatu u ovom postupku od 13. lipnja 1991. s brojem računa ... i brojem partije 20- 175-97771-0, na iznos od 1.182.000,00 USD nije predmetom postupka Px- 6/2014, u kojem tužitelj zahtjeva isplatu temeljem Ugovora o deviznom štednom ulogu na iznos od 1.500.000,00 USD od 6. listopada 1993., a što nije predmetni ugovor o deviznom štednom ulogu.

10.1. U odnosu na predmet ovog spora za ukazati je kako je iz stanja spisa razvidno da je ranijom presudom pod poslovnim brojem II P-1315/2003 od 15. listopada 2014. prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, držeći kako tuženik nije dokazao da je predmetni ugovor na iznos od 1.182.000,00 USD poništen ili na drugi način stavljen izvan snage pri čemu činjenica što nalog za prijepis kamata na navedeni iznos datira sa 24. lipnja 1991., dakle 11 dana nakon što je depozit već bio formiran odnosno nakon što je potpisan ugovor na iznos od 1.300.534,26 USD, upućuje na zaključak da je između tužitelja kao deponenta i tuženika kao banke sklopljen ugovor o devizno-štednom ulogu „U Splitu, dana 13. lipnja 1991.“ temeljem kojeg je deponent uložio, a banka primila bankarski novčani depozit u iznosu od 1.182,000,00 USD te da drugi ugovor s istom datumom sačinjena na iznos od 1.300.534,26 USD predstavlja drugi pravi posao jer svaki depozit temeljem višeg ugovora o bankovno-novčanom depozitu s jednom bankom ili kod njenih poslovnih jedinica predstavlja samostalni pravni posao, što znači da svaki od depozita ima vlastitu pravnu sudbinu.

11. Rješavajući po žalbi tuženika ovaj sud je rješenjem od 10. prosinca 2015. pod poslovnim brojem : Gžx-130/15 ukinuo presudu suda prvog stupnja te predmet vratio na ponovni postupak i odlučivanja

11.1. U citiranom ukidnom rješenja ovoga suda ukazano je prvostupanjskom sudu na nepotpunost odlučnih činjeničnih utvrđenja o kojima ovisi osnovanost zahtjeva tužitelja i u odnosu na sadržaj spisa iz pregledanog spisa u postupku između istih stranaka, a koji je u tijeku pred istim sudom pod posl. brojem P2- 5568/10, ranije oznake IIP-1289/02, o čemu je izostalo potrebno utvrđenje. Ovo obzirom da bi iz obrazloženja pobijane presude proizlazilo da je ugovor iz ovog postupka na iznos od 1.300.534,26 USD od 13. lipnja 1991. bio predmetom utvrđenja i u tom postupku. S druge strane izostalo je potrebno utvrđenje osnovom nalaza i mišljenja u postupku provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji dipl. oec. M. K., prema kojem spisu ne prileži uplatna lista iz koje bi se nedvojbeno mogao izvesti zaključak izvršene uplate navedenog iznosa u visini od 1.300.534,26 USD pa da se za sada ne može ni prihvatiti kao pravilna ocjena prvostupanjskog suda da se radi o dva različita depozita, o čemu uostalom govori u svom nalazu i mišljenju vještak financijsko-knjigovodstvene struke. Ovo posebno kada se ima u vidu neprijeporna činjenica da se radi o identičnom broju računa i partije.

12. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka dipl. oec. M. K., proizlazi da je na računima u vlasništvu tužitelja na dan 13. lipnja 1991. evidentiran iznos od 1.182.000,00 USD, što povezano s ugovorom od 13. lipnja 1991. dovodi do zaključka da tužitelj na taj dan kod tuženika ima deponiran toliki iznos deviza i da je sukladno izjavama svjedoka koji su prethodili, postojala odluka uprave banke, čime su ispunjeni svi preduvjeti za sklapanje ugovora o depozitu na taj iznos. S druge strane vještakinja u svom nalazu i mišljenju navodi da na dan 13. lipnja 1991. ne postoji evidencija o isplati ili uplati iznosa od 118.534,26 USD, a to bi trebalo biti vidljivo na ovom izvodu, ukoliko je ugovor na iznos od 1.300.534,26 USD stvarno zaključen dana 13. lipnja 1991. Kako to nije vidljivo trebalo bi prema mišljenju vještakinje provjeriti je li izvršena kakva promjena na dan 24. lipnja 1991. na tužiteljevim računima, kada se prema izvodu od 24. lipnja 1991. na iznos od 118.543,26 USD vrši prijenos tog iznosa s tužiteljeve partije br. 96266-4 na tužiteljevu partiju br. 977771-0. Vještakinja u svom usmenom izjašnjenju na raspravi dana 26. travnja 2013. dodatno ističe kako na dan 24. lipnja 1991. na tužiteljevim partijama nema uplate ili isplate iznosa od 118.534,26 USD, a to proizlazi i iz pregleda godišnjeg prometa kojeg je tužena u fotokopiji dostavila u spis, što ne bi dalo osnova za zaključak da je iznos od 1.300.534,26 USD realno uplaćen na dan potpisivanja ugovora od 13. lipnja 1991.

13. Dvojbe u tom kontekstu stvarala je i izjava tužitelja na zapisnik s glavne rasprave održane dana 17. siječnja 2008., a na koju se poziva tuženik, a prema kojoj bi iznos od 1.300.543,26 USD predstavljao upravo iznos glavnice od 1.182.000,00 USD uvećan uz pripadajuće kamate na taj iznos pri čemu ni iznos od 1.182.000,00 USD ne bi bio plaćen na dan zaključenja predmetnog ugovora, već se radi o novčanom iznosu za koji je prvi ugovor sklopljen dana 11. rujna 1990. i koji novac je prebačen sa osam deviznih knjižica .

14. Upravo stoga je po ocjeni ovog suda u postupku bilo od odlučnog značaja omogućiti vještaku u tom pravcu dodatno izjašnjenje pregledom cjelokupne dokumentacije, kako ovoga spisa, tako i spisa predmeta pod poslovnim brojem P2-5568/10, a sukladno dokaznom prijedlogu tuženika, radi odgovora na pitanje radi li se u konkretnom slučaju o bezgotovinskom prijenosu .

15. U nastavku postupka sud prvog stupnja je proveo dokaz dopunom nalaza i mišljenja vještakinje M. K., koja je u dopuni mišljenja od 30. travnja 2016. navela, a nakon uvida u spis Px-6/14 kako nije moguće potvrditi da je glavnica štednog uloga od 1.182.000,00 USD nastala jednom ili više gotovinskih uplata jer ne postoje uplatnice o uplatama gotovine, niti je moguće potvrditi da je glavnica štednog uloga od 1.300.534,26 USD formirana od glavnice 1.182.000,00 USD i kamate 118.534,26 USD jer ne postoji uredna i vjerodostojna knjigovodstvena dokumentacija uključujući pisanu suglasnost klijenta. Nadalje, da nije moguće potvrditi kako je banka učinila nevažećim ugovor o deviznom štednom ulogu na iznos od 1.182.000,00 USD nit da su dva ugovora o deviznim štednim ulozima nastali 13. lipnja 1991. na različite iznose uredno knjigovodstveno evidentirani, a da nije moguće potvrditi korištenjem oznaka na nalozima da su nalozi od 13. lipnja i 24. lipnja 1991. za prijenos deviza uredne i vjerodostojne knjigovodstvene isprave jer ne sadrže suglasnost klijenta.

