REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: 9 UsI-27/20-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Valentini Lukinec Galović, u upravnom sporu tužitelja B. K. iz Z., protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi plaćanja doprinosa, 27. prosinca 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-411-10/19-01/145, URBROJ: 513-04-19-3 od 30. listopada 2019. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave T. KLASA: UP/I-411-01/2018-02/01946, URBROJ: 513-07-01-10- 2018-01 od 21. prosinca 2018.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-411-10/19-01/145, URBROJ: 513- 04-19-3 od 30. listopada 2019. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave T.

KLASA: UP/I-411-01/2018-02/01946, URBROJ: 513-07-01-10-2018-01 od 21. prosinca 2018. kojim se njemu, kao osiguraniku po osnovi član uprave trgovačkog društva, utvrđuje s početkom od 1. siječnja 2016. obveza doprinosa u mjesečnim iznosima prema mjesečnoj osnovici – umnošku iznosa prosječne plaće i koeficijenta 1,00 i to doprinos za mirovinsko osiguranje po stopi od 20% odnosno 15% za osiguranika mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje i doprinos za zapošljavanje po stopi od 1,7%.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da protiv rješenja tuženika podnosi tužbu radi sudske zaštite prava i pravnih interesa povrijeđenih pojedinačnim odlukama i postupanjem javnopravnih tijela. Dodaje da je rješenje kojim mu se nameću obveze plaćanja doprinosa doneseno po službenoj dužnosti, a na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Iznosi da se u trenutku pisanje predmetne tužbe nalazi u sporu sa Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje. Opisuje da mu je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 22. svibnja 2019. priznato svojstvo osiguranika za mirovinsko osiguranje kao članu uprave počevši s 1. siječnjem 2014. Ističe da ga je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje retroaktivno po službenoj dužnosti, unazad više od 4 godine obvezao na mirovinsko osiguranje koji je primanjem navedenog rješenja prvi put saznao za obavezu propisanu člankom 12. Zakona o mirovinskom osiguranju. Nastavlja da je on veći dio radnog staža ostvario u R. Nj. te da sa 1. ožujkom 2013. nakon navršenih 67 godina starosti dobiva status nj. umirovljenika. Navodi da je na području Republike Hrvatske poslovao vrlo kratko u razdoblju 1. veljače 2011. do 31. svibnja 2013. kada se odjavljuje sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Ističe da u razdoblju za koje mu se nameće obaveza plaćanja doprinosa nije obavljao funkciju člana uprave, da su za 2016., 2017. i 2018. u FINA-u predane izjave o neaktivnosti društva te da je on samo formalno bio upisan kao član uprave/direktor C. za k. d. Dodaje da je nakon zaprimljenih rješenja pokrenuo postupak brisanja iz sudskog registra te da s 25. srpnjem 2018. prestaje biti član uprave. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 8. studenog 2018. U-lII-11/2018 te na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Moskal protiv Poljske i Čakarević protiv Hrvatske. Ističe da je temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Porezna uprava izdala rješenje za plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje s početkom od 1. siječnja 2016., a da rješenje tuženika kao mjesečnu osnovicu za 2016. navodi iznos od 8.037,00 kn, što uključujući cjelokupno retroaktivno razdoblje od oko 4, 5 godina iznosi preko 160.000,00 kn (moguće i više) na ime doprinosa koji iznos svakako predstavlja ugrozu za njegovu egzistenciju, a trgovačko društvo u navedenom razdoblju nije poslovalo. Iznosi da zbog formalne pogreške i činjenice da on nije imao saznanja o navedenoj odredbi i obvezi, a od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko niti Porezne uprave nikada nije obaviješten o navedenom sada mora platiti kaznu koja je u ogromnom nesrazmjeru sa počinjenim propustom. Smatra da je riječ o pretjeranom formalizmu kao posljedici arbitrarnog postupanja koje dovode do potpune neravnoteže između počinjenog propusta i penala koji zbog istog on trpi. Ističe da je 2014. stavio firmu u stanje mirovanja, a koja nikada nije ni funkcionirala. Dodaje da je i funkcionirala da bi on maksimalno radio u njoj jednom na tjedan, a i to je upitno. Smatra da su mu povrijeđena ljudska prava budući da je kazna u nesrazmjeru s njegovim propustom. Pojašnjava da je njegov jedini propust to što firmu nije odjavio u sudskom registru. Navodi da mu je njegov knjigovodstveni ured rekao da je dovoljno firmu staviti u mirovanje pa da je to on i poslušao, a da nije znao da to nije dovoljno. Nastavlja da mu službenik u mirovinskom nije dao nikakav savjet niti obrazloženje. Poziva se na praksu Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava prema kojem se u demokratskom društvu posebna važnost pridaje načelu dobrog upravljanja koje podrazumijeva jasne i transparentne radnje tijela javne vlasti te postupanje na vrijeme te na prikladan i dosljedan način. Ističe je dobio različite račune od porezne uprave. Također navodi da je tražio spajanje predmetnih upravnih sporova, ali da mu je to odbijeno. Zaključuje da je pisanim putem tražio odgovore od mirovinskog i porezne te da mu nisu odgovorili sve dok nije angažirao odvjetnika. Obrazlaže da je tražio da se na njega primijeni članak 209. stavak 1. točka 15. Zakona o doprinosima (NN 84/08) prema kojem ne postoji obveza doprinosa prema primitcima od kojih se utvrđuje drugi dohodak ili dohodak od nesamostalnog rada i to za primitak od kojeg se utvrđuje drugi dohodak isplaćen umirovljeniku. Poziva se i na članak 233. Pravilnika o doprinosima (NN 2/09). Pita se zašto su mu doprinosi zaračunati tek nakon četiri godine, a ističe da se radi o velikom iznosu budući da je proteklo četiri godine. Smatra da su mu time povrijeđena prava za mirno uživanje njegove mirovine. Ističe da je protiv mirovinskog rješenja podnesen zahtjev na Europski sud za ljudska prava. Iznosi da je nj. privatni umirovljenik od 2013. Pojašnjava da to nema veze sa nj. državnom mirovinom budući da je on uplaćivao od svoje 25 godine života privatnom društvu za mirovinsko osiguranje stomatologa. Dodaje da u Hrvatskoj prima minimalnu mirovinu. Slijedom navedenog predlaže poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju istog rješenja. Predlaže da se odbije tužba.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis, u spis tuženika, presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2496/21-2 od 14. rujna 2021. i presudu ovog suda poslovni broj: UsI-1557/19-7 od 22. travnja 2021. te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nije sporno da je tužitelju prvostupanjskim rješenjem utvrđena obveza doprinosa za 2016.

