REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 375/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R- 306/2021-8 od 16. svibnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-102/2020-14 od 7. siječnja 2021., u sjednici održanoj 20. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija i preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-306/2021-8 od 16. svibnja 2022. i presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-102/2020-14 od 7. siječnja 2021., na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan, a koji glasi:

„1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju Č. I., OIB: …, iznos od 125.160,00 kuna (stodvadesetipettisućastoišezdeset kuna)/ 16.611,58 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

- 600,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate

- 1.650,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate

- 1.800,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate

- 1.350,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate

- 1.650,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate

- 600,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate

- 1.350,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate

- 600,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate

- 1.500,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate

- 1.800,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate

- 1.200,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate

- 1.050,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate

- 1.350,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate

- 1.500,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate

- 2.550,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate

- 1.500,00 Kn od 1. srpnja 2017. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate

- 2.380,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate

- 3.060,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate

- 1.190,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate

- 2.210,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate

- 2.720,00 Kn od 1. ožujka 2018. do isplate

- 2.720,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate

- 2.720,00 Kn od 1. svibnja 2018. do isplate

- 2.380,00 Kn od 1. lipnja 2018. do isplate

- 2.040,00 Kn od 1. srpnja 2018. do isplate

- 3.060,00 Kn od 1. kolovoza 2018. do isplate

- 2.890,00 Kn od 1. rujna 2018. do isplate

- 3.230,00 Kn od 1. listopada 2018. do isplate

- 2.550,00 Kn od 1. studenog 2018. do isplate

- 3.060,00 Kn od 1. prosinca 2018. do isplate.

2. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od ukupno 19.062,50 kn (devetnaesttisućaišezdesetidvije kune i pedeset lipa)/2.530,02 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 07. siječnja 2021.god. do isplate.“

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.554,87 €/19.249,66 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 16.611,58 € (125.160,00 kn, prema fiksnom tečaju 1 €=7,53450 kn) sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, pobliže navedene u toč. 1. izreke presude, dok je u toč. 2. izreke tuženica obvezna naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.530,02 €/19.062,50 kn.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-3632/2022-2 od 22. studenoga 2022. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„1.) Da li se svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbama o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove obavljaju policijski službenici Republike Hrvatske u „područjima rada“ koja su, iako geografski smještena na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a što im je i u opisu posla, smatra radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56

KU/13 odnosno članka 50 KU/17?

2.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a kojim je dato tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji (željeznički granični prijelaz koji nije ustrojen prema Uredbi o graničnim prijelazima), primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima?

3.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine« br. 104/13. 104/13, 150/13 71/16 i 123/16) primjenjivati prilikom donošenja odluke za tražbine dospjele nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017. (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19)?

4.) Da li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 04. veljače 2019. primjenjuje na razdoblje koje prethodi njegovom donošenju, obzirom da je dato za Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19) koji se primjenjuje i na dio utuženog razdoblja u ovom predmetu?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena, s prijedlogom da se preinakom odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženice i predložio ju odbiti kao neosnovanu. Potražuje nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, policijskog službenika Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova (dalje: RH MUP), za isplatu dodatka za rad na terenu, kao materijalnog prava iz radnog odnosa, zbog obavljanja policijskih poslova granične kontrole na graničnim prijelazima S. o. D.-T., G.-B., S. o. D.-P. i R.-B. koji se nalaze na području Republike Slovenije, u vremenskom razdoblju od siječnja 2014. do studenog 2018.

