REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. 31 P-440/2023-8
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
R J E Š E N J E
i
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M.- B., iz P., K. 27, OIB:, zastupana po punomoćniku
R. M.-B., odvjetniku iz P., protiv tuženika P. banke
Z. d.d. R. cesta 50, OIB:, zastupana po punomoćnicima iz
Odvjetničkog društva L. i partneri iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 06. studenog 2023. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 20. prosinca 2023. godine
r i j e š i o j e
I Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu broj ugovora 9010666813 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.08.2005. godine a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. »,
u odredbi čl.4.3. koja glasi: « … kamata se obračunava u CHF …. »
te u odredbi čl.5.2. koja glasi:
« … obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…. »
te u odredbi čl.6.2. koja glasi:
« … obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja …. »
te u odredbi čl.7.2. koja glasi:
« … plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeče na dan plaćanja…. »
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ili kasniji dodaci tom ugovoru ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."
i
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 16.437,47 eura /123.848,11 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi: 100,30 eur/755,77 kn 08.09.2005.
100,30 eur/ 755,77 kn 11.10.2005.
100,30 eur /755,77 kn 11.11.2005.
100,30 eur/ 755,77 kn 13.12.2005.
100,30 eur /755,77 kn 11.01.2006.
100,30 eur/ 755,77 kn 10.02.2006.
100,30 eur /755,77 kn 10.03.2006.
100,30 eur /755,77 kn 11.04.2006.
100,30 eur /755,77 kn 08.05.2006.
100,30 eur /755,77 kn 12.06.2006.
100,30 eur /755,77 kn 11.07.2006.
100,30 eur /755,77 kn 11.08.2006.
100,30 eur /755,77 kn 06.09.2006.
100,30 eur /755,77 kn 10.10.2006.
100,30 eur /755,77 kn 10.11.2006.
100,30 eur /755,77 kn 11.12.2006.
100,30 eur/ 755,77 kn 11.01.2007.
100,30 eur /755,77 kn 14.02.2007.
100,30 eur /755,77 kn 13.03.2007.
100,30 eur /755,77 kn 05.04.2007.
100,30 eur /755,77 kn 08.05.2007.
100,30 eur /755,77 kn 06.06.2007.
100,30 eur /755,77 kn 12.07.2007.
100,30 eur /755,77 kn 09.08.2007.
117,96 eur/888,77 kn 12.09.2007.
117,96 eur /888,77 kn 15.10.2007.
117,96 eur /888,77 kn 09.11.2007.
117,96 eur /888,77 kn 10.12.2007.
117,96 eur /888,77 kn 08.01.2008.
117,96 eur /888,77 kn 11.02.2008.
117,96 eur /888,77 kn 10.03.2008.
117,96 eur /888,77 kn 11.04.2008.
117,96 eur /888,77 kn 08.05.2008.
117,96 eur/ 888,77 kn 11.06.2008.
117,96 eur /888,77 kn 04.07.2008.
117,96 eur /888,77 kn 08.08.2008.
117,96 eur /888,77 kn 09.09.2008.
117,96 eur /888,77 kn 10.10.2008.
117,96 eur /888,77 kn 13.11.2008.
117,96 eur /888,77 kn 10.12.2008.
117,96 eur /888,77 kn 12.01.2009.
117,96 eur /888,77 kn 16.02.2009.
117,96 eur /888,77 kn 17.03.2009.
198,52 eur/1495,77 kn 10.04.2009.
198,52 eur /1495,77 kn 15.05.2009.
198,52 eur /1245,77 kn 10.06.2009.
198,52 eur /1245,77 kn 15.07.2009.
198,52 eur /1245,77 kn 14.08.2009.
198,52 eur /1245,77 kn 11.09.2009.
198,52 eur /1245,77 kn 12.10.2009.
198,52 eur/1245,77 kn 11.11.2009.
198,52 eur /1245,77 kn 11.12.2009.
198,52 eur /1245,77 kn 14.01.2010.
198,52 eur /1245,77 kn 08.02.2010.
198,52 eur /1245,77 kn 09.03.2010.
198,52 eur /1245,77 kn 09.04.2010.
198,52 eur/ 1245,77 kn 07.05.2010.
198,52 eur /1245,77 kn 09.06.2010.
198,52 eur /1245,77 kn 12.07.2010.
184,00 eur/1386,38 kn 10.08.2010.
184,00 eur /1386,38 kn 10.09.2010.
184,00 eur /1386,38 kn 11.10.2010.
184,00 eur /1196,55 kn 08.11.2010.
184,00 eur /1386,38 kn 10.11.2010.
184,00 eur /1386,38 kn 13.12.2010.
184,00 eur /1386,38 kn 11.01.2011.
184,00 eur /1386,38 kn 10.02.2011.
184,00 eur /1386,38 kn 14.03.2011.
184,00 eur/ 1386,38 kn 11.04.2011.
184,00 eur/ 1386,38 kn 10.05.2011.
184,00 eur /1386,38 kn 09.06.2011.
184,00 eur/ 1386,38 kn 11.07.2011.
221,08 eur/1665,77 kn 09.08.2011.
221,08 eur /1665,77 kn 09.09.2011.
221,08 eur/ 1665,77 kn 10.10.2011.
221,08 eur /1665,77 kn 09.11.2011.
221,08 eur /1665,77 kn 09.12.2011.
69,91 eur/526,77 kn
10.01.2012.
69,91 eur/ 526,77 kn
10.02.2012.
69,91 eur/ 526,77 kn
12.03.2012.
69,91 eur/ 526,77 kn
06.04.2012.
69,91 eur /526,77 kn
09.05.2012.
69,91 eur/ 526,77 kn
08.06.2012.
69,91 eur /526,77 kn
10.07.2012.
96,49 eur/727,07 kn
07.08.2012.
69,91 eur /526,77 kn
09.08.2012.
69,91 eur/ 526,77 kn
11.09.2012.
69,91 eur /526,77 kn
09.10.2012.
69,91 eur /526,77 kn
08.11.2012.
69,91 eur/ 526,77 kn
10.12.2012.
67,12 eur/505,77 kn
17.01.2013.
69,78 eur/525,77 kn
08.02.2013.
69,78 eur/ 525,77 kn
11.03.2013.
69,78 eur /525,77 kn
10.04.2013.
69,78 eur /525,77 kn
10.05.2013.
69,78 eur /525,77 kn
10.06.2013.
69,78 eur /525,77 kn
09.07.2013.
69,78 eur/ 525,77 kn 08.08.2013.
69,78 eur /525,77 kn 12.09.2013.
69,78 eur /525,77 kn 15.10.2013.
69,78 eur /525,77 kn 15.11.2013.
69,78 eur /525,77 kn 13.12.2013.
182,59 eur/1375,77 kn 15.01.2014.
182,59 eur /1375,77 kn 11.02.2014.
182,59 eur/ 1375,77 kn 10.03.2014.
182,59 eur/ 1375,77 kn 09.04.2014.
182,59 eur /1375,77 kn 13.05.2014.
182,59 eur /1375,77 kn 10.06.2014.
182,59 eur /1375,77 kn 22.07.2014.
182,59 eur /1375,77 kn 14.08.2014.
182,59 eur /1375,77 kn 15.09.2014.
182,59 eur /1375,77 kn 15.10.2014.
182,59 eur /1375,77 kn 14.11.2014.
182,59 eur /1375,77 kn 15.12.2014.
182,59 eur /1375,77 kn 15.01.2015..
182,59 eur /1375,77 kn 13.02.2015.
182,59 eur /1375,77 kn 13.03.2015.
182,59 eur /1375,77 kn 15.04.2015.
182,59 eur/ 1375,77 kn 15.05.2015.
182,59 eur /1375,77 kn 15.06.2015.
182,59 eur/ 1375,77 kn 15.07.2015.
182,59 eur /1375,77 kn 15.08.2015.
182,59 eur/ 1375,77 kn 15.09.2015.
pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007.,a od 1.siječnja 2018 po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015.,a od 1.kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."
II Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.244,27 eura[1] /9.374,95 kn, u roku 8 dana.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 28. veljače 2023. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su dana 04.08.2005. god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj ugovora 9010666813 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.200,00 CHF. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015.godine sklapali su se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.200,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje:
- ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope,
- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Tužitelj da je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U konačnici, i sudska praksa izjasnila se po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Tuženik se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja „preplate“ po osnovi tečajne razlike po kreditu jer bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015. – dalje u tekstu ZPK 102/2015, osobito novo unesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c. Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo). Dakle, određivanje vještačenja na okolnost koliko je navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovoren tečaj, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Tuženik stoga predlaže da sud u ovome predmetu koji se odnosi na KONVERTIRANI KREDIT odbije tužbeni zahtjev jer takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi, tužitelj dva puta naplatio isto „potraživanje“. Naime, tužitelj ga je jednom već naplatio time što mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi puta naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitet plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, kasnije, temeljem II. Dodatka ugovoru o kreditu, u EUR. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.
Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.
3. Podneskom od 30. listopada 2023. godine tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu obrazlažući presudu iz kolektivnog spora, nepoštene i ništetne odredbe u osnovnom Ugovoru o kreditu, o valutnoj klauzuli, konverziji Ugovora o kreditu, te visini tužbenog zahtjeva. Osporava da bi prigovor zastare istaknut po tuženiku bio osnovan.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: plan otplate (10-16, 24-27), Dodatak ugovoru o kreditu (17-23), pregled uplata po kreditu (28-31), Ugovor o kreditu (32-40).
Druge dokaze sud nije provodio, jer je na temelju provedenih dokaza dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.
5. Tužba tužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (one opisane u izreci Rješenja) predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.
5.1. Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
5.2. Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevom kakav je opisan u izreci Rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.
5.3. Što se tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji, ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što tužitelj i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u točki I izreke ove Presude. Zato tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u izreci Rješenja.
5.4. U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako se utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, tada sud odbacuje tužbu.
5.5. A konačno, pozivanje tužitelja na utvrđenje iz sudske odluke koja je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine) predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava korisnici kredita mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete odnosno da odluka u takvim parnicama u kojima je utvrđena povreda propisa zaštite potrošača donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku, pa slijedom toga tužitelj više nema pravni interes ponovno podnijeti istovrstan zahtjev. Budući da je u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbe iz Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 04. kolovoza 2005. godine i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sud je odlučio da je o tome već pravomoćno presuđeno, pa i primjenom čl. 333. st. 1. ZPP-a valjalo je tužbu u tom dijelu odbaciti.
6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
7. Prigovor tuženika da je nastupila zastara nije osnovan. Naime, tužba je podnijeta 28. veljače 2023. godine, za isplatu po osnovi preplate vezano za valutnu klauzulu. Dakle, tužba je podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina od dana pravomoćnosti odluka u tzv. "kolektivnom sporu" glede utvrđenja ništetnosti u odnosu na odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu. U odnosu na valutnu klauzulu odluka u tzv. "kolektivnom sporu" je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine.
8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010666813 od 04. kolovoza 2005. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, te Denis Hudoletnjak kao solidarni dužnik s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 70.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Čl. 2. ugovorena je namjena kredita i to za kupnju stambenog objekta - refinanciranje stambenog kredita PB-LB. Čl. 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,35% godišnje. Istim člankom je ugovoreno da banka može visinu kamatne stope promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita. Ugovorena je interkalarna kamata. Čl. 7. ugovoren je rok otplate 300 mjeseci, te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. O izmijenjenom iznosu anuiteta da će banka pisano obavijestiti korisnika kredita. Ugovoreno je da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.
9. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010666813 od 11. prosinca 2015. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, te D. H. kao solidarni dužnik i tuženik kao kreditor. Tim
Aneksom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl. 2. ugovorne strane su se suglasile da je izvršen izračun konverzije sukladno odredbama čl. 19.c. Zakona, te da je korisnik kredita tj. tužitelj prihvatio:
- da nakon konverzije kredita iz čl. 1. ovog Dodatka denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u eur iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 36.507,53 eur, da iznos preplate iznosi 585,43 eur, a koji iznos se sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 5. Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za eur iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. godine i iznosi 4.471,22 kn,
- da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. godine do dana sklapanja Dodatka Ugovoru vršena otplata kredita prema otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom CHF iz čl. 1. Dodatka ugovoru, te da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatnu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom eur, prema novom otplatnom planu iz čl.
6. Dodatka iznosi 44,87 eura, te se smatra preplatom,
- da ukupni iznos preplate iznosi 630,30 eura što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za eur iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 4.813,92 kn, a koji iznos da će koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u eur,
- da nakon obračuna učinka konverzije preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u eur iznosi 36.239,73 eura,
- da će se preostali iznos neotplaćene glavnice otplaćivati u preostalih 177 mjesečnih anuiteta, a da mjesečni anuitet na dan sklapanja Dodatka ugovoru iznosi 296,67 eur,
- da je tužitelj tu svoju suglasnost potvrdio i potpisom Ugovora i ovjerom kod javnog bilježnika.
10. Tužitelj tvrdi da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja. Tužitelj ne osporava da je konverzija izvršena sukladno ZID ZPK/15, ali smatra da tom konverzijom nije u potpunosti ostvarena restitucija.
10.1. Tuženik tvrdi upravo suprotno tj. da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prestao postojati prijašnji Ugovor o kreditu, te da tužitelj više nema osnova potraživati možebitno stečeno bez pravne osnove.
10.2. Dakle između stranaka, u ovoj pravnoj stvari, sporno je da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010666813 od dana 11. prosinca 2015. godine, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZKP/15), prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje.
11. Stajalište je suda da je sklapanje predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu kojem su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, kako u pogledu valute tako i u pogledu kamate – od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem predmetnog Dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku.
11.1. Dodatak Ugovoru o kreditu koji podrazumijeva konverziju predmetnog kredita iz CHF u EUR, sklopljen je na temelju ZIDZPK/15. Vezano za valjanost sporazuma stranaka o konverziji, a koja konverzija je izvršena na temelju ZIDZPK/15 izjasnio se VSRH u Rješenju od 04. ožujka 2020. godine u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019. U navedenom postupku VSRH je trebao odgovoriti na pitanje da li je sporazum o konverziji sklopljen temeljem ZIDZPK nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe odnosnog Ugovora o krediti o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, te je VSRH odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
11.2. Svrha koju je zakonodavac donošenjem ZIDZPK/15 namjeravao ostvariti i djelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR.
11.3. Predmetna konverzija provedena je s retroaktivnim djelovanjem, tj s djelovanjem od trenutka zaključenja Ugovora i na taj je način potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR. Predmetnim Dodatkom ugovora ugovorne strane potvrdile su da je izračun konverzije kredita izvršen sukladno ZIDZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije.
11.4. VSRH je u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocijenio da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. VSRH posebno u svom pravnom shvaćanju apostrofira da su potrošači, u primjeni ZIDZPK/15 imali mogućnost izabrati da li će zaključiti Ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između Presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. godine, jer je ta Presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZIDZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.
11.5. Stajalište VSRH je da bi tužitelj kao korisnik kredita imao pravni interes i bio ovlašten tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a riječ je o kondemnatornim tužbenim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK/15. To pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari.
11.6. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu 11. prosinca 2015. godine ugovorne strane su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s člankom 22. Zakona o obveznim odnosima. (NN 35/05, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u EUR u protuvrijednosti kuna, te je potpisivanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izrazio suglasnost tj. volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetim Ugovorom o kreditu.
11.7. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi između stranaka koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a po osnovu kojih tužitelj potražuje utužene iznose, a to sve temeljem članka 19c. i 19e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. godine predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR u slučaju prihvata konverzije.
11.8. Nesporno je da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. ( članak 19a do 19i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZIDZPK/15.
11.9. Člankom 19c. stavak 1. ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominirane u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno anuiteti u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli i EUR iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.
12. S obzirom na činjenicu da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, da na to nije bio obvezan niti prinuđen, te da je u konačnici i sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, kako je to vidljivo iz odredbe čl. 19.e st.6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a s obzirom da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos i to ne samo u pogledu valute već su i predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, to proizlazi da ta odredba nije i ne može biti ništetna.
13. Stoga imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi, te nesporno utvrđenje da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sukladno ZIDZPK/15 temeljem odredbi čl. 19.c ZPK i da stranke nisu ni dovodile u dvojbu da je Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
14. I tužitelj i tuženik su potraživali parnični trošak.
15. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ona strana koja izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi parnični trošak. Tužitelj je izgubio ovu parnicu pa je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu i za zastupanje na ročištu 06. studenog 2023. godine za svaku radnju po 497,71 eur plus PDV u iznosu od 248,85 eura, a što sveukupno iznosi 1.244,27 eura / 9.374,95 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8/1., 9/1., 42., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, dalje: Tarifa).
15.1. Tužitelju nije priznat parnični trošak, jer isti nije uspio u ovom postupku.
16. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Poreču - Parenzo, dana 20. prosinca 2023. godine.
S u t k i nj a:
mr. sc. Marčela Štefanuti,v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog Rješenja i Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ovog Rješenja i Presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.
.
