REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU

Broj: 7 P-228/21-36

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljica A. Š., OIB …, H.; T. Š., OIB ., H., i A. P., OIB …, T., (kao nasljednica pokojnog tužitelja Š. D. iz H., OIB : … ), sve zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu F. i P.-V. iz V., protiv tuženika R. A. d.d., OIB …, Z. zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo G. i G., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 29. studenog 2023.god. u nazočnosti punomoćnica tužitelja B. P.-V., odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, dana 21. prosinca 2023.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj … od 26.09.2006.god. zaključen između (ranije ) tužitelja Š. D. iz H., OIB : … i tuženika R. A. d.d., OIB …, Z., solemniziran kod javnog bilježnika J. C. iz Č., pod brojem OU-… od 26.09. 2006.god., u čl. 2., a koji glasi :

"…. promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora ….“ te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj … od 26.09.2006.god. zaključen između (ranije ) tužitelja Š. D. iz H., OIB : … i tuženika R. A. d.d., OIB …, Z., solemniziran kod javnog bilježnika J. C. iz Č., pod brojem OU-… od 26.09.2006.god., u čl. 7., a koji glasi:

„ kredit se otplaćuje u …. mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća ….“,

te je ništetna i odredba iz čl. 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, da tužiteljicama A. Š., OIB …, H.; T. Š., OIB …, H. i A. P., OIB …, T. (kao nasljednicama pokojnog tužitelja Š. D. iz H., OIB : … ), isplati iznos od 1.784,74 EUR

( tisućusedamstotina- osamdesetčetirieuraisedamesetčetiri centa) odnosno 13.447,10 kuna (trinaesttisuća- četiristotinečetrdeset sedamkunaidesetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, i to na:

– iznos 6,25 EUR 47,10 kuna od 30. travanj 2009.

– iznos 15,41 EUR 116,10 kuna od 31. svibanj 2009.

– iznos 14,75 EUR 111,10 kuna od 30. lipanj 2009.

– iznos 12,36 EUR 93,10 kuna od 31. srpanj 2009.

– iznos 14,75 EUR 111,10 kuna od 31. kolovoz 2009.

– iznos 14,08 EUR 106,10 kuna od 30. rujan 2009.

– iznos 13,95 EUR 105,10 kuna od 31. listopad 2009.

– iznos 16,07 EUR 121,10 kuna od 30. studeni 2009.

– iznos 17,80 EUR 134,10 kuna od 31. prosinac 2009.

– iznos 20,98 EUR 158,10 kuna od 31. siječanj 2010.

– iznos 20,19 EUR 152,10 kuna od 28. veljača 2010.

– iznos 23,77 EUR 179,10 kuna od 31. ožujak 2010.

– iznos 23,64 EUR 178,10 kuna od 30. travanj 2010.

– iznos 23,64 EUR 178,10 kuna od 31. svibanj 2010.

– iznos 36,78 EUR 277,10 kuna od 30. lipanj 2010.

– iznos 34,65 EUR 261,10 kuna od 31. srpanj 2010.

– iznos 41,95 EUR 316,10 kuna od 31. kolovoz 2010.

– iznos 39,70 EUR 299,10 kuna od 30. rujan 2010.

– iznos 35,32 EUR 266,10 kuna od 31. listopad 2010.

– iznos 47,26 EUR 356,10 kuna od 30. studeni 2010.

– iznos 56,29 EUR 424,10 kuna od 31. prosinac 2010.

– iznos 47,79 EUR 360,10 kuna od 31. siječanj 2011.

– iznos 50,85 EUR 383,10 kuna od 28. veljača 2011.

– iznos 47,26 EUR 356,10 kuna od 31. ožujak 2011.

– iznos 48,19 EUR 363,10 kuna od 30. travanj 2011.

– iznos 62,79 EUR 473,10 kuna od 31. svibanj 2011.

– iznos 64,78 EUR 488,10 kuna od 30. lipanj 2011.

– iznos 47,00 EUR 354,10 kuna od 31. srpanj 2011.

– iznos 37,84 EUR 285,10 kuna od 31. kolovoz 2011.

– iznos 66,11 EUR 498,10 kuna od 30. rujan 2011.