16. U navedenom je, a sukladno dokaznom prijedlogu tužitelja obzirom na u međuvremenu nastalu pravnu situaciju u kojoj je došlo do intervencije policije nakon što je vještakinja u predmetu između istih stranaka Px-6/14 pronašla kuvertu s novcima te uslijedilo izuzeće raspravnog suca na njegov zahtjev (list spis broj 356 i 358), provedeno novo vještačenje po vještakinji financijsko- knjigovodstvene struke dipl. oec. T. M., koja je u svom nalazu i mišljenju, ali i dopuni istoga, a nakon usmenog izjašnjenja iznosi zaključak kako su tužitelju uzete sredstva sa deviznog računa u iznosu od 1.118.200,00 USD i nisu mu stavljena na raspolaganje kako je to navedeno u nalogu od 13. lipnja 1991. te da je dana 25. lipnja 1001. evidentirana uplata u korist deviznog računa u iznosu od 1.182.000,00 USD bez da je razvidan izvor tih sredstava jer nije uspostavljena računovodstvena veza između isplate 13.lipnja i uplate 25. lipnja 1991.

17. Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvaćajući zaključak vještakinje T. M., posebno apostrofirao činjenicu kako tijekom postupka ni u ovom predmetu, kao ni u predmetu istog suda između istih stranaka pod poslovnim brojem: Px- 6/14 sud više puta tuženiku nalagao dostavu dokumentacije iz koje bi se mogao pratiti tijek novca, a isto su od tuženika tražile u više navrata i vještakinje. No, tuženik nije dostavio kompletnu dokumentaciju, pozivajući se na protek vremena, te obvezu čuvanja dokumentacije u kraćem periodu, što bi međutim s obzirom da je postupak Px-6/2014 započeo 1994. teško je prihvatljivo, pogotovo stoga što se oba ugovora od 13. lipnja 1991. spominju i u navedenom predmetu.

18. Međutim, upravo osnovom navedene knjigovodstvene dokumentacije vještakinja T. M. je zaključila da je tužitelj 13. lipnja 1991., temeljem Ugovora o štednim ulozima na iznose 1.182.000,00 USD i 1.300.534,26 USD na računu ... imao ukupno 2.482.534,26 USD pri tom dodatno ističući kako se ugovor o deviznom štednom ulogu sklapa nakon što su sredstva štednje osigurana drugim riječima uplaćena gotovina, izvršena doznaka, prenesena internim nalogom ali i na drugi način deponirana u banci.

19. U odnosu na formiranja predmetnih depozita, te je li bila u konkretnom slučaju riječ o gotovinskim ili bezgotovinskim uplatama, u nalazu i mišljenju vještakinja M. je zaključila kako je iz naloga od 13.06.1991. i iz podataka o prometu devizne štednje za poslovnicu 175 PJ S. razvidno da je dana 13. lipnja 1991. izvršeno terećenje/umanjenje računa oročene štednje ... za iznos 1.182.000,00 USD, koji iznos nije odobren novoj partiji oročenja 97771-0 i nije razvidno koji račun je odobren za isti iznos odnosno gdje su završila ta devizna sredstva , da bi dana 25.06.1991. odobren račun nove partije oročenja 97771-0 za iznos 1.182.000,00 USD ali ne i izvor tih sredstava, odnosno izvor / porijeklo tih deviznih sredstava. Zaključila je da se niti po pravilima struke ne može pretpostaviti koji račun je trebao bit odobren 13.06. odnosno terećen 25.06. kao što je to slučaj kod odobrenja za kamatu izvršeno 03.06.1991. Da se može samo nagađati veza između knjiženja provedenih 13. lipnja. 1991. i 25. lipnja 1991., a što bi bilo mimo pravila struke odnosno vještačenje se ne bi temeljilo na dokumentaciji i dokazima već na pretpostavkama. Vještakinja je u nalazu i mišljenju zaključila da nije u mogućnosti izjasniti se kako su formirana sredstva po predmetnim ugovorima o deviznim štednim ulozima.

20. Na ovaj način, a temeljem prednjeg utvrđenja prvostupanjski sud nalazi kako nije dokazan tijek novca odnosno formiranje sredstava po predmetnom ugovoru o deviznom štednom ulogu od 13. lipnja 1991. na 1.182.000,00 USD, kao ni po Ugovoru o deviznom štednom ulogu od 13. lipnja 1991. na 1.300.534,26 USD, pa je zaključiti da se radi o dva depozita, što bi zapravo prema ocjeni prvostupanjskog suda suštinski proizlazilo i iz nalaza i mišljenja vještakinje M. K.

20.1. Međutim, vještakinja K. u svom zaključku navodi kako se može smatrati kako se radi o jednom depozitu i to u iznosu od 1.182.000,00 USD, sukladno ispisu iz godišnjeg prometa devizni računi – štednja za sve račune klijenta u 1991., ako banka može pokazati da je ugovor o devizno štednom ulogu na iznos od 1.182.000,00 USD učinila nevažećim, a kada je sukladno nalogu klijenta obračunala ugovornu kamatu na oročenje, uvećala glavnicu za iznos obračunate godišnje kamate 118.534,26 USD te za tako nastali devizni štedni ulog u iznosu od 1.300.534,26 USD s klijentom sklopila ugovor o deviznom štednom depozitu jer iz spisa te dokumentacije nije moguće utvrditi sukladno kojim procedurama u postupcima je moguće da banka i isti klijent sklope dva ugovora s istim brojem računa, brojem partije, isti dan, po istim uvjetima na dva različita iznosa.

21. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju se radi o dva dijametralno suprotna nalaza i mišljenja u odnosu na odlučno pitanje je li tužitelj na isti dan sklapanje ugovora o deviznom štednom ulogu i to jedan na iznos glavnice od 1.118.000,00 USD, a drugi na iznos glavnice od 1.300.534,26 USD imao dva odvojena depozita odnosno ako jest je li se radilo o gotovinskim ili bezgotovinskim uplatama. Naime, vještak dipl. oec M. K. u svom zaključku navodi kako iz spisa nije razvidno da se radi o dva depozita, odnosno da je tužitelj dokazao gotovinske uplate, za razliku od vještaka dipl. oec. T. M., koja drži da za to ima osnova jer banka nije dokazala računovodstvenu vezu između isplate 13.lipnja i uplate 25. lipnja 1991. Iako se u svojoj dopuni nalaza i mišljenja vještak dipl. oec. M. K. na prigovor tužitelja očitovala o ne/vjerodostojnosti dokumentacije tuženika vezano za sporne naloge sukladno mjerodavnim propisima, zanemarujući činjenicu da isti nisu bili na snazi u spornom razdoblju, navedenim zapravo vještakinja ne otklanja pretpostavke pod kojima bi se moglo prihvatiti tvrdnje tužitelja o postojanju gotovinske uplate u odnosu na koju tužitelj potražuje isplatu u ovom postupku.

22. U navedenom, a sukladno dokaznom prijedlogu tuženika valjalo je primijeniti odredbu članka 261. stavak 3. ZPP-a, jer nije bilo mjesta usuglašavanju nalaza i mišljenja vještaka obzirom da se radi dijametralno suprotnom nalazima u odlučnom pitanju postojanja depozita te odrediti novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Stoga je temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 373. stavak 3. i 6. ZPP-a predmet vraćen prvostupanjskom suda na postupanja u tom smislu, sukladno nalogu ovog suda uz napomenu primjene odredaba članka 216. ZPP-a, kojima je regulirano postupanje suda prilikom provedbe dva ili više vještačenja u svezi s odredbom članka 224. ZPP-a.

