REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 732/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja T. L. iz Z., …, OIB … i drugotužiteljice S. L. iz Z., …, OIB …, koje zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice Republike Hrvatske, koju zastupa M. T., zamjenik Općinsko državnog odvjetnika u Z. i drugotuženice V. S. iz Z., …, OIB…, radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-826/2018-3 od 16. srpnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-720/2017-9 od 25. svibnja 2018., u sjednici održanoj 20. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Prihvaća se revizija prvo i drugotužitelja te se preinačuju presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-826/2018-3 od 16. srpnja 2020. i Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-720/2017-9 od 25. svibnja 2018. i sudi:

"I. Proglašava se nedopuštenim osiguranje u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3390/12 na temelju rješenja o osiguranju od 7. prosinca 2012. za iznos od 780.334,80 kuna/103.568,23 EUR-a s pripadajućom kamatom od 30. rujna 2010. do isplate.".

r i j e š i o  j e :

Preinačuje se odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u presudi Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-826/2018-3 od 16. srpnja 2020. i presudi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-720/2017-9 od 25. svibnja 2018. te se rješava:

I. Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 42.250,00 kuna/5.607,54 EUR, u roku od 15 dana.

II. Odbija se prvotuženica s zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 23.400,00 kuna/3.105,71 EUR, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužitelji sa zahtjevom kojim traže da se proglasi nedopuštenim osiguranje u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-3390/12 na temelju rješenja o osiguranju od 7. prosinca 2012. za iznos od 780.334,80 kuna s pripadajućom kamatom od 30. rujna 2010., kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (stavak I izreke). U stavku II izreke naloženo je tužiteljima naknaditi prvotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 23.400,00 kuna.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-720/2017-9 od 25. svibnja 2018. (stavak I izreke), dok je u stavku II izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju koja je dopuštena rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 68/2021-2 od 12. siječnja 2021. podnose tužitelji zbog pravnog pitanja:

"Postupa li Republika Hrvatska u dobroj vjeri i primjenjuje li se na nju zaštita povjerenja u zemljišne knjige u slučaju zasnivanja prisilnog založnog prava na nekretnini osobe koja je nekretninu prodala trećoj osobi, a Republika Hrvatska je na kupoprodajni ugovor naplatila porez na promet nekretnina?"

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Na temelju navedenog dopuštenja tužitelji su u zakonskom roku podnijeli reviziju zbog navedenog pravnog pitanja, u kojoj predlažu usvojiti reviziju i preinačiti pobijane presude te tuženike obvezati na naknadu parničnih troškova.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenim osiguranja tražbine prvotuženika prema drugotuženoj, uknjižbom založnog prava na nekretnini koja je njihovo izvanknjižno vlasništvo.

9. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:

- da su tužitelji sa V. S. upisanom zemljišnoknjižnom vlasnicom sklopili kupoprodajni ugovor dana 27. travnja 2001. kojim su kupili na jednake dijelove odgovarajući suvlasnički dio stambeno poslovne zgrade u Z., …, sagrađene na čest. br. …k.o. K., u naravi stan na I katu, koji se sastoji od tri sobe i ostalih prostorija, ukupne površine 75,00 čm, da su stupili u posjed iste sklapanjem tog ugovora, da su isplatili dio kupoprodajne cijene, te da isti ugovor sadrži i clausulu intabulandi,

- da su tužitelji sa V. S. 16. svibnja 2001. sklopili i Aneks I ugovora o kupoprodaji od 27. travnja 2001., kojim se ispravlja opis nekretnine i potvrđuje isplata kupoprodajne cijene u cijelosti,

- da su tužitelji sa V. S. 11. ožujka 2002. sklopili i Aneks II ugovora o kupoprodaji nekretnine od 27. travnja 2001. kojim se usklađuje upis nekretnine sa zemljišnoknjižnim stanjem,

- da je 31. svibnja 2001. doneseno porezno rješenje kojim je tužiteljima naloženo platiti porez na promet nekretnina na temelju sklopljenog kupoprodajnog ugovora od 27. travnja 2001.,

- da je založno pravo na temelju rješenja o osiguranju upisano u korist prvotuženice 11. prosinca 2012.,

- da su tužitelji prijedlog za upis prava vlasništva na spornoj nekretnini podnijeli 3. siječnja 2013., nakon što je proveden upis založnog prava za korist prvotuženice, a taj upis založnog prava je učinjen protiv drugotuženice, kao zk vlasnice predmetne nekretnine,

- da tužitelji svoje vlasništvo predmetne nekretnine nisu upisali u zemljišnoj knjizi.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan zaključivši da je tuženica postupala u dobroj vjeri, pa sama okolnost da su tužitelji podnijeli prijavu poreza na promet nekretnine i platili porez za predmetnu nekretninu u 2001., nije od utjecaja na savjesnost prvotuženice jer je postupala sa povjerenjem u zemljišne knjige, iz razloga što nije istraživala je li za predmetnu nekretninu plaćen porez, s obzirom na složenost i brojnost pojedinih tijela tuženice, odnosno je li zemljišnoknjižno stanje drugačije od onog knjižnog stanja, a sve u smislu čl. 120. i 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 –pročišćeni tekst - dalje: ZVDSP).

11. Takav zaključak nižestupanjskih sudova u postupku koji je prethodio reviziji glede toga da je tuženica postupala savjesno u svezi s izvršenim upisom uknjižbe prisilnog založnog prava na predmetnoj nekretnini nakon 31. svibnja 2001. kada je doneseno porezno rješenje kojim je tužiteljima naloženo platiti porez na promet nekretnina i kada je porez na nekretninu plaćen ne može se za sada prihvatiti.

12. Naime, odredbom čl. 120. st. 1. ZVDSP propisano je da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

12.1. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istovjetno i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja (u ovom slučaju prisilnog založnog prava) zaštitu prema odredbama ZV.

12.2. Nadalje, prema odredbi čl. 8. st. 2. ZZK smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smislu čl. 8. st. 3. ZZK stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovarati nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

13. Prije svega valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 22. veljače 2018. zauzeto pravno shvaćanje da predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

14. U konkretnom slučaju nije sporno da je u trenutku upisa prisilnog zasnivanja založnog prava 11. prosinca 2012. u korist tuženice na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi bila upisana drugotuženica, a ne tužitelji. Nije sporno niti to da su u tom trenutku tužitelji bili izvanknjižni vlasnici predmetne nekretnine jer su isti 27. travnja 2001. s drugotuženicom sklopili kupoprodajni ugovor za kupnju predmetne nekretnine koja im je predana u posjed, kao i to da su isti nakon sklapanja aneksa tog ugovora 16. svibnja 2001. i 11. ožujka 2002. za predmetnu nekretninu podnijeli poreznu prijavu i da je 31. svibnja 2001. doneseno porezno rješenje kojim je tužiteljima naloženo platiti porez na promet nekretnine na temelju sklopljenog kupoprodajnog ugovora od 27. travnja 2001. te da su tužitelji platiti porez na promet predmetne nekretnine.

15. U revizijskom postupku je sporno je li prvotuženica kao stjecateljica prisilnog založnog prava na predmetnoj nekretnini u dobroj vjeri postupala s povjerenjem u zemljišne knjige, nakon 31. svibnja 2001. kada je ista uslijed tužiteljeve prijave poreza na promet nekretnine bila obaviještena o kupoprodaji iste.

16. Dakle, sporno je ovdje je li prvotuženica bila savjesna ili nesavjesna u trenutku predmetnog upisa u zemljišne knjige, tj. je li ista znala ili je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

17. Valja reći da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da su tužitelji odmah po sklapanju ugovora o kupoprodajni nekretnina od 27. travnja 2001. kao i sklopljenih aneksa ugovora od 16. svibnja 2001. i 11. ožujka 2002. mogli i morali zatražiti uknjižbu svojeg prava vlasništva na predmetnoj nekretnini radi zaštite svog prava vlasništva jer se u smislu odredbe čl. 120. st. 1. ZVDSP vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu ako Zakon omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. To stoga što ako se kupac nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora ne uknjiži u zemljišne knjige, isti time preuzima rizik da određena prava na toj nekretnini stekne treća osoba.

18. Nadalje, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je na tužitelju teret dokaza da je prvotuženica znala odnosno da je s obzirom na okolnost imala dovoljno razloga posumnjati da je izvanknjižno stanje za predmetne nekretnine drugačije od knjižnog stanja te da je prvotuženica postupala nesavjesno prilikom podnošenja prijedloga za zasnivanje prisilnog založnog prava.

19. Međutim, pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova da nije od utjecaja na savjesnost prvotuženice okolnost što su tužitelji za predmetnu nekretninu podnijeli prvotuženici prijavu poreza na promet nekretninama i da je 31. svibnja 2001. doneseno rješenje kojim je naloženo tužiteljima platiti porez na predmetne nekretnine.

20. Prije svega valja reći da u smislu odredbe čl. 122. st. 1. ZVDSP i čl. 8. st. 3. ZZK zakon pruža pravnu zaštitu stjecatelju koji je postupao s povjerenjem u zemljišnu knjigu, ako isti nije znao, niti je s obzirom na okolnost imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja, kao i da se nedostatak dobre vjere ne može prigovarati nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

21. Dakle, zaštitu svog povjerenja u zemljišne knjige može uživati isključivo onaj tko je prigodom stjecanja prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Dobra vjera je neskrivljeno neznanje da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog.

22. Prema tome valja reći da je stjecatelj postupao u dobroj vjeri ako ni u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kada je stavio prijedlog za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

23. Međutim, stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri, pa njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, ako je isti makar i u jednom od ta dva trenutka znao da je izvanknjižno stanje drugačije od zemljišnoknjižnog, ili ako je isti, da nije postupao nemarno, s obzirom na okolnost morao posumnjati da postoji ta razlika.

24. U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da je isto državno tijelo tuženice koje ima javne ovlasti (Porezna uprava, Područni ured Z.), s jedne strane podnijelo sudu prijedlog za osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini na temelju ovršnih isprava i to zbog postojanja poreznog duga prema tuženici, dok je s druge strane to isto tijelo, za istu nekretninu zaprimilo tužiteljevu prijavu poreza na promet nekretninama i 31. svibnja 2001. donijelo porezno rješenje kojim je tužiteljima naloženo platiti porez na promet nekretnina na temelju sklopljenog kupoprodajnog ugovora od 27. travnja 2001.

25. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja, kada je prvotuženica 31. svibnja 2001. donijela porezno rješenje o naplati poreza za predmetni kupoprodajni ugovor i primila uplatu poreza, ista je prema ocjeni ovog suda mogla imati dovoljno razloga za posumnjati da je ono što je upisano u zemljišne knjige glede predmetne nekretnine nepotpuno ili različito od izvanknjižnog stanja.

26. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja za zaključiti je da tuženica nije postupila savjesno i u dobroj vjeri nakon što je za predmetnu nekretninu donijela porezno rješenje kojim je tužiteljima naloženo platiti porez na promet nekretnina od 27. travnja 2001. i kada je prethodno utvrđeno da je tuženica podnijela prijedlog za osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini to je za ocijeniti da su tužitelji dokazali da je tuženica znala odnosno da je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga da je izvanknjižno stanje predmetne nekretnine drugačije od knjižnog stanja te da je postupala nesavjesno prilikom podnošenja prijedloga za zasnivanje založnog prava.

27. Prema tome, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

"Republika Hrvatska nije postupala u dobroj vjeri i na nju se ne primjenjuje zaštita povjerenja u zemljišne knjige u slučaju zasnivanja pisanog založnog prava na nekretnini osobe koja je nekretninu prodala trećoj osobi, kada je Republika Hrvatska na temelju kupoprodajnog ugovora naložila plaćanje poreza na promet te nekretnine.

28. Identično shvaćanje ovaj sud je zauzeo i u rješenju ovog suda poslovni broj Rev 602/2014-2 od 20. ožujka 2018.

28. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, preinačiti obje nižestupanjske presude i odlučiti kao u izreci.

30. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, bilo je nužno prema odredbi čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka i tužiteljima dosuditi troškove prvostupanjskog postupka u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14 – dalje: OT) prema vrijednosti predmeta spora i troškove za sastav tužbe, žalbe, pristojbe na sastav tužbe i žalbe te troškove PDV-a u iznosu od 42.250,00 kuna/5.607,64 EUR-a. Tužiteljima nisu dosuđeni troškovi sastava prijedloga

za dopuštenje revizije i trošak sastava revizije jer sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP nije određeno naznačio taj trošak dok se odbija zahtjev prvotuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan (čl. 154. st. 2. ZPP).

31. Radi navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 20. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.