– iznos 62,13 EUR 468,10 kuna od 31. listopad 2011.

– iznos 61,46 EUR 463,10 kuna od 30. studeni 2011.

– iznos 63,85 EUR 481,10 kuna od 31. prosinac 2011.

– iznos 67,44 EUR 508,10 kuna od 31. siječanj 2012.

– iznos 67,03 EUR 505,10 kuna od 29. veljača 2012.

– iznos 65,58 EUR 494,10 kuna od 31. ožujak 2012.

– iznos 66,77 EUR 503,10 kuna od 30. travanj 2012.

– iznos 67,57 EUR 509,10 kuna od 31. svibanj 2012.

– iznos 66,24 EUR 499,10 kuna od 30. lipanj 2012.

– iznos 66,64 EUR 502,10 kuna od 31. srpanj 2012.

– iznos 65,18 EUR 491,10 kuna od 31. kolovoz 2012.

– iznos 62,65 EUR 472,00 kuna od 30. rujan 2012.

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.831,81 EUR (dvijetisućeosamstotridesetijedan eur i osamdesetijedan cent ) /21.336,27 kuna (dvadesetijednutisućutristotridesetišest kuna iddvadesetisedam lipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj Š. D. (sada pokojan, dalje će biti obrazloženo ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 03. lipnja 2019.god., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, te je ista zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-280/2019. U tužbi tužitelj navodi da su on i tuženik R. A. d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj … dana 26. rujna 2006.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 16.467,44 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu u trenutku ugovaranja od 5,20 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Rok vraćanja je iznosio 72 mjeseca. U tužbi se nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 sud utvrdio da je tuženik R. d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a u svezi valutne klauzule, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. na način da je kamatu po kreditima mijenjao jednostranom odlukom. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Poziva se i na Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, kao i Presudu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18. Poziva s ei na odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322., te čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud utvrdi da su ništetne pojedine odredbe sklopljenog ugovora o kreditu, koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio i koji iznos će se točno utvrditi nakon što tuženik u spis dostavi svu dokumnetaciju i nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a temeljem čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku u ukupnom iznosu i u pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi prvo istaknuo prigovor mjesne nena- dležnosti ovoga suda. Zatim navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Ističe da se navedene presude ne mogu primijeniti na autokredite. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Zatim je tužitelj u podnesku zaprimljenom 02. srpnja 2019.god. naveo da mu je tuženik dostavio svu dokumentaciju vezanu uz sporni kredit i stoga sređuje dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu tako da sada tužitelj od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 13.450,00 kuna.

4. Tuženik je ostao kod svojih navoda.

5. Općinski sud u Čakovcu je rješenjem broj P-280/19 od 28. listopada 2010.god. odbio tuženikov prigovor da ovaj sud nije mjesno nadležan.

6. Nakon toga je, po dostavi spisa po izjavljenoj žalbi tuženika na prednje rješenje, utvrđeno da je tužitelj Š. D. tijekom ovog postupka umro, te je sud Rješenjem broj P- 280/19-20 od dana 25. ožujka 2021.god. odredio prekid postupka zbog smrti tužitelja, a temeljem čl. 212. toč. 1. i čl. 215. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19- koji s primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe).

7. Zatim je ovaj sud Rješenjem broj P-228/21 (ranije P-280/19 ) od dana 31. svibnja 2021. odredio nastavak postupka temeljem čl. 215. Zakona o parničnom postupku jer su nasljednice pokojnog tužitelja Š. A., Š. T. i P. A. preuzele ovaj postupak na strani tužitelja. Radi se o potraživanju s osnova utvrđenja ništetnosti i s osnova isplate koje prelazi na nasljednike pokojnog tužitelja.

8. Postupak se kod ovoga suda nastavio pod brojem P-228/21, sukladno odredbama Sudskog poslovnika (temeljem rješenja o nastavku postupka ).

9. Nakon toga je spis podnovno po izjavljenoj žalbi na Rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti dostavljen nadležnom Županijskom sudu, te je Županijski sud u Rijeci pod brojem Gž-1706/21 dana 28. prosinca 2022.god. donio Rješenje kojim je potvrdio ovosudno rješenje, te je isto postalo pravomoćno.

10. Stoga se postupak dalje nastavio pred ovim sudom, sada sa naznačenim tužiteljicama ( I., II. i III. ) kao nasljednicama iza pokojnog tužitelja D. Š.

11. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

12. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja sada tužiteljice ( I., II. i III., kao nasljednice pokojnog tužitelja ) su specificirale svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom na sudu dana 03. kolovoza 2023.god. i to na način da su ostale kod utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose i na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu (toč. I. izreke ove presude), te su isti postavile s osnova isplate tako da sada tužitelje traže da im tuženik s osnova ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i s osnova ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu isplati ukupan iznos od 1.784,74 EUR / 13.447,10 kuna, po pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve pobliže navedeno u izreci ove presude (toč. II. izreke ove presude ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je ista naznačena u izreci, te troškovima cjelokupnog postupka.

13. Tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

14. Sud je dana 16. listopada 2023.god. donio rješenje da tužiteljice nisu preinačile svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 03. kolovoza 2023.god., a temeljem odredba čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka jer sud smatra da su tužiteljice o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon što je u spis dostavljena sva dokumentacija koja se odnosi na predmetni ugovorni odnos između stranaka, a temeljem čl. 186.b. st. 3 Zakona o parničnom postupku, te nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i zbog čega je unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl.190. st.3. ZPP-a isto utvrdio s obzirom da su tužiteljice postavile svoj tužbeni zahtjev i s osnova isplate, dok s osnova utvrđenja ništetnosti nisu niti preinačavale isti. Isto je u skladu sa Zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 26. studenog 2021.god. 15. Sud je rješenjem od dana 16. listopada 2023.god. također odbio dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku sasluša kao svjedok javni bilježnik J. C., a sukladno obrazloženom u tom rješenju, a protiv istog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

16. Sud je proveo sve predložene dokaze po strankama, stranke su izjavile da nije potrebno i usmeno saslušanje vještaka. Sud nije saslušavao tužitelje budući da je prvotni tužitelj, koji je uzeo sporni kredit umro tijekom postupka.

17. Stoga je sud na ročištu održanom dana 29. studenog 2023.god., na koje je nedolazak ispričala punomoćnica tuženika, proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljica, kako je gore obrazloženo.

18. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u u ugovor o kreditu (list 6-8 spisa), dopis – zahtjev za dostavom dokumentacije (list 9 spisa), dopis – odgovor na zahtjev (list 10 spisa), sudsku praksu (list 11-68 spisa), otplatni plan (list 69-70 spisa), sudsku praksu (list 91-99 spisa), zahtjev za kredit (list 100 i 101 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita (list 102-104 spisa), opće uvjete poslovanja (list 105-106 spisa), pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 107-143 spisa), mišljenja (list 144 spisa), sudsku praksu (list 149-181 spisa), mišljenja (list 191-202 spisa), odluku (list 205-211 spisa), dopis – zahtjev za dostavom dokumentacije (list 212 spisa), dopis – odgovor na zahtjev (list 213 spisa), dopis – zahtjev za dostavom dokumentacije i uplatnicu (list 214-215 spisa), dopis – (list 216 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 216-218 spisa), sudsku praksu (list 219 spisa), poruku e-pošte (list 226 spisa), sudsku praksu (list 233-240 spisa), rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog Š. D. (list 248-250 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje N. J. iz Č. zaprimljen 21. lipnja 2023. (list 296-305 spisa), sudsku praksu (list 322-330 spisa), sudsku praksu (list 335-358 spisa), očitovanje vještakinje N. J. zaprimljeno 27. rujna 2023. (list 363 i 364 spisa).

19. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljica, kao nalsjednica pokojnog tužitelja, osnovan u cijelosti, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

20. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

21. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

22. Nije sporno da su raniji tužitelj D. Š. ( koji je preminuo tijekom ovog postupka), kao korisnik kredita i tuženik R. A. d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj … dana 26. rujna 2006.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.467,44 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu kupnje novog osobnog vozila marke Toyota i to na rok od 72 mjeseca, uz kamatnu stopu od 5,20 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužiteljici dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku J. C. iz Č.. Kredit je isplaćen ranijem (prvotnom ) tužitelju, a za kupnju automobil marke T., marke Y., model vozila ... Banka je novčana sredstva prenijela prvotnom tužitelju za kupnju vozila. Izvršen je fiducijarni prijenos vlasništva na kupljenom vozilu u korist banke.

23. Kredit je otplaćen u cijelosti, a uvidom u dokumentaciju u spisu je utvrđeno da je tuženik priznao da je cjelokupni kredit u cijelosti uplaćen, što je vidljivo posebice iz knjigovodstvene kartice za sporni kredit.

24. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,20 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke. Nije sporno da je u čl. 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća (valutna klauzula ).

25. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja i to kako prvotnog tužitelja Š. D., tako sada posljednično i tužiteljica kao njegovih nasljednica. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Sporno je da li je raniji (prvotni ) tužitelj, koji je s tuženikom kao bankom sklopio sporni ugovor o kreditu, potrošač.

26. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno sada I., II. i III. Tužiteljice, kao nasljednice prvotnog tužitelja imaju pravo na isplatu i kojeg iznosa.

27. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

28. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

29. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se prvotni tužitelj Š. D. u podnesneoj tužbi pozivao na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

30. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

31. Prvotni tužitelj u svojoj tužbi podnesenoj dana 03. lipnja 2019.god. od tuženika traži utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe (koja se odnosi i na ugovaranje promjenjive kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule ), te isplatu s osnova te dvije ništetne odredbe zbog zbog preplaćenih iznosa, smatrajući da je tom prvotnom tužitelju postupanjem tuženika (banke ) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba). Kod istih navoda su tijekom postupka ostale i sada tužiteljice- nasljednice.

32. Uvidom u sam sklopljeni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljen između prvotnog tužitelja D. Š. i tuženika kao banke je utvrđeno da je prvotni tužitelj kao korisnik kredita naveden kao fizička osoba i niti u jednoj odredbi ugovora nije navedeno da se kredit ne bi istome odobrio kao fizičkoj osobi za njegove osobne potrebe, a ugovor je pisala sama banka, ovdje tuženik. Stoga sud utvrđuje da je prvotni tužitelj kao korisnik tog spornog kredita bio potrošač.

33. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

34. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

36. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

37. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

38. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

39. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugo-stupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

40. Zatim je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika Raiffeisenbank d.d. u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

41. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

42. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

43. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužiteljici pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužiteljica je još uvijek otplaćivala sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 (od 1. lipnja 2018.god.).

44. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. 45. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

46. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; 114/22, 156/22, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

47. Valja istači da je u konkretnom slučaju prvotni tužitelj D. Š. u podnesenoj tužbi, te sada tužiteljice ( I., II. i III.) kao njegove nasljednice, tražili i utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnova stečenog bez osnove ( i za promjenjivu kamatnu stopu i za valutnu klauzulu ), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

48. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 03. lipnja 2019.god., to od 14. lipnja 2018.god. do tada nije istekao petogodišnji zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci poslovni broj: Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.god. Osim toga dio tužbenog zahtjeva tužitelja (od prvoptno podnesenog ) koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ( toč. I. ) niti ne zastarjeva.

49. Dakle, tužba tužitelja ( i prvotnog, sada tužiteljica kao nasljednica ) je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana podnošenjem tužbe ( po tada tužitelju D. Š. ) ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

50. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

51. Dakle, tužitelji tijekom ovog postupka osim utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi koje se odnose na utvrđenje ništetnosti i s osnova promjenjive kamatne stope i s osnova valutne klauzule, postavili svoj tužbeni zahtjev u točnom iznosu za isplatu i to i s osnova preplaćenih iznosa koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i koji se odnose na isplatu preplaćenih iznosa koji se odnose na valutnu klauzulu.

52. Tužiteljicama ( I., II. i III. ) kao nasljednicima pokojnog tužitelja D. Š. (korisnika kredita ) pripada pravo da im tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, što će ddalje biti obrazloženo. 53. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, dok stranke nisu saslušavane budući da je prvotni tužitelj koji je uzimao sporni kredit, tijekom ovog postupka preminuo. 54. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

55. Nadalje je među parničnim strankama sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

56. Sud je uvidom u predanu dokumnetaciju utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak.

57. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, prvotnog tužitelja (korisnika kredita ) moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja promjenjive kamatne stope, kao i valute CHF (švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica.

58. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

59. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

60. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

61. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

62. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

63. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. 64. Nadalje, očito je, da je promjena visine anuiteta otplate vezano za promjenu tečaja CHF isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno ovdje prvotnog tužitelja (podnositelja ove tužbe ), bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Tuženik je prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik prvotnog tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta kako zbog promjene kamatna stope tako i zbog promjene tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost.

65. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

66. Tuženik nije dokazao da je prvotnog tužitelja (korisnika kredita ) upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je prvotnog tužitelja (korisnika kredita ) u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora tako što proizlazi.

67. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

68. Tuženik nije dokazao da je prvotnog tužitelja (korisnika kredita ) upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je prvotni tužitelj bila upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

69. Osim toga, prvotnom tužitelju (korisniku kredita ) je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti prvotnom tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

70. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, prvotnog tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

71. Isto tako tuženik je bio dužan prvotnog tužitelja (korisnika kredita ) kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da prvtoni tužitelj kao korisnik nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze.

72. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

73. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa prvotnim tužiteljem, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

74. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje i promjenjive kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljima i to sada I., II. i III. tužiteljicama kao nasljednicama prvotnog tužitelja, pripada pravo da im tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, sukladno specificiranom tužbenom zahtjevu dana 03. kolovoza 2023.god., tako da potražuje isplatu i za preplaćeno s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i za preplaćeno s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzulu, to će isto biti dalje posebno obrazloženo.

75. Već je naprijed obrazloženo da za ista potraživanja nije nastupila zastara potraživanja jer tužitelji svojim tužbenim zahtjevom (i provotni tužitelja i sada tužiteljice kao njegove nasljednice ) prvo traže da se utvrde ništetne te ugovorne odredbe, a onda s tog osnova ništetnih odredbi traži i isplatu preplaćenih iznosa.

76. Po mišljenju suda na isto imaju sada tužiteljice, kao nasljednice pravo sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

77. Rješenjem od 28. veljače 2023.god. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu broj … od 26.09.2006.god. koji su sklopili sada pokojni prvobitni tužitelj D. Š. iz H. i tuženik R. A. d.d., a na okolnost utvrđenja visine pretplate koji su tužitelji izvršili prema tuženika s osnova nepoštenih ugovornih odredaba glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a da se kod izračuna pretplate uzme u obzir kamatna stopa koja je prvotno ugovorena, za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kao i tečaj za CHF koji je vrijedio u trenutku zaključena ugovora o kreditu, za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Nalaže se vještaku da u nalazu posebno naznači i tzv. negativne razlike (kada je tečaj CHF bio niži nego u vrijeme sklapanja ugovora ). Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku N. J. iz Centra … d.o.o. Č.

78. Vještakinja N. J. je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

79. Stalna sudska vještakinja J. N. je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 21. lipnja 2023.god. u kojem navodi da je tužitelj ( Š. ) tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora (5,20% godišnje) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita više platio 1.784,74 EUR (13.447,10 kuna). Od tog iznosa: po osnovi promjene kamatne stope više je plaćeno 459,62 EUR (3.462,97 kuna) i po osnovi promjene tečaja CHF više je plaćeno 1.325,12 EUR (9.984,13 kuna). Specifikacija pojedinačnih iznosa (1.784,74 EUR) je vještakinja navela u tablici. Istakla je da su u nalazu posebno istaknute tzv. negativne razlike.

80. Tužiteljice nisu imale primjedbe na nalaz vještaka.

81. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun, samo na način određivanja vještačenja, kao i pravna pitanja.

82. Vještakinja J. N. se očitovala dana 27. rujna 2023.god. gdje navodi da je podnesak pažljivo proučila, te je izjavila da u cijelosti ostaje kod Nalaza od 21.06.2023. godine. Navela je da je isti nalaz u potpunosti izrađen u skladu sa zadatkom postavljenim od strane suda. Primjedbe tuženika su pravne prirode o čemu se ona ne može očitovati.

83. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalne sudske vještakinje J. N. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

84. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

85. U specificiranom tužbenom zahtjevu od dana 03. kolovoza 2023.god. tužiteljice, kao nasljednice pokojnog prvotnog tužitelja Š. D., od tuženika s osnova isplate potražuje više plaćene iznose s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja CHF i to u iznosu od ukupno 1.784,74 EUR / 13.447,10 kuna.

90. Dakle, sukladno specificiranom tužbenom zahtjevu, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer su nerazumljivi, što je odlučeno pod toč. I. izreke ove presude, to tužiteljicama kao nasljednicama prvotnog tužitelja pripada pravo da im tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 1.784,74 EUR / 13.447,10 kuna, koja preplata proizlazi i iz promjene kamatne stope i iz promjene tečaja CHF-HRK, stoga je donesena odluka kao pod toč II. izreke.

86. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose iz toč. II. izreke tužiteljicama (kao nasljednicima pokojnog prvotnog tužitelja ) u utuženim gore naznačenim iznosima s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za preplaćeno s osnova promjene kamatne stope i za preplaćeno s osnova promjene tečaja CHF-HRK za razdoblje dospijeća i to od 30. travnja 2009.god. do 30. rujna 2012.god., nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

87. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

88. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer su I., II. i III.tužiteljice, kao nasljednice prvotnog tužitelja u ovom postupku u cijelosti uspjele sa svojim tužbenim zahtjevom.

89. Trošak tužiteljica, kao nasljednica ranijeg tužitelja koji je pokrenuo ovaj postupak podnošenjem tužbe, sada pokojnog, odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (ništetnost i isplata).

90. Sud tužiteljicama priznaje trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 142/2012, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, te sada i NN RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23 ) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR /1506,09 kuna (Tbr.7), sastav podneska od 02.07.2019. u iznosu od 200,00 EUR /1506,09 kuna (Tbr 8/1), sastav podneska od 17.07.2019. u iznosu od 200,00 EUR /1506,09 kuna (Tbr 8/1), sastav podneska od 02.09.2019. u iznosu od 200,00 EUR /1506,09 kuna (Tbr 8/1), za zastupanje na ročištu 26.09.2019. u iznosu od 200,00 EUR/1.506,09 kuna (Tbr 9/1), za sastav podneska od 05.02.2021. u iznosu od 50,00 EUR/376,73 kuna (Tbr 8/3), za sastav podneska od 07.04.2021. u iznosu od 50,00 EUR/376,73 kuna (Tbr 8/3), za sastav podneska od 08.11.2022. u iznosu od 50,00 EUR/376,73 kuna (Tbr 8/3), za zastupanje na ročištu 28.02.2023. u iznosu od 200,00 EUR/1.506,09 kuna (Tbr 9/1), za sastav podneska od 03.08.2023. u iznosu od 200,00 EUR/1.506,09 kuna (Tbr 8/1), za sastav podneska od 01.09.2023. u iznosu od 200,00 EUR/1.506,09 kuna (Tbr 8/1), za sastav podneska od 18.10.2023. u iznosu od 50,00 EUR/376,73 kuna (Tbr 8/3), za zastupanje na ročištu 29.11.2023. u iznosu od 200,00 EUR/1.506,09 kuna (Tbr 9/1), sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 373,26 EUR/2.812,33 kune, što sve ukupno iznosi 2.500,00 EUR / 18.836,25 kuna. Sastav ostalih podnesaka i to po Tbr. 8/3 Tarife sud tužiteljima ne priznaje jer se radi o podnescima kojima dostavljaju dokaz o uplati sudske pristojbe, odnosno o uplati predujma za vještačenje, kao i podnesaka u kojima požuruju postupanje u spisu u vrijeme dok se isti nalazio na odlučivanju na II-stupanjskom sudu, što su mogli provjeriti uvidom e-spis, a ne priznaje im se niti zastupanje na ročištu za objavu presude budući da na isto nisu pristopili.

91. Tužiteljicama je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR/2.000,00 kuna. Priznat joj je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 66,36 EUR/500,00 kuna, koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21) te Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 37/23 ), dok im nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelji nisu dužni platiti pristojbu.

92. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.831,81 EUR /21.336,27 kuna, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. III. izreke.

93. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

94. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 21. prosinca 2023. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužiteljica ZOU F. i P. V. iz V.

2. punomoćnici tuženika OD G. i G. iz Z.