23. Tako je u postupku određeno novo vještačenje po sudskom vještaku za računovodstvo i financije dipl.oec. A. B., koji je pisani nalaz i mišljenje izradio na temelju Upute o čuvanju, korištenju, odabiranju i izlučivanju arhivske i registraturne građe od studenog 1987. godine (list 90/B – 106. spisa), Odluka o načinu vođenja deviznog računa i deviznog štednog uloga domaće i strane fizičke osobe (list 108. – 113. spisa), Prometa po računu tužitelja (list 114/D – 117. spisa), naloga za prijenos deviza (list 118/E – 119. spisa), Pravilnika o nenamjenskoj deviznoj štednji domaćih i stranih fizičkih osoba od listopada 1993. godine (list 120/F – 141. spisa), kao i Zahtjeva generalnom direktoru od 23. siječnja 1992. (prilog E stranice 5. spisa Px-6/2014) i Odluke generalnog direktora od 3. veljače 1992. (prilog F stranice 5. spisa Px-6/2014), dajući prikaz INTERNE OZNAKE PROMETA TUŽENIKA (VP: VP 07 – Ostale uplate,VP 08 – Pripis kamate kod saldacije, VP 09 – Pripis devizne kamate u tijeku godine, VP 39 – Ostale isplate i VP 41 – Saldiranje u valuti).

24. U svom nalazu i mišljenju vještak B. nalazi uvidom u promet po svim deviznim računima za tužitelja, vidljivim da pod partijom oznake 20-175- 97771-0, računa sa oznakom ... i valute USD oznake 840 evidentiran iznos od 1.182.000,00 USD, kao i iznos od 118.534,26 USD, što sačinjava ukupan iznos od 1.300.534,26 USD, time da je temeljem Naloga za prijenos deviza vidljiv prijenos sredstava u ukupno iznosu od 1.300.534,26 USD u korist računa ..., partije 20-175-97771-0, od čega iznosa od 1.182.000,00 USD sa datumom naloga od 13. lipnja 1991., odnosno kamate u iznosu od 118.534,26 USD sa datumom naloga od 26. lipnja 1991. Za prijenos od 1.182.000,00 USD navodi se da se radi o saldaciji oročenog štednog uloga i prijenosa na novo oročenje temeljem zahtjeva štediše, dok se za iznos od 118.534,26 USD navodi da se radi o naknadnom zahtjevu štediše.

25. Pri tome vještak posebno naglašava kako banka u poslovanju sa „važnijim“ klijentima odstupa od pravila koje primjenjuje na poslovanje sa građanstvom. Tuženik je, dakle, sa tužiteljem sukladno Odluci generalnog direktora (list I1 stranice 27. spisa), sklopio Ugovor o deviznom štednom ulogu na iznos od 1.182.000,00 USD dana 11. rujna 1990., broj računa: ..., broj partije: 20-175-96266-4. Kamata na navedeni Ugovor obračunava se od 1. ožujka 1990. po stopi od 10 % fiksno. I ugovor sklopljen 11. rujna 1990., sa obračunom kamata od 1. ožujka 1990., na rok od 12 mjeseci, odnosno do 2. ožujka 1991., ukazuje na retroaktivno postupanje tuženika u korist tužitelja s kamatama koje se obračunavaju mjesečno konfornom stopom i zajedno s glavnicom čini osnovicu za obračun kamata u sljedećem mjesecu, sve do 31.12. odnosno do isteka roka oročenja.

26. Vještak nadalje pregledom svih prometa po deviznim štednim knjižicama, koje su zatvorene dana 7. rujna 1990., nalazi evidentiran iznos od 1.182.000,00 USD na dana 11. rujna 1990., kada je sklopljen predmetni ugovor o deviznim štedni ulozima za navedeni iznos, s obračunom kamate temeljem Ugovora o deviznom štednom ulogu od 11. rujna 1990. (list I1 stranice 7. spisa) na iznos od 1.182.000,00 USD od ugovorenih 10% , počev od ugovoreno datuma na dan 01.03.1990 do 02.03.1991 koje iznose upravo 118.534,26 USD

27. Nadalje, tuženik je sa tužiteljem sukladno Odluci generalnog direktora (list R1 stranice 27. spisa), sklopio Ugovor o deviznom štednom ulogu na iznos od 1.300.534,26 USD dana 13. lipnja 1991., broj računa: ..., broj partije: 20-175- 97771-0. Kamata se obračunava po stopi od 11% godišnje pri čemu je i ovaj ugovor sklopljen 13. lipnja 1991., sa naznakom „va“, rokom važenja od 2. ožujka 1991., što opet ukazuje na retroaktivno postupanje tuženika u korist tužitelja, ali i na praksu u postupanju tužene prema tužitelju. Iznos 1.300.534,26 USD sadržan u Ugovoru broj: ... broj partije: 20-175-97771-0, odgovara glavnici navedenoj na Ugovoru o deviznom štednom ulogu broj računa: ..., broj partije: 20-175- 96266-4 od 11. rujna 1990. u iznosu od 1.182.000,00 USD, uvećanom za obračunate pripadajuće kamate u iznosu od 118.534,26 USD.

28. Temeljem Naloga za prijenos deviza od 13. lipnja 1991. (list 118/E spisa), dana 2. ožujka 1991., izvršena je saldacija deviznog računa ... u iznosu od 1.182.000,00 USD, sve u korist deviznog računa ... Nalog nosi oznaku VP 41, što odgovara internim oznakama tuženika za Saldiranje u valuti. Temeljem Naloga za prijenos deviza od 24. lipnja 1991. (list 119. spisa), dana 2. ožujka 1991., izvršen je pripis kamate glavnici sa deviznog računa ... u iznosu od 118.534,26 USD, sve u koristi deviznog račun ... Nalog nosi oznaku VP 39, što odgovara internim oznakama tuženika za Ostale isplate pri čemu nije sporno kako svi prethodno navedeni Nalozi za prijenos nisu potpisani od strane tužitelja.

29. Navedeni poslovni događaji evidentirani su na dan 2. ožujka 1991. na prometu po računu (list 114/D – 117. spisa), a temeljem prometa po računu (list 114/D-117. spisa), vidljivo je otvaranje računa ... na dan 2. ožujka 1991. sa uplatama u iznosu od ukupno 1.300.534,26 USD (1.182.000,00 USD + 118.534,26 USD). Datum knjiženja označava datum kada je poslovna promjena evidentirana u poslovnim knjigama što ne mora biti datum nastanka poslovne promjene. Sve gore navedene promjene odnose se na datum 2. ožujka 1991., tj. datum valute. Temeljem pregleda prometa po računu tužitelja, pod pretpostavkom vjerodostojnosti, vještak navodi kako bi se dalo zaključiti da je depozit ... formiran bezgotovinskim prijenosom (VP 07), sredstvima nastalim saldiranjem (VP 41) računa ... i pripisa devizne kamate u tijeku godine (VP 09).

30. Dakle, na okolnosti formiranja depozita s istim danom i na istom broj partije s različitim iznosima obzirom na tijek novca vještak B. u svom nalazu vještak ističe kako je za formiranje prvog depozita u iznosu od 1.300.534,26 USD, temeljem dokumentacije u spisu, moguće pratiti tijek novca sve do deviznih štednih knjižica, od kojih je formiran devizni depozit ..., pa nastavno devizni depozit ... koji je uvećan za pripadajuću kamatu od 118.534,26 USD.

31. S druge strane za formiranje drugog depozita u iznosu od 1.182.000,00 USD, temeljem dokumentacije u spisu, nije moguće pratiti tijek novca, jer ne postoji dokaz o uplati sredstava na što ukazuje i vještakinja K.