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima bile su nesporne ili su utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:

- da je tužitelj raspoređen u Policijsku upravu Međimursku, Policijsku postaju Š. na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu,

- da je kao policijski službenik u utuženom razdoblju bio posebnim dnevnim, odnosno mjesečnim rasporedom upućen na rad na Međunarodne granične prijelaze između Republike Hrvatske i Republike Slovenije i to: na S. o. D.-T., G.-B., S. o. D.- P. i R.-B., koji se nalaze na području državnog teritorija Republike Slovenije,

- da je tužitelj u utuženom razdoblju imao stalno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj (dalje RH),

- da je čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 104/13, u daljnjem tekstu: KU/13, stupio na snagu danom zaključivanja 3. kolovoza 2013.), odnosno na čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17 i 12/18, u daljnjem tekstu: KU/17, stupio na snagu danom zaključivanja 1. studenog 2017.), propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio,

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene KU/13 (dalje: Zajednička komisija) 22. svibnja 2014. objavila tumačenje prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza (u konkretnom slučaju u tumačenju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije) ima pravo na terenski dodatak ako je na terenu proveo najmanje 8 sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju,

- da je visina tužbenog zahtjeva određena prema evidenciji poslodavca nesporna, te da tužitelju nisu isplaćene dnevnice.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 56. KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je određeno da službenik odnosno namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016. Sudovi su pritom ocijenili da je tužitelj bio inače zaposlen u sjedištu Policijske postaje Š., ali je svoj rad obavljao na području državnog teritorija Republike Slovenije, na graničnim prijelazima što je, prema ocjeni sudova, značilo da je tužitelj svoj rad obavljao izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada.

11. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (čl. 56. st. 2. ranijeg KU). Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužiteljice na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije ima smatrati radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Sloveniji ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužiteljice prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.

12. Sudovi nadalje ocjenjuju da kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima te da se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje, i to onako kako ona glase. S obzirom na Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora u vezi primjene odredbe članka 56. KU/13 broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016., koja su vrijedila u utuženom razdoblju, a prema kojima službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza D. u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna (KU/13), a kasnije od 170,00 kuna (KU/17) ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje se vrijeme ubraja i vrijeme putovanja, sudovi ocjenjuju da sama udaljenost radne stanice u drugoj državi nije odlučna, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev.

13. Pritom sudovi otklanjaju primjenu odredbi čl. 25. st. 3. i čl. 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine", broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 - dalje: ZNDG), smatrajući da je tijekom ovog postupka utvrđeno da je tužitelj kao policijski službenik upućen na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, slijedom čega za vrijeme boravka na terenu ima pravo na terenski dodatak.

14. Osnovano revidentica kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužitelja zato što su taj pojam u slučaju tužitelja tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje (Š.).

16. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25. st. 3. ZNDG propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom članka 37. stavka 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

17. Kada je riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u K. 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 2/2004 - dalje: Sporazum).

18. Tim je Sporazumom u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u st. 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U st. 3. čl. 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

19. Pritom Sporazum daje i značenje nekim od naprijed spomenutih izraza, pa tako prema čl. 1. toč. 2. izraz "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (toč. 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (toč. 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz "službena osoba" označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (toč. 7. čl.1. Sporazuma).

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. st. 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema stavku 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.

21. Na temelju čl. 2. st. 4. naprijed spomenutog Sporazuma te čl. 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i granični prijelaz u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet S. o. D. – T., G. – B., S. o. D. – P., R. – B., za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (st. 1. toč. 1. Dogovora).

22.1. Prema odredbi čl. 206. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj 117/11, 50/14, 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, policijska postaja Š. je mješovita policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u Š., a obuhvaća općine Š. i G. M., dio Općine S. J. n. B., odnosno naselja P., L., D., D. B., V. i O. V. te dio Općine N., odnosno naselja Č. i M. Nadležna je i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 38 km.

22.2. Pod pojmom "stalno mjesto rada" prema odredbi čl. 50. st. 2. KU-a podrazumijeva se "mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela".

23. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet T., B., P. i B.

24. Tužitelj je tužbu utemeljio na tvrdnji da mu predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njegovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u Š., jer je u tuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljao poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koje pokriva PP Š., a to su GP T., B., P. i B. na kojima se obavlja kontrola na području Republike Slovenije, smatrajući da ta činjenica znači da je on upućen na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen. Pritom se tužitelj pozvao na odredbe čl. 56 KU/13 odnosno čl. 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.

25. Imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj u obavljanju službe na radnom mjestu policijskog službenika za zaštitu granice u policijskoj postaji Š. koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza T., B., P. i B. radio izvan stalnog radnog mjesta u kojemu je zaposlen. To stoga što njegovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem je on ovlašten obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njegove službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u Š., a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužitelj ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njegovog radnog mjesta zbog čega njegov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njegovog stalnog mjesta rada.

26. U tom smislu pogrešno sudovi zaključuju da je tužitelj u konkretnom slučaju bio upućen na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi čl. 7. toč. 9. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

27. Kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužitelj zbog činjenice da stalno mjesto njegovog rada obuhvaća i područje druge države nije upućena na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već je raspoređen na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države (tako i u odlukama ovoga suda poslovni broj Rev-1206/22 od 17. siječnja 2023. i Rev-1284/22-3 od 31. siječnja 2023.).

28. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom čl. 56 KU/13, kao ni članka 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

29. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju ima primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom čl. 55. i 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.

30. Utemeljeno tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

31. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređen na rad na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu u Policijskoj upravi međimurskoj, Postaja Š., a ta policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnog prijelaza T., B., P. i B. u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom članka 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe članka 9. Sporazuma kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama čl. 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

32. Stoga odgovor na prvo pravno pitanje glasi:

Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave međimurske, Policijske postaje Š. obuhvaća područje granične prijelaze T., B., P. i B. te predstavlja zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni tih graničnih prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

33. Odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje glasi:

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.

34. S obzirom na prethodno obrazloženo, proizlazi da četvrto pravno pitanje ne može utjecati na odluku u sporu, pa se ovaj sud nije upuštao u izražavanje pravnog shvaćanja u pogledu tog pravnog pitanja.

35. Stoga je reviziju tuženice valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanju presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva te temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci.

35.1. O parničnom je trošku tuženice odlučeno na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 163. ZPP-a. Tuženici je parnični trošak odmjeren prema vrijednosti predmeta spora od 16.611,58 €/125.160,00 kn, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), i to: za sastav odgovora na tužbu 250 bodova odnosno 331,80 €/2.500,00 kn (Tbr. 8./1. Tarife), za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu od 7. listopada 2019., 30. listopada 2020. i 24. studenoga 2020. svako po 250 bodova odnosno 331,80 €/2.500,00 kn (Tbr. 9./1. Tarife), troška zastupanja na ročištu za objavu presude (Tbr. 9./3. Tarife) od 50 bodova odnosno 66,36 €/500,00 kn, za sastav žalbe od 312,50 bodova odnosno 414,75 €/3.125,00 kn (Tbr. 10./1 Tarife) i za sastav revizije od 375 bodova odnosno 746,56 €/5.625,00 kn (Tbr. 10./6 Tarife), odnosno ukupno 2.554,87 €/19.249,66 kn, koliko je tuženici dosuđeno, jer je ona u cijelosti uspjela u parnici.

35.2. Treba kazati i da tuženici nije priznat trošak sastava podneska od 29. siječnja 2020. kojeg je tuženica sama prouzročila time što je dopunjavala odgovor na tužbu, a okolnost da tuženica nije cjelovito odgovorila na tužbu tužiteljice, usprkos tome što joj je za to bio ostavljen primjeren rok, ne može ići na teret tužiteljice kao protivne stranke. Nadalje, tuženici nije priznat ni trošak sastava podnesaka od 10. ožujka 2020., 28. svibnja 2020., 4. lipnja 2020., 15. rujna 2020., 29. rujna 2020., 3. studenoga 2020., 6. studenoga 2020., jer, po ocjeni revizijskog suda, navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP stoga što je tuženica u bitnom ovim podnescima ponavljala navode iz odgovora na tužbu.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke.

37. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na revizije, jer isti nije uspio u sporu.

Zagreb, 20. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.