REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: 8 Gž-489/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja Z. L. (OIB: …) iz S. B., . II. tužitelja P. B. (OIB: …), iz S. B., . III. tužitelja J. B. (OIB: …) iz S. B., . i IV. tužitelja R. S. I. (OIB: …) iz S. B., . svi zastupani po punomoćniku A. L., odvjetniku iz S. B., protiv I. tuženika Đ.O.N., Ž. U. B. D. M. (OIB: .), B. V., . i II. tuženika Đ.–O.N. (OIB: …), Đ., zastupani po punomoćniku P. K., odvjetniku iz S. B., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od broj P-747/2013-48 od 18. listopada 2017. i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-747/2013-53 od 15. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj 27. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe I. tuženika Đ.O.N., Ž. U. B. D. M. i II. tuženika Đ.O.N. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 18. listopada 2017. broj P-747/2013-48. i rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 15. studenog 2017. broj P-747/2013-53 u odnosu na I, II. i III. tužitelje.

II. Odbijaju se zahtjevi tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe, te tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

III. I., II. i III. tužitelji dužni su I. i II. tuženiku naknaditi troškove revizije u iznosu od 4.985,23 eura/37.561,25 kn., u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženicima da solidarno isplate tužiteljima i to:

- I. tužitelju Z. L. iznos od 660.000,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 7. prosinca 2006., pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

- II. tužitelju P. B. iznos od 701.100,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 7. prosinca 2006., pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

- III. tužitelju J. B. iznos od 603.733,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 7. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

- IV. tužiteljici R. S. I. iznos od 188.666,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 7. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbijaju se tužitelji s kamatnim zahtjevom i to I. tužitelj Z. L. od 1. siječnja 2003. do 6. prosinca 2006., II. tužitelj P. B. od 1. siječnja 2003. do 6. prosinca 2006., III. tužitelj J. B. od 1. siječnja 2002. do 6. prosinca 2006. i IV. tužiteljica R. S. I. od 1. siječnja 2000. do 6. prosinca 2006."

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja naloženo je I. tuženiku Đ.O.N.Ž. U. B. D. M., B. V. i II. tuženiku Đ.O.N.Đ. da tužiteljima Z. L., P. B., J. B. i R. S. I. naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 597.252,50 kn u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobijaju tuženici Đ.-O.N. Ž. U. B. D. M. (I. tuženik) i Đ.O.N. (II. tuženik) zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1-3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Predlažu da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. Traži troškove podnesene žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji ističu neosnovanost žalbenih navoda tuženika smatrajući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo donoseći pobijanu presudu, pa predlaže da se žalba odbije kao neosnovana. Traže troškove odgovora na žalbu.

3.1. Tuženici pravodobno žalbu podnose i protiv rješenja od 15. studenog 2017., poslovni broj: P-747/2013-53, pobijajući rješenje zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1-3. ZPP-a. Predlažu da se pobijano rješenje ukine i naloži ponovni postupak zajedno s odlukom o glavnoj stvari podredno da se preinači i u cijelosti odbije zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

4. Žalbe tuženika nisu osnovane.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pravcu žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koja se ističe u žalbi tuženika ovaj sud je stajališta da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži valjane razloge kao i razloge o odlučnim činjenicama.

5.1. Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također pozivaju tuženici.

6.1. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove te osnovanosti visine tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žalitelji u žalbi ne ističu određene činjenice i dokaze koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojeg je donio pobijanu presudu.

7. U ovom predmetu Županijski sud u Slavonskom Brodu povodom žalbe tuženika protiv presude i rješenja od 15. ožujka 2018. donio je presudu kojom je odbio žalbe tuženika i potvrdio presudu Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-747/2013-48 od 27. listopada 2017. te rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P- 747/2013-53 od 15. studenog 2017., no, povodom revizije tuženika djelomično je prihvaćena revizija tuženika i ukinuta presuda i rješenje u odnosu na I., II. i III. tužitelje i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8. Tužitelji tužbom potražuju iznos novca kojeg su pozajmili za izgradnju pastoralnog centra Ž. U. B. D. M. u B. V..

8.1. Tuženici, pak, smatraju da nisu pasivno legitimirani i to stoga što velečasni D. S. nije službenik B. Đ.S. niti je postavljen za koordinatora izgradnje pastoralnog centra, a da ni I. tuženik nije odgovoran za radnje i postupke velečasnog D. S. prema internim aktima tuženika.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je rimokatolički ured U. B. D. M. iz B. V. započeo s izgradnjom župnog pastoralnog centra u svibnju 1998., te da je velečasni D. S. od strane župnika Ž. U. B. D. M. u B. V., velečasnog P. M., imenovan koordinatorom svih radova na izgradnji pastoralnog centra, a što je bila njegova osobna odluka. Posao koordinatora se sastojao u organizaciji izgradnje, brige o radnicima, koordinaciji između dobavljača i radnika, te brige o plaćanjima računa i radnika, a da je obveza velečasnog P. M. bila da vodi evidenciju o tome koliko je novca za podmirenje tih troškova dao velečasnom S..