32. Naime, iz procesne građe, a relevantno za razrješenje prijepora proizlazi da je tužitelj bio vlasnik više deviznih računa i da je višekratno sklapao ugovore o štednji kojima mu je priznavana povoljnija ugovorna kamata i način raspolaganja deponiranim sredstvima u odnosu na druge klijente banke, sve obzirom na visinu uloženih novčanih sredstava; da je sklapao jednogodišnje ugovore i to dana 11. rujna 1990. na iznos od 1.182.000,00 USD s godišnjom kamatom od 10% do 2. ožujka 1991.; dana 13. lipnja 1991. na iznos od 1.182.000,00 USD s godišnjom kamatom od 11% do 3. ožujka 1992. te s istim nadnevkom 13. lipnja 1991. na iznos od 1.300.534,26 USD s godišnjom kamatom od 11% do 3. ožujka 1992.; dana 28. kolovoza 1992. na iznos od 1.444.700,00 USD s godišnjom kamatom od 12% do 4. ožujka 1993. i dana 6. listopada 1993. na iznos od 1.500.000,00 USD s godišnjom kamatom od 12% do 6. ožujka 1994., a sve prema posebnim Odlukama tuženika za svaki pojedini ugovor, osim za sporni ugovor. Nadalje, da je tuženik dopisom od 19. travnja 1994. obavijestio tužitelja da njegova oročena devizna sredstva tretira sukladno Uredbi o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 71/92.);, a iz dopisa tužitelja od 24. ožujka 1994. proizlazi da isti zahvaljuje banci na dugogodišnjoj suradnji i traži da mu se stave na raspolaganje novčana sredstva.

33. U tom smislu, potrebno je ukazati da su devizni štedni ulozi zatečeni kod banaka koje su poslovale na teritoriju Republike Hrvatske na dan 27. travnja 1991. pretvoreni u javni dug Republike Hrvatske na temelju sukcesivno donašanih propisa i to Uredbe koja je stupila na snagu dana 23. prosinca 1991.; Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 71/92.); Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 58/93.); te Zakona koji je stupio na snagu 3. prosinca 1993.

33.1. Prema navedenim propisima uređen je odnos između Republike Hrvatske i banaka po osnovu proglašavanja deviznih štednih uloga javnim dugom te da za isplatu tih (prinudno) oročenih depozita štedišama jamči Republika Hrvatska i to tako da država jamči za devizna sredstva do visine (prinudno) oročenih i preuzetih depozita, uvećanih za kamate obračunate po kamatnoj stopi od 5. sukladno odredbi članka 7. stavak 5. Zakona, kojom je propisano da, ako je kamata na takav depozit ugovorena po stopi više od 5%, (a ovdje je ista bila ugovorena u visini od 12%) razliku do ugovorene kamatne stope dužna je osigurati banka u skladu s ugovorom.

33.2. Stoga je u vrijeme važenja citiranih Uredbi bilo dopušteno sklapati nove ugovore kao što je u konkretnom predmetu slučaj budući je Zakonom izrijekom dopušteno ugovarati kamatnu stopu višu od Zakonom propisane ali u tom slučaju razlika u visini kamatne stope pada na teret banke. Pri tome je odlučno za pitanje tužiteljeva zahtjeva za isplatu u postupku obzirom da tijekom postupka nije dokazano da su tužiteljeva novčana sredstva u vrijeme sklapanja spornog ugovora bila, od strane banke, položena na inozemnom računu iz čega proizlazi kako bi se u konkretnom slučaju radi o tzv. staroj deviznoj štednji građana.

34. U konkretnom slučaju su ocjenu osnovanosti zahtjeva stranaka obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, mjerodavne odredbe tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO), a kojega je ovdje za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO/2005). U ovoj pravnoj stvari treba imati u vidu da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja; dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje; potrebno je voditi računa o postupanju prema kriterijima pažnje dobrog stručnjaka; te i da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

34.1. Odredbom članka 1035. ZOO-a propisano je da je ugovor o novčanom depozitu sklopljen kada se banka obvezala primiti, a deponent položiti kod banke određeni novčani iznos te istim banka stječe pravo raspolagati deponiranim novcem i dužna je vratiti ga prema uvjetima predviđenim u ugovoru.

35. Međutim, navedena odredba, suprotno navodima tužbe, na znači da je trenutkom sklapanja ugovora ujedno i izvršena uplata štednog uloga u odnosu na koji se sklapa ugovor o oročenju. Naprotiv, iz sadržaja predmetnog ugovora naslovljenog kao Ugovor o deviznom štednom ulogu, neprijeporno potpisanog od strane tužitelja, a sastavljenog na obrascu banke, kojeg čini i naznaka „Štediša ulaže svoja sredstva, a Banka ih prima pod slijedećim uvjetima: …“ proizlazi kako je isti popunjen u odnosu na broj računa i broj partije te iznos štednog uloga, kao i vrijeme oročenja uz naznaku datuma te visinu kamate i naznačen prijenos kamata i naznaku vrste kamate, kao i datum i mjesto sklapanja uz internu oznaku naloga /Va s datumom od 2.03.91/ u rubrici Posebni uvjeti, u točke 1. je navedeno: „Štedni ulog je deponiran….“

36. U navedenom, u kontekstu utvrđenja osnovom provedenog vještačenja financijsko knjigovodstvene struke po vještaku B., koje u cijelosti odgovara na odlučno postavljeno pitanje u postupku, a suprotno navodima tužitelja, ne proizlazi zaključak da bi se u konkretnom slučaju radilo o novom depozitu formiranom osnovom gotovinske uplate. Tomu u prilog govori i sadržaj dopisa tužitelja od 23. siječnja 1992. upućenog tuženiku radi stavljanja na raspolaganje cjelokupnog iznosa glavnice sa kamatom po isteku 3.03.1992., čiju vjerodostojnost tužitelj ne dovodi u pitanje, a iz čijeg sadržaja nedvojbeno proizlazi kako je isti sa tuženikom sklopio posebni aranžman o oročavanju depozita u visini od USD 1.182.000,00 dana 01.03.1990. na rok oročavanja od 12 mjeseci uz kamatnu stopu od 10%, koji je istekao 02.03. 1991., da bi nakon isteka oročenja tužitelj prema vlastitim navodima u predmetnom dopisu naznačio kako je produžio važnost tog aranžmana na daljnjih 12 mjeseci sa glavnicom od USD 1.300.534,26 i kamatnom stopom od 11%, a koji ističe 03.03.1992.

37. Osim toga iz stanja spisa i utvrđenja suda proizlazi da je tužitelj u predmetu istog suda sada pod poslovnim brojem Px- 6/14, podnio tužbu radi isplate 1994. godine, temeljem Ugovora o deviznom štednom ulogu na iznos od 1.500.000,00 USD od 6. listopada 1993., na rok od godinu dana, s 12% kamata godišnje u razdoblju od 5. ožujka 1993. do 6. ožujka 1994. U ovom postupku na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. siječnja 2008. (list spisa broj 27) tužitelj je iznio kronološki slijed sklapanja ugovora o deviznim štednim ulozima od 1990. kada je od njegovih ranijih štednih uloga formiran jedinstveni štedni ulog na dan 11. rujna 1990. u iznosu od 1.182.000,00 USD, za koji tužitelj tvrdi da je i iznos koji je u drugoj polovici travnja odnosno početkom travnja u četiri obroka uplatio na račun PBZ-a o čemu je dobio potvrdu, koju ne prilaže spisu niti dokazuje njeno postojanje.

38. Naime, tužitelj u svom iskazu u ovom postupku objašnjava kako je navedeni iznos od 1.182.000,00 USD, a koji u potpunosti odgovara iznosu koji je dobiven nakon što je formiran jedinstveni štedni ulog od njegovih ranijih štednih uloga, isplatio na ruke tadašnjem direktoru pok J. M., nakon čega je Uprava banke i donijela odgovarajuću odluku o dogovorenoj visini i kamati oročenja.

