REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3885/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o., Z., Podružnica A. k., Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku N. C., odvjetniku iz Z., protiv tuženika T. G. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja i prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, broj Gž- 401/2023-2 od 27. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-148/2016-39 od 5. siječnja 2023., ispravljena rješenjem o ispravku toga suda poslovni broj P-148/2016-38 od 25. siječnja 2023., u sjednici održanoj 20. prosinca 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbijaju se prijedlozi stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, broj Gž-401/2023-2 od 27. ožujka 2023.

II. Prijedlozi stranaka za dopuštenje revizije podneseni na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a, se odbacuju.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja koje su nižestupanjski sudovi u ovom sporu razmatrali, a koje je po tužitelju važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a ono glasi:

Utvrđuje li se visina koristi koju je posjednik poslovnog prostora ostvarivao za vrijeme dok je poslovne prostore koristio nakon prestanka ugovora o zakupu pa do njegova iseljenja, prema zakupnini koja je bila relevantna u vremenu u kojem je ugovor o zakupu poslovnog prostora bio na snazi ili se nakon prestanka zakupa visina koristi utvrđuje prema visini zakupnine koju bi nakon prestanka zakupa zakupnik bio u obvezi plaćati u iznosu kojeg je realno na tržištu za konkretan prostor bilo moguće postići?

2. Kao razlog važnosti toga pitanja navodi odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 446/13-2 od 21. veljače 2018. i Rev-274/12-2 od 13. ožujka 2013., Rev- 1142/08-2 od 21. travnja 2010., Rev-x 942/14-2 od 11. veljače 2015., Rev-x 342/14- 2 od 28. svibnja 2014. i Rev-2230/2018-5 od 27. kolovoza 2019., te tvrdi da pravno shvaćanje iz pobijane odluke odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u citiranim odlukama.

3. Prijedlog podnosi i temeljem odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a jer drži da su mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to: čl. 14. st. 2., čl. 29. st. 1. i čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, kao i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 6.1. navedene Konvencije.

4. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, broj Gž-400/2023-2 od 27. ožujka 2023., zbog pravnih pitanja koje su po tuženiku važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz tvrdnju da pravna shvaćanja drugostupanjskog suda iznesena u predmetnoj presudi odstupaju od pravnih shvaćanja revizijskog suda. Ta pitanja glase:

''1. Predstavlja li povreda odredbe čl. 359. st. 1. ZPP-a odnosno nedostavljanje primjerka pravodobne, potpune i dopuštene žalbe protivnoj stranci, uvijek predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka odnosno povredu iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, posebno u svjetlu odluke u predmetu Beer protiv Austrije, ESLJP, 2001 te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev- 1954/2019 od 15. lipnja 2022.?

2. Jesu li drugostupanjski sudovi povodom žalbi stranaka vezano za odluke o troškovima (posebice onda kad se stranke pozivaju na pogrešnu primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a i kad iznos troškova premašuje 5.000,00 EUR-a) u svojim odlukama, sukladno odredbama čl. 375. st. 1. ZPP-a, čl. 338. st. 2. ZPP-a i čl. 348. u vezi s čl. 381. ZPP-a, dužni obrazložiti iz kojih razloga vezane odlučne žalbene navode smatraju neosnovanim ili je dovoljno paušalno konstatirati da se žalba na odluku o trošku smatra neosnovanom, bez davanja ikakvog razloga/premisa za takav zaključak.

3. Je li u skladu s odredbom čl. 154. ZPP-a obvezati na plaćanje troškova onu stranku koja je u većoj mjeri uspjela u sporu? Ako jest, koji kriteriji dozvoljavaju odstupanje od pravila iz čl. 154. st. 2. ZPP-a i moraju li ti posebni kriteriji kao razlozi biti navedeni u obrazloženju odluke o trošku?

