Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 12 Gž-531/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ines Kovačević, predsjednice vijeća, Sanje Joke Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Jadranke Matić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Denisu Bajsu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska izvještajna novinska agencija, OIB 41387373932, Zagreb, Marulićev trg 16, zastupanog po punomoćniku Boranu Gošeku, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1753/18-17 od 10. prosinca 2019., u sjednici vijeća 19. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1753/18-17 od 10. prosinca 2019.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

“I Nalaže se tuženiku Hrvatska izvještajna novinska agencija, Zagreb, Marulićev trg 16, isplatiti tužiteljici EA iz [adresa], iznos od 30.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska izvještajna novinska agencija, Zagreb, Marulićev trg 16, isplatiti tužiteljici EA iz [adresa], trošak parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana." , kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2019. godine do isplate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naknade štete (neimovinska šteta – zbog povrede prava osobnosti).

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koju žaliteljica ističe, jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Na žalbene navode kojima tužiteljica ističe da je na ročištu 14. studenog 2019. tuženik priznao tužbeni zahtjev i predložio da se tužba i tužbeni zahtjev usvoje, valja reći da protivno navedenom, na istome ročištu tuženik nije priznao tužbeni zahtjev.

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

8. Tako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno:

- da je tuženik nakladnik elektroničke publikacije www.hina.hr;

- da je u istoj elektroničkoj publikaciji objavljen članak koji je naslovljen "Racionalizacija poslovanja na HRT-u: prvi na udaru savjetnici i novinari – mentori sa 16.000,00 kn plaće";

- da se tužiteljica obratila tuženiku sa zahtjevom za ispravkom netočnih informacija;

- da je tuženik odbio objaviti zatraženi ispravak;

- da je tuženik objavio reagiranje poslodavca tužiteljice (HRT) na objavljeni tekst 21. ožujka 2018.;

- da je HRT na svojim stranicama objavio podatke o plaćama zaposlenika u prvom kvartalu 2015. godine;

- da je radno mjesto novinar – mentor u HRT-u u spornom razdoblju imalo bruto plaću u iznosu od 26.695,77 kn;

- da je tužiteljica u vrijeme objave spornog članka imala koeficijent plaća 16, odnosno plaću oko 16.000,00 kn neto.

9. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženik naknadi štetu u iznosu od 30.000,00 kn, smatrajući da su se ostvarili razlozi za oslobođenje tuženika kao nakladnika od odgovornosti iz čl. 21. st. 4., alinea 3. i 6. Zakona o medijima (Narodne novine, br. 59/04, 84/11, 81/13 i 121/15 – dalje: ZM) jer se članak temelji na činjenicama koje su istinite i za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su istinite s obzirom na to da su utemeljene na dostupnim informacijama te od izvora s HRT-a, da je tuženik poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove istinitosti (kontaktirao HRT kao poslodavca tužiteljice, jer sukladno Pravilniku HRT-a zaposlenici HRT-a ne mogu samostalno istupati bez odobrenja Uprave HRT-a), da je postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije jer se radi o HRT-u koji se kao javna ustanova financira iz javnih prihoda, tj. pristojbe koju su dužni plaćati svi građani, da je autor članka postupao u dobroj vjeri i nije imao namjeru povrijediti tužiteljicu s obzirom na to da u predmetnom tekstu ista nije spomenuta u negativnom kontekstu, niti iz predmetnog teksta proizlaze ikakvi navodi koji su usmjereni na blaćenje i difamiranje tužiteljice, neovisno o njezinom subjektivnom doživljaju i interpretaciji istog.

9.1. Također prvostupanjski sud smatra da nije niti utvrđeno da bi tužiteljica trpjela neku bitnu štetu zbog objave predmetnog članka, osim što je imala određene neugodnosti u radnom i životnom okruženju, a što nije rezultiralo znatnom povredom duševne ravnoteže tužiteljice sukladno čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje u tekstu: ZOO) te čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO, smatrajući da je došlo do određene povrede duševne ravnoteže kod tužiteljice, ali da okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju dosudu naknade štete jer je kod tužiteljice došlo do određene povrede prava osobnosti koja je, međutim, neznatna, pa bi dosuda štete s obzirom na te okolnosti bila protivna cilju kojemu služi naknada štete.

10. Sud prvog stupnja je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženik kao nakladnik naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 30.000,00 kn.

11. Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZM nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ZM. Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta – čl. 21. st. 2. ZM) te se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima osim ako ZM-om nije drugačije određeno (čl. 21. st. 3. ZM). Isto tako je odredbom čl. 21. st. 4. al. 3. ZM propisano da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri te sukladno al. 6. istog članka i stavka – ako je informacija kojom je šteta učinjena proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri. Postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti iz st. 4. čl. 21. dokazuje tuženik (čl. 21. st. 6. ZM), te se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika i isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava (čl. 22. st. 1. ZM), dok pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć (čl. 22. st. 2. ZM).

12. Odredbom čl. 7. st. 1. ZM propisano je da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti, da osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja (čl. 7. st. 2. ZM), dok je čl. 27. st. 1. ZM propisano da novinar ima pravo izražavati stajalište o svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i djelatnostima.

13. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, u konkretnom slučaju nisu ostvarene zakonske pretpostavke radi naknade štete, a u svezi s informacijama objavljenima u predmetnom članku (pri čemu treba reći da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima – ZOO), a to stoga jer je tuženik kao nakladnik tijekom postupka dokazao razlog za oslobođenje od odgovornosti za štetu, tj. dokazao je razlog iz čl. 21. st. 4., alinea 3. – da su informacije utemeljene na točnim činjenicama, tj. na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije te je autor postupao u dobroj vjeri.

13.1. Također treba reći da postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti je tuženik bio dužan dokazati sukladno stavku 6. istog članka.

14. Objavljivanje navedenih informacija je bilo u javnom interesu, tj. postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu informacija, pri čemu se ukazuje na to da je HRT javna ustanova, financirana iz proračuna Republike Hrvatske, da je, a što je među strankama nesporno, u to vrijeme Vlada Republike Hrvatske predložila Hrvatskom saboru prihvatiti izvješće o poslovanju HRT-a za 2016. godinu, s tim da HRT s obzirom na postojeće probleme u poslovanju mora izraditi plan smanjenja kreditnog zaduženja, izvršiti racionalizaciju troškova poslovanja te smanjiti troškove vanjskih suradnika i povećati efikasnost zaposlenih djelatnika, da je u tom smislu rukovodstvo HRT-a započelo pripremu donošenja novih pravilnika o sistematizaciji, unutarnjem ustroju i plaćama te drugim materijalnim pravima zaposlenika (a tužiteljica je, što je nesporno, tada bila zaposlenica HRT-a) te je u tom smislu trebalo i sukladno pripremama i planovima vodstva HRT-a smanjiti i plaće onih savjetnika i novinara – mentora koji su imali oko 16.000,00 kn neto plaće.

15. Iz provedenog postupka proizlazi da su informacije objavljene u predmetnom članku temeljene na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, te je autor također poduzeo potrebne mjere za provjeru njihove točnosti u smislu toga da se autor – novinar obratio HRT-u radi provjere objavljenih informacija te je prema ocjeni ovog suda drugog stupnja autor postupao u dobroj vjeri.

16. Također se ukazuje na to da nije sporno da je tužiteljica u vrijeme objave članka imala plaću oko 16.000,00 kn neto, da je između HRT-a i tužiteljice zaključen 16. lipnja 2004. ugovor o radu temeljem kojeg je tužiteljica u radnom odnosu kod poslodavca na neodređeno vrijeme te obavlja poslove radnog mjesta "novinara – mentora", a iz opisa poslova radnog mjesta "novinar – mentor" proizlazi da su to – poslovi komentatora, educiranje mlađih novinara i praćenje njihovog rada, vođenje radionica o različitim temama u novinarstvu te prema potrebi i svi drugi najsloženiji novinarski poslovi te drugi srodni poslovi prema potrebi posla, tj. prema nalogu pretpostavljenog.

16.1. Uz to ukazuje se na to da je HRT na svojim stranicama objavio zakonom dopuštene podatke o plaćama zaposlenika za prvi kvartal 2015., pa tako proizlazi da radno mjesto novinar – mentor ima bruto plaću (u to vrijeme) u iznosu od 26.695,77 kn, a iz čega svega proizlazi točnost činjenice da je tužiteljica kao novinar – mentor imala koeficijent 16 i plaću oko 16.000,00 kn neto mjesečno.

17. Valjana je ocjena prvostupanjskog suda da je u objavljenom članku naglasak upravo bio na najvećem koeficijentu – koeficijentu 16, dok bit navedenog članka nije kvaliteta rada nekog novinara (pa tako niti sudjeluje li on ili ne u proizvodnji programa) te je valjan zaključak prvostupanjskog suda da je autor članka postupao u dobroj vjeri jer u članku tužiteljica nije spomenuta u nekom negativnom kontekstu.

18. Uz to valja ukazati na to da se od novinara očekuje i traži da (ostvarujući smisao medija u kojem djeluje kroz kvalitetno informiranje) upozorava na neke nedostatke ili nepravilnosti u društvu, da nedostatke ili nepravilnosti pokuša otkloniti ili spriječiti, moguće ukazivanjem na neke neprihvatljive pojave, a sve to u smislu odredbi čl. 38. Ustava Republike Hrvatske. Stoga, poštujući nezavisnost sredstava informiranja u djelovanju kao "glasa kritičke javnosti", slobodu mišljenja i izražavanja, tuženiku se ne može staviti na teret ponašanje njegovog novinara u skladu s takvim očekivanjima odnosno pravima i obvezama. Autor članka ima i pravo izraziti svoj sud, svakako pritom djelujući u okvirima profesionalne etike novinarske struke.

19. Stoga, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, proizlazi da u ovom predmetu nisu ostvarene pretpostavke za naknadu štete zbog objave spornih informacija.

20. Iz svega iznesenog za zaključiti je da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio kao u točki I. pobijane prvostupanjske presude.

21. I odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

22. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

23. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 19. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća:

Ines Kovačević