Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 49 Gž-4553/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću tog suda sastavljenom od Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici u Z., protiv tužene P. b. Z. d.d., OIB: …, Z., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i. p. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3248/2021-25 od 30. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3248/2021-25 od 30. kolovoza 2023. godine.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troška žalbe.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I izreke naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 3.834,70 EUR[1] / 28.892,75 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema specifikaciji sadržanoj u izreci (točka I izreke) te je naložio tuženici da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.523,71 EUR / 11.480,39 kuna (točka II izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu plaćanja troškova parničnog postupka tuženici, podredno da predmetnu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora jest zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 3.834,70 EUR / 28.892,75 kuna s osnove preplaćene razlike tečaja.

6. U prvostupanjskom postupku nije bilo sporno da su stranke sklopile ugovor o kreditu 14. veljače 2007. koji je solemniziran istoga dana po Ž. M., javnoj bilježnici iz Z., a kojim je banka, ovdje tuženica, korisniku kredita, ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje novčani iznos od 25.168,74 CHF, i to za kupnju vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,10% godišnje i koja stopa je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno tuženice.

7. Međutim, u prvostupanjskom postupku su bile sporne osnova i visina utužene tražbine, kao i to je li nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženici.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud ne nalazi da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud sastavio presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako da u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženica.

10. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka pa stoga nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženica u žalbi (članak 355. ZPP-a).

11. Naime, osim nespornoga (v. točku 6. obrazloženja), u prvostupanjskom postupku je u bitnom utvrđeno i da se u tijeku otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF-a u odnosu na hrvatsku kunu, da tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili na koji će način promjena tečaja CHF-a utjecati na korisnike kredita pa da je uslijed toga došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenog na primjeni valutne klauzule, da odredbe o primjeni valutne klauzule nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču.

12. Nadalje je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika (preplata), a koja iznosi 3.838,22 EUR / 28.919,25 kuna kao posljedica promjene tečaja CHF-a tijekom trajanja ugovora. Na osnovi tako utvrđenog činjeničnog stanja i pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao i na odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 3.838,22 EUR / 28.919,25 kuna.

13. Na žalbene navode tuženika valja reći i da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je odbijena revizija tuženika presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženici u istom postupku i utvrđeno kako je ista u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora.

14. Prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izričito predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

16. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, a kojom je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju, kao korisniku kredita, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koja je kao takva nerazumljiva, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku, kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, slijedom čega je utvrdivši da je ista ništetna sukladno članku 81. stavku 1. i 2., članku 84. i 87. stavku 1. ZZP-a, na temelju odredbe članka 210. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) koji je identičan članku 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu.

17. S obzirom na navedeno, neosnovano tuženica problematizira činjeničnopravne zaključke prvostupanjskoga suda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane uz CHF jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe. Pritom je u cijelosti neosnovan žalbeni navod tuženice u dijelu u kojem navodi kako prvostupanjski sud uopće nije obrazložio kako je došao do zaključka o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute CHF, a uzimajući u obzir ranije navedeno (v. točke 13. – 16. obrazloženja). Konačno, potrebno je navesti i kako je u navedenom slučaju prvostupanjski sud pitanje ništetnosti riješio kao prethodno pitanje u smislu članka 12. ZPP-a te da sud, sukladno članku 327. stavku 1. ZOO-a, na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

18. Iz stanja spisa proizlazi i da je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, što znači da je tužiteljica od javne bilježnice bila upoznata sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz tog pravnog posla proizlaze. Međutim, solemnizacija nije dokaz da je javna bilježnica protumačila korisniku kredita, ovdje tužitelju, učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (stranica 53. presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 15. lipnja 2018.) pa javna bilježnica nije mogla objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF jer predmetni nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirala.

19. U odnosu na žalbene navode tuženice u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti kako je prvostupanjski sud u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio taj prigovor tuženika.

20. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koji pravni stav je izražen i u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine.

21. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno završen u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. to nije protekao opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. travnja 2021. te stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi i promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. Pritom nisu od značaja navodi tuženice u dijelu u kojem se referira na stručni članak mr. sc. A. E., kao i drugih pravnih teoretičara, obzirom da je člankom 115. stavkom 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) propisano da sudovi sude na temelju ustava, zakona, međunarodnog prava i drugih važećih izvora prava. Stoga pravna teorija nije izvor prava, a niti ona obvezuje sudbenu vlast.

23. Slijedom svega navedenoga, žalbeni navodi tuženice nisu utjecali na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

24. Zaključno, kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF-a te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 3.834,70 EUR / 28.892,75 kuna.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) tako i u visini odmjerenog parničnog troška (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

26. Zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe nije osnovan obzirom da nije uspjela sa žalbom te je stoga valjalo, sukladno odredbama članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

27. Kako je žalba tuženice neosnovana, to je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu.

28. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 19. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća

Milena Frankić, v.r.