REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pn-642/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i usluge, O.: …, zastupanog po pun. V. D., odvjetniku u

S., protiv tuženika I. M. iz S., O.:

…, zastupanog po odvjetnicima iz O. J. & P

d.o.o. S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 20. rujna 2023. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 27. prosinca 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju štetu s naslova izgubljene zarade u iznosu od 794,04 eura / 5.982,70 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 2.listopada 2011.godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatraženi iznos s ovog osnova od 198,51 eura / 1.495,68 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 2.listopada 2011.godine do isplate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan; odbija se zahtjev tužitelja kao neosnovan za naknadu štete s naslova uništenih i oštećenih stvari u iznosu od 1.949,70 eura / 14.690 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 6.studenog 2015.godine do isplate.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.765,92 eura / 20.839,85 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila

na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 26. rujna 2012.god. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika I. M. radi naknade štete. U tužbi se navodi da je tužitelj korisnik poslovnog prostora u S., prizemlje, površine 76,75 m2, a u kojem

prostoru da ima trgovinu na malo tekstilnom robom, a iznad poslovnog prostora, na prvom katu, da se nalazi stan tuženika. U noći između 20. i 21. rujna. 2011.god. da je došlo do pucanja vodovodnih instalacija (vodokotlića) u stanu tuženika, uslijed čega da je došlo i do izljeva vode pa da je voda cijelu noć tekla, te prošla kroz međukatnu konstrukciju i prodrla u prizemni prostor - trgovinu tužitelja. Zbog prodora vode da su oštećeni stropovi i zidovi poslovnog prostora - trgovine tužitelja, te pretežiti dio inventara i trgovačke robe u tom prostoru (tekstilna konfekcija, deke, plahte, jastučnice, zavjese, tkanina i sl.). Zbog svega navedenog da je vođen sudski postupak radi osiguranja dokaza pod br. R1-505/11, a u kojem postupku da su izrađena vještva, i to vještvo sudskog vještaka za tekstil i odjeću I. Š. od

10.10.2011.god., te vještvo sudskog vještaka za graditeljstvo S. Z. od

14.05.2012.god., prema kojima je ukupan iznos štete koju je tužitelj pretrpio 41.825,00 kn i to: trošak građevinske sanacije predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 11.260,00 kn; šteta na tekstilnim proizvodima u iznosu od 14.690,00 kn; trošak sudskog vještačenja u iznosu od 6.000,00 kn; troškovi zastupanja po odvjetniku u iznosu od 1.875,00 kn, a kako zbog predmetnog štetnog događaja tužitelj nije mogao poslovati, to da je prodavaonica bila zatvorena 8 radnih dana, da je za svaki radni dan izgubio minimalnu dobit od 1.000,00 kn, odnosno za 8 dana da je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti u iznosu od 8.000,00 kn. Nakon navedenog događaja, tužitelj da se obratio tuženiku dopisom od 12.07.2012.god. a koji dopis se istom vratio sa naznakom da je tuženik obaviješten, a da nije podigao pošiljku. Zbog svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se obvezati tuženik da tužitelju naknadi štetu u ukupnom iznosu od 41.825,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 21.09.2011.god., pa sve do konačne isplate, sve uz potraživanje troškova postupka.