4. Predstavlja li pravomoćna odluka suda kojom je utvrđeno da je postupak ovrhe iseljenjem ovršenika dovršen uredovanjem službene osobe, javnu ispravu u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a kojom se utvrđuje činjenica da je dovršetkom postupka ovrhe radi iseljenja ovršenika ujedno i prestao njegov posjed kao pravno relevantna činjenica u smislu odredbe 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te čl. 111. st. 1. ZOO-a?

5. Znači li činjenica preuzimanja stvari ovršenika na čuvanje nakon iseljenja ovršenika iz nekretnine u ovršnom postupku sukladno odredbi ranijeg čl. 227. st. 2 OZ-a, odnosno ima li učinak kao da je ovršenik i dalje u posjedu nekretnine u smislu odredbe 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te čl. 1111. st. 1. ZOO- a?

6. Ako tužitelj za razdoblje pred raskid ugovora o zakupu potražuje od tuženika naknadu na ime stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. st 1. ZOO-a i čl. 368. st. 2. ZOO-a, a koja osnova je otpala raskidom ugovora (v. toč. 5. tužbe), a sud dosudi zakupninu koja nikad nije tražena i to bez ikakvog obrazloženja zašto je primijenio različitu pravnu osnovu od one koju je postavio tužitelj, predstavlja li to prekoračenje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 2. ZPP-a, a ako ne, radi li se o bitnoj povredi odredbe čl. 5. st. 4. ZPP-a?

7. Postoji li dužnost suda u tom slučaju svakako obrazloži zašto je odstupio od pravne osnove koju je naznačio tužitelj?

8. Ukoliko tuženik u žalbi uputi na činjenicu da prvostupanjski sud ničim nije obrazložio promjenu pravne osnove, postoji li u tom slučaju dužnost drugostupanjskog suda da temeljem čl. 19 375. st. 1. ZPP-a, čl. 338. st. 2. ZPP-a i čl. 348. u vezi s čl. 381. ZPP-a, da valjani osvrt na vezane žalbene navode tuženika i razloge zašto ih smatra neosnovanim?

9. Utvrđuje li se visina koristi koju je posjednik poslovnog prostora ostvarivao za vrijeme dok je poslovne prostore koristio nakon prestanka ugovora o zakupu pa do njegova iseljenja, prema zakupnini koja je bila relevantna u vremenu u kojem je ugovor o zakupu poslovnog prostora bio na snazi ili se nakon prestanka zakupa visina koristi utvrđuje prema visini zakupnine koju bi nakon prestanka zakupa zakupnik bio u obvezi plaćati u iznosu kojeg je realno na tržištu za konkretan prostor bilo moguće postići?''.

5. Za sva postavljena pitanja tuženik je kao razloge važnosti naveo odluke revizijskog suda broj: Rev-616/2023., Rev-1220/2020, Rev-779/2021, Rev-1954/2019, odluku ESLJP-a u predmetu Beer protiv Austrije i odluku Županijskog suda u Splitu broj Gž- 968/22.

6. I tuženik prijedlog podnosi i temeljem odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a jer drži da su mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to: povreda prava na žalbu/djelotvoran pravni lijek (čl. 18. Ustava i čl. 13. 1. Konvencije), na obrazloženu sudsku odluku, na pravično suđenje i kao i povrede ostalih prethodno navedenih ljudska prava, koja su povrijeđena osobito teškim povredama odredaba parničnog postupka.

7. U odgovoru na prijedlog tuženika tužitelj osporava postojanje pretpostavki za dopuštenje revizije, te predlaže isti odbiti i nadoknaditi mu troškove sastava odgovora na prijedlog.

8. Prijedlozi stranaka su dijelom neosnovani, a dijelom nedopušteni.

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za plaćanje zakupnine za razdoblje od prosinca 2010. do rujna 2011., dok je važio ugovor o zakupu, te zahtjev za isplatu, za razdoblje od listopada 2011. do prosinca 2015., po osnovi korištenja tuđe stvari bez osnove.

