Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž Ovr-209/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Sisku po sucu pojedincu Martini Budinski Modronja, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja A. B. d.d., OIB ..., Z., ..., protiv ovršenice D. K., OIB ..., S. B., ..., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Ovr-172/2023-3 od 21. travnja 2022., 22. prosinca 2023.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja A. B. d.d. i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Ovr-172/2023-3 od 21. travnja 2022.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je Financijskoj agenciji (dalje: FINA) da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava temeljem bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku M. B. broj: OV-6545/2007 od 9. ožujka 2007. do pravomoćnog okončanja parničnog postupka odnosno do drugačije odluke suda.
1.1. Zaključkom od istog dana ovršenica je upućena u parnicu radi utvrđivanja nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa na temelju navedene bjanko zadužnice.
2. Ovrhovoditelj je izjavio pravovremenu žalbu, kako iz njezinog sadržaja proizlazi protiv rješenja, pozivajući se na sve žalbene razloge označene u članku 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 114/22., dalje: ZPP), u svezi s člankom 21. Ovršnog zakona („Narodne novine“, 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., dalje: OZ), odnosno na bitne povrede postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Žalbenim navodima ukazuje da ovršenica nije potrošač, jer da se ne radi o potrošačkom ugovoru, pa da se ovršenica ne može pozivati na presudu Europskog suda poslovni broj C-407/18. Nadalje ukazuje na odredbu članka 3. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje: ZPK). Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje o odgodi ovrhe i dostavi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba ovrhovoditelja je neosnovana.
5. Razmatrajući pobijano rješenje i postupak koji je prethodio njegovu donošenju, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje temeljem članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, dok ovrhovoditelj, iako se poziva i na taj žalbeni razlog određeno ne ukazuje na ijednu takvu povredu.
6. Iz spisa proizlazi da je ovrhovoditelj podnio zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji (dalje FINA) na temelju bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku M. B. broj: OV-6545/2007 od 9. ožujka 2007. Nadalje proizlazi da je ovršenica, nakon saznanja o zaplijeni sredstava, podnijela prijedlog radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa zahtijevanog od strane ovrhovoditelja kao i prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava ovršenice ovrhovoditelju.
6.1. Iz spisa proizlazi da među strankama nije sporno da ovršna isprava u ovom predmetu (bjanko zadužnica) potječe iz Ugovora o kreditu bez depozita sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava koji je ovršenica sklopila s ovrhovoditeljem 9. ožujka 2007., da se radi o kreditu u valuti CHF, kao i da je ovršenica pokrenula parnični postupak radu utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i isplate koji se vodi kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-476/2018.
6.2. Iz spisa proizlazi da je među strankama bilo sporno da li je ovršenica potrošač obzirom da se radilo o kreditu u iznosu od preko 1.000.000,00 kuna, a što je obzirom na žalbene navode ovrhovoditelja sporno i u ovom stadiju postupka.
7. Sukladno članku 210. stavku 2. OZ na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. toga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe toga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. toga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članak 50. i 53.).
8. Člankom 2. točka 1. ZPK propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Člankom 3. stavak 1. istog zakona propisano je da se ovaj Zakon ne primjenjuje, između ostalog, na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna. Međutim, člankom 29. stavak 1. ZPK Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana propisano je da se taj
stupanja na snagu ovoga Zakona, osim u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka, kojim je propisano da se odredbe članaka 9., 11., 12., 13. i 17., druga rečenica članka 18. stavka 1. i članak 18. stavak 2., a kojima se propisuju obveze obavještavanja potrošača o promjenama uvjeta ugovora, primjenjuju i na otvorene ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
8.1. Napominje se da je ZPK stupio na snagu 1. siječnja 2010., a kako je ugovor o kreditu iz kojeg potječe bjanko zadužnica kao ovršna isprava sklopljen 2007., neosnovani su žalbeni navodi ovrhovoditelja kojima ukazuje da ovršenica, obzirom se radi o kreditu u ukupnom iznosu većem od 1.000.000,00 kuna, nije potrošač već po odredbama ZPK. Nadalje, obzirom da je ovršenica pokrenula parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, u tom postupku ovrhovoditelj ovršenici treba osporiti svojstvo potrošača, odnosno dokazati da ista nije potrošač.
9. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je osnovanost prijedloga za odgodu ovrhe u konkretnom slučaju ispitivao i kroz načelo djelotvornog osiguravanja provedbe Direktive Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i u povezanosti sa stavom Suda Europske unije izraženog u presudi poslovni broj C-407/18 od 26. lipnja 2019.
9.1. Direktivu Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prema Odluci Suda Europske unije poslovni broj C-407/18 od 26. lipnja 2019. s gledišta načela djelotvornosti treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis na temelju kojeg nacionalni sud, koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.
10. Sud Europske unije u presudi C-407/18 od 26. lipnja 2019., kojom je analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, najprije je obrazložio kako sukladno slovenskom nacionalnom pravu (koje se u tom postupku analizira) odgoda ovrhe do donošenja pravomoćne odluke o meritumu dopuštena samo iznimno i podliježe strogim zakonskim uvjetima u pogledu dokazivanja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, koji isključuje štetu povezanu sa samom ovrhom, čime ta odgoda u praksi postaje gotovo nemoguća.
10.1. Nadalje, u navedenoj presudi poslovni broj C-407/18, Sud Europske unije je, a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (Direktivu Vijeća 93/13/EEZ).
11. Takvo ovršno-pravno uređenje, prema kojem je sukladno ocjeni Europskog suda odgoda ovrhe u praksi gotovo nemoguća, sadrži i hrvatsko pravo, konkretno odredba članka 65. stavak 1. točka 4. OZ-a kojom je propisano da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti.
11.1. Dakle, hrvatsko zakonodavstvo, konkretno članak 65. OZ sadrži odredbu prema kojoj je odgoda ovrhe iznimno moguća i podliježe strogim zakonskim uvjetima u pogledu dokazivanja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, isključujući štetu povezanu sa samom ovrhom, čime u praksi ta odgoda postaje gotovo nemoguća. Ni u hrvatskom pravu u ovršnom postupku se ne može ispitivati nepoštenost pojedinih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgoditi ovrhu, a to primjenu prava Unije, konkretno navedene Direktive, čini nemogućom ili pretjerano teškom.
12. Napominje se da presude Suda Europske unije predstavljaju izvor prava Europske unije i obvezujuće su za sve države članice, njihova državna tijela i nacionalne sudove, u okvirima njihove nadležnosti, a presuda koja se odnosi na jednu državnu članicu obvezuje i sve druge države članice.
13. Napominje se i da je 11. ožujka 2022. na Vrhovnom sudu održan sastanak predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda na kojem je donesen slijedeći zaključak: „U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.“
13.1. Na ovaj zaključak se ukazuje iz razloga jer isti ukazuje na značaj prava potrošača u današnjem društvu, odnosno na potrebu što šire zaštite prava potrošača, a u povezanosti s tim je i zaključak o potrebi odgode ovrhe obzirom da ovršenica u podnesenoj tužbi tvrdi i dokazuje da je ugovor o kreditu ništetan zbog povrede prava potrošača.
14. Suprotno žalbenim navodima ovršenice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i pravilno je postupio kada je prihvatio prijedlog ovršenice za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava temeljem bjanko zadužnice.
15. Slijedom svega navedenog, obzirom se žalbeni razlozi nisu ostvarili, a žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, temeljem članka 380. točke 2. ZPP, u vezi članka 21. stavka 1. OZ, žalbu ovrhovoditelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i pobijano rješenje potvrditi.
16. Ovaj drugostupanjski sud nije ispitivao pravilnost i zakonitost zaključka kojim je ovršenica upućena u parnicu radi utvrđenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, jer zaključak stranke nisu pobijale žalbom.
U Sisku 22. prosinca 2023.
Sutkinja
Martina Budinski Modronja v.r.