9.1. Utvrđeno je da je zbog potreba izgradnje došlo do duga u iznosu od 1.211.126,78 kn i 289.811,00 DEM što je utvrđeno rekapitulacijom uloženog novca u izgradnju i plaćanjima koja su izvršena tijekom gradnje i kao takav je utvrđen nespornim budući je utvrđen i rješenjem i zaključkom B. ordinarijata B. Đ. S. od 8. travnja 2002.

9.2. Nije sporna visina novca kojeg su pojedinci od tužitelja dali za izgradnju župnog pastoralnog centra i to tužitelj Z. L. iznos od 660.000,00 kn sa danom povrata 1. siječnja 2003., P. B. iznos od 701.100,00 kn sa danom povrata 1. siječnja 2003., J. B. iznos od 603.733,00 kn, sa danom povrata 1. siječnja 2002. i R. S. I. iznos od 188.666,00 kn sa danom povrata 1. siječnja 2002.

9.3. Novac je dan glavnom koordinatoru velečasnom D. S. i nesporno je da je sav novac upotrijebljen za izgradnju pastoralnog centra.

9.4. Sporna je pasivna legitimacija tuženika, a s tim u vezi i pravni osnov od kojeg ovisi osnovanost osnove tužbe odnosno postojanja eventualne povrede subjektivnih građanskih prava tužitelja.

10.U obrazloženju ukinute presude i rješenja ovoga suda je navedeno:

"Pasivnu legitimaciju kao i odnos između tuženika valja prvenstveno promatrati, kako to u odgovoru na tužbu tuženici ističu, kroz materijalno pravo prema propisima koje je Republika Hrvatska sklopila sa Svetom stolicom – Ugovor o pravnim pitanjima sklopljenog 19. prosinca 1996. i prema kojem je u članku 2. propisano da Republika Hrvatska priznaje javno pravnu osobnost svih crkvenih ustanova koje imaju takvu pravnu osobnost prema odredbama kanonskog prava te da nadležna crkvena vlast može osnivati, mijenjati, dokidati ili priznavati crkvene pravne osobe, prema odredbama kanonskog prava, kao i da prema članku 5. crkvenoj vlasti pripada pravo slobodnog uređivanja vlastitog crkvenog ustroja. Isto tako odredbom članka 10. Ugovora propisano je da crkvene pravne osobe mogu kupovati, koristiti, posjedovati ili otuđivati pokretna i nepokretna dobra.

Upravo na temelju navedenog materijalnog prava prvostupanjski sud utvrđuje:

- da prema kanonu 515. paragrafa 3. Zakonskog kanonskog prava župa zakonito osnovana po samom pravu ima pravnu osobnost

- da prema kanonu 1256 vlasništvo dobra pod vrhovnom vlašću rimskog prvosvećenika pripada onoj pravnoj osobi koja je to dobro stekla

- da prema kanonu 1279 paragraf 1. upravljanje crkvenim dobrima pripada onom tko neposredno upravlja osobom kojoj ta dobra pripadaju

- da prema kanonu 532 župnik zastupa župu u svim pravnim poslovima

- da primjenom odredbi kanonskog prava proizlazi da župa U. B. D. M. ima pravnu osobnost

- da ju je u pravnim poslovima kao župu zastupao P. M.

- da je pastoralni centar crkveno dobro, vlasništvo župe U. B. D. M. kojom upravlja župnik,

- da su pozajmice davane u korist za gradnju pastoralnog centra

- da je velečasni D. S. obavljao sve poslove u ime i za račun I. tuženika,

- da se odgovornost I. tuženika temelji na kanonu 1281 paragraf 3 i kanona 1284, te da odgovornost II. tuženika proizlazi iz činjenice da je gradnja pastoralnog centra počela na temelju odluke biskupa koji je bio dužan nadzirati gradnju pastoralnog centra i umiješati se u upravljanje dobrom župe kako to proizlazi iz kanona 375, 380 paragraf 1, te posebno kanona 1276 paragraf 1 i kanona 1277 paragraf 1,

- da je I. tuženik kao pravna osoba podložna dijecezanskom biskupu (II. tuženiku) kako to proizlazi iz kanona 523

- da je izvješćem povjerenstava za pregled poslovanja pri izgradnji pastoralnog centra Ž. U. B. D. M. dana mogućnost P. M. da pribavlja sredstva za otplatu dugova,

- da je zaključkom i rješenjem B. ordinarijata u Đ. broj 327/2002 od 8. travnja 2002. utvrđeno da je izgrađen pastoralni centar i pripada Ž. U. B. D. M. koja je dužna podmiriti dugove.