39. Međutim, navedene okolnosti oko izvršene uplate na ruke tadašnjem direktoru, ali i postojanju potvrda o izvršenim uplatama tužitelj, na kojem je u tom smislu teret dokaza sukladno odredbi članka 7. i članka 219. ZPP-a, tijekom postupka nije dokazao niti je o njihovom postojanju bilo kakav trag pronađen od strane svih vještaka financijsko-knjigovodstvene struke u ovom postupku kako u ovom predmetu, tako i u predmetu koji se u odnosu na tražene isplate od strane tužitelja na njegovim štednim ulozima kod tuženika vodio prije ovog postupka punih jedanaest godina.

40. U odnosu na navode tužitelja kako retroaktivne Odluke banke ukazuju na krivotvorenje od strane tuženika, za odgovoriti je kako je i Odluka banke koje prati ugovor o deviznom štednom ulogu na iznos od 1.300.534,26 USD donesena 3. veljače 1992., potpisana po tadašnjem direktoru M. Katičiću, donesena retroaktivno u odnosu na sporni ugovor od 13. lipanja 1991., što tužitelj i ne spori (prilog R1 rukom ispisana napomena tužitelja), držeći kako se radi o valjanom ugovoru temeljem kojeg je i formiran novi ugovor o oročenju štednog uloga na iznos od 1.444.761,65 USD od 28. kolovoza 1992. , po isteku kojeg je pak sklopljen daljnji ugovor o oročenju štednog uloga u iznosu od 1. 500.000,00 USD i u odnosu na koji je tužitelj pokrenuo tužbu za isplatu punih 12 godina ranije u odnosu na predmetni postupak. Upravo navedena činjenica, u kontekstu sadržaja dopisa tužitelja od 23. siječnja 1992., ali i dopisa tadašnjeg direktora PJ-e V. K. od 22. srpnja 1993., o prijedlogu za sklapanje novog aranžmana u odnosu na tužitelja koji nije podizao svoj depozit produžavan na godišnjoj razini, samo ukazuje na opravdanost navoda tuženika kako je tužitelj imao s bankom poseban aranžman koji je odstupao od uobičajenog načina poslovanja banke prilikom sklapanja ugovora o štednim ulozima.

41. Na ovu okolnost u postupku su svjedočili i tadašnji generalni direktor M. K., koji je ove poslove obavljao u razdoblju od 1991. do 1996., kao i tadašnji direktor poslovne jedinice banke u S., svjedok Z. V., te u to vrijeme rukovoditelj poslovnice u S. D. B., kao i u uostalom i sam tužitelj, iz čijih navoda proizlazi nedvojbenim kako je tužitelj počev od 1990., kada je prema utvrđenje suda prvog stupnja formiran jedinstveni depozit od ranijih osam računa, s tuženikom sklopio više ugovora o depozitu, koji su uvijek bili sklapani na godinu dana unutar kojeg razdoblje je tužitelj kao VIP klijent ostvarivao visoku kamatu na depozit.

42. Tomu u prilog govori i dopis na koji se poziva tužitelj od 5. ožujka 1991. (prilog list spisa M1) upućen na Matičnu poslovnicu u S. „Kod Kazališta“, a kojim isti zahtjeva da mu se stavi na raspolaganje glavnica i ostvarene kamata po ugovoru ... na broj partije: 96866-4 (koji je usput rečeno sklopljen za prethodno razdoblje s danom 11.9 1990. na iznos glavnice od 1.182.000,00 USD, i to sada ukupnog iznosa od 1.300.000,00 USD na dan 5.3.1991., a kako proizlazi iz njegove rukom ispisane bilješke), da bi nakon toga odustao od ovog zahtjeva, jer je s danom 13. lipnja 1991. sklopio novi ugovor o oročenju upravo za ovoj iznos od 1.300.000, 00 USD. Navedeno samo upućuje na osnovanost navoda tuženika kako utuženi iznos u ovom postupku predstavlja iznos glavnice od 1.182.000,00 USD prema ugovoru o oročenju iz 1990. uvećan za ugovorene kamate, koje prate interni nalozi banke (bez rubrike o potpisu štediše) i to: za prijenos deviza od 13. lipnja 1991. na teret deviznog računa broj: ..., broj partije: 20-175-96266-4-0 iz ugovora o deviznom štednog ulogu od 11. rujna 1990. u korist deviznog računa broj: ..., broj partije: 20-175-97771-0 uz internu oznaku koja je korištena za bezgotovinske transakcije VP-41, prema dostavljenom šifrarniku poslova (list spisa broj108.) prema kojem je korištena oznaka VP-41 za saldiranje u valuti. Drugi nalog za prijenos deviza je od 24. lipnja 1996. iznosa od 118.534,26 USD sa deviznog računa broj: ... broj partije: 20-175- 96266-4 u korist novog računa deviznog računa broj : ... iz ugovor o deviznom štednom ulogu od

13. lipnja 1991. na iznos od 1.300.534,26 USD uz napomenu da se prema naknadnom zahtjevu štediše navedenu kamatu nakon isteka roka o oročenja prema Ugovoru s posebnim aranžmanom oročava zajedno sa glavnicom na rok preko godinu dana uz fiksnu kamatnu stopu od 11 % .

43. U tom smislu je i dopis tužitelj upućen banci od 23. siječnja 1992. kojim isti zahtijeva da mu se cjelokupna glavnica na dan 23. siječnja 1992. i to upravo u iznosu od 1.300.534,26 USD s pripadajućim kamatama stavi na raspolaganje, što zapravo potvrđuje kako je predmetni ugovor od 1.300.534,26 USD sklopljen nakon isteka oročenja depozita od 11. rujna 1990. u visini od 1.182.000, 00 USD, koji je isticao 2. ožujka 1991.

44. Da se radi o jednom depozitu formiranom osnovom ugovora o deviznom štednom ulogu od 11. rujna 1990., nakon što su povučena sredstva sa svih računa tužitelja do tada, govori i podatak da navedeni iznos od 1.182.000,00 USD za koji tužitelj tvrdi da je izvršio uplatu i otvorio novi depozit temeljem sklopljenog ugovora o deviznom štednom ulogu od 13. lipnja 1991., a koji za razliku od drugih ugovora ne prati Odluka banke, u cijelosti odgovara ranijem depozitu glavnice prema ugovoru o deviznom štednom ulogu od 11. rujna 1990., a što je utvrđeno provedenim vještačenjem po vještaku financijsko-računovodstvene struke dipl oec. A. B.

44.1. Naime, iz nalaza i mišljenje vještaka proizlazi kako je tuženik sa tužiteljem sukladno Odluci generalnog direktora (list I1 stranice 27. spisa), sklopio Ugovor o deviznom štednom ulogu na iznos od 1.182.000,00 USD dana 11. rujna 1990., broj računa: ..., broj partije: 20-175-96266-4 s kamata od 1. ožujka 1990. po stopi od 10 % fiksno pri čemu je i ovaj ugovor sklopljen 11. rujna 1990., sa obračunom kamata od 1. ožujka 1990., na rok od 12 mjeseci, odnosno do 2. ožujka 1991., što ukazuje na retroaktivno postupanje tuženika u korist tužitelja.

45. Navedeno samo potvrđuje tvrdnje tuženika kako je banka u poslovanju sa tužiteljem kao i ovlaštenjima postupanja sa „važnijim“ klijentima odstupila od pravila koje primjenjuje na poslovanje sa građanstvom.

46. Tako je pregledom naloga za prijenos deviza na teret deviznog računa broj ... u korist deviznog računa ... od 24. lipnja 1991.(list spisa 119) razvidno da je od strane banke izdan nalog za prijenos 118.534,26 USD uz napomenu prema naknadnom zahtjevu štediše kamatu nakon isteka roka oročenja, prema Ugovoru o posebnom aranžmanu oročavamo zajedno sa glavnicom na rok preko godine dana uz fiksnu kamatnu stopu od 11% potpisan od Z. V. te s žigom i potpisom PBZ-a.