7. Sporno je, je li to u upravnom postupku pravilno utvrđeno. 8. Člankom 90. Zakona o doprinosima ("Narodne novine" br. 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14., 143/14.) propisano je da je osiguranik po osnovi člana uprave trgovačkog društva i izvršni direktor trgovačkog društva i upravitelj zadruge (članak 9. stavak 1. točka 15.) obveznik doprinosa i obveznik plaćanja doprinosa za osobno osiguranje (stavak 1.) te da obvezu doprinosa, vrste doprinosa te razdoblje na koje se obveza odnosi utvrđuje Porezna uprava rješenjem (stavak 2.).

9. Iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 2496/21-2 od 14. rujna 2021. utvrđeno je da je tužitelju pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. od 22. svibnja 2018., a koje je potvrđeno rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe od 4. rujna 2018. priznato svojstvo osiguranika kao članu uprave trgovačkog društva s 1. siječnjem 2014. na temelju članka 12. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18. i 115/18.).

10. Iz presude ovog suda poslovni broj: UsI-1557/19-7 od 22. travnja 2021. utvrđeno je da tužitelj propustio rok za podnošenje tužbe protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja kojim mu je priznato svojstvo osiguranika od 1. siječnja 2014. na temelju članka 12. Zakona o mirovinskom osiguranju.

11. Stoga kako je pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje tužitelju utvrđeno svojstvo osiguranika kao članu uprave trgovačkog društva od 1. siječnja 2014. na temelju članka 12. Zakona o mirovinskom osiguranju te kako je pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje tužitelju utvrđen prestanak osiguranja sa 25. srpnjem 2018. porezna uprava je imala ovlaštenje da mu za 2016. na temelju članka 90. Zakona o doprinosima utvrdi obvezu doprinosa.

12. Tužitelju se ističe da je prilikom upravljanja trgovačkim društvom bio dužan postupati s dužnom pažnjom te da se radi o njegovoj pogrešci, a ne pogrešci upravnih tijela.

13. Vezano uz prijedlog tužitelja za spajanje različitih spisa koji se vode na ovom suda valja navesti da isti prijedlog nije osnovan, jer su predmet spora različita rješenja, a u skladu s člankom 3. stavom 1. točkom 1. Zakona o upravnim sporovima /"Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.

14. Konačno, vezano uz pozivanje tužitelja na članak 209. stavak 1. točku 15. Zakona o doprinosima treba navesti da se radi o iznimci od članaka 111. do 117. tog Zakona, a koji se u predmetnom postupku nisu ni primjenjivali, budući da je primijenjen članak 90. Zakona o doprinosima. Stoga nije osnovano pozivanje tužitelja ni na članak 233. Pravilnika o doprinosima ("Narodne novine" br. 2/09., 9/09., 97/09., 25/11., 61/12., 86/13. i 157/14.) kojim je propisano da isplatitelj primitka od kojega se utvrđuje drugi dohodak, i to umirovljeniku i bez obzira na vrstu isporuke, sukladno članku 209. stavak 1. točka 15. Zakona, izuzima taj primitak od obveze doprinosa, bez obzira na osnovu isplate odnosno potraživanja i iznos primitka.

15. Vezano uz prigovor tužitelja da su mu doprinosi zaračunati tek nakon četiri godine treba navesti da je prvotno trebalo rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. od 22. svibnja 2018., a kojim mu je priznato svojstvo osiguranika kao članu uprave trgovačkog društva s 1. siječnjem 2014., postati pravomoćno da bi Porezna uprava imala ovlaštenje da mu utvrdi obvezu doprinosa prema članku 90. Zakona o doprinosima. Ponovno se ističe da tužitelj nije iscrpio pravnu zaštitu odnosno nije podnio tužbu protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja kojim mu je priznato svojstvo osiguranika s 1. siječnjem 2014. na temelju članka 12. Zakona o mirovinskog osiguranja, slijedom čega je to rješenje postalo pravomoćno.

16. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Zagrebu 27. prosinca 2023.

Sutkinja

Vanja Crnković v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 66. Zakona o upravnim sporovima). Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude (članak 70. Zakona o upravnim sporovima).