10.1. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj 27. rujna 2011. raskinuo predmetne Ugovore o zakupu poslovnih prostora te pozvao tuženika da u roku 15 dana od primitka raskida Ugovora, navedene poslovne prostore preda u posjed tužitelju, slobodan od osoba i stvari, da to tuženik nije učinio i da je u posjedu navedenih poslovnih prostorija bio sve dok nije prisilno iseljen 5. travnja 2016. Utvrdili su visinu zakupnine koju je tužitelj, nakon iseljenja tuženika, ugovorio sa novim zakupnikom Č.-p. a. d.o.o. od 1.207,78 EUR/ 9.100,00 kn mjesečno i posljedično tome obvezali tuženika da mu na temelju odredbe čl. 165. st. 1. i 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV) isplatiti iznos od 61.596,66 EUR/464.100,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

10.2. Nižestupanjski sudovi su navedeni dio zahtjeva tužitelja raspravili primjenom ZV-a iako se tužitelj u tužbi pozivao na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu: ZOO) o pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. st. 1. ZOO-a) budući sud na temelju odredbe čl. 186. st. 3. ZPP-a nije vezan za pravnu osnovu koju je tužitelj naveo. 10.3. Vezano za visinu naknade izneseno je pravno shvaćanje prema kojem korist koju je posjednik poslovnog prostora (tuženik) ostvarivao za vrijeme dok je navedene poslovne prostore koristio nakon raskida navedenih ugovora o zakupu pa do njegova iseljenja, nije pravilno utvrđivati prema zakupnini koja je bila relevantna u vremenu u kojem je ugovor o zakupu poslovnog prostora bio na snazi već je nakon prestanka zakupa koristi koje je zakupnik imao potrebno utvrditi prema visini zakupnine koju bi nakon prestanka zakupa zakupnik bio u obvezi plaćati i to u iznosu kojeg je realno na tržištu za konkretan prostor bilo moguće postići, pri čemu su se sudovi pozivali na pravno shvaćanje Vrhovnog suda republike Hrvatske poslovni broj: Rev1129/2020-9 od 17. veljače 2021.

11. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je vezano za prijedlog tužitelja, ali i za prijedlog tuženika utvrdio da o pitanju visine koristi koju je posjednik poslovnog prostora ostvarivao za vrijeme dok je poslovne prostore koristio nakon prestanka ugovora o zakupu pa do njegova iseljenja suđeno sukladno ustaljenoj praksi revizijskog suda ponovljenoj i u odluci broj: Rev1129/2020- 9 od 17. veljače 2021. Naime, i u novijoj odluci broj Rev 2730/2019-2 od 22. kolovoza 2023., navedeno je "U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sud je upravo polazeći od odredbe čl. 219. ZPP prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili koji pobija navod i dokaze protivnika, te dokaza ponuđenih i izvedenih u postupku, ocijenio da je tužiteljica u postupku uspjela dokazati činjenicu visine tužbenog zahtjeva koja proizlazi iz podataka Porezne uprave pritom pravilno navodeći da se ne radi o potraživanju zakupnine (kako to smatraju tuženici koji zastupaju stajalište da je došlo do prešutnog produženja ugovora o zakupu). Očito je da se radi o isplati koristi koju su posjednici - tuženici imali posjedovanjem poslovnog prostora i to bar u visini iznosa zakupnine koju bi inače tuženik morao plaćati (tako u odluci ovog suda broj Rev-x 446/13-2 od 21. veljače 2018.), odnosno ako su se promijenile okolnosti u visini tržišne zakupnine. Od takvog shvaćanja ne odstupaju ni odluke na koje su se pozvale stranke broj Rev-x 942/14-2 od 11. veljače 2015., i dr., jer je i u njima izneseno shvaćanje po kojem visina mjesečne naknade je pravilno dosuđena u visini zakupnine koju bi vlasnik poslovnog prostora, ovdje tužitelj, mjesečno ostvarivao po redovitom tijeku stvari, odnosno barem u visini zakupnine koju bi inače plaćao, pa je ta korist ono što je u smislu navedenih odredbi dužan plaćati tužitelju.

12. Iz navedenog razloga prijedlozi obiju stranaka za podnošenje revizije u odnosu na to pitanje nisu osnovani te su prijedlozi stranaka vezano za to pitanje odbijeni pozivom na odredbu čl.389.b st. 1. ZPP-a.

13. Tužitelj, prema ocjeni ovoga suda nije učinio ni vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. odlučeno kao u točki II. izreke.

14.1. U odnosu na prijedlog tuženika, vezano za odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i tvrdnju da su mu „postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda povrijeđena ustavna i konvencijska temeljna ljudska prava tuženika i to: pravo na žalbu (čl. 18. Ustava RH), pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 13. 1. Konvencije), pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava RH), pravo na pravično i pošteno suđenje (čl. 6. st. 1. Konvencije), pravo na jednakost pred zakonom (čl. 14. Ustava) te na uživanje blagodati vladavine prava (čl. 3. Ustava), pravo na jednakost pred sudovima (čl. 26. Ustava), pravo na zaštitu dostojanstva (čl. 35. Ustava), te pravo na zaštitu prava vlasništva (čl. 48. Ustava)" iz razloga što nije obrazloženo zašto je primijenio odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, valja kazati da te tvrdnje tuženika nisu točne jer je drugostupanjski sud o tome dao obrazloženje u točki 17.1. presude.

14.2. Tuženik smatra da je „prvostupanjski sud na štetu tuženika potpuno pogrešno izračunao omjer uspjeha stranaka čime je tuženika donošenjem nezakonite i nepravilne odluke sadržane u točci IV pobijane prvostupanjske presude zakinuo za preko 50.000,00 EUR-a." S obzirom da tuženik ima u vidu samo uspjeh u postupku u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ali da ispušta iz vida da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u osnovanosti tužbenog zahtjeva, a koja se sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a također mora uzeti u obzir, te iznošenjem shvaćanja o uspjehu tužitelja u sporu od 65%, kao i prihvaćanjem obrazloženja prvostupanjskog suda u uspjehu tužitelja u postupku, tuženiku nisu povrijeđena ustavna niti konvencijska prava.

14.3. Vezano na tvrdnju tuženika o povredi temeljnih ljudskih prava time da je nepravilno usvojen tužbeni zahtjev za razdoblje od prosinca 2014. do prosinca 2015., iako je „tuženik tijekom postupka osporio tužbeni zahtjev i posjed predmetnog prostora nakon 2. prosinca 2014. budući da je tad tužitelj preuzeo posjed dovršetkom ovrhe Ovrs-229/2012 - kad je tuženik i iseljen“, ističe se da te tvrdnje tuženika nemaju podlogu u spisu, jer tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporavao posjedovanje predmetnog prostora do prosinca 2015., te je na raspravi održanoj 2. travnja 2019. izjavio da je točno da je „u predmetnim prostorima boravio do 12. mjeseca 2015.“ Osporavanje svog posjeda tuženik je iznio tek u žalbi. Tužitelj je na raspravi održanoj 22. studenog 2022. predao u spis javnobilježnički zapisnik sastavljen zaključno s datumom 5. travnja 2016., pa ta javna isprava dokazuje da je tuženik do 2016. bio u posjedu i da je predmetni prostor konačno oslobođen od osoba i stvari tuženika tek 5. travnja 2016. Isticanjem navedenih povreda tuženik iskazuje svoje neprihvaćanje utvrđenog činjeničnog stanja po nižestupanjskim sudovima.

14.4. Dakle, ne stoji tvrdnja tuženika o ostvarenju pretpostavki za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a jer tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. odlučeno kao u točki II. izreke.

15.1. U odnosu na preostala pravna pitanja tuženika, ovaj sud je ocijenio da ona nisu važna. Prvo postavljeno pitanje, nedostavljanja tužiteljeve žalbe na odgovor tuženiku, nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. jer se ne radi o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u ovom sporu razmatrali, pa se ono ne može razmatrati niti u reviziji.

15.2. Drugo postavljeno pitanje tuženika odnosi se na neobrazloženost drugostupanjske presude u odnosu na žalbene navode tuženika protiv odluke prvostupanjskog suda o troškovima postupka. Sudska praksa koju tuženik dostavlja u prilog ovom pitanju i koja bi navodno bila suprotna drugostupanjskoj odluci u ovom postupku ne govori o obrazloženosti odnosno neobrazloženosti sudskih odluka o troškovima postupka pa se ne može dovesti u vezu s pitanjem kojeg tuženik postavlja.

15.3. U odnosu na treće pitanje tuženik se samo općenito poziva na sudsku praksu bez ikakvog upućivanja na konkretnu presudu ili pak rješenje. Sukladno čl. 387. st. 3. ZPP-a „ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti. Kako tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije zbog „drastičnog odstupanja od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske“, a uz svoj prijedlog ne prilaže ni jednu takvu odluku niti se poziva na bilo kakvu odluku.

15.4. U odnosu na četvrto i peto postavljeno pitanje tuženik polazi od neoborive predmnjeve da pravomoćna odluka suda, kao javna isprava (čl. 230. ZPP-a), kojom je utvrđeno da je postupak ovrhe iseljenjem ovršenika dovršen uredovanjem službene osobe, s obzirom da se u spisu predmeta nalazi javnobilježnički zapisnik, javna isprava, koji je sastavljen zaključno s datumom 5. travnja 2016. u nazočnosti tuženika, a tim zapisnikom je utvrđeno da je predmetni prostor konačno predan tužitelju slobodan od osoba i stvari tuženika tek u travnju 2016. Osim toga tuženik je na raspravi održanoj 2. travnja 2019. izjavio da je točno da je u predmetnim prostorima boravio do 12. mjeseca 2015. Tim pitanjima tuženik zapravo osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, što u revizijskoj fazi postupka nije dopušteno, pa ni iz toga razloga ta pitanja ne mogu biti važna.

15.5. Šesto, sedmo i osmo postavljeno pitanje tuženika odnose se na donošenje odluke na temelju različite pravne osnove i navodnog prekoračenje tužbenog zahtjeva. Tuženik pri postavljanju tih pitanja polazi od pogrešne pretpostavke da donošenje odluke temeljem druge pravne osnove predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 2. ZPP-a. Primjena druge pravne osnove ne potpada pod odredbu čl. 2. ZPP-a jer ona nije sastavni dio tužbenog zahtjeva. Naime sud je vezan samo činjeničnom, a ne i pravnom osnovom, a činjenično se tužitelj pozvao na oba pravna propisa. Stoga:

-u odnosu na primjenu odredbe čl. 5. st. 4. ZPP-a, pravna osnova na kojoj je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku nije pravna osnova koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, jer i po odredbama ZOO-a i po odredbama ZV-a, tužitelju osnovano pripada naknada za korištenje njegovih poslovnih prostora. Dakle, radi se o tužiteljevom pravu na naknadu koje svoju osnovanost crpi iz dva različita propisa. Činjenica da tužitelju pripada naknada bilo po jednom bilo po drugom propisu ne mijenja njezinu istovjetnost, a

-u odnosu na tvrdnju da drugostupanjska presuda nije obrazložena glede drugačije pravne osnove, tuženik također polazi od pogrešne pretpostavke da drugostupanjski na žalbene navode tuženika nije odgovorio, jer je on to učinio u točki 17. 1. obrazloženja pozivajući se na odredbu čl. 186. st. 3. ZPP-a.

16. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj preostalog prijedloga tuženika za dopuštenje revizije, u odnosu na navedena pitanja nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a i čl. 389.a st. 4., riješeno kao u izreci.

17. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na prijedlog jer je ta radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 20. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.