U odgovoru na tužbu od 12. studenog 2012.god. tuženik I. M. osporava navode tužbe, protivi se tužbenom zahtjevu. Također se osporava aktivna legitimacija tužitelja, te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika jer da predmetne noći nije došlo do pucanja vodovodnih instalacija u stanu tuženika niti je uslijed toga došlo do izlijevanja vode, pa da nije ni prouzročena šteta koja se traži u predmetnoj tužbi. Ističe kako on nije sudjelovao u postupku sudskog osiguranja dokaza, pa da se slijedom toga protivi čitanju nalaza i mišljenja sudskih vještaka u dokazne svrhe. Navodi da je u predmetu Općinskog suda u Splitu R1- 505/11 vještak za graditeljstvo Z. S. zaključio da je uzrok nastanka štete prodor vode s gornje etaže, međutim, da nije dao uzrok prodora vode niti je precizirao iz kojeg dijela gornje etaže dolazi do prodora vode u poslovni prostor tuženika, pa prema tome, da nije utvrđena uzročno-posljedična veza kao pretpostavka odgovornosti za štetu, osporava nalaz i u dijelu koji se odnosi na troškovnik, jer je vrijednost radova neosnovano visoko određena. Ono što se vidi iz fotografija jest da nije bilo nikakvog oštećenja stropne konstrukcije osim vlaženja na jednome dijelu, a to sušenje da je nestalo pa da nije nastala nikakva šteta, a isto tako, da nije bilo nikakvih oštećenja elektroinstalacija ili rasvjetnih tijela, zato, nalaz i mišljenje vještaka da predstavljaju paušalne tvrdnje bez uporišta u činjenicama. Uostalom, da je šteta nastala, tužitelj da bi kao pravna osoba koja posluje po zakonu, naručio od ovlaštenog društva ili obrtnika izvođenje radova, dobavu i montažu rasvjetnih tijela, što bi platio putem računa, te bi imao pravo na korištenje pretporeza, čime bi s jedne strane bila smanjena šteta, a s druge strane da bi se točno znalo o kakvoj se šteti radi. Također prigovara nalazu i mišljenju vještaka za tekstil i odjeću u dijelu u kojem tvrdi da je do pucanja vodovodnih instalacija došlo u stanu koji se nalazi iznad prodavaonice tužitelja, te da je uslijed toga došlo do izlijeva vode uslijed čega su oštećeni stropovi, zidovi, inventar i veći dio tekstilne robe, iz razloga što navedeni vještak nije ovlašten utvrđivati uzrok prodora vode niti lokaciju odakle prodor dolazi, a uz to, da nije ni bio na mjestu događaja. Tuženik navodi kako u dijelu u kojem se govori o oštećenjima tekstilnih predmeta, nema dokaza da je tužitelj vlasnik te robe, niti da je roba točno određena po broju i vrsti kao ni po obimu i vrsti oštećenja. Što se tiče utvrđenja postojanja vlage, plijesni i neugodnog mirisa, tuženik ističe da je vlaga mogla postojati ako je do prodora došlo 20. ili 21. rujna, ali plijesan da se ne može razviti u par dana do obavljenog očevida, ukoliko ranije nije postojala. Isto da je i s neugodnim mirisima, a fleke od prljave vode da nisu mogle nastati uslijed prodora vode iz vodovodne cijevi jer se u tom slučaju radi o čistoj vodi, pa da bi to značilo da potječu od drugog uzroka, a različiti smjerovi vlakana na dekama da nemaju nikakve veze s mogućim prodorom i djelovanjem vode. Kartonska i papirna ambalaža da nemaju nikakve ekonomske vrijednosti, a da se ne zna ni radi li se o punoj ili praznoj ambalaži, koliko je te ambalaže oštećeno niti kada je oštećeno, pa radi toga, tuženik osporava sve zaključke predmetnog vještva. Stoga tuženik predlaže da sud odbaci tužbu, a podredno da tužbeni zahtjev odbije, te da obveže tužitelja na plaćanje troškova parničnog postupka.

Tuženik je dana 20. studenoga 2013.god. podnio protutužbu protiv tužitelja, a kojom traži da se obveže tužitelja-protutuženika da sa zajedničkih dijelova zgrade anagrafske oznake … ukloni vanjsku jedinicu

klimatizacijskog uređaja, tendu s nosačem tende i reklame s nosačima, pa mu se zabranjuje takvo ili slično uznemiravanje tuženika-protutužitelja u korištenju i ostvarenju drugih vlasničkih prava na zajedničkim dijelovima predmetne nekretnine, kao i da se obveže tužitelja-protutuženika da isplati tuženiku-protutužitelju iznos od 12.000,00 kn, na ime stjecanja bez valjane osnove za isticanje reklame na zajedničkim dijelovima zgrade unatrag 5 godina (po 200,00 kn mjesečno). Protutužba tuženika-protutužitelja formirana je pod posebnim poslovnim brojem Pst-211/14 te je odlučeno da će se o protutužbi tuženika-protutužitelja posebno raspravljati.