46.1. Pregledom, pak, naloga za prijenos deviza na teret deviznog računa broj ... u korist deviznog računa .... od 13. lipnja 1991. (list spisa 118) razvidno da je izdan nalog za prijenos 1.118.000,00 USD uz napomenu „Saldacija oročenog štednog uloga i prijenos na nova oročenja prema pismenom zahtjevu tužitelj“.

47. S druge strane u postupku je prema dostavljenoj evidenciji prometa na računima tužitelja utvrđeno da je banka provela citirane naloge i to s danom 5. srpnja 1991. kada je kao datumom knjiženja u evidencijama po tužiteljevom računu evidentirana uplata od 118.534,26 USD , dok je s danom 25. lipnja 1991. kao datumom knjiženja evidentirana uplata od 1.182.000, USD, koja suprotno računici vještakinje M. daje ukupno iznos od 1.300.534,36 USD u odnosu na koji je formiran novi ugovor s istim nadnevkom i brojem računa i partije od 13. lipnja 1991.

48. Navedeno samo ukazuje na zaključak kako je poslovanje banke sa tužiteljem u to vrijeme bilo regulirano posebnim aranžmanom, sukladno čemu su i donošene odluke uprave banke, koje su zapravo pratile isti, u kom smislu je i promatrati navode u postupku saslušanih svjedoka o poslovanju s tužiteljem u to vrijeme kao jednim od najvažnijih klijenata, a u prilog čemu govori i činjenica da je upravo ugovor o deviznom štednom ulogu na iznos od 1.300.534,26 USD od 13. lipnja 1991., koji tužitelj ne dovodi u pitanje i u ovom slučaju pratila naknadna odluka banke od 3. veljače 1992., koju međutim nije donesena u odnosu na predmetni ugovor od 13. lipnja 1991. u iznosu od 1.182.000,00 USD-a.

49. Prema odredbi članku 1035. stavak 1. ZOO-a ugovor o novčanom depozitu sklopljen je kad se banka obveže primiti, a deponent položiti kod banke određeni iznos. Obveza deponenta je položiti određeni novčani iznos s kojim, nakon obostranog potpisa ugovora, banka stječe pravo samostalnog raspolaganja (članak 1035. stavak 2. ZOO). Sve ostalo, povrat novca, plaćanje kamata, otvaranje računa, obavješćivanje deponenta itd (članak 1035.-1042.) obveza je banke depozitara.

50. Prvi ugovor s brojem računa ... i brojem partije 20-175-96266-4 je sklopljen 11. rujna 1990 na iznos od 1.182.000,00 USD uz fiksnu kamatnu stopu od 10 posto godišnje počevši od 1. ožujka 1990. s istekom oročenja 2. ožujka 1991. Predmetni ugovor prati odluka banke (list I1 stranice 27. spisa).

50.1. Drugi ugovor o deviznom štednom ugovoru s brojem računa ... i brojem partije 20-175-9771-0 od 13. lipnja 1991. na iznos od 1.182.000,00 USD na rok od 12 mjeseci i s kamatom 11 % godišnje, sklopljen je po isteku ranije navedenog ugovora, koji ugovor međutim ne prati Odluka banke.

50.2. Kada se pritom ima u vidu utvrđenje koje proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo od 24. ožujka 2023. dipl. oec. A. B., prema kojem su sve Odluke banke u odnosu na predmetne ugovore pratile iste s tim da upravo sporni ugovor ne prati Odluka banke, za prihvatiti je kako je navedeni ugovor prema prihvaćenom nalogu tužitelja kao nedvojbeno Vip štediše, zapravo zamijenjen novim ugovorom s istim brojem računa ... i s istim brojem partije 20-175-97771-0 koji nosi isti datum sklapanja 13. lipnja 1991. s istim rokom važenja od 12 mjeseci i istom fiksnom kamatnom stopom od 11% godišnje, potpisan od strane istih osoba, s jedinom razlikom što je iznos oročenog depozita naznačen 1.300,534,26 USD koji iznos matematički odgovara zbroju iznosu glavnice iz ranijeg ugovora o oročenju od 1.182,000, 00 USD i utvrđeni iznos pripadajuće kamate od 118.534,26 USD.

51. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka B. proizlazi osnovom dokumentacije priložene spisu kako je depozit po računu broj ... formiran bezgotovinskim prijenosom sa računa ... i to glavnice u iznosu od 1.182.000,00 USD i kamata u iznosu od 118.534,26 USD.

52. Da je tomu tako govori i utvrđena činjenica pregledom prometa po računu tužitelja odnosno prometa pod deviznim računima za sve račune tužitelja, iz kojih je razvidno kako je pod partijom oznake 20-175-97771-0, računa sa oznakom ... i valute USD oznake 840 evidentiran iznos od 1.182.000,00 USD, kao i iznos od 118.534,26 USD, što čini ukupan iznos od 1.300.534,26 USD.

52.1. Temeljem naloga za prijenos deviza, koji kao niti jedan od naloga banke nije potpisan od strane tužitelja, pa ni za neprijeporne transakcije, vidljiv je prijenos sredstava u ukupnom iznosu od 1.300.534,26 USD u korist računa ..., partije 20-175-97771-0 od čega iznos od 1.182.000,00 USD sa datumom naloga od 13. lipnja 1991., odnosno kamate u iznosu od 118.534,26 USD sa datumom naloga od 26. lipnja 1991.

52.2. Za prijenos od 1.182.000,00 USD navodi se kako se radi o saldaciji oročenog štednog uloga i prijenosa na novo oročenje temeljem zahtjeva štediše, dok se za iznos od 118.534,26 USD navodi kako se radi o naknadnom zahtjevu štediše.

53. Pri tome je u odnosu na navode tužitelja kako se radi o antidatiranim nalozima i odluci tuženika, za odgovoriti da je tuženik s tužiteljem sukladno o Odluci generalnog direktora (list I.1. stranice 27 spisa), sklopio Ugovor o deviznom štednom ulogu na iznos od 1.182.000,00 USD dana 11. rujna 1990., broj računa ..., broj partije 20-175-962664, koja kamata se na navedeni ugovor obračunava retroaktivno tj. od 1. ožujka 1990. na rok od 12 mj., odnosno do 2. ožujka 1991.

54. Kako predmetni ugovor i formirani depozit po istoj nije bio sporan to ukazuje na zaključak koji u svom nalazu i mišljenju iznosi i vještak B., da je retroaktivno postupanje tuženika u korist tužitelja bilo permanentno tijekom promatranog razdoblja. Ovo samo dalje upućuje na zaključak, a koji proizlazi iz tijekom postupka saslušanih svjedoka, koji su u različitim razdobljima bili na rukovodećim položajima kod tuženika, da je tužitelj bio Vip klijent tuženika, odnosno da je tuženik u poslovanju sa tužiteljem postupao kao "važnijem" klijentu, kada se odstupa od pravila koja se primjenjuju u poslovanju s građanstvom.

55. U tom kontekstu je valjalo promatrati navode saslušanih svjedoka, u to vrijeme djelatnika tuženika, o proceduri koje se nedvojbeno odvijala po redovnom tijeku stvari, a to je prethodna Odluka generalnog direktora, koja je očito obzirom na korespondenciju te dostavljenu dokumentaciju za svaki od ovih ugovora o deviznim štednim ulozima sa tužiteljem i postojala, osim za ugovor od 13. lipnja 1991. na iznos depozita od 1.182.000,00 USD-a, što zapravo ukazuje na očito naknadno prihvaćenu izmjenu i to upravo na prijedlog tužitelja.

56. U odnosu, pak, na navode tužitelja da navedeni iznos od 118.534,26 USD ne bi predstavljalo kamatu na ranije oročenje temeljem ugovora od 11. rujna 1990. na iznos deviznog štednog uloga od 1.180.000,00 USD , za odgovoriti je kako iz nalaza i mišljenja vještaka B. proizlazi obračun kamata sukladno mjesečnoj komfornoj stopi i koji zajedno s glavnicom čini osnovicu za obračun kamata u sljedećem mjesecu sve do 31. prosinaca 2012., odnosno do isteka oročenja što je u konkretnom slučaju obračun od 1. ožujka 1990. do 2. ožujka 91. uz kamatnjak od 10. 0282792, predstavlja iznos od 118.534,26 USD kao iznos kamata na navedeni devizni štedni ulog od 1.182,000,00 USD (tablica 2. obračun kamata temeljem ugovora o deviznom štednom ulogu od 11. rujna 1990.

– nalaz i mišljenje vještaka B. od 24. ožujka 2023., str 634-645). Tuženik je s tužiteljem sukladno o Odluci generalnog direktora (list R1 stranice 27 spisa) sklopio Ugovor o deviznom štednom ulogu na iznosu od 1.300.534,26 USD dana 13. lipnja 1991., sa naznakom "va" i rokom važenja do 2. ožujka 1991. što opetovano ukazuje na retroaktivno postupanje tužene u korist tužitelja pri čemu iznos od 1.300.534,26 USD sadržano ugovoru broj ... broj partije: 20175-97771-0, odgovora glavnici navedenoj u Ugovoru o deviznom štednom ugovoru broj računa : ..., broj partije: 20175-96266-4 od 11. rujna 1990. u iznosu od 1.182.000,00 USD uvećano za pripadajuće kamate u iznos od 118.534,26 USD.

56.1. Ovaj obračun kamata prema nalazu i mišljenju vještaka B. ne odnosi se na a vista račun tužitelja već upravo na kamate iz navedenog Ugovora od 11. rujna 1990. pri čemu za formiranje prvog depozita u iznos od 1.300.534,26 USD temeljem dokumentacije u spisu prati tijek novca sve do deviznih štednih knjižica, od kojih je formiran devizni depozit ..., pa nastavno devizni depozit ... koji je uvećan

pripadajuću

kamatu

118.534,26

USD.

56.2. Za formiranje drugog depozita prema nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 1.182.000,00 USD, temeljem dokumentaciju u spisu nije moguće pratiti tijek novca jer ne postoji dokaz o uplati sredstava niti je isti razvidan iz dostavljenog godišnjeg prometa deviznih računa tužitelja u 1991., i prema nalazu vještakinje M. K. (list spisa 146).

57. Ovdje je posebno ukazati i na dio nalaza i mišljenja vještaka B., koji objašnjava kako datum knjiženja označava datum kada je poslovna promjena evidentirana u poslovnim knjigama, a što ne mora biti datum nastanka poslovne promjene pa je zaključak vještaka osnovnom prometa po računu tužitelja, pod pretpostavkom njegove vjerodostojnosti, kako je depozit ... formiran bezgotovinskim prijenosom, a prema internim oznakama prometa tuženika Vp: oznakom (vp 07) sredstvima nastalim saldiranjem (vp 41) ... 20-175-96266-4 i pripisa devizne kamate u tijeku godine (vp 09).

58. Stoga je utvrđenja vještaka A. B., valjalo prihvatiti kao stručna i dovoljno argumentirana, koja u odnosu na evidentiranja knjiženja po nalozima tuženika na računima tužitelja nisu u suprotnosti ni sa ranije provedenim nalazom i mišljenjem vještakinje M. K. K. pa ni vještakinje T. M., neovisno o činjenici kako su upravo navedena dva vještva u suprotnosti glede zaključka o postojanju odnosno nepostojanju dva depozita, a što je i bio razlog provođenja novog vještačenja u smislu odredbe članka 261. stavak 3. ZPP-a, a sukladno dokaznom prijedlogu tuženika u žalbenom stadiju postupka, a na temelju ovlaštenja iz odredba čl. 373.b ZPP-a jer se radi o predmetu u odnosu na koji vrijedi zabrana dvostrukog ukidanja u smislu odredbe članka 366.a ZPP-a.

59. S druge strane, tužitelj tijekom postupka nije dokazao vlastite tvrdnje kako je sporni depozit u iznos od 1.182.000,00 USD glavnice zapravo nastao uplatama na ruke pok J. M., koji je u navedenom razdoblju obavljao poslove direktora Poslovne jedinice u S., jer za takvo što nema nikakvog dokaza niti je na strani banke teret dokaza da osporava navedene tvrdnje tužitelja.

60. Naime, prema odredbi članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstava na okolnost istinitosti vlastitih tvrdnji o kojima ovisi, u konkretnom slučaju osnovanost zahtjeva tužitelja.

61. I na koncu obzirom na prigovore tužitelja, a vezano za vjerodostojnost dokumentacije koja je služila kao osnova provođenja financijskog vještačenja za odgovorit je kako je vještak B. u svom usmenom izjašnjenju istaknuo kako je iz naloga za prijenos od 13. lipnja 1991. na iznos od 1.182.000,00 USD s računa partije 96266-4 odobren i isplaćen na račun 9771-0 na stranici spisa 117. IV, te je vidljivo formiranje depozita 9771-0 na datum valute 2. ožujka 1991. a na stranici 116. vidljivo je da su u istom iznosu 3. lipnja 1991. pripisane kamate koje odgovaraju nalogu o zatvaranju depozita, a iz kojih je razvidno zatvaranje depozita 96266 na stranici 117. i otvaranje depozita 9771 pa nalozi za prijenos odgovaraju knjigovodstvenim karticama.

61.1. Pri tome, odgovarajući na upit tuženika, vještak ukazuje kako je spisu priležeća dokumentacija izgleda dokumentacije nakon isprinta Mikrofisch i koja se ne može mijenjati, što otklanja tvrdnje tužitelja o bilo kakovim naknadnim upisima koji nemaju podlogu u tijeku novca po računima tužitelja.

62. S druge strane, u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja predmetnih ugovora 1991., nema mjesta primjeni kasnijih zakona koji su regulirali način rada bankarskih institucija pa tako ni Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13) te Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, broj 78/15, 134/15 i 120/16), kao i Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/2016), na kojima vještakinja K. temelji svoju dopunu nalaza i mišljenja od 30. travnja 2016. u odnosu na formiranja predmetnog štednog uloga, a prema kojem nalozi za prijenos štednih uloga kao knjigovodstvena isprava, koja ima snagu vjerodostojnosti i urednosti, mora udovoljavati navedenim zakonskim odredbama.

63. No, ono što je odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja jest upravo to što iz cjelokupne dokazne građe predmeta spora, posebice prometa devizne štednje tužitelja u promatranom razdoblju (listovi spisa 114-117) ne proizlazi osnovanost tvrdnji tužitelja kako je u odnosu na predmetni štedni ulog u visini od 1.182.000, 00 USD izvršio gotovinsku uplatu u 1991. godini. U tom smislu ni propusti banke u urednom poslovanju i vođenju knjigovodstvene evidencije ne daju osnova za tvrdnje tužitelja kako se pukom slučajnošću navedena glavnica u iznosu od 1.182.000,00 USD u cijelosti poklapa s ranijim nedvojbeno formiranim štednim ulogom osnovom prijenosa sa osam deviznih štednih knjižicama od 11. rujna 1990. Naime, ovu činjenicu unatoč tomu što vještakinje financijske struke nisu našle uporište u urednoj knjigovodstvenoj evidenciji, međutim, ne spori ni sam tužitelj, a koji svoje tvrdnje o gotovinskoj uplati utužene glavnice u ovom postupku nije uspio dokazati.