Takva utvrđenja kao i stajalište prvostupanjskog suda u pogledu pasivne legitimacije prihvaća i ovaj sud.

Naime, kanonom 1281 paragraf 3. Zakonika kanonskog prava propisano je da pravna osoba nije dužna odgovarati za nevaljano obavljene poslove upravitelja osim kad je i onoliko koliko je imalo od njih koristi; ipak, za nezakonito, ali valjano obavljene poslove upravitelja odgovarat će sama pravna osoba, uz poštovanje njezina prava na tužbu ili utok protiv upravitelja koji su je oštetili.

Kanonom 1284. propisano je da su svi upravitelji dužni obavljati svoju službu s brižljivošću dobra domaćina, te da moraju paziti da dobra povjerena njihovoj brizi ne bi ni na koji način propalo ili pretrpjelo štetu, voditi brigu da se vlasništvo crkvenih dobara osigura na načine koji vrijede u svjetovnom pravu, voditi knjige primitaka i izdataka, sastavljati predračun primitaka i izdataka.

Kanonom 1276. paragrafom 1. propisano je da je ordinarijima dužnost da pažljivo nadzire upravljanje svim dobrima koja pripadaju javnim pravnim osobama koje su njemu podložne, uz poštovanje zakonskih naslova koji ordinariju daju veća prava, a kanon 1277. propisuje da dijecezanski biskup mora kad se radi o obavljanju poslova upravljanja koji su s obzirom na gospodarsko stanje biskupije od veće važnosti posavjetovati se s ekonomskim vijećem i zborom savjetnika i biskupu je potreban pristanak toga vijeća i zbora savjetnika, osim u slučajevima koji su posebno navedeni u općem pravu ili ispravama utemeljenih i za poslove izvanrednog upravljanja. S obzirom na navedene odredbe i ovaj sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio pasivnu legitimaciju tuženika.

Iz provedenog dokaznog postupka razvidno je da su pozajmice, kako je navedeno, vršile na ime izgradnje pastoralnog centra, a da odobrenje za sklapanje takvih pravnih poslova velečasni D. S. nije imao.

Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete kako je to propisano odredbom članka 557. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO).

Ugovor je konsensualan budući nastaje sporazumom stranaka i neformalno no, za sklapanje ugovora ukoliko se zaključuje u ime i za račun pravne osobe mora postojati ovlaštenje zastupanog kako to propisuje odredba članka 84. stavka 2. ZOO-a kojeg velečasni D. S. u konkretnim slučajevima nije imao pa stoga ugovori o pozajmicama nisu valjani pravni poslovi budući ne ispunjavaju pretpostavke za valjanost. No, osim toga budući nema niti pravne osnove u konkretnom slučaju ostvarene su pretpostavke instituta stjecaja bez osnove.

Stjecanje bez osnove je stanje poremećene ravnoteže između dvije imovine koje pravni poredak ne odobrava i kakvo stanje se smatra neodrživim.

Opće pretpostavke stjecanja bez osnove su povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje imovine na drugoj strani, kauzalna povezanost između umanjenja na jednoj i povećanja imovine na drugoj strani, ne postojanje odgovarajuće pravne osnove, te da činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini ne bi smjela biti štetna radnja.

Kako je izgradnja tekla zahvaljujući sredstvima koji su prikupljeni od tužitelja to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su tužitelji ulaganjem povećali vrijednost imovine pa su ispunjene pretpostavke članka 210 ZOO-a.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo donoseći pobijanu presudu pravilno pri tome ocjenjujući neosnovanim i istaknuti prigovor zastare kako po kanonu 198 Zakonika kanonskog prava kojim je propisano da nikakva zastara ne vrijedi ako se temelji na dobroj vjeri, ne samo u početku, nego u tijeku svega vremena koje se traži za zastaru, ali niti prema odredbama Zakona o obveznim odnosima nisu ispunjene pretpostavke za zastaru s obzirom na utvrđeno vrijeme vraćanja odnosno dospjelosti izvršenih pozajmica, te obzirom na stjecanje bez osnove od vremena kad je imovina tužitelja prešla u imovinu tuženika, a koje vrijeme tuženici koji se pozivaju na prigovor zastare, nisu dokazali da bi se mogao utvrditi osnovanim istaknuti prigovor zastare.