Dana 25.srpnja 2014.godine donesena je prvostupanjska presuda pod brojem Pnš.535/12 kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju štetu u ukupnom iznosu od 19.135,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 11.260,00 kn teku od 1.travnja 2012.godine do isplate, na iznos od 6.000,00 kn od 28.rujna 2011.godine do isplate te na iznos od 1.875,00 kn teku od 14.travnja 2014.godine do isplate; dok je za više zatraženi iznos od 22.690,00 kn i više zatražene kamate zahtjev tužitelja odbijena kao neosnovan. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 850,10 kn. Dakle, tužitelju je dosuđen trošak građevinske sanacije predmetnog prostora u iznosu od 11.260,00 kn sa kamatama te trošak zastupanja u postupku osiguranja dokaza i trošak tog postupka. Protiv ove presude tužitelj i tuženik podnijeli su žalbe, dana 19.siječnja 2015.godine donesena je drugostupanjska odluka broj Gžnš.349/14 kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.260,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.travnja 2012.godine do isplate; ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatraženi iznos preko dosuđenog iznosa, te u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 22.690,00 kn sa kamatama, kao i u odluci o naknadi parničnog troška i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl.1045 .Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) kada je naložio tuženiku da tužitelju na ime štete prouzročene na plafonu i zidovima predmetnog poslovnog prostora isplati iznos od 11.260,00 kn. Nadalje, navodi se da je tužitelj predmetni poslovni prostor koristi temeljem valjanog ugovora o zakupu, dakle, da prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja nije osnovan. Tužitelj da je temeljem odredbe čl.21. tada važećeg Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora (NN 91/96, 124/97, 174/04 i 38/09) kao zakupnik dužan predati zakupodavcu poslovni prostor u stanju u kojemu ga je primio, ako nije drukčije ugovoreno ili propisano tim Zakonom. Navedena zakonska odredba da propisuje obvezu zakupnika da se brine o zakupljenom prostoru i održava ga u ispravnom stanju, a da to pravilno navodi prvostupanjski sud u svojoj odluci. Tužitelj da je postupajući u skladu sa tom citiranom odredbom nakon predmetnog štetnog događaja izveo potrebne građevinske radove kako bi poslovni prostor doveo u stanje kakvo je bilo prije prodora vode iz stana tuženika, te da je izvođenje tih radova platio iznos od 11.260,00 kuna, stoga da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Međutim, da za sada nije moguće sa sigurnošću prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete za oštećenu robu i izgubljenu zaradu. Kako prvostupanjski sud nije na siguran i nedvojben način utvrdio je li i u kojoj visini tužitelj trpio štetu zbog izgubljene zarade i oštećenja tekstilne robe, to da je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, radi čega se u tom dijelu nije moguće presuda ne može ispitati. Nadalje, tužitelj troškove koje je imao u postupku osiguranja dokaza da može ostvarivati kao dio parničnog troška u ovom postupku, a ne kao samostalan zahtjev, kako to sada potražuje.

Svojim podneskom od 13.travnja 2015.godine tužitelj je uredio svoj zahtjev, potražuje ukupno iznos od 22.690,00 kn i to 14.690,00 kn na ime naknade štete na tekstilnim proizvodima i iznos od 8.000,00 kn na ime naknade štete s naslova izgubljene dobiti; sve sa zakonskim zateznim kamatama od 21.rujna 2011.godine do isplate.

Pored svih, već ranije izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc. V. K.,

koji u svom nalazu i mišljenju navodi, sve uredno i precizno obrazlaže, da bi izgubljena dobit tužitelja u razdoblju od 21.rujna 2011.godine do 1.listopada 2011.godine (za vrijeme kada nije poslovao zbog predmetnog štetnog događaja) iznosila 7.478,38 kuna bruto odnosno 5.982,70 kuna neto.

Tužitelj je u skladu sa ovim vještvom uredio svoj zahtjev s naslova izgubljene dobiti te potražuje iznos od 7.478,38 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.

Dana 6.studenog 2015.godine donesena je prvostupanjska presuda pod brojem Pnš.150/15 kojom je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 22.168,38 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 7.478,38 kn od 2. listopada 2011.godine do isplate, te na iznos od 14.690,00 kn od 6.studenoga 2015.god. do isplate; dok se za više zatražene kamate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 31.661,00 kn sa zateznom kamatom. Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu, dana 6.srpnja 2016.godine donesena je drugostupanjska presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-825/16 kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te u odluci o troškovima postupka. U obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se kako je prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je dana 21.rujna 2011.godine došlo do pucanja vodovodnih instalacija, odnosno vodokotlića u stanu tuženika na I.katu zgrade u S., anagrafske oznake …,

da je tom prigodom došlo do prodora vode kroz međukatnu konstrukciju u prizemni prostor u kojemu je smještena prodavaonica tužitelja, da su uslijed prodora vode oštećeni plafoni i zidovi poslovnog prostora, inventar i dio tekstilne robe, da je prilikom sanacije oštećenja prodavaonica bila zatvorena 10 radnih dana, da je tužitelj u tom razdoblju izgubio dobit od 7.478,38 kuna bruto, odnosno 5.982,70 kuna neto, da je uslijed prodora vode oštećen dio tekstilne robe u prodavaonici tužitelja (tekstilna konfekcija, deke, plahte, jastučnice, zavjese i razna metražna roba), da je vrijednost oštećene robe umanjena za 30% jer se ta roba ne može prodavati kao prva klasa, te da je šteta na toj robi u iznosu od 14.690,00 kuna.

Protiv ove presude tuženik je izjavio reviziju, rješenje Vrhovnog suda R. H. broj Rev 3019/2016 od 1.listopada 2019.godine prihvaćena je revizija tuženika, djelomično, te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda pod tč.I. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i pod točkom II. i u tom dijelu predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Odlučeno je da će se o troškovima nastalima u povodu revizije odlučiti konačnom odlukom. Dakle, preostalo je odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 22.168,38 kn na ime naknade pretrpljene imovinske štete (za uništene pokretnine te za izmaklu korist) koju je tužitelj pretrpio kao posljedice štetnog događaja u njegovim poslovnim prostorijama 21.rujna 2011.godine. U obrazloženju ove odluke navodi se da su u postupku koji je prethodio reviziji provedeni dokazi vještačenjem visine štete na stvarima u postupku osiguranja dokaza te visine izmakle koristi u parničnom postupku. Na nalaze i mišljenja vještaka tuženik da je isticao prigovore tijekom parničnog postupka, nižestupanjski sudovi da nisu pozvali vještake da usmeno izlože nalaze i mišljenja i očituju se na iznesene prigovore, izražavajući stav da to nije potrebno budući da tuženik nije predložio da se vještaci pozovu na ročište i usmeno saslušanju pa da su dane nalaze i mišljenja prihvatili i na njima utemeljili odluku o visini zahtjeva tužitelja. Sud navodi da je tuženik onemogućen u raspravljanju kada vještak nije saslušan na glavnoj raspravi, svrha usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka da je u tome da se time omogući strankama da se postavljanjem pitanja vještaku razjasne prigovori i primjedbe na vještakov nalaz i mišljenje, a što da je tuženiku onemogućeno.

Tijekom postupka koji je prethodio donošenju rješenja VSRH, sud je proveo dokaze pregledom preslike Rješenja UDU u SDŽ, S. za gospodarstvo, Klasa: Up/I/330-04/07- 01/299 od 29.11.2007.god.,

spisa ovog suda pod broj R1-505/11, podataka o dnevnom inkasu, dopisa od 12. 07. 2012.god., „Blagajničkog izvješća“ za mjesec rujan i listopad 2011.g., prijave poreza na dobit za razdoblje od 01.01.2010.god. do 31.12.2010.god., računa dobiti i gubitaka za razdoblje od 01.01. do 31.12.2010.god., bilance – stanje na dan 31.12.2010.god., obavijesti o odštetnom zahtjevu od 28.09.2011.god., zapisnika S. d.o.o. od 21.09.2011.god., fotografije poda stana tuženika, zapisnika

S. d.o.o. od 21.09.2011.god., fotografije iz stana tuženika i ulaza u zgradu …, fotografije iz tužiteljevog dućana u privitku, prikaz zk uloška od

1.02.2014.god., tlocrta prizemlja, Službene zabilješke PUSD od 21.09.2011.god., računa 08/12 T. d.o.o. S., računa za usluge od 24.03.2014.god., te potvrde o uplati ZB od 14.04.2014.god., preslike kalendara za 2011.g., saslušanjem svjedoka D. B., F. B., te A. M.,

dok je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka A. P., jer bi izvođenje tog dokaza dovelo samo do odugovlačenja postupka te stvaranja bespotrebnih troškova, s obzirom da taj svjedok, kao i ostali svjedoci koji su bili u stanu tuženika, nije očevidac štetnog događaja, te saslušanjem privremenog zastupnika tužitelja V. M. i tuženika kao parbenih stranaka, a u nastavku postupka proveo je dokaze vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstveno-financijske poslove V. K. od 20. srpnja 2015.godine.

Dakle, za navesti je da je ovdje, u ovoj pravnoj stvari, vezano za predmetni štetni događaj, već odavno odlučeno o pravnom osnovu odgovornosti tuženika, utvrđeno je da je tuženik odgovoran za svu štetu koju je tužitelj pretrpio u predmetnom štetnom događaju od 21.rujna 2011.godine i tužitelju je već pravomoćno i dosuđena naknada imovinske štete na ime građevinskih zahvata da se prostor tužitelja nakon ovog događaja sanira. Pravomoćno je, temeljem svih izvedenih dokaza, koji su navedeni i analizirani u ranijim odlukama, prvostupanjskim i drugostupanjskim, utvrđeno da je 21.rujna 2011.godine došlo do pucanja vodovodnih instalacija u stanu tuženika na I.katu zgrade u S., da je tom prigodom došlo do prodora vode kroz međukatnu konstrukciju u prizemni prostor u kojemu je smještena prodavaonica tužitelja, pa da su uslijed prodora vode oštećeni plafoni i zidovi poslovnog prostora, inventar i dio tekstilne robe, da je prilikom sanacije oštećenja prodavaonica bila zatvorena 10 radnih dana, da je tužitelj u tom razdoblju trpio dobit i da je nepobitno uslijed prodora vode oštećen i dio tekstilne robe namijenjen prodaji, dakle, u ovom slučaju tužitelju je valjalo naknaditi cjelokupnu štetu, odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja je utvrđena svim izvedenim dokazima i tuženik je u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupnu štetu iz ovog događaja, vezano za odredbe čl.1045. i 1089. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO).

U daljnjem tijeku postupka, sud je pored već izvedenih dokaza, izveo dokaz i usmenim očitovanjem vještaka za graditeljstvo S. Z., vještaka za knjigovodstvo i financije V. K..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Sudski vještak za graditeljstvo S. Z., koji je dao svoj nalaz i mišljenje u postupku osiguranja dokaza, je na ročištu održanom dana 22.ožujka 2022.godine, na pitanje koliko je bilo potrebno vremena da bi se sanirala nastala šteta, odgovorio da to sve ovisi o firmi koja će izvoditi predmetu sanaciju, a sama sanacija da može trajati od tri do sedam dana, uglavnom da je sve to vezano za organizaciju samog gradilišta kod sanacije od strane društva koje to radi.

Sudski vještak za knjigovodstvo i financije V. K. u dopuni svog

nalaza i mišljenja na istom ročištu naveo je da ostaje u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja vezano za izgubljenu zaradu tužitelja, vještak je pojasnio parametre vezano za profitabilnost poslovanja odnosno financijske pokazatelje kao temelj nalaza i mišljenja.

Sud prihvaća nalaze i mišljenja ovih sudskih vještaka, a iako je već razriješen osnov odgovornosti tuženika, tuženik i dalje, nakon donošenja odluke VSRH ustraje u navodima da tuženik nije odgovoran za štetu tužitelju, što je netočno i ovo više ne treba posebno elaborirati.

Svakako, prema sudskom vještaku za graditeljstvo Z., sami radovi građevinske sanacije prostora bi mogli trajati od tri do sedam dana, ali je svakako, životno i uvjerljivo da nitko ne može osigurati početak radova odmah i da u ovoj situaciji tih deset dana koliko prodavaonica nije radila zbog nastanka štetnog događaja, predstavlja logično vrijeme, kao dokazano, u kojem prodavaonica objektivno i nije mogla poslovati i tužitelj je trpio štetu radi izgubljene zarade, krivnjom tuženika. U ovom slučaju izgubljena zarada u tom periodu ne predstavlja inkas koji bi tužitelj svakog dana od tih deset dana imao, nego ona dobit koju bi na kraju, kao čistu dobit ostvario, a to je po sudskom vještaku K., za period od 21.rujna 2011.godine do 1.listopada 2011.godine neto iznos od 5.982,70 kn, sud drži da tužitelju pripada pravo na neto iznos, a ne bruto iznos u koji su uračunata davanja, jer štetu u razlici između neto i bruto iznosa nije pretrpio niti će tu štetu pretrpjeti. Ovaj nalaz i mišljenje vještaka K. je stručan, logičan i uvjerljiv, u skladu je sa svim izvedenim dokazima i sud ga prihvaća kod presuđenja. Iako tužitelj traži bruto iznos izgubljene zarade koji je po vještaku matematički pravilno procijenjen na iznos od 7.478,38 kn, sud je stava da tužitelju ne pripada bruto nego neto iznos odnosno upravo iznos od 5.982,70 kn i da toliko tužitelju treba dosuditi na ime materijalne odnosno imovinske štete s naslova izgubljene zarade iz ovog štetnog događaja. U ovom slučaju se radi o situaciji da se procjenjuje koliko bi tužitelj imao dobiti, situaciji koja se nije dogodila a koja bi se po redovnom tijeku stvari u smislu zarade dogodila da nije bilo štetnog događaja, samom tužitelju pripada neto iznos jer je to onaj iznos koji bi na kraju za ove dane zatvorene prodavaonice ostvario, onaj konačan iznos koji bi tužitelju preostao, jer kako se radi o neostvarenoj zaradi, a ne zaradi koji je ostvario prema državi, tužitelj na dosuđeni neto iznos neće ni platiti porez niti će imati bilo kakve izdatke, a tuženik ne treba tužitelju platiti ono što tužitelj neće platiti jer u tom dijelu tužitelj štetu nije imao niti će je imati, , dakle, tuženik ne treba platiti tužitelju bruto nego neto iznos, jer bi upravo taj iznos tužitelj zaradio kao čistu i krajnju dobit, da nije bilo štetne radnje odgovornošću tuženika. Za više zatraženu razliku od dosuđenog neto iznosa do bruto iznosa sa kamatama zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. Dakle, tužitelju s naslova izgubljene zarade pripada iznos od 5.982,70 kn odnosno iznos od 794,04 eura po fiksnom tečaju konverzije i sud je obvezao tuženika da tužitelju ovaj iznos isplati. Za više zatraženi iznos od 1.495,68 kn odnosno 198,51 eura po fiksnom tečaju konverzije sa kamatama zahtjev tužitelja je sa ovog osnova odbijen. Na dosuđeni iznos od 794,04 eura tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od 2.listopada 2011.godine pa ubuduće, u zakašnjenje je tuženik došao upravo na dan kada je tužitelj prestao gubiti zaradu s ovog osnova odnosno kada je mogao početi raditi i poslovati, a to je od 2.listopada 2011.godine i odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.29. ZOO-a.

Što se tiče vještva sudskog vještaka za tekstil i odjeću I. Š., iz postupka osiguranja dokaza, u postupku ovog suda R1-505/11, prijedlog je podnesen 22.rujna 2011.godine, isti je dana 27.rujna 2011.godine pristupio u prostor (tuženik nije bio o tome obavješten), izvršio je pregled stvari u prodavaonici tužitelja i u svom pisanom nalazu i mišljenju od 10.listopada 2011.godine naveo je da u prostoru zatekao veći dio tekstilne robe (tekstilna konfekcija, deke, plahte, jastučnice, zavjese i razna metražna roba). Na stranici 2 svog pisanog nalaza vještak je nabrojao zatečene artikle sa njihovim karakteristikama, količinama i cijenama u metrima, tako da je naveo da to vrijedi ukupno 48.967,00 kn kao veleprodajna cijena. Ovaj sud drži da vještak nije precizno specificirao pronađene predmete odnosno robu jer nisu navedeni proizvođači ovih proizvoda i njihove preciznije karakteristike, niti je vještak naveo kako je do konačnih cijena uopće došao, a sam tužitelj nije priložio račune kao dokaz što je to točno u veleprodaji kupio, koliko je to platio i da je to upravo ono što je vještak zatekao u prodavaonici te da je to u konačnici i oštećeno odnosno uništeno. Ukratko, ova roba iz vještva nije od strane vještaka precizno utvrđena i specificirana, radi se o paušalnom i nepreciznom nalazu, a isto tako i zaključku, koji je vještak dao na način da se zbog "na većini" navedenih predmeta (dakle, ne i na svim predmetima, niti je navedeno na kojim točno predmetima i što je točno na istima zatečeno), nalazi "vlaga, plijesan, neugodan miris, fleke od prljave vode, različiti smjerovi vlakana na dekama i vidno oštećena kartonska i papirna ambalaža." Radi navedenog, vještak navodi da se zbog ovoga predmetna roba ne može prodavati kao prva klasa već da se vrijednost mora umanjiti za 30%, a opet ni to umanjenje ne obrazlaže, odnosno ne navodi kako je i temeljem čega je došao do tog zaključka. Iz fotografija koje prileže nalazu i mišljenju ta oštećenja nisu razvidna, a sud drži da ovo vještvo iz postupka osiguranja dokaza nije precizno, vještak ničim ne obrazlaže veleprodajnu cijenu do koje je došao, a do te cijene je mogao doći egzaktno putem dokumentacije tužitelja koji bi dokazao tu kupnju u veleprodaji. Svakako, vještak ne obrazlaže zbog čega umanjuje tu cijenu za 30%, jer navodi da se na "većini" pregledanih predmeta nalazi problem, ne i na svim pregledanim i pobrojanim predmetima. Ovo vještvo iz postupka osiguranja dokaza sud ne može prihvatiti kao stručno i uvjerljivo i naložiti tuženiku da plati bilo što vezano za ovu procjenu. Svakako, tužitelj ničim nije ni dokazao je li ovu robu kasnije prodao, za koju cijenu i kome, a to se svakako moglo prilaganjem materijalnih dokaza, odnosno računa, što je izostalo. Kada je tužitelj nastavio poslovati nakon što je prodavaonica bila zatvorena, isti nije dokazao da je nabavio u veleprodaji novu robu, nije iskazao što je od ranije postojeće robe prodao i za koji iznos. Tužitelj je mogao pozvati i samog tuženika da preuzme ove oštećene stvari, na taj način bi se moglo i utvrditi što je stvarno oštećeno i beskorisno, te tražiti puni iznos za oštećene stvari, razliku između veleprodajne cijene i maloprodajne, nakon umanjenja za nužna davanja, koji bi mogao postići prodajom. Ništa od toga nije napravljeno, a sud je, nakon donošenja rješenja VSRH odlučio provesti dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku I. Š., 11 godina nakon što je isti u postupku osiguranja dokaza napravio pisani nalaz i mišljenje. I. Š. je 2023.godine naveo kako je bolestan, da ne može pristupiti na sud, da ne može vještačiti i da više nije sudski vještak, da je brisan sa popisa sudskih vještaka. Radi navedenog, sud je stava da zaista postoje opravdani razlozi da se istog oslobodi obveze dopune nalaza iz mišljenja iz postupka osiguranja dokaza i da on u biti objektivno ne može biti od koristi sudu u ovom slučaju niti može dati dopunu nalaza i mišljenja iz postupka osiguranja dokaza. Na posljednjem održanom ročištu za glavnu raspravu od dana 20.rujna 2023.godine pun.tužitelja je odluku o tome hoće li sud angažirati novog vještaka za tekstil ili će odluku donijeti prema stanju u spisu, prepustio sudu.

Sud je stava da se dopuna vještva po ranijem vještaku Š. ne može objektivno provesti pa je od toga i odustao, a da nema smisla niti provesti dokaz vještačenjem po novom vještaku, nakon propasti tekstilne robe i proteka 12 godina od osiguranja dokaza u prostoru tužitelja, niti jedan novo određeni vještak ne može u ovom slučaju dati kvalitetan nalaz i mišljenje jer je nalaz Š. manjkav, u biti iskoristivog nalaza i nema, dakle, nama uopće polazišne točke od koje bi bilo koji novoodređeni vještak te struke mogao poći za davanje kvalitetnog nalaza i mišljenja, a sud ne može tuženiku naložiti da plati bilo kakvu štetu koja nije dokazana. U ovom slučaju tužitelj jest pretrpio određenu štetu, ali se ne može utvrditi o kojoj se šteti radi, to ide na teret tužitelja jer ne može ići na teret tuženika koji na licu mjesta u trenutku pregleda nije ni bio, vještvo Š. je danas beskorisno, nije bilo korisno niti u vrijeme kada je sačinjeno onako kako je sačinjeno, a novoodređeni vještak ne bi ni mogao temeljem toga dati kvalitetan i iskoristiv pisani nalaz i mišljenje. S obzirom na navedeno, po pitanju imovinske štete uništenih i oštećenih stvari u štetnom događaju, sud mora donijeti odluku temeljem stanja u spisu, a za navesti je da se u tom slučaju nalaz i mišljenje ranijeg vještaka Š. ne može koristiti i temeljem tog manjkavog i paušalnog nalaza i mišljenja se ne može obvezati tuženika da naknadi bilo koji iznos tužitelju. Za ponoviti je da vještvo vještaka Š. u postupku osiguranja dokaza nije iskoristivo, isto nema dokaznu vrijednost u ovom parničnom postupku radi naknade štete, nedostaci istog se ne mogu niti otkloniti, tužitelj zaista nije dokazao niti je moglo biti točno utvrđeno koju točno štetu tužitelj trpi na tekstilnoj robi, koliko je to platio, što je točno oštećeno i što se moralo baciti, a što prodati za umanjenu cijenu. Tužitelj je nakon što je tuženik dao odgovor na tužbu, ovu robu mogao staviti na skladište i istu pohraniti, učiniti je dostupnom tuženiku radi pregleda, a mogao je tražiti da tuženik preuzme oštećenu robu i ostatke, a od tuženika tražiti punu vrijednost robe nakon što dokaže da je ista uništena i što je točno uništeno. Ništa od ovog nije napravljeno i sud ne može koristiti vještvo vještaka Š. iz postupka osiguranja dokaza, za navesti je da tužitelj nije niti naveo što je kasnije prodao i što je mogao prodati, kod okolnosti što nije priložio niti dokumentaciju kao dokaz ranije kupnje robe koja je zatečena u prodavaonici tijekom očevida. Dakle, u ovom dijelu materijalne štete odnosno u ovom dijelu tužbenog zahtjeva radi naknade materijalne štete s osnova uništene robe zahtjev tužitelja valjalo je u cijelosti odbiti, za zatraženi iznos s ovog osnova od 14.690,00 kn odnosno 1.949,70 eura po fiksnom tečaju konverzije sa zakonskim zateznim kamatama od 6.studenog 2015.godine do isplate zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01,