64. Osnovom navedenih utvrđenja, dakle, proizlazi zaključak kako je obzirom na tada postojeći aranžman između banke i tužitelja kao posebnog klijenta te vremenskih slijed i visinu uloga, temeljem usmenog sporazuma između stranaka sporni ugovor stavljen izvan snage te je sklopljen novi ugovora o štednom ulogu na istom broju računa i broju partije i po istim uvjetima i za isto razdoblje, ali sada s iznosom glavnice uvećane za pripadajuću ugovorenu kamatu za ranije ugovoreno razdoblje oročenja u visini od 1.300.534,26 USD, čime je prestao postojati ugovor o deviznom štednom ulogu bez navedene uglavničene kamate u iznosu od 1.182.000, 00 USD.

65. Naime, kako obveze između sudionika u obveznom odnosu ponajprije nastaju suglasnošću njihovih volja, tako isto mogu i prestati (članka 247. ZOO-a). Prestanak obveza iz spornog ugovora deviznom štednom ulogu od 1.182.000, 00 USD od 13. lipnja 1991., u konkretnom slučaju, temelji se na suglasno izraženoj volji ugovornih strana, sklapanjem novog ugovora s istim nadnevkom i na isti broj računa i partije ali sada sa naprijed utvrđenim i uglavničenim iznosom kamate, temeljem ranije sklopljenog ugovora o deviznom štednom ulogu od 11. rujna 1990. Utoliko okolnost što je predmetni ugovor ostao u posjedu tužitelja, kod tijekom postupka nedvojbeno utvrđene činjenice da pregled platnog prometa po računima tužitelja u relevantno vrijeme ne prati gotovinske uplate, kako iznosa od 1.182.000,00 USD tako ni iznosa od 1.300.534,26 USD, ne daje osnova tužitelju da zahtjeva isplatu temeljem citiranog ugovora koji je sklapanjem novog ugovora o deviznom štednom ulogu od 1.300.534,26 USD stavljen izvan snage, odnosno kako to tuženik tijekom postupka ističe " saldiran".

66. S druge strane navedeno ne čini predmetni ugovor ništavim, kako to pogrešno tuženik smatra u protutužbeni navodima. Naime, tuženik drži kako je ovdje za primijeniti odredbu članka 103. stavak 1. ZOO-a prema kojoj je ugovor, koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju

ili

ako

zakon

o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

67. Međutim, sporni ugovor sukladno citiranoj odredbi kao takav nije ništav već samo više ne proizvodi valjane pravne učinke obzirom da je sporazumom stranaka prestao te je sklopljen drugi valjani ugovorom kako je to naprijed obrazloženo.

68. Stoga niti okolnosti vezano za visinu i stopu zateznih kamata temeljem navedenog ugovora, a osnovom kojeg je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u kontekstu citiranih Uredbi nisu pravno relevantne.

69. U navedenom, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika u odnosu na pobijani dio kojim je prihvaćen tužbeni zahtjevu tužitelja, odlučeno je kao u točki II. Izreke temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 373.b stavak. 2. ZPP-a dok je u preostalom dijelu, u odnosu na odbijajući dio protutužbenog zahtjeva tuženika žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, kao i u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

70. Kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari to je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

70.1. Glede odluke o troškovima postupka, u konkretnom slučaju je obzirom na uspjeh stranaka u postupku primijeniti Noveliranu odredbu 154. sukladno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, ZPP/19), koji propis se glede parničnog troška primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP. Naime, Novelom ZPP-a iz 2019. godine, izmijenjen je članak 154., koji u stavku 2. ZPP-a predviđa da sudovi trebaju utvrditi postotak u kojem je svaka od stranaka uspjela u sporu nakon čega će utvrditi razliku postotaka i stranci koja je u većoj mjeri uspjela u sporu dosuditi svrsishodne troškove u vrijednosti razlike postotaka dok je u odredbi članka 154. stavka 4. ZPP-a propisano kako je sud ovlašten odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ukoliko su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima ili pak da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovog Zakona.

70.2. Načelo iz odredbe članka 154. stavak 2. i stavka 4. ZPP, samo po sebi ne može se smatrati protivnim članku 1. Protokol br. 1 (tako i odluka Europskog suda za ljudska prava Klauz protiv Hrvatske br. zahtjeva 28963/10) pa bi zapravo svaka stranka trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica.

70.3. Odlučujući o troškovima u konkretnom predmetu, sud je, međutim, ovlašten koristili diskrecijsku ovlast koju imaju na temelju članka 154. stavka 2. i 4. ZPP-a. Sud će nerijetko sukladnost takvog miješanja s Konvencijom ocijeniti u svjetlu prvog pravila sadržanog u čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, a koje sadrži opće načelo mirnog uživanja vlasništva. Kako miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva ne bi rezultiralo njegovom povredom, miješanje treba biti u skladu s načelom zakonitosti. Troškovi kojima se miješa u pravo na mirno uživanje vlasništva trebaju biti razmjerni legitimnu cilju koji se miješanjem želi postići. Te je zahtjeve moguće ostvariti ako se u svakom pojedinom slučaju, a prilikom odlučivanja o troškovima postupka, u obzir uzmu i okolnosti tog slučaja. U dosadašnjoj je praksi Sud istaknuo da se o troškovima treba odlučiti imajući u vidu okolnosti poput mogućnosti tužiteljeva predviđanja ishoda spora, neopravdana postavljanja previsokog tužbenog zahtjeva, financijske sposobnosti osobe kojoj su troškovi nametnuti, djelomični uspjeh u pogledu osnove tužbenog zahtjeva.

70.4. Naime, u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu članka 1. Protokola br. 1, uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU18/97, 6/99, 14/0, /03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 dalje: Konvencija) sud mora utvrditi je li bi zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. U konkretnom slučaju, obzirom na vrijeme sklapanja ugovora nema mjesta primjeni odredaba u međuvremenu donesenog Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03), kao ni Direktive Vijeća 93/113/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. No, imajući u vidu meritum spora ovdje je pitanje isplate temeljem ugovora o štednim ulozima, u kojem tužitelj nastupa u slabijoj poziciji potrošača u odnosu na tuženika kao pružatelja usluga, i do kojeg spora je došlo zbog od strane tuženika insuficijentnog vođenja knjigovodstvene evidencije, što je u znatnoj mjeri utjecalo na duljinu trajanja postupka, ali i procesnu poziciju stranaka, odnosno tijek postupka koji je zbog toga mogao dovesti i do odluke na štetu tuženika. Stoga se ne može tvrditi da bi predmetna tužba tužitelja bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna. Nadalje, imajući u vidu da je tuženik, koji je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po odvjetnicima kao punomoćnicima, u cijelosti izgubio spor u odnosu na protutužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti spornog ugovora, a uvažavajući pri tome činjenicu da tužitelj nije dokazao osnovanost svog novčanog potraživanja temeljem istog, ovaj drugostupanjski sud drži da bi nalog za plaćanje troškova ovog parničnog postupka tužitelju predstavljalo nerazmjeran teret za tužitelja.

71. Slijedom naprijed iznijetog, imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnog slučaja, ovaj drugostupanjski sud cijeni da bi iznimno veliki trošak obzirom na visinu tužbenog zahtjeva (1.182.000,00 USD), ali i popisani i zatraženi trošak sukladno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 , 107/15, 37/22, 126/22 i 18/23), koje bi tužitelj trebao naknaditi tuženiku nakon čistog matematičkog obračuna, predstavljao nerazmjeran teret za njega a što bi sve dovelo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 4. ZPP-a.

U Splitu 28. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v. r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte