2 UsI-1233/2023-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Nataši Rogošić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja I.K. (OIB:………) iz

D. R., S. ., zastupanog po opunomoćenicima, odvjetnicima u

Odvjetničkom društvu I. & ..., S., …. B. broj .., protiv

tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja zastare prava na naplatu poreznog duga i prijedloga za nagodbu poreznog duga, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 14. prosinca 2023. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 22. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II- 410-23/22-01/42, URBROJ: 513-04-23-2 od 20. ožujka 2023. i predmet vraća na ponovni postupak.

II. Dužan je tuženik, u roku 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke, nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura/18.836,25 kuna.[1]

Obrazloženje

1. Tužitelj je pravovremeno 4. svibnja 2023. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-23/22-01/42, URBROJ: 513- 04-23-2 od 20. ožujka 2023. Tvrdi da je osporeno rješenje utemeljeno na odredbi članka 9. stavka 6. Zakona o naplati dospjelih, a nenaplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava, s obzirom na to da je tuženik zaključio da ne teče porezna zastara za vrijeme trajanja ugovora o nagodbi i s obzirom na to da je on kao porezni obveznik 27. ožujka 2003. potpisao ugovor o nagodbi broj OU-117/03 s planom otplate anuiteta i s obzirom na to da je iz toga plana razvidno da je zadnji anuitet dospijeva na naplatu s danom 26. svibnja 2009. Smatra da je izraženi pravni stav suprotan ZOO-u, člancima 124. i 125. S tim u vezi je tvrdi da nije sporno da je on sklopio nagodbu s poreznim tijelom 27. ožujka 2003. i da je sudskim rješenjem broj Ovr-5126/09 upisano založno pravo radi osiguranja tražbina. No, istaknuo je da je tim ugovorom propisano da ispunjenje pojedinih anuiteta u trenutku dospijeća predstavlja bitan sastojak ugovora, da je porezno tijelo dopisom od 23. rujna 2003. pozvalo da u roku tri dana podmiri dospjelo dugovanje, a da će se u protivnom smatrati da je ugovor o nagodbi raskinut, da se on nije pridržavao rokova dospijeća pojedinih anuiteta, da on nije uplatio dospjele anuitete ni po pozivu poreznog tijela i da je ugovor po sili propisa raskinut u smislu članka 124. i 125. ZOO-a. Smatra i da je taj ugovor prestao važiti u rujnu 2003., da nije bilo pravnog uporišta na temelju raskinutog ugovora postići upis založnog prava na nekretninama 2009. radi osiguranja tražbina koje su obuhvaćene tim ugovorom, da su prema tom ugovoru tražbine dospjele 31. prosinca 2001. i da je rok apsolutne zastare nastupio s danom 31. prosinca 2007., dakle prije upisa zaloga u zemljišnoj knjizi. Smatra i da se na pitanje zastare u konkretnom predmetu ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o naplati kojima je propisan prekid tijeka zastare. Stoga je zatražio poništiti navedeno rješenje tuženika.

2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda S. KLASA:

UP/I-416-02/2018-06/129, URBROJ: 513-07-17/22-14 od 24. siječnja 2022. Tim je prvostupanjskim rješenjem, u točki I. izreke, odbijen tužiteljev zahtjev za nagodbu poreznog obveznika, u točki II. izreke je odbijen njegov zahtjev za utvrđenjem zastare prava na naplatu poreznog duga po računu 7560 – prihod od naplaćenog poreznog duga po rješenju o reprogramiranju na komu su knjižene porezne obveze obuhvaćene ugovorom o nagodbi. U točki III. izreke je odlučeno da žalba ne odgađa izvršenje toga rješenja.

3. U dokaznom postupku čitan je spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I- 416- 02/2018-06/129.

4. Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga te nisu popisale troškove spora.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka poreznih tijela, koje su donijete u postupku po prijedlogu, zahtjevu poreznog obveznika, tužitelja za sklapanjem nagodbe o poreznom dugu i utvrđenjem apsolutne zastare prava na naplatu poreznih tražbina koje su obuhvaćene ugovorom o nagodbi poslovni broj Ou- 117/03 od 3. srpnja 2003. u iznosu od 222.856,60 kuna, a kojeg je on 7. veljače 2018. podnio prvostupanjskom poreznom tijelu.

7. Ponajprije, nije sporno da su porezna tijela donijela osporene odluke u ponovnom postupku nakon što je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Usž-1322/2021-2 od 26. svibnja 2021. poništio ranija rješenja. Visoki sud je ocijenio da porezno tijelo nije postupilo zakonito, kada je ono izdvojilo jedan tužiteljev prigovor iz prijedloga za sklapanje nove nagodbe i o njemu samostalno odlučivao u posebnom postupku. Istaknuo je da ovdje nije riječ o postupku za utvrđivanje zastare po zahtjevu poreznog obveznika u smislu Općeg poreznog zakona („Narodne novine” 115/16.), već da je riječ o tužiteljevu prijedlogu za sklapanje nove nagodbe, u kojem je i prigovorio da je Ugovor o nagodbi iz 2003. raskinut po sili zakona i da su obveze obuhvaćene tim ugovorom apsolutno zastarjele te da je nije bilo pravnog uporišta da se one osiguraju prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama u njegovu vlasništvu.

7.1. Nije sporno ni da je tužitelj 7. veljače 2018. prvostupanjskom tijelu podnio prijedlog za nagodbu o poreznom dugu, u kojem je istaknuo da je dio njegovog poreznog duga reprogramiran Ugovorom o nagodbi iz 2003., da je, s obzirom da nije ispunio obveze preuzete tim ugovorom, sudskim rješenjem od 27. kolovoza 2009. upisano prisilno založno pravo u korist porezne uprave na nekretninama u njegovom vlasništvu. Istaknuo je i da rješenje o osiguranju doneseno i na temelju navedenog ugovora o nagodbi koji je raskinut još u rujnu 2003. te da predlagatelj osiguranja nije mogao na temelju njega tražiti osiguranje novčane tražbine.

7.2. Nije sporno niti da je tužitelj s poreznim tijelom 27. ožujka 2003. potpisao Ugovor o nagodbi broj: Ou-117/03; da se, prema članku 4. Ugovora o nagodbi tužitelj obvezao da će dug utvrđen u članku 1. Ugovora platiti tako da 20% duga ili 53.818,58 kuna plati u roku 60 dana od dana sklapanja ugovora, a ostatak od 80% duga ili iznos od 215.274,31 kuna platiti u 72 anuiteta u skladu s Naputkom o kriterijima za reprogramom dospjelih a nenaplaćenih potraživanja („Narodne novine“, broj: 4/02.) te da je, u skladu s Planom otplate, tužitelj pojedine anuitete trebao plaćati do 26. svibnja 2009. Nije sporno niti da se tužitelj nije pridržavao rokova plaćanja, da on, s tim u vezi, nije uplatio 20% iznosa duga u roku utvrđenom u članku 4. Ugovora o nagodbi te da ga je stoga porezno tijelo, suprotna ugovorna strana 23. rujna 2003. pisano pozvala da uplati navedeni dug sukladno Ugovoru. Također nije sporno ni da je tužitelj, iako nije uplatio 20%, duga utvrđenog člankom 1. Ugovora je nastavio plaćati pojedine anuitete duga tako da je anuitete duga plaćao u 2004., 2005. i 2006.

7.3. Također nije sporno da je porezno tijelo zbog nepoštivanja uvjeta i rokova plaćanja iz ugovora o nagodbi zatražilo preko nadležnog Općinskog državnog odvjetništva u S. osiguranje naplate tražbine u iznosu od 342.383,29 kuna, od čega na glavnicu otpada 222.856,60 kuna, a za porezni dug koji nije plaćen reprogramom; da je dio poreznog duga plaćen, tako da je glavnica duga na 2. ožujka 2018. iznosila 189.828,12 kuna te da je Općinski sud u S., Stalna služba u O. 27. kolovoza 2009. donijela rješenje o osiguranju broj Ovr-5126/09, a da je potom zemljišnoknjižni odjel rješenjem broj Z-1319/09 od 5. ožujka 2013. proveo to osiguranje u zemljišnoj knjizi zasnivanjem založnog prava na nekretninama u vlasništvu tužitelja.

.

7.4. Može se zaključiti, a uzimajući u obzir i tužbene navode, da nije sporno da je prisilna naplata konkretnog poreznog duga u odnosu na kojeg je tužitelj istaknuo zahtjev/prigovor zastare prava na naplatu osiguran zasnivanjem založnog prava.

7.5. Tužitelj nije osporio zakonitost osporenih rješenja u dijelu, kojim je odbijena žalba, odnosno odbijen prijedlog za sklapanje nove nagodbe.

8. No, pokazalo se spornim je li zakonito postupilo porezno tijelo, kada je odbilo tužiteljev zahtjev za utvrđenjem zastare, s obzirom na to da su dospjele porezne tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini u vlasništvu tužitelja. Tužitelj smatra i da je zastara prava na naplatu nastupila i prije upisa založnog prava u zemljišnim knjigama.

9. Ponajprije, valja navesti da su javnopravna tijela u poreznom postupku dužna paziti na zastaru po službenoj dužnosti. To pravno shvaćanje izraženo je na sjednici

Financijskog, radnog i imovinskopravnog odjela Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 3. i 7. studenog 2014. (zaključak poslovni broj 6 Su- 507/2014-2 od 7. studenog 2014. – dostupno na www.upravnisudrh.hr). To znači da su ona dužna voditi računa i o nastupu apsolutne ili relativne zastare u trenutku poduzimanja bilo koje službene radnje, pa i u trenutku odlučivanja o žalbi protiv poreznog rješenja.

10. U skladu s prijelaznim odredbama članka 197. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16., u daljnjem tekstu: OPZ/16.), postupci pokrenuti do stupanja na snagu tog zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., u daljnjem tekstu: OPZ) dovršit će se prema odredbama toga zakona, kao i postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ-a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara. Jedino će se postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ-a dovršiti prema odredbama OPZ/16-a.

11. Tumačenjem sadržaja odredbe članka 197. stavka 2. OPZ/16-a sud smatra da u postupcima utvrđivanja nastupanja zastare porezne obveze, ali i u postupcima utvrđivanja i naplate porezne obveze koji su pokrenuti prema OPZ/08-u relativna zastara može teći i nastupiti samo do 1. siječnja 2017., kada je stupio na snagu

OPZ/16. Naime, nakon toga trenutka relativna zastara ne teče, pa nije moguće ni utvrditi njezino nastupanje nakon 1. siječnja 2017. To znači da će se postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema OPZ/08-u, a u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema OPZ/16. Samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se, u smislu odredbe članka 197. stavka 1. OPZ/16-a, po ranijem zakonskom propisu, odnosno OPZ-u. Može se i zaključiti da će se novi zakon, odnosno OPZ/16 primijeniti i na situaciju u kojoj je do 1. siječnja 2017. nije nastupila apsolutna zastara prema OPZ/08-u. Pritom, sud smatra da okolnost je li porezni obveznik podnio poseban zahtjev za utvrđenje zastare ili nije, odnosno je li istakao prigovor zastare u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti radi utvrđivanja porezne obveze ili nije ne može biti razlog za nejednako oporezivanje, a niti ta činjenica može opravdati različite pravne posljedice glede prijelaznoga režima u pogledu zastare osobito u situaciji kada je porezno tijelo i po službenoj dužnosti, bez obzira o radnjama poreznog obveznika, dužno paziti na nastupanje zastare.

12. Valja zaključiti da, prema prijelaznoj i završnoj odredbi članka 197. stavka 2. OPZ/16-a, vezano za primjenu materijalnog prava pri ocjeni nastupa zastare utvrđivanja i naplate poreza ključno je utvrditi je li u trenutku stupanja na snagu OPZ/16-a, odnosno na dan 1. siječnja 2017. nastupila relativna odnosno apsolutna zastara po pravilima OPZ/08-a.

13. Izložena pravna shvaćanja zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj U-zpz-28/2021 od 25. svibnja 2021. i poslovni broj U-zpz- 73/2021-7 od 12. siječnja 2022. (dostupna na: http://www.vsrh.hr).

14. Vezano za upisano založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbina s osnova poreza i drugih javnih davanja, sud smatra da to ne utječe na ocjenu nastupa porezne zastare na naplatu, već je riječ o instrumentu osiguranja koji omogućava naplatu i zastarjele (tako osigurane) tražbine u dijelu glavnice (ali ne i kamata) samo iz založene stvari. Naime, ocjena utvrđenja nastupa zastare je jedno pravno pitanje, a pitanje otpisa zastarjelog duga je samostalno i odvojeno drugo pravno pitanje. Riječ je, u biti, o različitim pravnim institutima koji se stubokom razlikuju po svojim pravnim pretpostavkama i učincima.

15. Polazeći od iznesenih općenitih pravnih stajališta vezano za primjenu materijalnog propisa glede nastupa zastare prava na utvrđenje i naplatu poreznih obveza, a vračajući se na konkretan predmet, ističe se sljedeće.

16. S obzirom na sadržaj obrazloženja, kako je ranije iznijeto, porezna tijela su ocijenila neosnovanim tužiteljev zahtjev za utvrđenjem zastare samo stoga što je nesporno pravomoćnim rješenjem upisano založno pravo radi osiguranja novčane tražbine. Pritom je razvidno da ona nisu (nedvojbeno) utvrdila je li nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga do trenutka upisa založnog prava u zemljišnoj knjizi za svaku pojedinu dospjelu tražbinu te po službenoj dužnosti ispitala je li nastupila zastara u trenutku poduzimanja službenih radnji. Ona se nisu ni osvrnula na tvrdnju i prigovore poreznog obveznika da je ugovor o nagodbi od 27. ožujka 2003. raskinut u rujnu 2003. zbog neispunjenja, da je on raskinut po sili zakona, s obzirom na to da ispunjenje obveze plaćanja poreznog duga u određenom roku predstavljao bitan sastojak ugovora te da se na temelju raskinutog ugovora nije niti moglo upisati založno pravo. Dakle, porezna tijela nisu konkretno ocijenila osnovanim navedene prigovore tužitelja, poreznog obveznika, osim što su, ne ulazeći u sadržaj ugovora, ne dajući ocjenu izvedenih dokaza lakonski zaključila da zastara ne teče, odnosno da je nastupio zastoj zastare za vrijeme trajanja ugovora o nagodbi.

17. Sud mora primijetiti i da način na koji je tuženik u analiziranom dijelu protumačio i primijenio relevantne norme može smatrati u cijelosti arbitrarnim, budući da za svoje tumačenje i ocjene vezano za nastupanje zastare prava na naplatu poreznog duga nije dao razloge rješavanja upravne stvari koji bi imali logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu. Osporeno rješenje je i nerazumljivo osobito stoga što postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješavanja porezne stvari navodi o sadržaju isprava koje su priložene spisu predmeta poreznog tijela, ali i zbog toga što postoji proturječnost i kontradikcija u samom obrazloženju odluka. Postupanje poreznih tijela u konkretnom predmetu je, osim arbitrarnošću, opterećeno i pretjeranim pravnim formalizmom. Osim toga, iz obrazloženja je razvidno da ona nisu ni ocijenila (ne)osnovanost navoda žalitelja, poreznog obveznika. Naime, pravilno i potpuno obrazloženje po prirodi stvari neophodna je pretpostavka ostvarenja ustavnog prava stranke na žalbu, ali i prava na sudsku zaštitu odnosno ocjenu zakonitosti upravnog akta u upravnom sporu.

18. U izloženom su povrijeđene odredbe članka 98. stavka 5. OPZ/16-a te članka 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.).

19. Stoga, a budući da ona nije zakonita, valjalo je, na temelju odredbe članka 58. stavka 1., u vezi s člankom 31. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS), odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, poništiti rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke.

20. U ponovnom postupku tuženik je dužan, nakon što ukloni uočene nedostatke i procesne povrede te pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, pravilnom primjenom materijalnog propisa, odlučiti o (ne)osnovanosti tužiteljeve žalbe, pritom se pridržavajući pravnih shvaćanja i primjedaba suda u skladu s člankom 81. stavkom 2. ZUS-a.

21. Odluka o troškovima upravnog spora, koja je sadržana u točki II. izreke, utemeljena je na odredbama članka 79. ZUS-a i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.; stupila na pravnu snagu 25. studenoga 2023.) te primjenjivim pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2086/2018 od 9. travnja 2019. („Narodne novine“, broj: 49/19.).

21.1. S obzirom na to da se, pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu troškova, vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom, a uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu, unutar granica zahtjeva, tužitelju, koji je bio zastupan po odvjetniku, valjalo je priznati za sastavljanje podneska od 13. prosinca 2023. i zastupanje na ročištu na kojem je zaključena rasprava po 500 bodova, odnosno ukupno 1.000 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 2.000,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a od 25% (500,00 eura) iznosi ukupno priznato 2.500,00 eura/18.836,25 kuna, a što je u obvezi platiti tuženik koji nije uspio u sporu i koji ga je uzrokovao svojim nezakonitim postupanjem.

U Splitu 22. prosinca 2023.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja, odvjetnicima u OD I. & ..,

S., …. B. broj .,

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, a spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-416-02/2019-006/124 vratiti po pravomoćnosti ove presude

- u spis.