Tuženici naime nisu dokazali kada su sredstva tuženika upotrebljena odnosno kada su sredstvima tuženika izvršena plaćanja za izvršene radove kao i da je to bilo u vremenu koje bi ukazivalo da bi osnovnim bio prigovor zastare. Prigovor zastare je tim više neosnovan što je iz predmetnog spisa razvidno da je zaključkom i rješenjem B. ordinarijata u Đ. broj 327/2002., od 8. travnja 2002. utvrđeno da je izgrađen pastoralni centar te da pripada Ž. U. B. D. M. koja je dužna podmiriti dugove pa je ovakovom radnjom, priznanjem dugova, po ocjeni ovog suda, temeljem članka 387. ZOO-a., prekinuta zastara.

Valjano je stoga prvostupanjski sud i u pogledu zastare primijenio materijalno pravo kao što je i donoseći prvostupanjsku presudu dao valjane razloge za svoju odluku kojom je odgovorio i na sve prijepore koje ponovno u žalbi ističu tuženici dajući u žalbi svoje viđenje o spornom pravnom odnosu te odnosa između tužitelja i velečasnog D. S. kao i odnosa tužitelja i tuženika, karaktera pozajmica i vremena izvršenih pozajmica."

11. Ovaj sud smatra da je svrsishodno bilo citirati obrazloženje ukinute drugostupanjske odluke Gž-1677/2017 od 15. ožujka 2018. radi daljnjeg obrazloženja svog stajališta te ocjene osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva.

12. Prije svega, u konkretnom slučaju kao i u svakom drugom osnovanost osnove valja promatrati kroz zakonske propise, pravičnost, pravednost, načela građanskog prava poglavito načela savjesnosti i poštenja, te nadasve logičkog i suvislog zaključivanja.

13. Nadalje, ovaj sud je stajališta da odnos između samih tuženika, kao i između tuženika i velečasnog D. S. ima promatrati u okviru kanonskog prava, poglavito što se tiče opsega odgovornosti te zastupanja jer i sam članak 84. Zakona o obveznim odnosima navodi da se obrazloženje za zastupanje temelji na zakonu, statutu ili drugom općem aktu, a kako i sam Vrhovni sud RH ističe, tuženik je pravna osoba koja ima svoje pravne akte.

14. S tim u vezi logično je razmišljanje tužitelja da je velečasni kao imenovani koordinator radova imao ovlaštenje za zastupanje te posudbu novca, ali i logično očekivanje da tužitelji zbog specifičnog odnosa između vjernika i crkve (vjernika i Boga) nisu smatrali da bi trebalo o takvoj pozajmici (posudbi) tražiti bilo kakve dokaze o valjanosti zastupanja i sklapanju pravnog posla.

15. Isto tako, logično je da su tužitelji u svom iskazu naveli da su očekivali da im povrat novca izvrši onaj kome su ga i dali, te da nisu očekivali da im to osobno izvrši nadbiskup Đ.O.B.ili poglavar R. crkve.

16. Stoga, uz utvrđenja koja se nisu osporila, a to su da su tužitelji posudili novac za izgradnju poslovnog centra, činjenicu da je taj novac utrošen u izgradnju, što ne osporavaju tuženici, ovaj sud, a kako nema pravnog osnova, i dalje smatra da je osnov tužbe u institutu stjecanja bez osnove, budući je imovina tuženika povećana, a tužitelja umanjena, a koji institut stjecanja bez osnove je jedan o mogućih izvora od nastanka izvanugovornih obveza, te koji je doveo do povrede subjektivnih građanskih prava tužitelja.

17. Nadasve, uz gornja utvrđenja, postavlja se pitanje savjesnosti i poštenja samih tuženika kraj nesporne činjenice da su sredstva utrošena za izgradnju župnog pastoralnog centra.

18. Stoga je valjalo odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, ali i rješenje o troškovima postupka koji su kako po osnovi tako i visini pravilno odmjereni.

19. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a, a odluka o troškovima odgovora na žalbu temelji se na odredbi članka 155. ZPP-a. Isti trošak naime po ocjeni ovog suda nije bio neophodan za uspješno vođenje postupka.

20. Budući su tuženici uspjeli sa revizijom, to su im I. II. i III. tužitelji dužni naknaditi troškove revizije u iznosu od 4.985,23 eura/37.561,25 kn, a koji se odnose na sastav revizije s PDV-om te materijalnih troškova.

21.Temeljem članka 368. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 27. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić