REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1086/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB 02958272670, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1172/2022-2 od 28. ožujka 2022., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1616/2018 od 3. prosinca 2021., u sjednici održanoj 20. prosinca 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1172/2022-2 od 28. ožujka 2022., u pobijanom dijelu točke I. izreke i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:“ Nalaže se tuženiku da na ime naknade štete isplati tužitelju iznos od 50.646,44 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos:

2.106,72 kn od 20.5.2008.,

2.307,36 kn od 20.6.2008.,

2.106,72 kn od 20.7.2008.,

2.106,72 kn od 20.8.2008.,

2.207,04 kn od 20.9.2008.,

2.207,04 kn od 20.10.2008.,

2.106,72 kn od 20.11.2008.,

2.307,36 kn od 20.12.2008,

2.106,72 kn od 20.1.2009.,

2.307,36 kn od 20.1.2009.,

2.006,40 kn od 20.2.2009.,

2.530,96 kn od 20.2.2009.,

2.321,44 kn od 20.3.2009.,

2.110,40 kn od 10.4.2009.,

2.321,44 kn od 21.4.2009.,

2.569,44 kn od 28.5.2009.,

2.215,92 kn od 30.6.2009.,

2.321,44 kn od 23.7.2009.,

5.085,12 kn od 12.8.2009.,

1.750,80 kn od 25.9.2009.,

40,83 kn od 20.8.2009.,

40,83 kn od 20.8.2009.,

79,22 kn od 20.9.2009.,

46,76 kn od 20.10.2009.,

39,61 kn od 20.1.2010.,

40,83 kn od 20.8.2010.,

48,20 kn od 20.10.2010.,

pa do isplate po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodišta uvećanom za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 5.430,00 kuna na ime parničnog troška, u roku od 8 (osam) dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 312.50 kuna.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1616/2018 od 3. prosinca 2021. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 50.310,16 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u točki II. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 50.310,16 kn (pedesettisućatristodeset kuna i šesnaest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 2.106,72 kn od 20. svibnja 2008.,

- 2.307,36 kn od 20. lipnja 2008.,

- 2.106,72 kn od 20. srpnja 2008.,

- 2.106,72 kn od 20. kolovoza 2008.,

- 2.207,04 kn od 20. rujna 2008.,

- 2.207,04 kn od 20. listopada 2008.,

- 2.106,72 kn od 20. studenog 2008.,

- 2.307,36 kn od 20. prosinca 2008,

- 2.106,72 kn od 20. siječnja 2009.,

- 2.307,36 kn od 20. siječnja 2009.,

- 2.006,40 kn od 20. veljače 2009.,

- 2.530,96 kn od 20. veljače 2009.,

- 2.321,44 kn od 20. ožujka 2009.,

- 2.110,40 kn od 10. travnja 2009.,

- 2.321,44 kn od 21. travnja 2009.,

- 2.569,44 kn od 28. svibnja 2009.,

- 2.215,92 kn od 30. lipnja 2009.,

- 2.321,44 kn od 23. srpnja 2009.,

- 5.085,12 kn od 12. kolovoza 2009.,

- 1.750,80 kn od 25. rujna 2009., sve do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje a od 1. srpnja do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn (tritisuće kuna), u roku od osam dana.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1616/2018 od 3. prosinca 2021. u preostalom dijelu točke I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 336,28 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 40,83 kn od 20. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 40,83 kn od 20. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 79,22 kn od 20. rujna 2009. do isplate, na iznos od 46,76 kn od 20. listopada 2009. do isplate, na iznos od 39,61 kn od 20. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 40,83 kn od 20. kolovoza 2010. do isplate i na iznos od 48,20 kn od 20. listopada 2010. do isplate.“.

3. Tuženik protiv dosuđujućeg dijela presude suda drugog stupnja pod točkom I. izreke podnosi reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda Revd-2994/2022-2 od 9. svibnja 2023. zbog pitanja koja glase:

„1. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku kad zaključuje o nespornoj odgovornosti, iako tuženik tijekom postupka nije priznao odgovornost za nastanak štete, odnosno odgovornost svog osiguranika za nastanak štetnog događaja?

2. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku kada su donošenjem drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku izostali razlozi o istaknutom prigovoru zastare koji je tijekom postupka istaknuo tuženik?“.

3.1. Predlaže da se usvoji revizija tuženika i da se preinači drugostupanjska presuda na način da se potvrdi prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te da se tuženiku dosude troškovi parničnog postupka, podredno da se ukine drugostupanjska presuda, te da se predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 50.646,44 kn koji tužitelj potražuje od tuženika kao osiguravatelja na ime naknade troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja u razdoblju od prosinca 2007. do kolovoza 2009., a za koje tvrdi da su posljedica tjelesnih ozljeda koje je tužiteljev osiguranik zadobio u prometnoj nezgodi od 13. lipnja 2004., a koju tužitelj potražuje kao pravni sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu.

8. Polazeći od utvrđenja:

- da je u odgovoru na tužbu tuženik osporio tužbene navode ističući nepostojanje uzročno-posljedične veze između troškova liječenja osiguranika tužitelja te predmetne prometne nezgode, te da tuženik u bitnome osporava odgovornost svog osiguranika za predmetni štetni događaj,

- da među strankama nije sporno da se dana 13. lipnja 2004. dogodila prometna nezgoda,

- da je iz provedenog medicinskog vještačenja utvrđeno da postoji jasna uzročno- posljedična veza između troškova bolovanja osiguranika tužitelja za period od štetnog događaja do vještačenja radne sposobnosti pri HZMO dana 3. travnja 2007., a da nema dokumentacije iz koje bi se mogla utvrditi opravdanost bolovanja za razdoblje od 3. travnja 2007. do 21. kolovoza 2009.,

- da nema elemenata za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na djelomično utvrđene osnovane troškove jer tužitelj nije u spis priložio dokumentaciju temeljem koje bi prometni vještak mogao utvrditi dinamiku nastanka štetnog događaja i visinu štete, iako je tužitelj imao dovoljno vremena za prikupljanje dokumentacije kojom bi potkrijepio iznesene tužbene navode, s obzirom da je predmetni postupak pokrenut 2012., a glavna rasprava zaključena 2021.,

prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao da bi osiguranik tuženika bio odgovoran za predmetni štetni događaj, slijedom čega je primjenjujući pravila o teretu dokazivanja pozivom na odredbe čl. 219. st. 1. u svezi sa čl. 232. i čl. 221.a ZPP odbio predmetni tužbeni zahtjev zaključujući da tužitelj nije dokazao osnov i visinu utuženog potraživanja.

9. Međutim, drugostupanjski sud je ocijenio da su razlozi prvostupanjske presude o odlučnim činjenicama u protivnosti s provedenim dokazima na kojim razlozima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku pa da je prvostupanjska presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, zbog čega je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP utvrdio sljedeće činjenice:

- da iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije osporavao odgovornost svog korisnika za štetni događaj od 13. lipnja 2004. niti okolnost da su osiguranici tužitelja stradali kao putnici u motornom vozilu marke Ford Escort, registarskih oznaka ŽU 922-AF.

9.1. Na temelju navedenog utvrđenja drugostupanjski sud je ocijenio da se glede odgovornosti tuženika radi o nespornoj činjenici koju nije bilo potrebno dokazivati, slijedom čega da je u tom dijelu shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao odgovornost tuženikovog osiguranika pogrešno i da je rezultat pogrešne primjene pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP. Pri tom je pozivajući se na odredbu čl. 220.a st. 1. ZPP ocijenio da kada jedna stranka ne ospori odlučnu činjenicu koju je iznijela druga stranka, da se tada radi o nespornoj činjenici koju nije bilo potrebno dokazivati, kao u konkretnom slučaju.

9.2. Zbog toga je drugostupanjski sud, ocjenjujući da odgovornost tuženikovog osiguranika za štetni događaj od 13. lipnja 2004. nije bila sporna zaključio, da je potrebno ispitati jesu li ispunjene ostale pretpostavke odgovornosti za štetu.

9.3. Stoga je drugostupanjski sud polazeći od utvrđenja:

- da je tužitelj (na temelju privatnih isprava-izvadaka o izvršenim plaćanjima čiju vjerodostojnost tuženik nije dovodio u pitanje) dokazao da je izvršio isplatu za drugoga pridržavajući time pravo da od štetnika potražuje naknadu učinjenih troškova, zbog čega na tu okolnost da nije bilo potrebno provođenje financijskog vještačenja,

- da iz medicinskog vještačenja provedenog po stalnom sudskom vještaku prim. dr. sc. Mariji Zavalić, specijalistu medicine rada nije bilo moguće utvrditi opravdanost troškova liječenja u iznosu od 336,28 kn niti uzročno-posljedičnu vezu tih troškova s prometnom nezgodom iz 2004., jer da ne postoji odgovarajuća medicinska dokumentacija na temelju koje bi bilo moguće utvrditi opravdanost tog dijela troškova,

- da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je zaključio da ne postoji uzročno-posljedična veza između troškova bolovanja u razdoblju od prosinca 2007. do kolovoza 2009. i prometne nezgode za koju postoji odgovornost tuženikovog osiguranika, jer da iz usmenog očitovanja medicinskog vještaka proizlazi da je tužiteljev osiguranik sve do utvrđenja profesionalne nesposobnosti za rad bio nesposoban i da je bilo opravdano njegovo bolovanje uslijed trajnih posljedica zbog kojih osiguranik nije mogao biti upućen na posao, pa da upravo iz tog dijela vještačenja proizlazi opravdanost i uzročno-posljedična veza naknade plaće na ime bolovanja u razdoblju od travnja 2008. do kolovoza 2009. u iznosu 50.310,16 kn. zaključio da je neosnovano potraživanje tužitelja na ime troškova liječenja u iznosu 336,28 kn a da je osnovano potraživanje tužitelja za regresnu isplatu iznosa 50.310,16 kn na ime troškova bolovanja u razdoblju od prosinca 2007. do kolovoza 2009., slijedom čega je djelomično potvrdio (za iznos 336,28 kn) i djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je prihvatio predmetni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 50.310,16 kn.

10. U odnosu na prvo naznačeno pitanje za koje je tuženiku dopuštena revizija odgovor je sadržan u odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i glasi:

„Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji (...) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječenost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.“

11. U konkretnom slučaju osnovano tuženik navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer o odlučnim činjenicama koje se odnose na okolnost štetnog događaja i s tim u vezi odgovornosti tuženika za štetu, postoji proturječenost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12. Naime, u obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno: „Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije osporavao odgovornost svog osiguranika za štetni događaj od 13. lipnja 2004. niti okolnost da su osiguranici tužitelja stradali kao putnici u motornom vozilu marke Ford Escort, registarskih oznaka ŽU 922-AF, to se radi o nespornoj činjenici koju nije bilo potrebno dokazivati.“...“imajući u vidu da odgovornost tuženikovog osiguranika za štetni događaj od 13. lipnja 2004. nije niti bila sporna...“

13. Ovaj navod drugostupanjskog suda o odlučnim činjenicama (prigovorima tuženika glede odgovornosti njegovog osiguranika za štetni događaj od 13. lipnja 2004.) je suprotan sadržaju isprava u spisu i to odgovoru na tužbu tuženika od 11. rujna 2013 (list 39-40 spisa) kod kojih prigovora je tuženik ostao tijekom cijelog postupka. Iz navedenog podneska proizlazi da je tuženik izričito naveo:

„Tuženik priznaje kao neprijepornu činjenicu da se dana 13. 06. 2004. g. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake ŽU 922-AF. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom traženju u cijelosti uz prijedlog da sud odbije tužbeni zahtjev.

Prvenstveno osporava uzročno posljedičnu vezu između utuženih troškova liječenja za osiguranike Josip Josipović i Perica Jekić i predmetnog štetnog događaja...“

14. S obzirom na navedeno, zaključak drugostupanjskog suda da odgovornost tuženikovog osiguranika za štetni događaj nije niti bila sporna, je suprotan sadržaju spisa.

14.1. Stoga je osnovan tuženikov revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

15. Nadalje, u drugom pitanju zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije je sporno je li drugostupanjski sud kada preinačava odbijajuću odluku prvostupanjskog suda na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, dužan odlučiti i o svim u postupku istaknutim prigovorima (spornim pravnim pitanjima), te čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP ukoliko izostane odluka drugostupanjskog suda o tako istaknutim tijekom postupka spornim prigovorima, u konkretnom slučaju prigovoru zastare.

16. Prema odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, kako je već naprijed navedeno, bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako, između ostaloga, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

17. Odredbom čl. 338. st. 4. ZPP propisano je da će u obrazloženju sud izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele, dokaze koje su predložile, te će se između ostaloga, izjasniti i o stavovima stranaka u pravnoj osnovi spora te u njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.

18. Tuženik ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP time što se drugostupanjski sud preinačujući prvostupanjsku presudu nije očitovao na prigovor zastare koji je tuženik istaknuo tijekom postupka.

19. U konkretnom slučaju tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo između ostalih prigovora i prigovor zastare.

20. Sud drugog stupnja postupajući na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP, te preinačujući prvostupanjsku sudu je bio dužan ocijeniti prigovor zastare tuženika istaknut u prvostupanjskom postupku, te je bio dužan dati i odgovarajuće razloge za ocjenu o osnovanosti ili neosnovanosti tog prigovora.

21. S obzirom da u konkretnom slučaju drugostupanjski sud to nije učinio, dakle time što nije odlučio o istaknutom prigovoru zastare tuženika, drugostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer se zbog nedostatka obrazloženje glede navedenog prigovora tuženika pobijana presuda ne može ispitati.

22. Stoga odgovor na postavljeno pitanja glasi: U situaciji kada drugostupanjski sud preinačava odbijajuću odluku prvostupanjskog suda na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, te prihvaća u cijelosti ili djelomično tužbeni zahtjev dužan je odlučiti i dati razloge o istaknutom prigovoru zastare koji je tijekom postupka istaknuo tuženik, osim ako tužbeni zahtjev nije pravilno odbijen iz nekog drugog razloga, pa ukoliko u drugostupanjskoj presudi izostanu razlozi o navedenom istaknutom prigovoru drugostupanjski sud time čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

23. S obzirom da je slijedom svega navedenog u odnosu i na prvo i na drugo dopuštena pravna pitanja osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. alineja 1. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje (točka I. izreke).

24. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

25. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 20. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina

Broj zapisa: 9-30861-da1e2

Kontrolni broj: 06f95-f95d5-4b3f3

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=DRAŽEN JAKOVINA, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.