117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), tužitelj i tuženik popisali su parnični trošak, tužitelj je u osnovu uspio sa 100%, a visini od cca 50%, tako da je tužitelju valjalo priznati 75% troška koji je imao i koji je bio potreban za vođenje postupka, tuženik je uspio za 25%, tako da je konačno tuženik obvezan tužitelju naknaditi 50% ukupnog troška koji je tužitelj imao i koji je bio potreban za vođenje postupka. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (tužitelj za određene radnje nije zatražio trošak po bodovima Tarife nego u punom iznosu); zastupanja na ročištima održanim dana 18.travnja 2013.godine; 21.studenog 2013.godine, 23.siječnja 2014.godine, 27.veljače 2014.godine, 20.ožujka 2014.godine, 8.svibnja 2014.godine, 10.lipnja 2014.godine, 13.svibnja 2015.godine, 11.lipnja 2015.godine i 22.rujna 2015.godine) u iznosu od po zatraženih 1.000,00 kn; trošak sastava žalbe protiv presude u zatraženom iznosu od 1.250,00 kn; pristupa na ročišta od dana 6.lipnja 2013.godine i 15.listopada 2013.godine u iznosu od po 250,00 kn (25%); trošak zastupanja na ročištima održanim 8.srpnja 2021.godine, 22.ožujka 2022.godine i 20.rujna 2023.godine u iznosu od po 1.500,00 kn; trošak pristupa na ročišta od dana 7.srpnja 2022.godine, 25.listopada 2022.godine, 20.prosinca 2022.godine i 29.ožujka 2023.godine u iznosu od po 375,00 kn (25%); 25% PDV-a u iznosu od 4.687,50 kn, što sve ukupno zbrojeno daje iznos od 23.437,50 kn, tužitelju je priznat i trošak pristojbe tužbe u zatraženom iznosu od 768,00 kn; pristojbe presude u iznosu od 768,00 kn; trošak vještačenja u ovom postupku u iznosu od 1.000,00 kn, tako da se konačno dođe do iznosa od ukupno 25.973,50 kn. Od ovog iznosa tužitelju je s obzirom na uspjeh u sporu valjalo dosuditi konačno iznos od 12.986,75 kn što predstavlja navedenih 50%. Na ovaj iznos tužitelju je valjalo priznati odnosno dosuditi i trošak u postupku osiguranja dokaza, ovaj trošak tužitelju je priznat u punom iznosu jer je taj trošak bio potreban za vođenje postupka, trošak osiguranja dokaza je u ukupnom iznosu od 7.853,10 kn, a predstavlja trošak sastava prijedloga tužitelja u tom postupku od 1.000,00 kn; pristupa na ročište od 27.rujna 2011.godine u iznosu od 500,00 kn; PDV na ova dva iznosa u iznosu od 375,00 kn, trošak vještačenja u tom postupku u iznosu od plaćenih 2.500,00 kn i 2.974,14 kn; trošak sudske dostave u iznosu od 117,20 kn i trošak izlaska suda na lice mjesta u iznosu od 386,76 kn. Dakle, tužitelju je sud konačno dosudio iznos od 20.839,85 kn (12.986,75 kn + 7.853,10 kn) i obvezao tuženika da mu ovaj iznos konačno isplati, odnosno da mu isplati iznos od 2.765,92 eura po fiksnom tečaju konverzije sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 27. prosinca 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika